Nalazio se u krčmi. Bila je noć. Akacio je sjedio za okruglim stolom koji je bio napravljen od hrastovog drveta dok su nasuprot njemu sjedila tri gospodina. Upoznali su se prije deset minuta, tačnije formalno su se pozdravili, kada je on stigao u krčmu i partija kartanja je mogla da počne. Susjedni stolovi su bili popunjeni. Očigledno je bilo to da će vlasnik krčme zaraditi dodatni novac zahvaljujući piću koji je prodavao.  Ali međutim svakako je bila zanimljiva činjenica da su bili prisutni ljudi različitih statusa. Bogati i siromašni. Bilo im je podjednako važno da večeras dobiju novac. Ali Akacio još nikome nije otkrio svoju titulu da je bio vikont. Još uvijek će se lažno predstavljati. A partija kartanja mu je samo bila bijeg od stvarnosti.

On je imao odlične karte u svojim rukama, sada je jedino ostalo da čeka pravi trenutak da ih baci na sto. Već dvije noći za redom je dolazio u ovu istu krčmu i svaki put bi pobjedio svoje protivnike. Imana gubitnika se nije sjećao, a i sam je znao da će tako biti i ovaj put. Nije želio ništa da prepusti slučaju. Toliko je vjerovao u sebe a i u pobjedu koju će večeras da dobije. Djevoke koje su ovdje radile bi mu donosile bokal pun vina dok bi mu slale zavodljive poglede a korzet im je toliko bio spušten da su im grudi prijetile da se preliju preko ispranih haljina. Ni one mu se nije činile zanimljivim.

Nije ih želio ni pogledati a kamoli da ih odvede u krevet. Ni jedna od njih nije posjedovala ono što je njegova Beatris imala. A to je da ga zavede samo jednim pogledom bez da pomjeri prst da to i učini. Bio je siguran da će ova tri gospodina koja su sjedila nasuprot njemu vrlo rado odvesti neku od djevojaka koje su ovdje radili u svoj krevet nakon što izgube u kartanju. Jer svaka utješna nagrada je dobro došla. Do krčme, Akacio je došao pješice. Prijalo mu je da šeta i da koliko toliko svoje misli razbistri na mjesečini. Isto tako će se vratiti nazad do dvorca.

Ponovo je u svojim nosnicama osjećao male tragove mirisa jabuke i cimeta. Njegovi prsti su bili željni da ponovo prođu duž cijelog vrata i da se izgube u Marielinim grudima. Polako je počela da pada pod njegov uticaj i to mu se jako dopalo. Još samo malo. Strpljen-spašen. I dalje je znao jako dobro da očara svaku mladu dijevu koja mu se nalazila u blizini. Mada znao bih sebe grditi. Postojala je velika opasnost da ga ona očara, bez obzira koliko se on tome odupirao. Bila je lijepa, to nije mogao da porekne. I đavo ga odnio, nije ni sam sebi mogao da objasni zbog čega ga je toliko privlačila. Ko se dugo bori sa svojim neprijateljom, na kraju bez njega ne može. On to sebi ne može da dopusti.

Kao što je i predpostavio Akacio je pobjedio u kartaškoj igri. Njegovi protivnici su bili bijesni, ljuti i ogorčeni. To je sve što su imali a izgubili su. Nije mnogo obraćao pažnju na njih. Uzeo je kaput i izašao iz krčme. Jer da je ostao koji trenutak duže vidio bi u očima svojih protivnika da oni kuju osvetu. A ta osveta će mu pokucati na vrata za nekoliko dana. Kiša je počela da pada. Oh krasno, još će i da pokisne. Odlučio je da pronađe skrovište barem do jutra dok kiša ne prestane da pada. Ubrzao je korake. Kaput mu je bio mokar. A kosa pripijena uz lice. Ugledao je nešto što je ličilo na malu drvenu kolibu. Zahvalio se Gospodu iako je bilo dana gdje nije vjerovao u njegovo postojanje.

Prozor je bio obasjan plamenom svijeće. Ko god da se nalazio u kolibi ponudit će mu zlatnike koje je večeras osvojio u zamjenu da mu pruži sklonište. Da, tako će da uradi. Ionako je bio bogat. Nekoliko zlatnika neće moći da on postane još bogatiji. Snažno je udario od vrata dva puta. Čuo je korake kako se približavaju. Ali kada su se vrata otvorila ostao je blago rečeno iznenađen i šokiran. Nije mogao da povjeruje ko se nalazio ispred njega. Očigledno da je Gospod ovu noć bio na njegovoj strani.

Mariel Wright i bila je isto tako mokra od kiše poput miša.

''Šta ti radiš ovdje?'' Postavili su pitanje u isti glas. Akacio je ušao u kolibu a potom zatvorio vrata. Ona se odmakla dva koraka unazad. Očima je popratio mokre tragove po kolibi.

Mariel je spustila svijećnjak na drveni sto koji se nalazio odmah pored njih. ''Čitala sam u šumi. Nisam ni bila svjesna da se dan bližio kraju dok nisam osjetila na svojoj kosi kapljice kiše. Bez obzira koliko god da sam trčala znala sam da ne mogu tako brzo da stignem do dvorca. Bila bih potpuno mokra a sutra bi već ležala u postelji i imala temperaturu. Zbog toga sam utočište pronašla u napuštenoj kolibi, koja je imala svjećnjak i nekoliko komada iscjepanih drveta. Upravo sam se spremala da zapalim vatru u kaminu kada sam čula lupanje na vratima.'' Sklonila je pramenove mokre kose sa lica. Nije ni bila svjesna činjenice da drhti pred Akaciom. Bila je veoma uplašena.

''Odmakni se. Ja ću nam zapaliti vatru u kaminu. Nisi smjela tako dugo da se zadržavaš u šumi. Uopšte nisi mislila na svoju bezbjednost. Zašto uopšte ideš u šetnju a sa tobom ne idu ni batler ni služavke? Ni malo ne misliš na svoju bezbjednost.'' Grdio ju je dok je postavljao komade drveta u kamin. Nije marila za pristojno ponašanje. Pa dođavola, svaka mlada djeva uvijek uz sebe ima pratnju.

''A šta si ti radio u šumi i sada se ovako kasno vraćaš? Nemaš ni jedno pravo da me grdiš?''

''Imao sam važna posla.'' Nije imao namjeru da joj se pravda.

''Ah da naravno. Sigurno se vraćaš od neke udovice. Nije mi samo jasno kako svom ljubavniku nije platila kočiju da se vrati. Šteta bi bilo da se razboliš i da je kasnije ne zadovoljiš u postelji?'' Mariel je bila bijesna. Uzvratila mu je konačno. Svaki njihov susret počne i završi se sa svađom. Nije ju čak ni bilo briga kod koje je udovice bio. Neka ljubi koju god želi. Ako je uopšte i ljubi u usne. Možda su slični, zadovolje svoje potrebe bez emocija i ljubavi.

Vidi, vidi, vidi. Ko bi rekao da je ona ljubomorna. Bio je veoma iznenađen spoznajom da Mariel zna ugledne dame u društvu imaju ljubavnika. Kada je plamen vatre obasjao kamin, ustao je a potom predatorskim koracima se približavao. Bila je stjerana u ugao sobe. Skupio je kapke dok mu je samozadovoljni osmjeh bio na licu. Bila je bijesna poput mačke. Ko zna šta se trenutno odvija u njenoj ženskoj glavi. Previše je čitala knjige, pa joj je to pomutilo zdrav razum. Još noćaš će tu knjigu baciti u vatru i sa zadovoljstvom će posmatrati kako gori list po list. Mora svoju osvetu ostvariti a to će učiniti ovog trenutka. Toliko joj se približio da je na svojoj koži lica osjetio njeno disanje.

Kada je u njenoj blizini Akacio, Mariel u potpunosti zaboravila na disanje. Srce je poludilo u grudima, čas bi ubrzano kucalo, čas usporeno. Nije joj bilo jasno zašto je on bio tako privlačan, ali.. zdrav razum nije postojao u ovim minutama. Znala je jedino da se on samo igra sa njenim živcima, i da mu je sve to itekako bilo zabavno a ona se nalazila na korak da bude poljubljena. Ali ne, koliko god bilo teško neće ona učiniti taj prvi korak. Samo će još jednom da udahne miris ovog muškarca a potom će se udaljiti od njega. Da, tako je. To će uraditi. Znala se kontrolisati. A i za ovu igru je svakako bilo potrebno dvoje.

Nije mogla da povjeruje. Njegove usne su se spustile na kožu njenog vrata. Ako je do prije nekoliko minuta drhatala jer je bila mokra od kiše sada se situacija promjenila. Akacio je promjenio svoj plan. Još uvijek ni jednu ženu nije mogao da poljubi u usne, smatrao je da je taj čin isuviše intiman i romantičan a on ga neće potrošiti na pogrešnu ženu. Ali zato je mogao da poljubi neki drugi dio njenog tijela. Prste je spustio na mašnu njenog kaputa a potom lagano povlačio sve dok se nije našao na podu, odmah pored nogu. Ostala je iznenađena. Nije znala šta će se sledeće dogoditi.

Dok je usne pomicao duž ključne kosti na red je došla haljina. ''Ne želim da se ujutro probudiš sa temperaturom.''

''Znam.. znam da se brinem sama za sebe.'' Otvorila je oči i konačno skupila snage da ga odgurne od sebe. Na vratu je i dalje osjećala njegove usne i bradu koja ju je dražila.

Akacio se osvrnuo oko sebe. Pronašao je dvije smeđe deke. ''Uzmi. Ovo će nam poslužiti dok jutro ne svane. Skini mokru haljinu sa sebe i umotaj se u deku.''

''Ne želim. Ti ćeš samo čekati priliku da me vidiš bez haljine i...''

''Nemam namjeru da iskorištavam djeve i da ih odvodim u svoj krevet protiv njihove volje. Zapamti, one same dolazi.'' Već je počeo da otkopčava košulju dok se pred Mariel ukaza bronzana koža.

''Okreni se.''

Akacio je poslušao njenu naredbu.

Stajali su u tišini, okrenuti leđima jedno od drugog dok su skidali sa sebe skoro pa sve. Potom su se ogrnuli dekom. Koliba se zagrijala a Mariel je sjedila ispred kamina dok je malo dalje od nje ležao Akacio koji se pravio da spava. Kada je ona osjetila da lagano tone u san spustila je glavu na pod.

Ustao je dok je pogledom tražio knjigu koju je Mariel danas čitala. Čvrsto ju je držao u rukama. ''Ovo je za tebe Beatris ljubavi moja.''

Potom je knjigu bacio u kamin a vatra ju je iste sekunde progutala. Osvetit će svoju voljenu a ništa ga neće u tome sprečiti. Pa čak ni Mariel. Bez obzira koliko često mu je boravila u mislima. Vratio se na svoje mjesto a potom čekao da jutro osvane.

Akacio

🗝Hvala na čitanju.🗝🖤