Mariel nije znala koliko je bilo sati kada je otvorila oči. Bilo joj je jako neudobno kada je noć provela na podu stare kolibe. Zbog bolova u vratu i leđima koje je neprestano osjećala, to joj svakako nije dozvoljavalo da  dalje nastavi san. Ispravila se u sjedeći položaj. Prošla je prstima kroz svoju crvenu kosu. Na usnama je imala osmjeh. Razlog? Ponovo je sanjala svoju majku. To joj se dešavalo zadnjih sedam dana. Bio je to zaista divan san koji ju je podsjetio na činjenicu koliko je bila voljena. A sada je bila usamljena. Jedva je čekala uskoro da krene na put kako bih neko vrijeme provela u društvu svoje starije sestre Avery. Imala je toliko toga da joj priča.

Jedini izvor svjetlosti oko nje je bila vatra iz kamina. Oduvijek je mrzila hladnoću. Izgleda da će morati da se zahvali njemu koji je održavao vatru skoro cijele noći. Čula je jake udarce kiše čije su se kapljice odbijale od staklo prozora. Uskoro će svanuti. Pogled je vratila na muškarca koji je spavao čvrstim snom nekoliko koraka od nje. Blago njemu, ljubomorno pomisli Mariel. Taj uobraženi razvratnik najgore vrste je spavao poput najslađe bebe. Njegove crte lica su joj postale još više privlačne. Zna da je lijep pa to sigurno koristi kako bi sve što poželi dobio na lagan način. Nije mogla a da se ne zapita koliko je žena odvodio u svoj krevet. Nije to bila ljubomora, već samo obično razmišljanje. 

Zašto je nekim ženama bilo suđeno da budu poljubljene u usta i da noći provode sa najljepšim muškarcima ispod plahti a nekima poput nje samo prvi poljubac je bilo udaljen nekoliko hiljada kilometara kao Sunce od Zemlje. To je bila velika nepravda. Možda nikada neće osjetiti taj dodir  zanosnog muškarca kako klizi lagano po njenom tijelu. Mora da prestane da razmišlja o tome. Samo sebi dodatno nanosi bol. A ne smije se ponašati kao razmažena kćerka nasljednica, ipak ju je on na neki način zagrijao ove noći.

''Nadam se da uživaš u očaravajućem pogledu? Moj hrapavi glas, jamice na obrazima, sneni pogled su najljepši ujutru. Tako su mi bar govorile udovice i udate žene sa kojima sam provodio svoje vrijeme u njihovim krevetima.'' Akacio je i te kako bio svjestan činjenice da ga je očaravajuća crvenokosa ljepotica posmatrala neko vrijeme. Vila. Da, tako je. Ali zato nije propustio ni jednu jedinu priliku da je ne provocira. Obožavao je način kako njeno lice poprima crvenu boju, usne postanu još punije ako je to bilo više nego moguće, a oči.. eh, one su bile nešto jako posebno. Bile su veoma prksone. Sama činjenica da spominje druge žene pred Mariel, davala je jednu dozu zabavljenosti u ovom jako neobičnom razgovoru.

''Kako se samo usuđuješ da budeš nepristojan u društvu jedne dame? Po bontonu jedan džentlmen ne smije da da koristi riječnik jednog razvratnika. Ali zašto se ja uopšte i iznenađujem, kakda ti svakako nisi pristojan gospodin. I za tvoju informaciju, pogled nije uopšte očaravajući. Čak šta više, mnogo je ružan i neugledan.'' E tako, neka mu je izgovorila sve te riječi. Ljutito je ustala i počela da traži svoju haljinu. Nije planirala ni sekunde duže da provede sama sa Akaciom u ovoj kolibi. Danas je imala jako puno posla da uradi na svom imanju i nije htjela da gubi ni trenutka. Uspjela se veoma brzo sabrati, malo je nedostajalo da mu se baci u naručje kada je progovorio sa svojim seksipilnim jutarnjim glasom.

''Mi nismo u društvu, ni na balu a koliko se sjećam nisam ni tražio dopuštenje od tvog oca kako bih ti se propisno na kulturan način udvarao tako da ne vidim ni jednu damu u svojoj blizini. Čak šta više mislim da ti se dopada moj razvratni riječnik.'' To razvratni je namjerno istaknuo jer ga je Mariel često nazivala i davala mu titulu razvratnika. Stoga je i on pratio sve ono što je i ona radila. Održavao je vatru skoro cijele noći i odspavao je nekoliko sati. Košulja i hlače su bile suhe. Okrenuo joj je leđa dok ih je oblačio na sebe. Knjiga je odavno postala pepeo u kaminu. Nema razloga da se brine. Sada je bilo potrebno da uradi uspješno zadatak broj dva.

Naravno da nije dama. Odnosno, ona nije bila onaj tip dame na koje je Akacio bio naviknut. Ali na sami spomen njenog oca iznenada je dobila glavobolju. ''Ne dopada mi se ništa od tebe. I moj otac ti svakako ne bi dao dopuštenje da mi se udvaraš, tako da nema razloga za brigu.''

''Ne bi me ništa zaustavilo da postaneš moja, ako bih to želio vilo.'' Ali ove riječi crvenokosa ljepotica nije čula jer je odavno izašla. Bio mu je privlačan taj njeni prkos i inat. Istina, nije bila poput ostalih mladih dama koje je poznavao. Bila se svoja i originalna. Ostale bi odavno završile u njegovom krevetu dok se Mariel na sve načine trudila da sakrije privlačnost koju je osjećala pred njim. Imao je nekoliko dokaza za to. Neće biti mnogo teško da je zavede. Čak je i zaboravila da se osvrne oko sebe i da pronađe knjigu koju je juče čitala. Izgleda da joj je mnogo važnije bilo da se nadmudrivati s njim, nego da pazi na svoje lične stvari.

Ali samo nekoliko metara od zemlje na kome su se nalazila dva dvorca Mariel je iznenađeno uzviknula. ''Ovo se ne dešava. Nije moguće. Nadam se da su svi dobro?''

Akacio je dotrčao kada je čuo glasan zvuk. Ali ono što je ugledao ostavilo ga je bez ijedne riječi. Jer crni dim je u vazduh odnosio sve ono što je imao do sada. Njegov dvorac je vatra gutala. I prokleta kiša koja je padala cijele noći, sada je izgleda odlučila da ne pada. Bilo je oblačno, ali nebo nije ispuštalo ni jednu jedinu kap. Nije mogao da pronađe ni jedan jedini razlog kako je nastao požar, stoga je počeo da trči. Mora da ga spasi, jer ako to ne uradi ostat će sam na ulici, bez novca, dvorca i onog najvažnijeg što ga je hranilo sve ove godine. A to je bila osveta.

Batler Cembla je držao tkaninu preko usta kada je ugledao svog gospodara kako mu dolazi u susret. Sjedio je na starim sanducima koje je uspio da spasi dok je vatra sve odnosila pred sobom. Bilo je mnogo teško, ali je uspio da sakupi najvrednije suđe, slike i zlato koje je njegov gospodar čuvao u svojoj sobi. Bar će na taj način moći živjeti godinu ili dvije.

''Šta se ovdje dogodilo?'' Ljutito je upitao Akacio dok je čupao svoju kosu. Pokušao je da se dvorcu još više približi, ali bezuspješno. Vatra mu to nije omogućila. ''Nadam se da ste dobro gospodine?'' Tiho je upitala Mariel.

Cembla je bio zahvalan mladoj dijevi na pitanju, i uprkos svemu što se događalo bio je potajno srećan jer je shvatio da je njegov gospodar noć proveo sa mladom gospodaricom. Zajedno su došli. ''Hvala Vam na pitanju, kašalj je u pitanju. Biću dobro čim udahnem svježeg vazduha.'' Ustao je pa je došao do njih. ''Bilo je oko pet časova ujutro kada sam čuo korake. Odmah sam pomislio da ste Vi u pitanju i požurio sam da Vas dočekam. Ali ono što sam ugledao, dovelo me do granice razuma. Dva maskirana razbojnika su bacila slamu i šibice u salon. Provalila su kroz prozor. Nisam se ni okrenuo za njima vatra je počela da se širi, stoga sam uspio da spasim nešto vrijedno. I sve to se nalazi u ovim starim sanducima. Nije mnogo, ali...''

''Prokletnici. Grom i pakao. I gdje ćemo mi sada da živimo?'' Njegov bijes je bio poput grmljavine. Toliko jak i snažan, da bi trebao sve da uplaši. Osim nje, naravno.

''Možete kod mene nekoliko dana dok se ne snađete.'' Mariel je ponudila batleru svoju ruku. On je podhitno trebao da se pomjeri od dima.

''Mislim da to nije dobra ideja mlada gospodarice. Znate, današnje društvo je sklono tračanju. Ne bih željeli da Vas dovedemo do toga da postanete predmet razgovora na društvenim dešavanjima.'' Cembla je počeo da kašlje, ali ipak je uspio svaku riječ do kraja da izgovori.

''Nikada me nisu zanimala tuđa mišljenja. Svako ko ima zdravog razuma bi vam bez razmišljanja ponudio krov nad glavom.'' Pogledala je u Akacia. ''Ovo je sada jedino razumno rješenje. Moje sluge će vam pripremiti smještaj, a kada se svi odmorimo onda ćemo da sjednemo za sto, iznesemo naše ideje na koji načini kako da obnovimo dvorac. Bitno je da nema povređenih.''

Svi su je partili u stopu. Mariel je jasno iznijela svoja naređenja slugama kada su došli u njen dvorac. Akacio i batler su bez riječi slušali svaku riječ. Da li je to dobro ili ne, vrijeme će pokazati. 

Ali tek kada je ostala sama u svojoj sobi, postala je svjesna jedne činjenice.

Nigdje nije mogla da pronađe svoju omiljenu knjigu koju je čitala još juče kada je bila sama u šumi. Osjetila je veliku bol u grudima. Nije moguće. Izgubila je jedinu uspomenu koja ju je podsjećala na pokojnu majku. Ovo se ne dešava, tužno pomisli Mariel kada je pretražila svaki ugao svoje sobe. Posteljina je završila na podu, kao i njene haljine iz ormana. Nije marila što joj je cijela soba bila u strašnom neredu. Gospode, sva dešavanja koja su se odigrala za manje od dvadeset i četiri sata su u njoj izazvala veliku lavinu emocija.

 Mogla je da zaplače svakog trenutka, ali tek sada je trebala da sačuva zdrav razum. Nije sebi dozvolila luksuz da postane histerična iako je imala sve moguće simptome da se to naprosto dogodi. Čula je vlastite ubrzane otkucaje srca, suze su je pekle u uglovima oba oka. Stoga je prvo odlučila da sebe dovede u red. Pažljivo je disala dok je hodala čas lijevo, čas desno po sobi. Bilo joj je veoma teško ali to je za sada bilo jedino moguće riješenje.

Ponovo se vratila i sjela na svoj krevet. Treba dobro da razmisli kada je zadnji put imala knjigu u svojim rukama. Čitala je juče u šumi i bila je sama. Prvi trag. Nakon toga kiša je počela da pada stoga je utočište pronašla u staroj šumskoj kolibi. I dalje je imala knjigu kod sebe. Odlično. To je već bio drugi trag. Nakon toga je došao Akacio i oni su imali svoju zajedničku noć. Dobro, nije tu bilo ništa romantično ali njoj će ta noć ostati jako dugo u sjećanju. Nakon toga su se vratili na imanje gdje su saznali užasne vjesti. Dvorac u kome je boravio Akacio je progutala vatra. Na sreću nije bilo povređenih. Pa da. Sada se svega sjetila, knjiga je ostala u kolibi.

 Bila je toliko uzbuđena što ju je napokon pronašla u sjećanju, da je istrčala sa imanja poput mlade vučice koja ide u potragu za svojom izgubljenom dječicom. Nije marila što su na nebu bili tamni oblaci i što se noć spušta. Nije se nikada plašila a sada kao da je dobila dodatnu snagu i motivaciju da na život gleda ljepšim očima. Samo što tada nije znala jedan veoma bitan podatak, a to je da knjigu nikada neće pronaći jer ju je progutao plamen vatre.

Kapljice kiše su ponovo počele da padaju. Dok je trčala Mariel se okliznula i pala na koljena. ''Gospode, stvarno ću jednog dana izgubiti glavu.''

''Nećeš izgubiti glavu, nego nešto sasvim drugo.'' Bio je to glas muškarca koji je bio mnogo zao. Konačno je dočekao trenutak kada će zadovoljiti svoje potrebe. Mariel je vrisnula dok se teško tijelo muškarca bacilo na nju. Osjetila je alkohol oko sebe.

Tiho je počela da se moli da je zmaj spasi od ovog čudovišta.

Čudovište je bio jedna sasvim obična pijanica iz krčme koja je zalutala šumom i pronašla zgodan plijen.

Zmaj je bio Akacio.

Dođi, tvojoj vili je potrebna pomoć.

🗝Hvala na čitanju! 🗝🖤