Podigao sam pogled. Jim Dawnski se naginjao preko moga stola i gledao me tom sivim očima kao da pokušava da prizove oluju u sobu. Ali to nije palilo kod mene.
"Skloni ruke sa moga stola. Nisi dorastao ovome drvetu." Rekao sam hladno.

I nije. Cijelih sat vremena me je ubjeđivao zašto bih mu trebao poslati robu, ali nije mi se dalo. Misli su mi lutale.
"Pazi se možda tvoje najdraže nestane." Uhvatio sam samo kraj njegovog govora i to je bilo dovoljno.
"Molim?" Tiho sam progovorio.
"Rekao sma da bi tvoje najdraže moglo nestati. Svako ima slabu tačku pa tako i ti. Pokušaj je saktiri i neće se dobro završiti."
"Znaš da je Ahil imao svoju slabu tačku. Bila je to peta. Ali pretraži cijelo moje tijelo i nećeš je naći. Ja se ne vežem. Ja uživam u tome je ljepota. I za razliku od tebe." Skrenuo sam pogled prema curi lijevo od njega. "Mene je nemoguće povrijediti." Rekao sam naginjući se prema njemu. "I nosi svoje ruke sa moga stola." Jezivo tihim glasom sam ponovio tjerajući da cura poskoči.

Odmakao se od mene i ja sam se vratio u svoju fotelju uzimajući viski sa ruba stola.
"Možeš ići." Rekao sam pokazujući glavom prema vratima.

Kratko je zastao da bi potom nešto rekao curi i nestao kroz vrata.

"Prošla je nedelja dana. Ostavite me." Rekao sam odmahujući glavom. Dvojica koja su prisustvovala sastanku su nestala kroz vrata.

I jeste prošla nedelja. I bilo je vrijeme da pokupim svoju nagradu.

Mala Paunica je zaslužila Oskara koliko je izdržala a da me ne nazove. I ja takođe. Moji živci su bili na ivici i lov nije pomagao.

Obično bi me šuma i miris borovih iglica smirivao. Tišina me je tjerala da se skoncetrišem na životinje i njihove otiske, ali ne i sada. Nisam mogao da razmišljam a da ne mislim na nju.

Ulazim u auto i sa nestrpljenjem očekujem da se otvori kapija pa da mogu da odem u grad.

U trenutku prolaza dodam gas i negledajući izlazim na cestu. Nazovite me ludim, ali volim da živim.

Život nije život, ako ponekad ne rizikuješ život.

Sijetl je oduvijek bio prelijep grad. Ali sada dok pokušavam da se probijem kroz gužvu nije toliko lijep. Uzdahnem i naslonim glavu na volan. Možda sam trebao ići pješke. Ili zaobilaznicom. Dođavola. Ova cura će me dovesti u neprilike.

Dok pritišćem dugme na lifu dvadeset minuta poslije, uzdahnem i osvrnem se oko sebe. Cijela njena zgrada je predivna, ali ovaj lift. Hmm. Iz nekog razloga jako me napaljuje činjenica da ona bude u zatvorenom prostoru. Sa mnom. Bez mogućnosti izlaza. E to bi bilo vrijedno življenja.

Pozvonim i zataknem ruke u džepove otkrivajući crno odijelo i krvavo crvenu kravatu.

Nakon nekoliko minuta vrata se otvaraju i eto nje. Sva sitna na ogromnim vratima samo u farmerkama i majici. Nazirale su se bradavice ipod tog tankog pamuka. Duboko sam udahnuo i pogledao je.

"Umoran sam od čekanja." Rekao sam i uhvatio je oko struka.

Zalupio sam vrata i priljubio je uza zid. Gladno sam je poljubio pretvarajući svu svoju neraspoloženost i brige u taj poljubac. Ruke sam joj umrsio u kosu i blago je povukao. Zajecala je i iskoristio sam priliku i smjestio se između njenih nogu. Obgrlila me je oko struka čime sam dobio pogled na njen vrat i ključnu kost. Savršeno mjesto za ljubljenje.

"Zašto si morala biti takva svađalica?" Rekao sam grubo dok sam pokušavao da dođem do daha milijući joj usnicu. Već je malo natekla od poljupca, ali to nije ništa.

Ponovo sam zorobio njene usne i ušutkao je šta god je htjela reći. Sada nije vrijeme za njen jezik. Osim možda u mojim ustina. Stisnuo sam joj usnicu između zuba i promrmljao.
"I zbog toga ću da naplatim čekanje."

Uhvatio sam je ispod zadnjice i ponio prema sobi. Na trenutak sam prekinuo poljubac da je upitam za zaštitu i da je malo zavitlavam.

"Već si ostala bez riječi?" Upitao sam je.
"Ne. Zar si odlučio da prestaneš da se kažnjavaš?" Upitala je podižući obrvu.

Ugrizao sam se za jezik da joj ne bih pregrubo odgovorio i osmjehnuo sam se. Nije ona jos ništa naučila.
"I zmija je povratila svoj jezik." Rekao sam oštro pokušavajuću da glumim ravnodušnost. Ali teško je to kada te erekcija ubija o šlic a ti vodiš diskusiju sa đavolom.
"Zmija?" Ponovila je za mnom.
"Zmija. Tvoje riječi ubijaju kao i otrov najveće otrovnice." Objasnio sam joj.
"Pa ova zmija je bila spremna da nastavi ono što si započeo, ali ti si pomenuo razgovor."
"Imaš pravo. Htio sam te pitati koristiš li zaštitu."
"Uvijek o svemu razmišljaš." Istakla je.
Nemaš pojma koliko.
"Da." Rekao sam kratko. Vrijeme je da se razgovor završi. "I?" Upitno sam podigao ubrvu zureći u njene usne.
"Injekciju." Odgovorila je.
"Odlično."

Ponio sam je prema krevetu usput joj skidajući majicu.

Ruzičaste bradavice su se ukazale na miječno bijeloj koži kao dvije kapljice krvi na snijegu. Žudio sam da joj prođem duž kože i da osjetim njen miris.

Tiho sam se nasmijao spustajući joj poljupce niz vilicu pa vrat sve vrijeme joj uvrćući bradavice. Na koncu dok se uvijala oko mene spustio sam usta na jednu bradavicu i blago zasisao. U trenutku kada sam je ugrizao zubima drugu sam zavrtio te je tiho jeknula privijajući mi se bliže.

Izvijala se oko mojih kukova i znao sam za čime žudi dok je pokušavala da mi skine kaput a da pri tome ne prekine moj dodir.

Skinula me je do struka i pustio sam da joj prsti lutaju po mojim tetovažama dok sam osjećao lagano peckanje gdje je svaki prst prošao. Bilo je jebeno erotično i savršeno.

"Dosta istraživanja." Zarežao sam i ponovo zaposjeo njena usta. Jezikom sam joj prešao preko zuba i dotakao njen jezik da bih odmah zatim prekinuo poljubac ostavljajući je željnu.

Položio sam je na krevet dok sam skidao pantalone  prepoznavajući strah u njenim očima koji sam odlučno htio da otklonim.

Skinuo sam cipele i legao na krevet do nje. Dušek se udubio poda mnom i ona se dokotrljala do mene usput pokušavajućo da skine farmerke.

"Ja ću time da se pozabavim." Odvojio sam njene ruke i podigao ih iznad glave dok sam polako spuštao ruke niz stomak praćene poljupcima. Otkopčao sa rajsferšlus i zajedno sa plavim gaćicama joj ih povukao niz noge.

Polako sam otkrio to savršeno mjesto koje sam preskočio da bih nastavio putovati niz butine i listove.

Bacio sam ih negdje iza mene i milovao  joj savršenu kožu na listovima i butinama, mali ožiljak na cjevanici i savršeno glatku kožu međunožja.

Čuo sam kako je oštro udahnula i izvila se kada sam stavio prst na klitoris i natjerao je da joj ruke polete prema mojoj kosi tjerajući me da nastavim dalje i jesam.
"Tako si jebeno spremna." Rekao sam tiho.

Ustao sam, skinuo bokserice i kratko je smirio milujući joj butine pa sve do koljena. Nije bilo razloga da bude nervozna.

Polako sam se primakao njenom ulazu i natjerao je da jaukne od zadovoljstva kako sam prodirao sve dublje.

Pomazio sam je po obrazu i ušao u jednom potezu. Širom je otvorila oči hvatajući me oko struka dok sam ja upijao osjećaj kože o kožu i jebeno je odlicno. Ovo je taj osjecaj koji sam trebao.

Izašao sam nageo se i grizući je za bradavicu, tiho se nasmijao i nastavio ovo mučenje koje je vodilo obostranom vrhuncu.

Čuo sam kako je uzviknula moje ime i to je bio bolji poticaj od bilo kojeg erotičnog filma. Samo njeno uvijanje jezika kako bi izgovorila moje ime gurnulo me je preko ivice. Glasno sam opsovao da bih je povukao prema sebi ne želeći da prekinem dodir sa njom.

Neoliko puta je zadovoljno zaprela i smirila u mom zagrljaju čineći moje srce ogromnim.

San me je obgrlio tjerajući me u ne tako finu stvarnost kao što je ova. Ali loš čovjek nema izbora kada su u pitanju snovi.

"Gabriele, prevruće mi je." Čujem tiho mrmljanje o moju kožu te pokušaje da se odvoji od mene.
"Ne." Progovorim i još je jače stisnem uz sebe. Još nisam spreman da je pustim. Njeno tijelo se savršeno uklapalo u moje.
"Gabriele!" Poviče. Nasmijem se na njenu zapovijed, ali je ne poslušam.
"Ne. Spavaj." Kažem.
"Kako ću spavati kad je šest sati naveče?" Upita me.
"Fino. Zatvoriš oči i usta i spavaš." Odgovorim joj još uvijek zatvorenih očiju i nje pored mene.
"Hej!" Poviče.
"Dobro." Pustim je i odmah se odvoji od mene i protegne kao mačka poslije dobrog lova. Mislim da je zadovoljna nasim ishodom kao i ja.

Čujem kako ustaje i traži odjeću pa tiho tapkanje stopala i vrata od sobe.

Protrljam oči i nastavim spavati nesvjestan da je ona nestala.

Budim se kada začujem pištanje alarma i otvorim oči. Tanka linija svjetla prolazi kroz blago odškrinuta vrata i praćen Quelinim primjerom protegnem se i osjetim predivno zatezanje u mišićima.

Nakon nekoliko sati bliski dio mene je mlohav i konačno imam priliku da se otuširam kao normalno biće a da ne moram predhodno da se bavim vježbanjem ruke.

Ustanem i krenem prema kupatilu još uvijek razmišljajući o snu.

Moja arogancija će mi doći glave ako nastavim da dovodim neprijatelje kući.

Srediću to.

Nakon tuširanja odjeven samo u pantalone potražim telefon i nazovem Davida.
"Imam nešto na umu." Rekao sam još uvijek tražeći košulju po sobi.
"Naravno, šefe. Šta treba?"
"Sredi mi pregledanje nekih manjih kuća. Gubim interes za dovođenje ostalih u moj Dom. Vrijeme je za malo promjene."
"Isto sam imao na umu."
Prekinem poziv i krenem prema dnevnoj sobi da vidim gdje se skriva mala Paunica.

Naiđem na prazan stan sa jednom porukom te upaljenim televizorom.
"Saznaj gdje se krije." Progovorim nakon što začujem glas sa druge strane linije. Prekinem liniju i pogledam u poruku koja se nalazi u mojoj šaci.

Vraćam se za koji sat.
XO XO

Brzo sjednem na kauč i pogledam na televizor. Upravo se vrte večernje vijesti te neki direktni snimak iz helikoptera kako policija pregleda neku zgradu.

Nakon što začujem vibriranje u džepu javim se na telefon i ne pogledavši ko zove.
"Nalazi se u nekom hotelu nedaleko od vas. Parkirala se prije dva sata. Od tada ga nije napuštala."

Ne znam šta me je natjeralo da pogledam na ekran, ali jeste. I eto je. Glavna vijest.
"Kćerka poznatog doktora medicine je nestala nakon što je utvrđeno da je njen automobil korišćen za pljačku nedaleko od hotela. Više informacija kasnije."

"Ne." Brzo sam ustao krećući se prema sobi.
Ovo nije moguće. Ovo se ne može događati.
"Šefe? Šefe? Jeste li dobro?" Čujem glas sa druge strane linije, ali kao i da ga ne čujem.
"Zovi mi Davida." Povičem i bacim telefon na krevet.

Navučem košulju i cipele i krenem prema vratima kada me zaustavi telefon.
"Šefe? Sta se dogodilo?"
"Okreni vijesti." Prošapćem.
"Zasto?" Upita.
"Samo okreni jebene vjesti!" Povičem i nestanem kroz vrata.

Nemam strpljenja da čekam lift nego krenem stepenicama sve vrijeme smišljajući koji se gad to usudio učiniti. Njegova porodica neće ostati živa.

"Želim da je smjesta pronađete, jasno?! Inače se neće dobro završiti." Povičem bacajući telefon o zid.

Jebena moja reputacija i jeben moj posao kada je nemoguće biti miran barem jedan dan u životu.

Udarim pesnicama o zid, ali ne osjećam ni bol ni udarce. Osjećam bijes.

U pola pokreta stanem i kao po naredbi otrčim do auta i krenem prema toj zgradi. Vrijeme je da posjetim taj mali hotel.

Nakon deset minuta parkiram ulicu dalje i dok izlazim iz auta čujem kako se terenac parkira iza mene i kako Davim i Jace staju iza mene. David mi bez riječi predaje novi telefon koji stavljam u džep i ne pogledavši ga.

U nekoj drugoj prilici trojica muškaraca kako hodaju cestom u odijelima bi bila privlačna, ali ne i sada. Bijes se očitavao na njihovim licima kao i samim pokretima ruku i nogu. Nisu se zamarali policijskom trakom niti novinarima, samo su ušli u hotel kao da ga posjeduju i niko im se nije u tome suprodstavio.

Na posljednjem spratu Gabriel je bio iznerviran. Bilo je jebeno prečisto. Nije bilo nikakvih ostataka ili tragova borbe, samo jebena urednost. Prolazeći pored stolića za kafu prema vratima ugledao sam mali svjetlucavi predmet.

Čučnuo sam i podigao Quelin zlatni pirsing. Mala krunica je počivala na mojim prstima sa malim tragom krvi.
"Saznaj da li je ovo njena krv." Rekao sam predajući naušnicu Davidu.

Kratko je klimnuo glavom dok sam išao prema liftu birajući broj.
"Pozovi Dawnskove." Ušao sam u lift i krenuo prema autu.

Za to vrijeme njegova Paunica je bila u drugoj državi. Uspjeli su da je prebace preko granice, ali njeno konstanto pričanje je bio crv u mozgu. Nikako nije znala da ušuti. Radovala ih je činjenica da kada je glavni sredi neće moći ni riječi izgovoriti.