Prošlo je nedelju dana do naše zabave u vikendici. Otac i dalje pokušava da me drži pod staklenim zvonom što ja uporno odbijam. Njegove konstantne posjete stanu, nakon što sam otišla od kuće, prije četiri dana, samo me još više nerviraju. Nema razloga da se brine. Dobro sam, rebra su zacijelila, i sve je u redu.

Sa glavom nikada nisam bila dobro, ali je to druga priča. Šta je još jedna uspomena u moru groznih?

Kako obuvam štiklu da se konačno sretnem sa mojom drugaricom pogledam se u ogledalo. Tamna kosa i oči su mi naglašene zlatnim. Prije nekoliko dana sam uradila pramenove i to mi se čini kao najmudrija odluka na svijetu. Osjećam se kao nova osoba što mi je sada i potrebno.

Na sebi ima crvenu haljina sa sitnim otvorima na struku I crne lubitonke. Neće biti dugo zabave, ali barem se vrijediti. Uostalom uvijek mogu da se izujem.

Zaključam vrata i spustim se u garažu. Već se osjeća dolazak jeseni. Mračno nebo i sve niže temperature mi pokazuju da ću svoje haljine morati da zamjenim pantalomama. Ne mogu nastaviti ovako. Dobiću upalu pluća, a i prilično sam sigurna da provociram profesore na fakultetu. Pravo je čudo sto se još nisu žalili. Mogli bi uskoro.

Dok izlazim u mračnu noć razlgedam ulice oko sebe. Zatičem sebe kako pretražujem svamo skriveno mjesto. Ne mogu poreći da sam paranoična nakon otmice. Svašta se izdešavalo i ne mogu da se pravim da se to nije desilo, a ipak se ponašam tako. Koja sam kučka. Izlazim, pijem, ludujem a to sve pod prismotrom. Niakda više još sam jedno piće. Sada pijem sok.

Kada začujem tiho brujanje motora iza mene ne mogu a da se na nasmijem. Gabriel je iza mene. On u crnom R8, ja u novom Jaguaru. Nisam mogla odoljeti i uzela sam ga.

Kada okrenem glavu na lijevo vidim ga kako staje na semaforu dotičući svoj šešir. Nasmijem se i pošaljem mu poljubac. Njegov izraza lica je srećan, ali rezervisan. Ne mogu da otkrijem žašto? Još nakon one večeri gleda na mene nekako drugačije. Ili je to jednostavno moja paranoja pa samo umišljam. Kako bilo nije mi svejedno te na svaki način pokušavam da se dovedem u prijašnje stanje. I sam korak ka tome je da se konačno vidim sa drugaricom.

Nisam imala srca da joj objasnim šta se sve izdešavalo. Ne znam gdje je bila sa Majklom, ali nije vidjela vijesti. Na neki način mi je drago zbog toga.

U pocetku sam susretala na cesti ljude svakakvih pogleda, od sauosjećajnih do sažaljivih. Nisam željela da me iko sažaljeva. Jaka sam ja osoba.

Ali jednostavno nema tog momenta kada ne bih prevrtala momente sa Gabrielom u glavi. Ako bih počela sa učenjem, on bi se pojavio u glavi te je moj mozak ostajao prazan. Mrzila sam ga zbog toga. Takođe mrzila sam ga jer me je natjerao da jedem. Kao da ne jedem dovoljno ionako.

Sa poslednjim uzdahom parkiram auto i uzimam torbu sa sjedišta. Ne mogu se oduprijeti osmijehu kada vidim kako me posmatraju. I neka.

Uvijek je neki dio mene željeo da ovako bude. Da prolazim i da me ljudi gledaju sa oduševljenjem. U srednjoj školi sam bila samo jos jedno neugledno pače sa protezom. Sada, pa sada sam odrasla žena za koji mjesec dimpomac. Nije bilo boljeg osjećaja.

"Quela, ne mogu da vjerujem da se konačno pojavljuješ, nisam te vidjela ono sto godina," prevrnem očima na njeno pretjerivanje i sjednem za sto čekajući konobara da naručim. On mi kao što je naucen uzme kaput i izvuče stolicu.

"Pa odmetnuta drago mi je da te vidim," zagrlim je preko stola i pogledam.
"Pa gdje si to bila,"
Njene oči zasijaju kao hiljadu topaza i odgovori mi.
"Na Bora Bori,"
Raširim oči na to ime i ne mogu da suspregnem želju za tim mjestom. Trebala sam ići prije otmice.

Megi primjeti moju promjenu te me uhvati za ruku.
"Kako si ti, grozno mi je da nisam bila tu," cujem je kako šapuće ali se ne mogu natjerati da je pogledam u oči. Iapk je saznala. Kao što sam očekivala. Veliki je ovo grad. A ljudi ne prestaju da pričaju. Šta da joj kažem. Dobro sam, ali sjebano. Nisam dobro, ali nastojim da budem? Lažem, ali ne toliko dobro.

Međutim, samo se nasmijem i pogledam je.
"Dobro sam," laž kao i svaka.
"Ne laži me Quels, vidim ti u očima,"
"Gabriel me je odveo u svoju vikendicu," kažem najednom mjenjajući temu.
"Mrzim te," kaže, ali je pogledam u oči i nastavim.
"Upoznala sam mu brata. Zgodan momak, kao i ostatak njegovog društva."
Njene oči se zacakle kada to spomenem i znam da sam se izvukla.

"Inače uzela sam Jaguara," kažem sat i po kasnije jedući čokoladnu tortu.
"Hm? Zanimljiv izbor, zašto," promrmlja uzimajući komadić čokolade.
"Jace ima istog. Poludila sam," odgovorim.
"Jace, Jace kao onaj što je posjetio u bolnici. Koji te je čuvao,"
Klimnem glavom i uzdahnem.
"Ne mogu više,"
Megi ne odgovori ništa samo pogleda iza mene. Ja vec znam koga ću sresti.
"Ljubavi pa cak ni mene," osjetim Gabrielovu ruku oko ramena da bih ga momenat kasnije gledala u oči. Te oči oivčene trepavicama kao olujno nebo, svaka emocija čitljiva u njima, sve poslagano po redu. Ljubav, simpatija i želja.

Poljubi me glatko i brzo samo da bi se momenat kasnije uspravio.
"Gabriel, drago mi je," osjećam kako mi je srce preskočilo otkucaj i dok samo gledam u njegovu ruku zamišljam je oko sebe. U tami sobe.
"Megi, takođe," nasmije se i vidim kako gleda u mene. Zar nisam spomenula da je zgodan?

Uzvratim joj istim pogledom i nasmijem se.
"Pa ja bih mogla ići," Megi ustaje i ljubi me u obraz i pozdravlja se sa Gabrielom.
"David, pobrini se da sigurno dođe kući," tek onda vidim Davida iza Gabriela i mahnem mu. On mi uzvrati osmjehom i vidim kako Gabriel privlači stolicu.

"Spremna za polazak," osjetim njegovu ruku na butini te klimnem. Trnci me prate od samog dodira.
"Samo da platim," prkmormljam tražeći konobara.
"Sve je vec sređeno, na nama je samo da odemo," čujem ga kako govori i ne mogu da se ne nasmijem.
"U redu onda, hajdemo," konobar se stvori predajući mi kaput i ja mu se zahvalim.

"Gabriele, zašto imam osjećaj da hoćeš negdje da ideš,"
On se okrene kao malo dijete i nasmije se.
"Zato što hoću," pomogne mi da udem u auto da bi sekundu kasnije i sam ušao u svoj.

Kada isprkiram i krenem, ritam pjesme Say my name mi pravi društvo i stvarno pušta da zamišljam gdje ova noć može voditi.

Toliko mnogo solucija. Zamišljam svaku ponaosob. Zajednički kraj svakoj je Gabriel i ja u mračnoj sobi.

Kada će kraj ovim mojim mislima?

Nikada. Dokle god je Gabriel uz mene, život će biti ispunjen.

                                  ****

"Mislio sam da bi nam godilo, malo odmora," podignem pogled na Gabrielove oči i promotrim njegovo tijelo koje mi blokira pogled na nešto ispred nas. Znam jedino da smo negdje na plaži.

"Isto mislim," odgovorim dok pokušavam da ga poljubim. Iako se odmakao osjetim kako se prigušeno smije i pogledam ga.
"Šta je iznenađenje onda," skrenem pogled i on me uhvati za ruku.
"Ovo je nekada pripadalo mom dedi. Kako je otac govorio baka je željela malo slobode i pogleda na njenim poslednim danima. Deda se pobrinuo za to," osjetim kako me okreće prema sebi, "ovo ne pamtim po nečemu lošem. Ovo je samo još jedan pogled na sve šta bi moglo da nas čeka."

Kada se skloni i otvori mi pogled na predivnu plažu ispred mene nađem sebe kako zvjeram uokolo pokušavajući da provjerim da li je ovo san.

Nije. Svaki talas koji začujem, cvrkut ptice me uvjeri da je sve ovo samo ova prilika. Šta ce biti sutra? Ili dan nakon toga? Kada shvati da mu nisam dovoljna. Da želi nešto više? Ja ne idem na više.

"Oh, predivno je," odgovor posmatrajući sto i dvije stolice pokrivene cvijećem u svim duginim boja. Večera nas čeka iako je možda prerano za nju. Vidim kako Gabriel skida cipele I učinim isto. Moji prsti osjete topli pjesak pod nogama i još uvijek gurajući negativne misli sa strane snažno ga zagrlim i poljubim. To ga je iznenadilo sigurno.

"Hvala na ovome," promrmljam imeđu poljubaca.
"Drago mi je da ti se sviđa," progovori isto i povede me prema stolu.

Mogu da osjetim njegovo poskakivanje noge na pijesku. Bez obzira na talase i sve oko nas čujem ga. Tu je. Uvijek blizu. Znam da se pretvara da bude veseo, ali je to sve nekako iščelilo.

"Nešto te muči," progovorim i spustim escajg.
"Nije ništa," odgovori gledajući u talase.
"Jeste nešto," ponovim.
"Nije nista. Ne brini," ovaj put pogleda u mene i nasmije se. Osjećam kao da ga svaki pogled na mene boli. Kao da se muči da mi uputi pogled. Kao da me ne želi.
"Znam da je nešto," ponovim uporno.
"Nema potrebe za tim. Samo nešto što je Stiven stavio u moju glavu. Obična budalaština," nasmije se i pomiluje me po ruci.
"Pa šta je," upitam.
Oklijeva samo sekundu.
"Činjenica da si živjela u Njujorku i ubila."

Dam dam dam dam. Prvo novo poglavlje u ovoj godini. Ja nemam osjećaj kao da je nova. Tako da nekoliko stvari: ne znam da li ću pisati nova poglavlja baš sada. Sigurno nekada hoću jer već imam kraj i sve u glavi, samo treba da napišem. Drugo, hvala svima na komentaru voteu koji su me naveli da ovo sve napišem i otvorim ovu knjigu. Treće, trenutno pišem na engelskom i baš sam se prešaltala na to pa ako sam šta zaboravila od našeg jezika izvinjavam se. I konacno, puno poljubaca i ostavite kojii komentar. Sve od vas me vodi naprijed.