Ne, ne mogu. Nisam sigurna... Što će biti ako se opet sve vrati na staro? Što će se dogoditi ako... 

Iz vlastitog razmišljanja trgnuo me dobro poznati zvuk. Otrčala sam do mobitela čije se zvono čulo iz druge sobe.

"Hej, mama!" pokušavala sam se praviti nenormalno sretnom što ću se konačno vratiti i vidjeti ih. 

"Hej, dušo! Jesi spremila sve stvari? Ima li ti tko pomoći odnijeti ih do aerodroma?" mama je i dalje kao i obično gnjavila. Jednostavno znam da se brinula. 

"Ne brini. Alis će doći kroz koju minutu." trebala sam joj nešto reći da je smirim i da ne brine previše. Iako, oprostila sam se s Alis jučer, nisam željela da me otprati na aerodrom jer znam da ne podnosi takve rastanke, a i bolje je i za mene. 

"Okej! Zapamti da obavezno nazoveš tatu kada stigneš u Zagreb na aerodrom ili kad ste blizu slijetanja, okej?" 

"Dobro, budite bez brige."

"Dobro, dušo! Vidimo se! Sretan put!"

"Hvala mama." rekla sam i poslala joj poljubac i jedno Vidimo se te poklopila slušalicu.

Stavila sam mobitel u torbicu koju sam nosila te zakopčala svoj kaput i pripremila kišobran kako bih bez smetnje mogla ući u taksi koji je već potrubio kao znak da je došao.

Još jednom sam se osvrnula oko sebe i ugledala prazan mali stan. Sve je očišćeno, sve je spremljeno u kutijama. Rolete su dignute, a zastori maknuti. Sve se blista, doslovno kao da nitko nikada niti nije živio ovdje. Iako sam voljela ovaj stan jer nije velik, malen je ali dovoljno veliki za mene. U njemu sam provela svoje posljednje četiri godine života. 

Sjećam se da sam uvijek željela živjeti u Londonu, ali te godine nisam bila toliko sretna koliko sam mislila da hoću. London mi je ponajprije bio utočište, jedino mjesto gdje mogu pobjeći. 

Puno toga se dogodilo te godine, puno ljudi je otišlo iz mog života. Prošlost je ostavila svoj trag.

No, sada je to sve prošlost. Želim se vratiti u svoju zemlju, svoj rodni grad i pamtiti ga po lijepim stvarima i dobrim osobama, a ne po godinama srednje škole. Uvijek sam htjela biti odrasla, a ne djete, ali sada zapravo vidim da je ljepše biti djete. Djeca su bezbrižna, sretna s malim stvarima i uvijek nasmijana. Nekada sam bila takvo dijete, sada sam samo jedna upropaštena osoba koja će se vratiti u rodni grad.

Kada sam taxijem stigla do aerodroma, izašla sam van, uzela svoju torbu te osvrnula se oko sebe. Prostran i veliki aerodrom, jedan od najvećih u Londonu.

Vozač mi je izvadio dva kofera te sam ih čvrsto primila i povukla za sobom. 

Nakon sat vremena čekanja u čekaonici za polijetanje, gospođa je najavila let za Zagreb. 

Jesi li sigurna? Stvarno želiš to?

Vodila se neprekidna bitka u mojoj glavi, kao da podsvjesno nisam sigurna da se želim vratiti. Ali, moram. Znam da moram i to želim. Jaka sam, ako sam bila tek dok sam se doselila, jaka sam i zbog povratka kući. 

Pobogu! Odrasla si!!! Možeš ti to!

Konačno me ohrabrio glasić u glavi te sam sigurno krenula prema ulasku na pistu. Predala sam kartu i znala da je to to. Više nema nazad!