Uzela sam stare dnevnike i osim one zadnje pisane bilješke 3.1.2015. počela sam čitati stranice prije. Točno na noć Nove Godine. Otvorila sam stare rane, ono što mi je uništilo odrastanje i tinejdžersko doba i samo povjerenje roditelja u mene.

1.1.2014.

Vratila sam se nakon pola 6 popodne... užasno sam umorna i iscrpljena jer sam od jutra u bolnici na ispitivanju i različitom promatranju. Mama mi je rekla da su doktori napravili krvnu analizu i da su otkrili heroin u mojoj krvi. Nisam se nikada drogirala, a kamoli da bih dozvolila nekome da mi to napravi. Ne sjećam se uopće kako sam došla do bolnice... sjećam se samo da sam se na bolničkom krevetu probudila oko pola dvanaest popodne kada su mi doktori već napravili neke analize i pretrage glave i sl. Ono što je najgore jest da me vijest koju mi je Lara javila me šokirala. A vijest je ta da je Patrik pronađen mrtav na željezničkoj pruzi, a nije ga pregazio vlak nego ga je netko izbo nožem preko pedeset puta. Još k tome nož nisu uspijeli naći. Znači užas što se događa... Još više sam se iznenadila kada mi je pola sata nakon mog dolaska kući iz bolnice zbog 'drogiranja' na vrata došla policija koji su samnom i roditeljima odlučili popričati. Rekli su mi da sam ja ta koju su našli uz Patrikovo tijelo i da sam bila živa te mene smatraju odgovornom za njegovu smrt. Što je najbolje... ja se ničega ne sjećam jer sam se za slavlje Nove Godine napila ko stoka, a vjerujem da Kiara isto. Moji roditelji su bili zgroženi kada su to čuli da sam vjerojatno ja ubila Patrika. Suprotstavljala sam se toj ideji i vikala na policiju da su glupi i da lažu... roditelji su policiji naravno povjerovali i zgrozili se na to kada su čuli da sam ubojica. Bila sam uništena jednom riječju mame koju je izgovorila kada je čula "Ti si ubojica?" vrtjela mi se glavom sve dok nisam pala u nesvijest i probudila se sat vremena kasnije u svojoj sobi. Dino se ne obazire na nas, nego i dalje uči za testove koje ima dok se vrati sa praznika. Jednom riječju štreber... mrzim ga! I on je povjerovao roditeljima i policiji! Cijeli dan do kraja sam tupila roditeljima da nisam kriva i da mu to ne bih napravila, ali džabe. Nisu me htjeli niti gledati, pa sam pala u plač u kutu dnevnog boravka. Nisu se niti obazirali na mene... pitala sam se samo gdje su nestali oni dobri roditelji...Kako mogu uopće pomisliti da sam ubojica? Mrava ne bih zgazila, a kamoli ubila i to čovijeka!!!! Mrzim cijeli svijet i najbolje bi bilo da uzmem odmah tatin žilet i isječem si vene... mislim da bih im onda potvrdila da sam u stanju ubiti sama sebe.

Suza mi je pala na papir dnevnika ispred sebe kojega sam pročitala. Odlučila sam ne oduprijeti se suzama i pročitati sve što sam zapisala.

2.1.2014.

Danas je u novinama izašao članak o Patriku da je pronađen na samu Novu Godinu izboden nožem i to na željezničkoj pruzi.Hvala Bogu pa se pruga nije koristila za vlakove jer je stara, ali svejedno... okrivili su mene za njegovu smrt! Optužili su me da sam ubojica! I to vlastiti roditelji... kako samo oni nemaju povjerenja u mene. Izgubila sam vjeru i nadu u njih kada sam to čula da su izrekli. Danas mi se Lara javila i rekla da joj je žao što se dogodilo i što nije mogla biti samnom. Isti dan malo kasnije stigao mi je hitni poziv od Andreja na kojega sam se javila jer mi još starci nisu oduzeli mobitel, a imam osjećaj da bi uskoro mogli. Rekao mi je na brzinu da se mora odseliti u Irsku i najvažnije, da me Lara drogirala. Da mi je stavila drogu u piće i poslije dok sam izgubila pamćenje me još i bockala tim iglama i svime time. Rekao je da je čuo da su doktori iskomentirali da sam zamalo i ja mogla ostati mrtva, i to zbog droge. A onda bi me optužili da sam se sama bockala i drogirala i da sam još k tome ubojica... Jedan odgovor znam, a taj je da je Lara kriva što me drogirala. Bojim se... bojim se saznati istinu. Što ako sam ja stvarno? Što ako sam ja stvarno ubila Patrika? Ne sjećam se ničega od te noći i drago mi je da se ne sjećam, ali... nisam valjda u toj reakciji droge i alkohola uspjela ubiti nedužnog čovjeka i to ubodima noža kojega još nisu pronašli. Rekla sam roditeljima da mi je Andrej rekao da me Lara drogirala, ali mi nisu vjerovali. Rekli su mi da lažem i izmišljam te da će me uskoro prebaciti u centar za odvikavanje od droge i alkohola. Nisu me pustili niti da si otvorim prozor u sobi i udahnem sviježeg zraka... u šoku sam! U živom šoku!

Suze su sve više padale i padale... otvorila sam stare rane. A jedno je pitanje na koje moram naći odgovor je taj jesam li ja stvarno ubojica? Jesam li to učinila nesvjesno? Jesam li stvarno osoba koja je izbola Patrika nožem? Ne mogu biti s Leonom dok to ne otkrijem... ako on to sazna od Lare ili nekoga iz tadašnjeg našega društva, mislim da bi me zamrzio do kraja života i da me više nikada ne bi htio vidjeti. 

3. siječanj 2014.

Ovo će biti zadnja bilješka koju ću napisati prije nego što me roditelji pošalju u centar za odvikavanje. Mrzim Laru! Mrzim je iz dna duše... Koliko samo mržnje u sebi je skrivala do sada, kako je mogla to meni napraviti, a bile smo si najbolje. Prije samo dva tjedna smo uživale jedna sa drugom, a onda, onda je ona počela mrziti. Pretvorila se u neku sasvim drugu osobu želeći se riješiti mene. Mama i tata su danas vikali na mene i rekli da ću do kraja zimskih praznika koji traju još dva tjedna provesti u centru za odvikavanje od droge i alkohola. AJME, ČUJEM MAMU KAKO SE USPINJE STEPENICAMA.... Dragi dnevniče, kada se budem vratila (ako se budem vratila) nadam se da će sve doći na svoje.

Onda su me 'dragi roditelji' strpali na dva tjedna u centar za odvikavanje od droge i alkohola u potpuno drugi kraj grada. Osjećala sam se užasno kada sam sjedila na bijelom krevetu u sobi u kojoj su prozori sa rešetkama i kada sam dnevno morala popiti oko desetak tableta kako bi mi se krv prilagodila okolini i stvarima koje jedem, a ne postala ovisna o drogi i heroinu. 

Najviše su me roditelji razočarali... još su me poslije prebacili u školu u koju idem trenutno, naravno, pravila sam se da sam savršena i da sam odlična učenica gimnazije. Ali, nitko do sada nije znao za to osim Kiare koju sam poznavala još od prije iz osnovne i iz klubova u koje sam ja izlazila sa svojim društvom, a ona sa svojim. Tako smo se zbližile. Bile smo si najbolje dugo vremena, jako dugo... iako, s Larom sam si najbolja od djetinjstva. Svakog dana smo zajedno išle u školu, nebitno bila kiša, sunce ili snijeg, nismo se mogle zamisliti da smo jednog dana odvojene. Djelile smo sve tajne, prve simpatije i poljupce i naravno, loše ocjene i komentare na 'loše' profesore. Kako sve može stati u samo jednom događaju, u jednoj noći. 

Obrisala sam suze sa svog lica i pospremila dnevnik u ladicu noćnog ormarića. Dotrčala sam do hodnika, obula starke i izašla van s izgovorom da idem prošetati Ari. 

Došetali smo do najbliže policijske stanice, mjesto gdje se vodio moj slučaj. Moj tata je odvjetnik pa je ublažio štetu i sredio da samo plate umjesto toga da kao idem u socijalni dom i odvojim se od roditelja. Željela sam saznati više... kako su me uopće pronašli tamo, tko je sve bio uz mene. 

Ušla sam u policijsku stanicu dok sam Ari ostavila vani i povodac zavezala za rukohvat stepenica i uvjerljivo rekla da me čeka i da bude miran. Pokucala sam na vrata nadređenog, već sada vidim poznato prezime. Jakovov otac. 

"Bok, Olivera. Kako ti mogu pomoći?" upitao me dok sam sjela na stolicu preko puta njegovog radnog stola sa računalom i kojekakvim papirima. 

"Dobar dan. Zanima me jedan slučaj." rekla sam, a on je kimnuo glavom "Vodi se pod datumom 1. siječnja 2014. godine." rekla sam, a onda je on nešto počeo tipkati na tipkovnici računala. 

"Misliš, slučaj Patrik Lovrek?" upitao me i pogledao me čudno i s iznenađenjem, a ja sam samo hrabro kimnula glavom.

"Zašto si ti sudjelovala u tome?" upitao me, a ja sam samo zakolutala očima.

"Zašto bi ja Vama trebala odgovarati na to, ne treba Vas to zanimati." rekla sam mu, a onda me on ljutito pogledao pa konačno opet vratio pogled na računalo ispred sebe."

"Pročitaj." rekao je i okrenuo monitor računala prema meni te sam počela čitati. 

'1.1.2014. - evidentirano ubojstvo Patrika Lovreka

Tijelo Patrika Lovreka pronađeno je u 5:23 sata ujutro kada se u glavnu policijsku postaju dobio poziv žene koja se vraćala pješice kući sa dočeka Nove 2014. godine. Prilikom dolaska policije i hitne te forenzičara, uz mrtvo tijelo pronađeno je i tijelo 15-ogodišnjakinje Olivere Baldi. Odmah osumnjičena Olivera Baldi na rukama je imala krvi, a kasnije je otkriveno da je upravo ta krv, krv od pokojnog Patrika. Patrik je izboden nožem na skoro svim djelovima tijela, a osumnjičenoj Oliveri je u krvi dan poslije otkriven heroin, što znači da je u hiru djelovanja droge na njeno tijelo učinila zločin. U okolici prilikom potrage, pokraj kante sa otpadom pronađen je nož kojim je dokazano da je izboden Patrik Lovrek, a na nožu su izbrisani otisci te ih nije moguće otkriti. Osumnjičena je jedina Olivera Baldi koja tvrdi da se ničega ne sjeća iz te noći. Njeni roditelji ujedno i odvjetnik Ivan Baldi pristao je platiti kako bi se Oliveri sudilo u tišini i kako bi sankcije bile minimalne. Olivera je par dana poslije smještena u centar za odvikavanje od droge i alkohola, a tijelo Patrika Lovreka je pokopano na glavnom gradskom groblju.'

Pogledala sam natrag u Jakovovog tatu, a on me samo gledao, očito očekujući moju reakciju.

"Ti se družiš s Jakovom?" upitao me, a ja sam samo lagano kimnula glavom.

"On ne zna za ovo i ne bih volio da sazna." rekao je, a ja sam opet kimnula glavom osjećajući krivicu. 

"Slažem se. Molim Vas samo da me ne osuđujete, pošto još nije dokazano da sam kriva." rekla sam mu, a onda je on samo okrenuo monitor i nije ništa rekao.

"Hvala Vam što ste mi ovo pokazali." rekla sam mu i ustala se, a onda sam ga pozdravila i izašla van iz ureda. 

S Ari sam šetala do večeri, sve dok se nije počelo mračiti.

"Moramo smisliti neki plan!" upala sam Dinome u sobu i ugledala njega i Tinu kako leže zajedno u krevetu jedno pokraj drugoga i gledaju u televizor na zidu njegove sobe.

"Pričekaj malo." rekao je Tini i poljubio je, a onda se ona samo nasmješila.

Dino je došao zamnom u moju sobu i sjeo do mene.

"Kakav plan?" upitao me i sjeo na krevet.

"Moramo saznati tko je kriv za ubojstvo." rekla sam mu odlučno te počela hodati gore-dolje po svojoj sobi.

"Što ako te činjenice koje ćeš saznati dotuku?" upitao me, a ja sam samo slegnula ramenima.

"Nisam bila svjesna toga. Može značiti dvije stvari. Jedna da nisam kriva i da ga je netko drugi ubio, a druga da sam ja ta." rekla sam mu i konačno odlučila skupiti snage otkriti pravu istinu.