Koja sam ja lažljivica.

Dok otac sav sija od sreće što sam konačno rekla da sam spremna ići kući, ja jedino što mogu da uradim je da sakrijem ruke iza sebe. Ne mogu dozvoliti da vidi kako se tresu. Ovaj grad koji je nekada bio moje utočište je samo još jedan način mučenja. Zapitam se da li sam ja mazohista ustvari i da sve što ja govorim sebi nisu samo izgovori da mučim samu sebe. Ko normalan bi se vratio.

Uostalom Gabriel mi nije učinio ništa nažao. Šta ima da se žalim?

Ne. Dosta je Quella. Prekinem sama sebe i pogledam prema vratima taksija koji nas čeka. Otac je već ušao unutra i njegov sivi pogled pokušava da dopre do mene. Duboko udahnem i na klimavim nogama sjednem u vozilo.

Vozač se prema nama ponaša kao da smo prvi put ovdje te nam u toku puta objašnajva gdje je i šta je šta. Ali ja samo mogu da gledam u svoj izraz na staklu dok prolazim kroz sve svoje uspomene.

Ovdje sam imala prvi poljubac. Ovdje smo Leo i ja, igrali istine i izazova u javnosti. Ovdje sam vikala da sam sa druge planete ne bih li uplašila ljude. Nedaleko odatle policija je pokušala da me uhapsi. Xuex me je spasio.

Spustim glavu i shvatim da plačem. Potpuno nečujno sakrivena kosom od tate puštam suze da se slijevaju nad svim uspomenama koje nosim u svom srcu. Zašto? Zašto si morao tako postupiti? Zašto se moralo tako završiti? Šta se to dogodilo sa tobom?

Kolika sam budala govori i činjenica da ga nikada nisam krivila za to što je uradio. Uvijek sam smatrala da mu je neko nešto učinio. On nikada ne bi učinio to namjerno. Mi smo bili nerazdvojni. Naše društvo je bilo toliko isprepletano da je svako znao svakoga. Malo ko je bio dobar za Xuexovu mlađu sestru. I ja sam to uništila.

Možda sam čak i ja kriva. Možda je sve što se desilo bila moja krivica. Ipak, nakon svega možda sam ja njega zavela. Možda je on mislio da sam ja to htjela.

"Quella? Nemoj ići u tom smjeru." Začujem tatin glas i osjetim njegovu toplu ruku kako se obavija oko mene. Nedugo zatim nalazim se u njegovom zagrljaju dok mi on miluje leđa i govori utješne riječi kao i svaki put kada bih odlutala u tom pravcu. Mora da ipak nisam bila toliko tiha.

"Sve će biti u redu. Nemoj se brinuti." Tata nastavlja da brblja riječi i na trenutak se zapitam kako je njemu. Ubila sam mu dijete. Kako se mama osjećala? Nikada nisam pomislila kako je njima bilo. Jedno njhovo dijete je ubilo drugo. Kako su se oni borili sa tim. A onda shavtim.

Majka je otišla. Ostavila nas je, a tata, tata kao i svako muško se zatrpao poslovima. Borio se za opstanak bez osvrta u prošlost. Jedino sam ja bila ta koja je vukla te komade sa sobom.

"Hajde polako, stigli smo." Podignem pogled od tamnog poda u koji sam uporno buljila i susretnem se sa visokom kućom okruženom zelenilom.
Ne znam zašto sam očekivala da ćemo ići u naš stari stan. Za to nije bilo nikakve nade. Tata se davno riješio toga stana.

Izdahem i pustim da mi hladni vazduh osuši suze koje su prije nekoliko minuta se slijevale obrazima.
"Hoćemo li?" Lagano me zagrli oko ramena i povede prema ulaznim vratima.

Okrećući ključ u bravi osvrnem se oko sebe ne bih li vidjela nekoga okolo. Ali niko nije lud da izlazi na Njujoršku zimu ako ne mora. Još jednom uzdahem i uđem u kuću.

To je to. Vrijeme je da se počne iznova.

                               ****

Već nekoliko dana je prošlo od kada smo tata i ja došli u Njujork. Ne znam zašto, ali zatvorila sam se u kuću i odbijam izaći.

Moje utočište je postala moja nova soba na vrhu kuće. Cijeli gornji sprat je moja soba i bilo mi je drago. U jednom uglu je stajala okićena jelka, sa velikim crvenim mašnama u dnu. Pokušavala sam da se ne prisjećam kako smo se skrivali ispod njih, ne bi li vidjeli poklone veče ranije. Naši pokušaji su uglavnom bili uzaludni, ali nikada nismo odustali. To se ponavljalo godinu za godinom, donekle kao tradicija.

Protresem glavom i pokušam da pokrenem svoje ukočene udove od previše sjedenja. Začujem kako mi krcka kičma i pogledam jednom kroz prozor.

To je to. Idem napolje. Prošetaću, dozvoliti ovome gradu da mi ponovo udahne život.

Tiho se nasmijem kada kroz pola sata klizim nekim ulicama, dok mi je u ruci topla šoljica kafe iz kafića preko puta parka. Duboko udahnem hladni vazduh dozvoljavajući mu da se smjesti na to takozvano mjesto duše. Jer, to je ono što sam ja. Hladna. Bez emocija. Nije ni cudo zašto ljudi bježe od mene.

Ne gledajući kuda idem skrenem lijevo i nađem se lice u lice sa nekim momkom. Lice u lice nije pravi izraz. Prije da je on odlučio da skejtuje u sred zime i točkovi jednistavno nisu slušali.

Ne začudim se kada osjetim bol u leđima i težinu preko sebe. Vazduh koji sam zadržavala mi je izbijen iz pluća, a moja kafa se trenutno rasipa po istom tom ledu na kojem i ja počivam.

"Sranje, izvinjavam se," momak brzo ustaje pružajući mi ruku da pomogne u ustajanju, ali zglob me zaboli i ja jauknem od boli.
"Da li si u redu? Je li slomljen? Trebaš li u bolnicu?"

Nasmijem se na njegova pitanja ali me jak bol prekine u smijehu i ja čvrsto odmahnem glavom.
"Ne samo je blago uganut. Malo zavoja i sve će biti okej," odvratim polažući ruku preko druge da smanjim bol u ruci.
"Bez obzira biću mirniji ako odemo u bolnicu," on kaže i ja ga pogledam. Ima tamne oči, toliko tamne da mu se zjenice uopšte ne vide, ali jako svijetlu kosu. Viši je od mene što i nije čudo, a tijelo mu je čvrsto umotano u tamni kaput. Oko vrata mu stoji nemarno vezana marama sa dizajnom lobanje. Spustim pogled na njegov skejt u ruci kada najednom kaže.
"Ni ne pitaj," kaže kroz smijeh i ja se nasmijem takođe.
"U redu, samo ako mi posudiš maramu," pokažem prstom po vratu i on je spremno skine pružajući mi je.
"Naravno, zašto ti je potrebna?" Upita dok ja presavijam maramu na trougao.
"Trouglasta marama. Glavno sredstvo imobilizacije," kažem dok je čvrsto vezujem oko povrijeđenog zgloba. Ovo sam uradila toliko puta na praksi da ne moram uopšte da gledam, moji lrsti znaju šta treba da urade.
"Kul. Doktorica?" Podigne obrvu i ja odmahnem glavom.
"Kroz nekoliko mjeseci," kažem i nasmijem se.
"Drago mi je, Daniel, poznat još i kao direktor muzičke kompanije Dream," on nastavi stajući pored mene i polako me vodeći prema sigurnom dijelu parka.
"Pa šta direktor radi u parku, na ledu?" Upitam ga dok prepoznajem da idemo prema izlazu parka. Ah moja kafa, prosula se.
"Pokušava vratiti dječiji život," kaže i ja ga pogledam stajući.
"Šta?" On kaže kada ja ne nastavim ići pored njega.
"Baš sam razmišljala o dječijem životu i stvarima koje smo radili da bi vidjeli poklone dan ranije," kažem iskreno.

Grohotom se nasmije kada završim i odmahne glavom.
"Klasično skrivanje iza mašni," kaže i ja raširim oči.
"Ti si to radio, takođe?"
"Mislio sam da je to glavni način traženja poklona," on kaže i još šire se nasmije.
"Ko bi rekao," kažem odmahujući glavom i nastavljajući dalje.
"Pa Daniele, direktoru muzičke firme, duguješ mi kafu. A pošto ja poznajem grad želim jednu kafu baš iza ugla."
"Dogovoreno, misteriozna doktorko," kaže i nasmije se.
"Quella," kažem i pogledam kuda idemo.

Pređem ulicu i otvorim vrata najboljeg kafića za mene. Naše društvo bi dolazilo ovamo poslije časova. Uzdahnem još jednom i odmahnem glavom.
"Pitao sam se kakva je kafa ovdje," on kaže sjedajući za jedan sto. Smjestim se preko puta njega, skidajući kaput i predajući ga konobaru.

"Najbolja," kažem i nasmijem se. Krajičkom oka uhvatim šarenu maramu oko zgloba, i prisjetim se vremena kada sam sebi dozvoljavala da budem ja. A ne sakrivena iza maske hladnoće.

"Pa da provjerimo to," kaže naručujući kafu dok ga ja posmatram.
"Pa Quella, još jednom se izvinjavam za nezgodu koju sam ti prouzrokovao. Jesi sigurna da si u redu?" Njegovo lice je sada ozbiljno i ja zaklimam glavom.
"Sve je u redu," kažem još jednom i nasmijem se.

On izdahne i da se u objašnjavanje zašto je skejtovao u parku i kako je to radio. Ja ga samo slušam uživajući u njegovom društvu.

"Pa draga Quella drago mi je što smo se upoznali, još mi je draže jer nisi ismijala moje neuspjele pokušaje i nadam se da ćemo se još nekada sresti, ali bez nesreće."

Nasmijem se na njegove riječi i pogledam oko sebe. Došli smo do moje kuće. Ponudio se da me odveze, ali sam odlučno odbila znajući da tako počinje svaki triler film u vezi otmice.

Oprostimo se i ja uđem u kuću, naslanjajući se na vrata. Duboko izdahnem još uvijek osjećajući njegov parfem, kada začujem oca.
"Quells jesi to ti?"
"Ja sam, tata. Bila sam u šetnji." Objasnim ulazeći u dnevnu sobu.

Otac sjedi na kauču, radeći nešto na laptopu, ali podigne pogled kada uđem u sobu. Podigne obrvu na maramu oko zgloba i upita, "nova moda, ili povreda?"
"A pala sam na ledu. Ništa ozbiljno. Pomogao mi je jedan momak," objasnim, sjedajući pored njega.
"U redu onda. Drago mi je da si izašla iz kuće," kaže i nasmije se.
"Znaš šta tata," kažem gledajući u maramu, "i meni je."

Pa zdravoo dragi mojiii. Svi koji još uvijek vjerujete u mene i ovu knjigu. Ne mogu vam obećati da će nastavci biti redovni, ali za sada možete uživati u novom poglavlju. Ostanite dobroo, do sljedećeg druženja!!