Istina
"Činjenica da si živjela u Njujorku i ubila,"
"Činjenica da si zivila..."
"Živjela..."
"Ubila.."
"U Njujorku.."
Ne mogu da progovorim. Vidim u njegovim očima činjenicu da zna, zna ali ne znam koliko, kako je saznao?
"O čemu.." nakašljem se uzimajući viljušku u ruku te ponovo ga pogledam," o čemu govoriš?" Kažem ovaj put potpuno sigurnoga glasa.
"O Xuexu DeMartinu lociranog u Petoj Aveniji kada je iznenada otkriveno da je ženska osoba tamne kose i očiju ubila ovoga dvadesetpetogodišnjeg muškarca." Vidim kako mu poigravaju prsti na stolu.
Znam da je preturao te informacije u glavi. Sa svakom borom na čelu osjetim kako klima glavom donoseći i novi talas informacija u moju glavu. Nisam vjerovala da ću ikada ponovo čuti to ime. Taj dan. Tu aveniju. Pogotovo ne od muškarca za kojim padam.
Ne, već sam pala.
"24. decembra 2016. godine muškarac je pronađen mrtav u stanu. Nikada nije otkriven trag ubice osim jednog svedoka koji je nakon nekoliko dana povukao svoju izjavu."
Ovaj put progutam teško. Znala sam da je bilo ovoga, ali da je to sve pokriveno nisam vjerovala u kojoj mjeri.
"Bez riječi?" Podigne obrvu gledajući me pravo u oči.
"Naravno da imam," nasmijem se spuštajući viljušku i sa naglim škripanjem stolice ustanem.
"Bez obzira šta ti mislio da znaš i misliš da sam, kriva nisam."
Ne dozvoljavajući mu da kaže bilo šta drugo pokupim cipele sa zemlje i pobjegnem u auto.
Ne mogu sad da čekam, osjećam kako mi srce lupa prijeteći da iskoči, vidim njegovu priliku kako sjedi na stolici jos uvijek okružen ranim zalaskom i osjetim suze u očima. Zašto je moralo biti ovako? Kako je saznao?
Ne dozovljavajući sebi da pogledam još jednom isparkiram se i pobjegnem. Jer to je jedino šta znam. Bježati.
***
Dok taktovi muzike If you want love prolaze kroz neosvjetljeni prostor moga stana ne mogu a da se ne sjetim tog kobong dana. Bez obzira koliko bježala uvijke me stigne. I ovaj put lijekovi za koje sam mislila da su dobro sakriveni ne pomažu. Ne pomaže moja volja za životom. Ništa.
Vučem taj dio života za sobom kao komad haljine. Nešto čega ne mogu da se riješim. Ono nešto što je uvijek prisutno.
Osjećam da svaka pahulja polagano pada na moju kožu, moju odjeću dok ne mogu da suspregnem želju da ponovo dočekam Božić. Moja omiljena noć u godini i svaki put težim da dočekam jutro, zoru. Novi dan.
"Hej, zašto ne uđeš u kuću," osjetim nečiju ruku na ramenu i nasmijem se. Znam ko je to. Moj brat.
"Barem me ti znaš," nasmijem se njegovoj kosi raštrkanoj u svim pravcima i ustanem. Osjetim kako mi snijeg pada za okovratnik i okrenne se da ga pogledam.
"Budalo," nasmijem se i pogledam ga.
"Samo sam to čekao," on promrmlja i vidim da već uzima novu grudvu.
"Nemoj!" Povičem povlačeći šal preko glave.
"Moram, ovo je osveta za juče," kaze smijući se.
"Juče si sam pao, nisam ja kriva," pokušam da mu objasnim, ali me pogodi grudvom preko lica. Od iznenađenja vrisnem i pobjegnem prema vratima. Od leda udarim glavom u obraz i potiho zasikćem osjećajući bol kako se širi mojim obrazom.
"Nemoj Xuex," povičem kada pogodi staklo pored moje glave.
Zalupim vratima kada još jedna grudva pogodi vrata. Proklet bio. U odrazu vidim da sam ipak raskrvarila obraz i pođem prema kupatilu da uzmem jod.
Ne obazirući se na njegove povike i očevu pridiku oko toga da treba da se ponašamo kao odrasli ulazim u kupatilo i lupam vratima. Prokleti led.
Tek pod neonskim svjetlom u kupatilu vidim da će mi ipak ostati modrica te otvorim vrata i zovnem tatu.
"Mislim da sam pravo udarila glavom," kažem kada osjetim dodir njegove ruke na lijevom obrazu.
"Jesi Qui," tiho vrisnem kada dodirne ivicu rane i osjetim njegiv tihi uzdah.
"Kako ćeš ikada biti doktor ako vrištiš na mali dodir," upita me tiho i ja klimnem,
"Tebe ne boli," odgovorim, "pa neće boljeti ni mene."
Osjetim kako se smije te klimne glavom uzimajući komadić gaze, "bićeš dobro malecka."
Kada zalijepi tanki flaster preko obraza izađem iz kupatila prema sobi.
"Čini se da si dobro lupila glavom." Tiho vrisnem i pogledam u Xuexa.
"Tvojom krivicom," kažem optuživački i krenem prema sobi.
"Hej," osjetim dodir ruke na mom ramenu i otresem ga, "nisam raspoložena," kažem najednom.
Vidim kako mu osmijeh nestaje sa lica i gurnem ga ramenom. Bez ijedne riječi produžim u sobu.
"Quela ako sada ne otvoriš vrata vraćam se sa policijom," poskočim na iznenadni glas koji se prostire sobom i utišam muziku.
"Šta još hoćeš," viknem dok brišem suze iz očiju. Ponekad nisu uspomene ono što boli, nego osjećaj koji ostane iza njih.
"Da priznaš," odgovori glasno.
"Šta," glas mi se prelomi na poslednjem slovu i obrišem suze nadlanicom.
"Hoću da znam istinu," njegog glas je jači kada otvorim vrata.
"Da znaš istinu dobila bih 2 pogleda koja gledam poslednjih dana. Jedan je sažaljiv a drugi odvratan, pa ću te poštediti i reći ovo," obrišem prokletu suzu koja mi klizi niz obraz, "istina je samo moja i ne vjeruj tračerskim časopisima."
Pokušam zalupiti vrata ali njegiva ruka me zaustavi u poslednjem trenu. Osjetim kako moj puls skače kada se njegov dlan spoji sa mojim vratom.
"Imam i ja jednu tajnu za tebe draga Quela. Ono što se prikazuje nije ni blizu istine. Kajo nisam ja stvaran, nisi ni ti," njegov vreli dah me poškaklje na obrazu i osjetim kako mi dah zastaje u grudima. Nisam sposobna progovoriti. Samo ubrzano dišem zaviseći potpuno od njegovog dodira. Ako želi može me ubiti u trenu. Može me poštediti ako želi.
Minut kasnije me pusti i dok se borim za vazduh čujem ga kako se smije.
"Ko bi rekao da će jaka Quela ovako se lako slomiti."
Podignem pogled i vidim ga naslonjenog na zid pored vrata. Ona su čvrsto zatvorena. Kada malo bolje pogledam vidim da nedostaje kjuč u bravi.
"Možda sam samo dobra glumica," promrmljam gledajući ga u oči.
"Ili si samo uplašeno ljudsko biće sa puno želje da živi."
Bez obzira koliko me njegove riječi povrijeđivale on ne zna istinu. Ne želim mu je reći. Predati jedino što nikada nije bilo dostupno bilo novinarima. Pravu istinu.
Za njih ja sam bila samo jedan stranac koji je ubio drugog stranca. Ali istina je dublja. Bila sam sestra a on brat. I bila sam žrtva.
"Možda i jesam, ili obični psihopata sa puno novčanica," nasmijem se njegovom izrazu kada mu odgovorim. To je iznenađenje, propoznam konačno. Nije zloba, želja za nečim i on je kao i ja jako dobar glumac. Možda čak i bolji od mene. Ali mene vodi želja za prezivljavanjem a njega možda nešto drugo. Pohlepa. Kontrola. Moć. Nešto sigurno.
Kada konačno se ponovo pokrene on samo pređe u dnevnu sobu sjedajući na kauč. Toliko me podsjeti kada je prvi put sjedio tu da osjetim žmarce po tijelu. Moj Bože zaljubila sam se u ovog čovjeka.
"Pa psihopato sjedi sa starim prijateljem," pokazao je na mjesto pored njega te se nasmijao. Starog prijatelja? Nikada mi on nije bio prijatelj.
"Hoću da napustiš moj stan," progovorim odlučno ali bez uspijeha. Jedino što on uradi je da se nasmije.
"To ne ide tako," on progovori najednom ozbiljan. Hoće da zna istinu, shvatim, ali ja ne želim da je predam.
"U redu," kažem i okrenem se prema vratima sobe. Neću mu reci istinu pa makar on mislio da sam zatvorena u stanu.
"Nadam se da ćeš uskoro otići," promrmljam dok preturam po ladicama.
Aha. Baš ono što mi treba. Gledam u srebreni komadić sa puno rupica u ruci. Rezervni ključ.
Naslonim uho na vrata dok pokušavam da čujem nešto, neki pokret, znak da je ipak otišao, ali bez uspjeha. Moraću izaći.
Vidim kako uzima čašu i viski i sipa sebi maltene do vrha. Kada me primjeti samo se nasmije.
"Piće bi ti dobro došlo," progovori uzimajući novi gutljaj.
"I ja mislim," odgovorim ali odlazeći prema kuhinji. U planu imam da uzmem kafu i još jednu tabletu. Nikada nisam provela duže vrijeme bez tableta. Uzimajući u obzir činjenicu da sam prije dan prestala piti tablete protiv bolova osjetim poznato dobovanje u glavi dok pokušavam da ugrijem vodu.
Cijelo vrijeme Gabriel u susjednoj sobi pije. Čujem ga kako naliva čašu za čašom.
"Mislim da bi sada bilo dobro vrijeme da odeš," progovorim dok sipam kafu. Ne mogu da se oduprem trljanju ključa u džepu. Samo malo da ga zavaram.
Ovaj put kada pođem prema sobi samo zalupim vratima ne ulazeći u nju. Nadam se da ću ga nekako zavarati.
Polako vireći preko ivice zida da vidim gdje je priđem vratima i u nekoliko sekundi mogu da osjetim dobro poznati miris osvježivaca u hodniku.
Ne mora on otići, ja ću. Nasmijem se kada krenem prema stepenicama ne trudeći se da sačekam lift. Osjećam svoju slobodu samo nekoliko centimetara u vazduhu. Samo da mi je izaći na ulicu.
Nekoliko blokova od moga stana živi Izabela osoba u koju se mogu pouzdati i Gabriel ne zna za nju.
Dok udišem miris benzina iz garaže ne mogu a da se ne osvrnem preko ramena. Znam da zna da sam izšla, nije budala. Ali koliko vremena imam ne znam.
Osvrnem se nekoliko puta samo da se uvjerim da nece iskočiti iz sjena dok požurim ka autu. Ne mogu sada odustati. Djeli me samo korak od bezbjednosti i izlaska.
Dok svjetla zasvjetle u polu maračnoj garaži susprežem duboki izdah dok ulazim. Odmah zaključam vrata kada osjetim već sad poznati miris parfema u vazduhu.
"Žao mi je što sam ja taj koji te je sreo," čujem Jace iza sebe i manično se okrenem.
"Šta radiš ovdje," promrmljam jedva sklapajući riječi. Možda sam i propustila odgovor od lupanja srca ali vidim ga kako podiže ključ i odključava auto.
"Vrijeme je da se ide," progovori tiho dok me izvlači iz automobila.
"Jace ne mogu da vjerujem da ovo radiš," kažem gledajući ga u oči. Trebala sam predpostaviti, svi oni su vjerni njemu. Svi su oni njegovi.
"Šta šef treba mi hvatamo," odgovori kratko dok me pogura od vrata auta.
"Quela, mislio sam da ćeš samo potrčati, da nećeš težiti automobilu." Začujem Gabrielov glas i dopustim lagani izdah. Ne mogu da se ne nasmijem.
"Nadam se da si ponio moje tablete," progovorim umjesto odgovora i pogledam ga.
Njegovo čelo se nabora dok iz džepa vadi nekoliko kutijica.
"Na koje misliš? Za smirenje, za bolove, za spavanje, ili možda čak jaču verziju na ime Bela DeMartin," obrva mu se podigne kada pročita moje prezime. Znam šta pokušava da mi poruči. Zna istinu. Zna da sam ubila brata. Ali ne zna razlog.
"Povezao si kockice?!" Povičem da pokušavam da se oduprem Jaceovom stisku.
"Da sam zaista ubila ali ne znas razlog. I to rođenog brata. Možda si pomislio mediji su u pravu, ona jeste luda, ipak je samo mala razmaženica sa gomilom novca na računu," progutam suze što prijete da mi skliznu, "jesam sve to," klimnem glavom, "ali sam mnogo više, samo jedno jadno biće čiji bolnički karton je uništen kada je promjenjeno ime, samo osoba koja je nestala dva dana nakon što je silovana."
Suze sada same padaju, ne pokušavam da ih zaustavim, osjetim kako stisak popušta i ponovo progovorim. "Ovu istinu si htio Gabriele, jer nadam se da si srećan. Jer ja nisam."
Ne mogu da pročitam njegov izraz lica. Možda zbog suza a možda jer mi on nedozvoljava. A možda jednostavno znam šta ću vidjeti. Sažaljenje, nešto sa čime živim već nekoliko godina. I duboko u srcu znam, ovo je tek počelo.
"Jace, mislim da bi joj godilo malo promjene sredine. Glavna kuća će odgovarati." Bez da me pogleda okrene se nekome, predajući mu moje lijekove.
Prepoznam Davida.
"Hajde Quela," začujem Jace dok nemoćno stojim na parkingu gdje se moja prošlost i sadašnjost sukobila. Izgubila sam oboje. Prošlost nije moja a ni budućnost.
Ne mogu dovoljno da vam opišem koliko mi znače vaši komentari. Svaki mi probudi želju za ovom knjigom ali nikada da stvarno napišem poglavlje. I juče, samo sam podigla telefon i počela pisati. Jer tako je to sa autorima, onda kada treba da se fokusiraju na nešto drugo oni odluče da zarone u svoj svijet. Uživajte dragi moji i nadam se čujemo se uskoro. Pusa....
Bạn đang đọc truyện trên: AzTruyen.Top