Ponekad imam naviku da kada se nalazim i stresnoj situaciji da brojim. Nebitno šta, ali samo da brojim. Brojim ljude, drveće, automobile oko mene ali ovaj put brojim kilometre. Brojim koliko bježim od Gabriela, njegovog imanja i njegovih bolesnih igrica.

Ne mogu da zaustavim suze koje se slivaju niz moje obraze i negdje oko desetog kilometra sam odustala. Na dvadesetom kilometru sam počela panično da gledam u retrovizor misleći da me neko prati, ali cesta je bila prazna i nikoga nije bilo iza mene.

Polako kako je dan zamjenjivao noć, sam postala svjesnija šta sam uradila. Čemu sam svjedočila. Ko je on ustvari. Moj pogled kao da je bio zamagljen njegovim dodirima, i poljupcima ali ne više. Od danas, duboko udahnem, obrišem uporne suze, i nastavim dalje. Od danas preživljavam. Preživljavam od svega što se desilo u Njujorku, pa tako i ovdje.

Tek kada stanem na nekoj benzinskoj stanici shvatim da bi on mogao da prati ovaj automobil. Naglo ugasim motor i izletim iz njega kao da gori.

"Da li imate telefon?" Progovorim gotovo bez daha, jer suze koje su se slijevale su odnijele sav moj glas.
"Naravno, dušo, ali bojim se da ne radi."
"Mora da me zajebavas." Opsujem kratko i pogledam ga.

Izgleda kao tipični tinejdzer. Njegove oči su raširene, bog ti znao od čega, ali ne progovara. Znači ne zajebava me. U redu.

Duboko udahnem i pogledam okolo. Sljedeća stanica, znači.

Ponovo se vratim u automobil sa strahom da bi neko mogao da iskoči iz žbunja i ponovo me uhvati. Naravno, to se ne dešava i ja dodam gas debelo preko ograničenja prateći znakove za Sijetl.

Tek nakon nekoliko sati naidem na još jednu benzinsku stanicu i hvala ti svemu oni imaju telefon koji radi. Bez objašnjavanja mi ga prodavac prebaci preko šanka i ja ukucam tatin broj.

"Halo?" Začujem njegov strogi glas koji je uvijek takav prema nepoznatim brojevima.
"Tata?" Počnem polako i njegov ton se izmjeni.
"Quella, gdje si sada ponovo nestala?! Znaš da mi je dosta više tvojih odlazaka. Trebali smo praznike da provedemo ovdje a ti samo nestaješ." Ušutkam njegovu bukvicu i nastavim.
"Tata duga je priča, ali nisam nestala svojom voljom. Zato te molim da se nađemo na aerodromu."
"O čemu to pričaš Quella? Jel to ona budala iz bolnice. Dobro znaš Quella da ću ga ubiti. Ne poznajem granice kada si ti u pitanju."
"Duga je to priča tata," moje grlo me izda na kraju te rečenice i ponovo osjetim suze kako prijete da kapaju, "samo molim te da me poslušaš."
"Dobro Quella ali ne sviđa mi se ovo. Debela kazna te čeka," nasmijem se na njegove riječi i spustim glavu na ruku.
Pogledam u starijeg prodavca i upitam ga.
"Koliko je ovo mjesto od Sijetla?"
On oblikuje sat vremena ustima i ja klimnem.
"Obećavam tata sve ću ti objasniti ali tu sam nadam se za sat vremena. Čekaću te na aerodromu i molim te da mi poneseš malo odjeće."
"Dobro Quella, vjerovaću ti." Tata progovori i čujem ga kako uzdiše.
"Volim te tata," kažem tiho i prekinem.

Iz nekog nepoznatog razloga, tu na benzinskoj pumpi, bogu iza nogu slomim se u plač i nedugo zatim osjetim nečiju ruku na leđima.
"De de dijete. Ne može biti tako strašno. Mogu li ti kako pomoći?" Podignem pogled i susretnem se sa toplim smeđim očima i samo odmahnem glavom.
"Ne hvala," otarem suze i krenem ka vratima. "Hvala na telefonu."

U staklu ga vidim kako klima glavom i ja izađem hladni vazduh zapuhujući moje gole ruke.

Paranoično se osvrnem oko sebe u potrazi za nepoznatim ljudima i tiho odahnem kada ne vidim nikoga. Otključam vrata i zaključam ih odmah kada uđem u auto. Dozvolim sebi nekoliko dubokih uzdaha dok ne upalim auto i krenem put Sijetla.

                             *****

King County internacionalni aerodrom je smješten samo nekoliko kilometara od centra grada i uz konačni uzdah parkiram ovaj prokleti automobil sa tolikom željom da ga zapalim da mi treba nekoliko minuta da se saberem.

Kada izađem iz auta bacim ključeve nedaleko od njih uz nadu da ih neki klinac pokupi i odveze što dalje od moje lokacije.

Dok čekam da se ulica očisti od automobila osvrnem se nekoliko puta nesposobna da se otarasim osjećaja da me neko gleda. Kada vidim bijeli automobil kako parkira nedaleko od ulaza potrčim u zagrljaj tate toliko da ga iznenadim.

"Quella," tiho prozbori grleći me. Moj otac jeste nešto stariji nego obično ali ima još snage u njemu. Nakon svega ovoga on je uvijek tu za mene.
"Tata," odgovorim mu tiho i pogledam ga u oči. Izgleda da je ostario nekoliko godina i na momenat se zapitam kada sam poslednji put sjela, nešto popričala sa njim i stvarno ga saslušala. Odavno, shvatim.

"Mislim da sam spremna otići u Njujork," pogledam u njega i on se iznenadi.
"Kući Quells?" Upita me tiho i ja zaklimam glavom. Istina je da nisam ali to je jedino mjesto na koje mu možda ne bi palo na pamet da me traži. Pa možda ne odmah.
"Da tata," kažem tiho grleći ga ponovo.
"Moj bože Quells šta ti se desilo? Znaš da meni možeš sve da kažeš. Nikada te ne bih osuđivao, samo savjetovao."
"Izgleda da sam to zaboravila tata," kazem tiho grleći ga i okrenem se ka ulazu.
"Sve ću ti ispričati kada uđemo u avion. Samo molim te da krenemo."
On oštro klimne okrećući se ka svom vozaču i ja pogledam oko sebe grleći se. Ni hladnoću više ne osjećam. Svaka čast Gabriele - uspio si ubiti ono malo emocija što mi je bilo ostalo.

                                ****

Let dug skoro šest sati je sasvim dovoljno da sve objasnim tati i da slušam njegove grdnje kako se nesmotreno ponašam. Sve što je rekao je istina. Apsolutno se slažem sa svime što je rekao. Tek kada završi sa svojom bukvicom pruži mi telefon i kaže da nazovem majku. Žena ipak brine.

Nemam neku posebnu vezu sa majkom. Mislim ne mrzim je, sasvim suprotno, ona je uvijek bila divna, ali odlučila je da nakratko juri svoje snove. Zato je sada negdje u Africi druži se sa djecom kojima zaista treba pomoć. Zbog toga smo se i udaljile jedna od druge  Imam gomilu poštovanja prema njoj i ne mogu joj ništa reći. Pa zato nakon kratkog razgovora da sam u redu i da se tata postarao za sve utonem u udobno sjedište i zatvorim oči.

Epizode od sinoćne borbe mi igraju pred očima, ali ne mogu da otvorim oči. Prekasno je, san me već gura u svoje ponore.

Osjetim kako je vazduh leden oko mene. Na sebi imam samo nečiju duksericu koja mi je nekoliko brojeva veća i osvrnem se oko sebe. Ponovo sam na Gabrielevom imanju i stojim pored ogromnog stuba. Ne mogu da razaznam životninje na njima, ali to padne u drugi plan kada vidim da neko ide prema meni.

To je Gabriel prepoznam. Negov gornji dio tijela je go otkrivajući njegove tetovaže i ledeni osmijeh koji igra na nejgovim usnicama. Njegova crna kosa leti na lice od udara vjetra i tek kada podigne ruku da je skloni vidim da drži nož.

Osjetim kako strah leti kroz moje tijelo i ja ustaknem nekoliko koraka. Kamen ispod mojih nogu je zamjenjen travom i osjetim mekoću zemlje pod svojim nogama.
"Šta je bilo, mala maca se više ne bi igrala?" Njegov glas je samo hladna sjenka onog kojeg poznajem. Još jedan val straha proleti kroz moje tijelo i ja ustaknem još nekoliko koraka.

Njegov brzi korak me stigne u nekoliko sekundi i osjetim njegovu toplotu o moje gole noge.
"Ne smiješ da bježiš mala maco," on tiho progovori nož u njegovoj ruci sijajući na nekoj svjetlosti.

Nesposobna sam da se pomaknem, da dišem, da progovorim. Samo gledam u njegove oči i pokušavam da shvatim šta se dešava.

"I bolje što ne govoriš mala maco, jer bih onda morao da postanem nasilan a to ne želiš." Osjetim kako ivica njegovog noža ide duž moje lijeve ruke. Na sekundu zastane na pregibu moga lakta prije nego što nastavi do moga ramena.
"A to ti ide od ruke," progovorim oštro moj glas nošen iznenadnim vjetrom.
"Ah nećemo se igrati tako. Neke stvari moraju biti uradđene i ja ne smijem da pustim slabe karike u lanac."
Sada osjetim njegove prste kako se petljaju u moju kosu, nož iznenada nestao.
"Ali ti. Ti bi mogla biti jedna slaba karika koju sam već pustio u lanac i zato moram da se pobrinem."
Prije nego što mogu išta da kažem njegove ruke se obmotaju oko moga grla i polagano osjećam nedostatak vazduha u plućima. Moj dah postane isprekidan i ja skoro automatski pokušam da ga odgurnem i oslobodim vazduh.
"Oduvijek sam volio ovaj način okončavanja života. Tako je initiman, mogu osjeitit kako te život napušta."
Njegove usne ostavljaju tragove po mojoj vilici prije nego što me bol u glavi naglo probode.

Naglo se uspravim u sjedištu nedostatak vazduha u mojim plućima prateći me iz sna. Osjetim kako mi srce lupa u grudima a zatim ruku stjuardese kako me pita da li sam u redu.
"Vode, molim." Kažem nekako i uzmem još koji udisaj. Kada vidim čašu pod nosom uzmem je i zahvalno ispijem prozirnu tečnost.

Nekoliko minuta samo sjedim i gledam u ništa boreći se sa snom. Kako je moguće ovo? Izgledalo je tako stvarno kao da sam stvarno tamo. Osjetila sam vjetar na nogama, njegove ruke oko moga vrata, njegov miris u plućima.

"Molim vas vežite se i pripremite za sletanje." Čujem glas preko razglasa i na momenat dođem sebi taman dovoljno da se svežem i pogledam po avionu. Svi sjede na svojim mjestima potpuno nesvjesni svega što sam proživila u zadnjih dvadeset četiri sata. Na sekund se zapitam da nije ovo sve san, i da se neću probuditi na Gabrielovom imanju u njegovom zagrljaju..