Moja ideja da trčim je naišla na prepreku, jer nisam mogla disati. Rebra su me užasno boljela. Nisam mogla metar preći da me ne zaboli.

Tako da mi je ostalo samo pisanje. Imala sam sreće što mi je laptop donesen ovdje.

Nakon što sam se vratila u krevet sa toplom čokoladom nastavila sam svoje djelo koje se sve mi se činilo zasnivalo na mom i Gabrijelovom odnosu.

Istina je da poslije jednog poraza ne treba odustati. Da sam odustala nikada ne bih bila u ovoj poziciji. Nikada ne bih upoznala njega i nikada ne bih shvatila ljepotu življenja.

Pokazao mi je da svijet može biti divan bez skupih tašni i bez velikih suma novca. Ali i on je igrao veliku ulogu. Ne samo on. Novac je trebao da bi se proživio život. Sva sreća pa sam ga imala mnogo.

"Quela?" Čula sam kucanje na vratima i podigla sam pogled sa ekrana.
"Da?"
Tata je ušao u sobu noseći neke tablete.
"Došao sam da te pregledam."
"Tata, dobro sam, stvarno."
Sumnjičavo me je pogledao i rekao.
"Bole li te rebra?"
"Malo. Nije strašno." Lagala sam. Ubijala su me.
"Za svaki slučaj popij ove tablete."
Pružio mi je na ruci nekoliko tableta i čašu vode.
"Okej." Voda me je rashladila i osvijestila.

Nisam trebala toliko da lažem. Ali navikla sam se.

"Hvala, tata." Nasmiješio mi se i izašao, tiho zatvarajući vrata za sobom.

Moj nekadašnji mir je sada narušen. Moj balončić inspiracije je nestao i ostavio me nespokojnu. Neusredsređenu i nemirnu.

Odložila sam laptop na rub kreveta i otišla na terasu.

Dan je trebao biti savršen. Malo oblačića je putovalo po nebu, ali je sunce zato sijalo. Nije bilo naročito toplo, ali ljepota malo sunca na koži je bila dobra.

Uzdahnula sam i zatvorila oči prepuštajući se osjećaju smirenosti.

Jesen je uvijek tako djelovala na mene. Nije me ispunjavala tugom jer odlazi nego me je ispunjavala radošću što ta prolaznost dolazi i ostavlja mjesta za ljepotu zime. Nije bilo mjesta za sve u isto vrijeme.

Obožavala sam Božić. I snijeg, zimu, sve što ima veze sa decembrom. Ali u isto vrijeme sam se plašila te zime jer je bila najljepša u Njujorku i samo nje sam se sjećala. Ali još nije ni kraj oktobra. Imam vremena.

"Uživaš?" Brzo sam otvorila oči i okrenula se.
"Otkud ti ovdje?" Upitala sam dok sam pokušavala da smirim otkucaje srca. On stvarno nije normalan.
"Kako si došao ovdje?" Upitala sam dižući obrvu.

Izvio je usne u zloban osmijeh koji govori zar stvarno pitaš?
Nasmijala sam se i poletila mu u zagrljaj.

Njegov tamni miris, prepun začina i nečega, još uvijek nedokučenog, me je obgrlio i usne su mi se nekontrolisano izvile u osmijeh.
"Nedostajala si mi." Rekao je tiho, još uvijek me grleći.
"Dakle, tvoj posao je postao dosadan?" Upitala sam još uvijek se smiješeći.
"Srce, postao je dosadan onaj tren kada si me dobila u onoj partiji." Odvratio je i odmakao me da me pogleda.

Danas je trebao biti opušten dan. Što znači bez şminke, bez fensi odjeće. Samo ja, moj vjerni džemper i kreme za njegu kože.
"Izgledaš savršeno." Tiho je progovorio gledajući me u oči.

"I ti." Odvratila sam.
"Nisi me ni pogledala." Odvratio je dižući obrvu.
"I ne treba. Samo da osjetim tvoj miris i savršen si." Rekla sam smijući se.
"Znači samo da mirišem?" Rekao je.
"Naravno." Šta to znači?
"Dobro, jer ako dobijem koju modricu to nećeš primjetiti, ili koju posjekotinu."
"Ja sve primjećujem." Odvratila sam oštro.
"Paunica je ljuta." Rekao je prolazeći mi prstima po rebrima. Namrštila sam se kada je dotakao ona koja su me boljela.
"Jesi popila lijekove?" Upitao me je pokušavajući da mi podigne džemper.
"Jesam!" Rekla sam smijući se. To mi je slaba tačka. "Prestani, dobro sam!" Iznenada san prestala kada su se rebra pobunila.

Odmakao se i promrsio kosu.
"Hajde sa mnom." Rekao je iznenada, nakon nekoliko minuta tišine.
"Naravno. Gdje?" Rekla sam.
"To nije bitno. Samo hajde." Pošao je prema ogradi i nakon nekoliko minuta sam začula škripanje šljunka.
On nije normalan.

Prišla sam ogradi odmahujući glavom i tražeći ga pogledom.
"Ti bi trebala koristiti stepenice." Rekao je gledajući me.
"Nema šanse." Izgovorila sam ispod glasa i popela se na ogradu.

Nisam sebi dozvoljavala da razmišljam. Samo sam skočila i kao što sam i očekivala njegove snažne ruke su me obuhvatile i bila sam sigirna.
"I ja sam onaj ludi, a?" Podigao je obrvu i pogledao me razigranim očima.
"Mora da je prelazno." Rekla sam tapšajući ga po svijetlo smeđem kaputu.

Pustio me je iz zagrljala, ali ne prije nego što mi je udjelio poljubac koji mi je ostavio klecava koljena i drhtav razum. Stvarno, padam na njega.

Dok smo izlazili kroz kapiju čula sam tiho brujanje motora i široko sam se osmjehnula kada sam vidjela Jacea za volanom crnog Jaguara.

Razdragano mu mahnem i kažem kada izađe iz auta.
"Moram ga provozati!"

Nakon što on klimne glavom poletim mu u zagrljaj i shvatim da konačno imam prijatelje koji ne traže nešto od mene ili me koriste da dođu do moga oca.
"Naravno, malecka." Odgovori mi i pogledam Gabriela.

Stoji pored svoga auta sa rukom pod bradom i sumnjičavo nas gleda.
"Čini mi se da šef nije zadoviljan." Kaže on tiho da ga samo ja čujem.
"Nema zašto da bude, koristim te samo zbog auta." Odgovorim mu.

Pusti me iz zagrljaja i uhvati se za prsa.
"E sada si me povrijedila. Mislio sam da ćemo otplovoti u zalazak sunca. Snovi su mi uništeni." Kaže ozbiljno, ali mu osmijeh igra na usnicama.

Nasmijem se na njegovu glumu i gurnem ga u stomak.
"Preživjećeš. Naći ćeš ti svoju Rose pa plovite koliko hoćete." Namignem mu i okrenem se prema Gabrielu.
"Hoćemo li?"
"Mislio sam da nikada nećete završiti." Odvratio je i ušao u auto.
Namrštila sam se naredila sebi da prestanem da flertujem.

Ali ovo nije flert. Jace mi se stvarno sviđa kao prijatelj. Stariji brat kojeg nisam imala.

"O jesi." Jebeni glas u mojoj glavi progovori i ja ga nekako ućutkam dok se ne pretvori u eho koji mi neće dati mira tokom noći.
"Dakle, gdje idemo?" Upitala sam okrećući se prema Gabrielu.
"Vidjećeš." Odvratio je kruto i dalje gledajuć i na cestu.
"Okej, šta je?"
Podigao je obrvu na moje direktno pitanje, ali me nije pogledao.
"Činiš mi se malo ljubomornim." Nastavila sam nakon što nije ništa odgovorio.
"Meni se čini da griješiš." Progovorio je.
"Dobro onda. Jer nema razloga za to. Jace je car, ali ti si taj na kojeg se potpuno usredsređujem." Rekla sam pokušavajući da uhvatim njegov pogled, ali nije mi dozvoljavao.

"Nisam ni telefon ponijela." Rekla sam pokušavajuci da se namjestim u sjedištu.
"Neće ti ni trebati. U ovome ćeš toliko uživati da ga se nećeš ni sjetiti." Odgovorio je, ovaj put se smiješeći.

Tu je, vratio se.

Uzvratila sam mu osmijeh i ponovo mu postavila isto pitanje.
"Gdje idemo?"
"Na izlet. Vidjećeš."

Nakon pola sata vožnje uz moj izbor muzike na koji je Gabrijej kolutao očima dosli smo na neki putić. Nigdje nije bilo nikoga, osim ptica, ali one se ne računaju.

"Hajde." Rekao je Gabriel pružajući mi ruku nakon što smo izašli. Iz gepeka je uzeo veliku pletenu korpu i uhvatio me za ruku. Jacea nije bilo na vidiku.

"Gdje je Jace nestao?"
"On ide drugim putem." Odgovorio je tiho.

Došli smo pred ogromnu drvenu kapiju koja je bila obojena u crveno. Na njoj je bilo nacrtano nekoliko jabuka skoro se stapajući sa bojom.
"Šta je ovo?" Upitala sam ga kada smo ušli i nastavili tihim puteljkom ispod krošnji.
"Uvijej tako znatiželjna." Odgovorio je.
"Zanima me." Rekla sam primjećujući velike jabuke na okolnom drveću koje je išlo u krug.

Ali ono u centru voćnjaka je bilo savršeno. Veliko jezero sa kristalno plavom bojom presijavalo se na suncu dok je nekoliko pataka u daljini plivalo.
"Predivno." Rekla sam zadivljeno pokušavajući da otkrijem dokle se jezero prostire. Oh. Vidjela sam drugu obalu.

"Jeste." Rekao je kada sam se okrenula da ga pogledam. Ali on nije gledao jezero.
"I šta je u planu za današnji dan?" Upitala sam podižući kragnu džempera. Ovdje je svježije.

"Opušteno popodne." Rekao je spuštajući korpu na zemlju i vadeći iz nje karirano ćebe.
"Voljela bih da mogu da se okupam." Rekla sam opet gledajući jezero. Činilo se savršenim.

Polako mi je prišao sa leđa i zagrlio me.
"Možda jednog, ljetnjeg dana. Naše malo kupanje." Šapnuo mi je na uho i blago gricnuo ušnu resicu.
"Tome ću se radovati." Rekla sam okrećući se da ga poljubim.

Kao i uvijek moje usne su pronašle njegove i savršeno se uklopile prepuštajući se da nastavi dalje. Uhvatio me je za obraze dok je njegov jezik prelazio po mojoj donjoj usnici. Polako je mi je gricnuo usnu gdje su do maporije bili moji zubi koji su maštali o njegovim. Oh, kako je ovo dobro.

Mogla bih zauvjek da budem u njegovim zagrljaju na ovom predivnom mjestu dok me on mazi i pazi. Da imam osobu na koju mogu da se oslonim i koja može na mene da se osloni.

Poljubac je postajao sve strasniji tako da smo ga prekinuli dok smo još bili obučeni ali se nije nimalo odmakao.
Palcem je prelazio po mojo donjoj usnici po tragivima zuba i još jednom me blago poljubio pa me je poveo prema zemlji.

Izvadio je gomilu hrane i sokova i kao šlag na torti, dva špila karata.
"Jer to ne bi bilo to bez koje partije pokera." Nasmijao se.
"Iako mi poker ide odlično draži mi je remi." Rekla sma uzvraćajući mu osmijeh.
"Remi onda." Rekao je dodavajući mi ultra mekane sendviče sa piletinom.

"Pa čija je ovo zemlja?" Upitala sam ga nakon nekoliko zalogaja.
"Moja. Oduvijek sam htio spokojno mjesto za odmor i uživanje."
"Predivno je." Uzvratila sam uzdišući.
"Tamo malo dalje je vikendica koju možemo iskoristiti." Rekao je osmijehujući se.
"Svakako bi je trebali provjeriti." Rekla sam.

I nije dovoljno objasniti ovaj svaršen dan i ove savršene trenutke samo riječima. Nekada vizuelno nije dovoljno tako da to ostaje nedorečeno, iskusite ga kako želite, ali ja sma uživala. Sve ono što nisam imala kao cura koja je odrastala u grada sada u svojoj 23. godini mi je servirano i šta sam uradila da to dobijem. Ništa, samo sam odigrala partiju pokera.

"Spremna da probaš domaće jabuke?" Upitao je Gabriel nekoliko sati poslije noseći velike crvene jabuke u ruci.
"Iako sam sita, nikada ne bih odbila voće. Posebno iz ruke đavola." Rekla sam uzimajući jednu i grizući je.

Savršen slatki okus mi je ispunio usta i nepca tako da sam od uživanja zatvorila oči i prepustila se toj ljepoti.
"Savršene su. Osjećam se kao Eva u Raju." Rekla sam.
"Samo što nema nikoga da te izbaci iz ovoga." Rekao je.

"Želiš li da vidiš vikendicu?" Upitao me je nakon što sam dovršila plodove raja.
"Naravno." Skočila sam na noge, ali su se rebra pobunila.
"Ali lagano. Mislim da rebra nisu spremna za trčanje." Osmijehnula sam se i uzela njegovu ruku.

Iiiiii malo kraće poglavlje, ali se nadam da ćete uživati. Nije me dugo bilo jer nisam imala inspiracije, ali sam se vratila.

Tako da, uživajte dame i ako vam se svidjelo komentarišite..

Pusa pusa