"Olivera!" otvaram snene oči i vidim dobro poznatog dečka kako me gleda i budi. 

"Ha?" upitala sam umorno i izvadila slušalice iz ušiju te ugasila muziku.

"Stigli smo." rekao je te sam se ogledala oko sebe i vidjela da u busu nema nikoga. 

"Aha..." iskomentirala sam dok sam mu rukom pokazala da se pomakne kako bih mogla izaći van. Rukom sam podignula kosu te je sklonila sa lica unazad. 

Izašli smo van iz busa i vidjela da svi stoje sa svojim koferima udaljeni od busa i čekaju. Očito mene.

"Oprostite, malo sam zaspala." ispričala sam im se na glas te uzela svoj kofer, a onda je do mene došao Saša. 

"Izvoli." rekao je i pružio mi iskaznicu sa vezicom na kojoj je moja slika, ime i prezime te status da sam trener. A onda sam ga pogledala.

"Neće te pustiti unutra ako nemaš tu vizitku." rekao mi je Saša te sam mu se zahvalila. Još mi je dodao da kasnije svratim do njega da mi da plan i program kada cure nastupaju. 

Pola sata kasnije došli smo do hotela gdje smo se rasporedili po sobama. Pošto nas je 21 uz mene, rasporedile smo se da nas u 7 soba bude po troje. Dok su dečki neki dobili dvokrevetnu, a neki čak sobe u kojima mogu biti sami. Ljubomorna sam. Želim biti sama u sobi. No i dobro da smo po troje. Zapala sam u sobu s dvije cure koje volim, Ena i Vanja. Smjestile smo se u sobi te sam shvatila da su zapravo one najbolje prijateljice i da idu u prvi razred srednje u moju školu. Baš smo se napričale sve dok nisam shvatila da je vrijeme da otiđem do Saše po raspored plana i programa. 

Sva sreća pa sam ga srela u hodniku tako da nisam imala potrebe dolaziti kod njega u sobu.

"E super, baš sam krenuo prema tebi." rekao je kada me vidio još dok smo bili udaljeni. Držao je u ruci neke papire, a onda mi je pružio jedan.

"Za dva sata je prva utakmica, cure već za sat vremena moraju biti u dvorani. Poslije tog nastupa idu na ručak, onda igra naš klub. Navečer u 7 je večera i kasnije se ide spavati. Reci curama samo da ne smiju izlaziti iz hotela poslije 23 sata jer je dogovoreno sa svim klubovima da će se onda zaključavati." rekao je, a onda sam ja kimnula glavom shvativši sve. Nadam se da neću odmah sve zaboraviti. 

"Hvala." rekla sam mu i krenula prema svojoj sobi. 

Nakon pola sata rekla sam curama da se počinju spremati i oblačiti jer bih za pola sata trebale biti u dvorani do koje nam treba desetak minuta pješke. 

Nakon petnaest minuta su se sve spremile i konačno smo sve zajedno otišle do dvorane.

"Sada ne kasniš dok si s nama." našalila se jedna cura, a ja sam se nasmijala i pogledala je.

"Da, u pravu si." rekla sam joj te sam iz svoje torbice koju nosim preko ramena izvadila onu karticu na kojoj piše da sam trener te vezicu stavila preko glave da bi me mogli pustiti unutra jer nisam u službenoj majci koje nose cure. 

Bilo je toplo vrijeme pa im nije bio problem šetati se u kratkim traper hlačama i običnim bijelim majicama sa imenom "Ella" kako se zove plesna grupa, odnosno sada već i klub ili tim.

Stigle smo do dvorane te smo tamo morale pričekati da svi završe sa utakmicama kako bi se konačno otvaranje moglo dogoditi. Nakon samo sat vremena konačno im je došlo vrijeme za nastup.

Gledala sam ih sa ulaska u dvoranu i bile su odlične. Definitivno će mi biti žao što ih više neću trenirati kad završim srednju, ili možda hoću ako mi profesorica Holig i ravnatelj to dopuste.

https://youtu.be/u5YAOHg5foI

Pljeskala sam im kada su završile te smo onda sve zajedno po rasporedu otišle natrag do hotela gdje se održavao ručak u hotelskom restoranu. Već sam vidjela rukometaše kako ručaju, a među njima i Leona koji me pomno pratio pogledom od kada sam došla tamo. 

Moram priznati da su dečki svako malo pogledavali u cure većinom zato što su bile u kratkim hlačicama, a to je dečkima savršeno. Dok ja ne, ja sam bila u običnim poderanim trapericama i crnoj majci na bretele jer je bilo prevruće. Mislim da čak iznad 28 stupnjeva.

Nakon što smo završile ručak rekla sam im da mogu ići u sobe ili ako žele mogu ići natrag u dvoranu, samo se prije trebaju presvuči kako ne bi uništile službene majice. 

Zadnja sam se ustala i krenula do sobe, a onda sam čula kako me Leon sa druge strane hodnika doziva. Okrenula sam se i ugledala ga kako ležerno hoda prema meni. 

"Zašto ti nemaš kratke hlače?" upita me, a onda sam mu se nasmijala i zakolutala očima.

"Zato što ih nisam ponijela." rekla sam mu i isplazila jezik.

"Ideš kamo navečer?" upitao me, a ja sam slegnula ramenima u znak da ne znam.

"Vidjet ću." rekla sam mu i prekrižila ruke preko prsa te se naslonila ramenom na zid pokraj.

"Vidimo se na večeri." rekao je i namignuo mi.

"Što ne igrate vi sada?" upitala sam ga, a on je kimnuo glavom.

"Da, za pola sata idemo prema dvorani." rekao je, a onda sam ja kimnula glavom.

"Dođi gledati ako želiš." rekao je i opet mi namignuo te se pomaknuo u stranu i prošao pokraj mene.

Što je njemu? Samo sam okrenula glavu za njim i vidjela ga kako hoda okrenut mi leđima. Preko bijele majice mogla sam jasno vidjeti njegove mišiće na leđima, a ne mogu niti zanemariti njegovu prekrasno oblikovanu guzu.

Uhvatila sam se sama da razmišljam i previše o njemu, ali što ću... netko i to mora, pa sam se sama sebi nasmijala i zakolutala očima te krenula u smjeru sobe. 

Dobro da u sobi nije bilo nikoga pa sam upalila klimu i zamračila je te se samo bacila u krevet. Zaklopila sam teške kapke te zaspala.

"Oli..." čula sam ženski glas čija me ruka lagano gurala sa boka. Otvorila sam oči te ugledala Vanju i Enu kako stoje kraj mene.

"Haa? Što je bilo?" upitala sam ih umorno te sjela na rub kreveta.

"7 je sati, večera je dolje u restoranu." rekla mi je, a onda sam im zahvalila te smo se u pet minuta sve tri našle dolje u restoranu hotela. Rukometaši su kao i za ručak već svi bili poredani za stolove sa svojim tanjurima i hranom ispred. Uzela sam svoj tanjur i došla do švedskog stola na sredini sale te si stavila neku pljeskavicu i zelenu salatu u tanjur.

Kroz desetak minuta sala se ispraznila te sam izašla zadnja iz nje. Primjetila sam da hotel ima bazen te sam odlučila malo pronjuškati i otići tamo. Prekrasan zalazak sunca uz veliki bazen dočekao me kada sam izašla na drugu stranu. Malo sam stajala naslonjena na rubove vrata, a onda krenula prema velikom balkonu sa kojega je pogled na bazen i more. 

"Lijepo, ha?" upitao me neki nepoznati glas te sam se okrenula u smjeru odakle dolazi. Neki stari čovjek sjede kose sjedio je na klupi uz prozor te isto tako promatrao predivan zalazak sunca.

"Čovjek gleda drugim očima kada ima problema." rekao je dok sam mu se približila, a onda sam opet bacila pogled na prekrasan zalazak sunca koji se našao direktno ispred mene.

"Da..." tiho sam izustila, a onda je on samo pogled prebacio na mene.

"Tko si ti?" upitao me, a onda sam mu samo pokazala svoju karticu koju sam i dalje nosila oko vrata jer sam je zaboravila skinuti u sobi.

"Lijepo." iskomentirao je i promeškoljio se na klupi te sam sjela konačno do njega.

"Znaš... nekada je čovjeku samo potrebno da pogleda malo u ovo i svi problemi su riješeni." rekao je, a ja sam ga i dalje nastavila slušati "Ljubav je jedan od njih koji potakne na sve ovo." rekao je i nasmješio se, a ja sam svoju lijevu nogu prebacila preko desne i naslonila. 

"Eh, dok sam ja bio mlad, obožavao sam dolaziti ovdje." rekao je, a ja sam ga pogledala.

"Ovdje? Ovo mjesto je postojalo?" upitala sam ga, a on je kimnuo glavom.

"Doduše, ovo je prije pedeset godina bila obična obiteljska kuća." rekao je, a onda sam ga još više pogledala.

"Vaša kuća?" upitala sam ga, a onda je on kimnuo glavom.

"Ovdje sam prvi puta pozvao svoju dragu." rekao je, a onda sam mu se ja nasmijala. Još dugo vremena mi je pričao o svojoj voljenoj ženi koja je prije godinu dana preminula zbog neke teške bolesti. Rekao je kako je to bila prava ljubav u njegovom životu i da se ni dan nije kajao, čak niti kada su se posvađali, što je odabrao baš nju. Još je rekao da sada njegov sin vodi ovaj hotel, a unuk studira u inozemstvu.

Kada se već smračilo i nestalo je sunca, ustala sam se i zahvalila mu se na predivnom razgovoru tj. zahvalila mu što je uopće podijelio svoju priču samnom iako me vidi prvi put u životu.

Nesvijesno sam došla do recepcije te tamo ugledala neku ženu kako tipka nešto u tipkovnicu računala pred sobom. 

"Izvoli?" upitala me i dalje gledajući u računalo.

"Možete mi reći u kojoj sobi je Leon Rell?" upitala sam je, a onda me ona pogledala preko svojih naočala i odmjerila malo što je mogla vidjeti zbog visoke recepcije.

"Soba broj 299." rekla mi je, a ja sam joj se samo zahvalila i uputila se prema sobi 299.