Author's note;
 

Zdravo. Ovo je drugi dio moje nove priče ili stare jer sam je imala u glavi već tri mjeseca i nikako da ju napišem. Ali vjerujte mi svaki dio ove priče je isplaniran i ima svoj značaj, tako da neće biti nejasnoća. Oprostite na gramatičkim greškama.

Enjoj ;)

Chapter 2; New life, New York

Čekala sam na kožnoj crnoj stoličici na točkiće u direktorovoj kancelariji. Nadam se da nisam učinila ništa loše što bi ugrozilo moj radni dan. Pogledala sam okolo kancelarije, bila je zelene boje zidova i bijelih trakica za vrhu zida. Jedna velika slika cvijeća nalazila se na desnom zidu, a vazna sa bugetom rozih ruža na stoliću ispod slike. Iza stolice direktora je bio veliki prozor koji je imao pogled na dvorište ove škole.

" Eh gospođice izvinite što ste čekali, ali posao. " Okrenem se na duboki glas sijedog starijeg čovjeka. Direktor ove škole gospodin O' Deal je uvijek bio dobar prema radnicima. Izričito nas je poštovao kao i mi njega.

" Nema veze. Nego rekli ste da imate nešto za reći mi. " Popratim ga pogledom dok sjeda na veliku kožnu stolicu prekoputa mene.

" Da, imam interesantnu ponudu. " Protegen se do latice pored njega te uzme jednu kuvertu bijele boje i pruži mi je. Nasmiješim se dok je uzimam i pogledam na uredni rukopis na kuverti. Pisala je adresa neke ulice i pored grad New York. Zašto je ovo došlo za mene.

Rascjepam kuvertu i izvadim pismo koje se nalazilo unutra. Počela sam čitati čitki rukpois napisan perom. Tko još koristi pero pobogu?

                              ' Draga gospođice Donalds želimo da vam ovim putem pošaljemo zamolbu da na godinu dana dođete raditi u naš magazin. Čuli smo da imate visoki stepen obrazovanja, a nama je potreban netko tko dobro poznaje gramatiku engleskog jezika za članak u novinama o osnovnoj gramatici u časopisu za djecu. Plata će vam biti veća za dva puta nego u školi u kojoj radite. Nadam se da će te razmotriti našu ponudu.

Hvala unaprijed!

Dr.Prof. Black

Pročitam i zadnji dio pisma sa poluotvorenim ustima. Kako bi neko mogao tražiti ovakvo što od mene bez nekog nagovjetštaja. Meni je ovdje bilo isuviše dobro da bih išla u neki drugi grad samo zbog malo više novca. Mislim to nije malo, ali ovdje mi je rodni grad. Ovdje sam završila školu, odrasla.

" Ovaj kada je došlo ovo? " Upitam, drhtave ruke stavljajući kuvertu u svoju tašnu. " Jutros sam ga pronašao na stolu. Potom me pozvao moj drug gosp. Black i insistirao na vašem dolasku. " Njegove guste obrve se se micale gore dolje dok je govorio. Samo nisam baš najbolje shvatala sve ovo. Tavršila sam fakultet kako bih bila profesorica engleskog jezika, a ne novinarka. Ali isto tako bilo bi vrijeme da se odseilm od roditelja i pokrenem vlastiti život.

" Uredu, recite mu da pristajem, ali samo iz poštovanja. Ovdje mi je sasvim lijepo za raditi, i naravno ako će vama to praviti problem onda neću ići. " Nije ga mnogo iznendaio moj odgovor te je nakratko klimnuo glavom.

" Nažalost, morate krenuti večeras tako da ćemo vam poštom poslati papirologiju. " Uzdahnem žalosno i pružim ruku. " Bilo mi je drago. "

" I meni. " Uzmem svoje stvari te napustim maleni direktorov ured. Ne mogu da vjerujem da ovo činim. I to večeras idem. Stvarno se nadam da nisam napravila groznu pogrešku.

***

Zagrlim mamu po stoti put sada na izlazu iz kuće. Obje smo plakale pola sata kada sam joj rekla. Imala sam mnogo lijepih uspomene ovdje, pa čitav život sam tu. Sve svoje rođendane sam slavila ovdje, dovodila drugarice, pa i učila. " Falit ćeš nam. "  Tata me jako zagrli tako da se već počnem gušiti. " I vi meni, ali dolazit ću često. " Nasmijem se kroz suze koje su kapale niz moju bradu. Tješila sam sebe, a i roditelje. " Jesi sigurna da ne želiš da idemo na aerodrom sa tobom? " Mama me uhvati nježnim rukama za moje.

" Jesam. Idem i onako prvo do Grand-cafe pa ću onda na aerodrom. " Mama šmrcne te klimne glavom. Ponovo ih zagrlim oboje i ovučem svoju ručkicu sa koferom, pa potom i ostale dvije. Ostale stvari će mi doći teretnim avionom. Mahnem kada izađem iz prilaza i opet osjetim kako mi se suze kupe u očima.

Nisam se više okretala jer ću se inače vratiti tamo i ne ići nigdje. Ostalo mi je još jedno mjesto za posjetiti prije odlasaka. Kao da ću više ikada pronaći ovako dobru kafu.

" Da li je istina? "  Odmah me sa vrata dočeka žena od mog druga i njena dječica oko nje. " Ideš li stvarno? " Klimnem tužno glavom. Pogledam po kafeu kako bih vidjela ima li moga druga igdje okolo.

" Otišao je kupiti vrata. " Obje se nasmijemo ali tužno što je ironično. " Pa reci mu da mi dođe u posjetu nekada, nedostajat će mi ovo mjesto. "  I tako sam zaista mislila. Ma voljela sam ovo mjesto više nego dom. Provodila sam učeći ovdje i pripremajući se za projekte uz njihovu kafu.

" Onda je ovo zbogom? " Zagrlim smeđokosu djevojku i poljubim dvije malene djevojčice pored nje. Stvarno mrzim rastanke, tako su tužni i bolni. " Čuvaj se. " Klimnem glavom i opet povučem ručkicu iz kofera i napustim lokal. Ako ovaj New York ne prođe dobro neka se čuvaju gnjeva moga, jer sam ostavila sve svoje ovdje.

***

Sjela sam na svoje kožno sjedalo u avionu i torbu koju su nam dozvoljavali ponijeti uz sebe stavila ispod nogu. Osjećala sam se skrhano i tužno. Umjesto da budem srećna i zadovoljna što idem pokrenuti nešto novo ja nisam bila.

Skinula sam sa sebe svoj kaput i tako ostala u samo bijeloj košuljici. Mirisala je na dom koji je sad bio tako daleko. I ako praktički avion još nije poletio ja sam se osjećala miljama daleko od svoga doma. Zavezala sam se kako nam je naredila stjuardesa i nakratko zažmirlila jer mi je trebalo nekako neko smirenje za trenutnu situaciju.

Izdahnula sam dugo čuvani zrak u prsima i otvorila oči. Osjetila sam kako se avion već počinje dizati a meni se želudac odmah stegne. Pretvori se u nervozni čvor. Nikada nisam bila voljna voziti se avionom i uvijek sam povratila makar jedan put. Pogledala sam kroz prozor i vijdela kako se London udaljava od mene ili ja od njega?

Zgrade su postajale manje i sve više nevidljive. Ne znam zašto sam ovo uopšte uradila. Da li je ispravno što sam otišla i pokrenula ovi život? I ako je plata koju ću zarađivati veća od moje plate u Londonu ja sam voljela svoj posao i svoje kolege sa posla.

Otovrim torbu koju sam prije pola sata stavila ispod nogu i izvadim knjigu ' Prekrasan stranac ' . Knjiga je bila mnogo prljava, ali sviđala mi se zbog sudbine ove djevojke u njoj. Zapravo slična je meni. Djevojka se seli u New York zbog prevare bivšeg dečka i tamo nailazi na novu ljubav. Ja opet idem zbog drugog razloga, ali i za mene a i za nju je New York bio novi početak. Početak nečeg novog i nadam se da će mi sudbina donijeti da to novo bude dobro.

Bojala sam se, ali isto toliko sam i strepila od nekog uzbuđenja. Što će se desiti sada kada sletim na aerodrom u New Yorku? Hoću li se ja snaći dobro tamo? Gdje ću uopšte živjeti? Sve su to bila pitanja na koja nisam imala odgovor.

***

" Za pet minua sljećemo. "  Iz sna me prenu glas stjuardese koja je stajala na sredini aviona. Svi smo se počeli otkopčavati i uzimati svoje stvari. Spremila sam knjigu koja mi je bila na stomaku jer sam zaspala, u torbu i provjerila na tren koliko je sati.

Pogledala sam kroz maleni prozor  i napokon ugledala grad koji nikada ne spava. Ostala sam bez teksta. I ako je bilo 2h po noći grad je blještao od silnog svjetla. Mislim da ipak ovo neće biti tako loše, milim da je ovaj grad kao stvoren za mene.

Pokupila sam svoju torbu i sišla sa aviona. Sačekala sam da mi gospodin iz aviona preda moj kofer. Tu je bio jedan kofer koji sam ponijela za kratko jer će ostali doći teretnim, nadam se da mi neće izgubiti kofer.

" Ti si Olivia Jones? " Prišla mi je djevojka sa crnom dugom kosom koja joj je padala do leđa. Nosila je prelijepo poslovno odjelo koje se sastojalo iz crne uske suknje i bijele košuljice.

" Da ja sam. A vi ste? " Nisam htjela ispasti drska ili slično, ali mi je bilo čudno što mi neka djevojka prilazi tek tako i zna moje ime. Mislim svakom normalnom čovjeku bi bilo malčice čudno. " Oh ja sam poslana iz magazina New York. Da novine nam se zovu po gradu, čudno je.. I rekli su mi da ćeš biti na aerodromu upravo sada, tako da sam ja poslana da te povedem do tvog stana. " Ljupko mi se nasmiješila pokazivajući blještave bijele zube.

" Shvatam, pa vi moje ime znate mogu li i ja vaše? "  Pružim joj svoju desnu ruku kako bi se upoznale. " Da zaboravna sam. I ne persiraj me, osjećam se staro i ako imam 24 godine. Inače ja sam Abigail Donalds. A sada idemo do tvog stana. " Prihvati moju ruku i protrese je malo.

***

" Ja sada moram ići nažalost. Izvoli ključ i broj stana. "  Uzmem željezni ključ  iz njene ruke i pozdravim se sa njom. Krenem uz stepenice jer pa rekla sam već  imam strah od liftova a nisam baš sigurna u ovaj lift u zgradi. Nisam vjerovala svojim očima kada sam stigla do svog stana. U hodnjiku ili da bolje kažem predovrju  je bilo najmanje šest stanova sa prelijepim vratima i još ljepšim bravama. O čemu aj uopšte pričam?

Gurnem ključ u bravu i otvorim vrata i ostanem zatečena. Veliki dnevni boravak me je ostavio bez teksta. Jedan ogromni prozor je samo bio dodatni šlag na tortu. Pa poBogu ovo je penthouse.

Protrljala sam oči kako bih se uvjerila da ne sanjam sve ovo. Nisam vjerovala da bi mi neko dao penthouse za samo jedno obično radno mjesto. I to je moj. Ne poslovni stan ili slično. Doslovno je moj stan. Os sreće sam mogla zaplakati, ali toliko sam bila izvan sebe da sam zaboravila plakati.

Spustil sam kofer odmha pored vrata i bacila se u još u jakni na udobni trosjed. Ovo sam samo mogla zamišljati u onim filmovima koji su se odvijali i ovakvim stanovima. A ja sda posjedujem jedan.

Pogled koji se pružao kroz prozor je bio nevjerovantan. Veliki dio New Yorka sam vidjela odavdje. Toliki život se odvijao izvan ovoga a ja sam bila koa na vrhu svijeta. Vidjela sam sve što se događa izvana i vjerovali li ne bila sam ispunjena. Zaboravila sam i dom i London i stari posao pa čak i onaj cafe u kji sam išla.

Netko mi pozvoni na vrata na što se trgnem iz ovog transa i brzo skinem jaknu. Bilo bi čudno da neko u jakni boravi u kući ne bi li? Pustim svoju kosu iz pundže kako bih izgledala više komtno.
Potrčim od vrata i polako ih otovrim.

" Oh hej. Stvarno si bogata kao što si pričala. Znaš nekako si mi drugačija nego u klubu. " Gledala sam mladića mojih godina na pragu mojih vrata kako se ljulja amo tamo. Čudni cerek anpusti njegova usta i osjetim grozni miris alkohola na njemu.

" Ja nisam niti bogatašica, niti sam bila u klubi niti te znam. Tako da si sigurno pogriješio. " Pokušam zatovriti vrata, ali njegova noga ih zaustavi.

" Nemoj mi lagati dušice. "  Opet se čudno nasmije i padne naprijed gurajući i mene na pod. Super pao je na mene mrtav pijan. Sklonim njegovo tijelo sa sebe i polako ga uvučem u stan. I ako je bio već unutra, noge sam mu morala uvući unutra.

" Koji vrag se sve meni dešava. Tko si ti uopšte? "  Zaključam vrata i povučem ga na dvosjed. Mislim makar sam pokušala povući ga. Bio je mnogo težak i ja ga nisam uspjela ni pomaketi. Što sada da radim uopšte?

" Daj ustani. " Prodrmama ga, no on se samo promeškolji u okrene na drugu stranu na podu. Uredu pa ako želi spavati na podu trebat će mu deka. Uzmem malenu dekicu koja se nalazila na fotelji i prebacim je preko njega. Zašto mene uvijek spopadnu neki čudni događaji?

A/N; Ne znam šta se događa ali pola ovog dijela mi se uporno briše pisala sam ga najmanje 3 puta i stalno se obriše.... Ako netko zna što ja molim vas pomozite mi.