[Matea (pisac): Pa kako ste mi dragi moji? Nadam se da i dalje redovno čitate priču Okovi prošlosti i da su vas prošli nastavci malo zaintrigirali. Voljela bih kada biste komentirali ili samo ostavili usputne komentare, a i ostavili vote. Hvala vam puno i nadam se da će vam se ostatak priče i dalje sviđati i da ćete redovno pratiti! Kiss :*]

Uhvatila sam tramvaj i kroz petnaestak minuta se našla ispred školske dvorane u kojoj se održavala utakmica i u kojoj su cure plesale i plesat će za kraj utakmice. 

Došla sam do stepenica koje vode do svlačionica te vrata za ulazak u dvoranu. Ušla sam u dvoranu i vidjela profesoricu Holig koja gleda utakmicu na tribinama te sam došla do nje.

"O, Olivera!" nasmijala sam joj se, a ona me samo ozbiljno pogledala "Kako ti je tata? Valjda je dobro?" upitala me, a ja sam samo kimnula glavom "Biti će bolje." je bilo jedino što sam joj rekla, a ona je samo kimnula glavom vjerojatno isto se nadajući da hoće. 

"Cure su u svlačionici, organizator će doći do tebe kada bude red da plešu." rekla mi je i predala mi neku karticu sa vrpcom koju mi je prebacila preko glave. Plava kartica sa mojim imenom i prezimenom i statusom trenerice plesačica. Nasmijala sam se kada sam to vidjela i pogledala profesoricu.

"Samo budi tu do kraja utakmice." rekla mi je, a onda sam kimnula glavom i sjela na slobodno mjesto na tribinama. 

Baš kada je sudac proglasio poluvrijeme, dobila sam poruku od neke cure koja pleše da dođem u svlačionicu i donesem im vode. 

Ustala sam se i krenula do organizatora koji je stajao i pomno pratio utakmicu. Kasnije mi je pokazao gdje su boce vode koje sam potom odnijela curama u svlačionicu. Neke su vježbale ples, neke su pričale dok su neke bile na mobitelima i tipkale. Na izlasku sam im rekla da sam na tribinama ako me nešto trebaju. 

Kada sam izlazila vidjela sam grupu rukometaša kako hodaju prema meni noseći svoje stvari jer su se tokom poluvremena mijenjali za strane na igralištu u dvorani. Kada sam prolazila pokraj njih osjetila sam da me je netko primio za podlakticu. 

"Hej..." rekao je dečko čokoladno smeđih očiju.

"Pusti me!" rekla sam glasnije i pokušala istrgnuti svoju ruku koju je držao, ali bezuspješno. Primjetila sam da je bio zadnji i da su drugi svi otišli, samo je on ostao u hodniku samnom.

"Što hoćeš?" upitala sam ga, a on me samo pogledao direktno u oči. Kosa mu je bila na sve strane, lepršava a i ujedno mokra od znoja i vode.

"Hoću razgovarati." rekao je mirno i dalje me držeći za ruku. 

"Samnom?" jedino čega sam se sjetila pitati u tom vremenu koje je očito stalo za mene.

"Koga drugoga vidiš ovdje osim mene i tebe?" upitao me, a ja sam samo zakolutala očima. Krenuo je prema zadnjim svlačionicama u suprotnom smjeru nego što je on trebao ići.

Otvorio je vrata neke svlačionice i dalje me držeći za ruku, a u drugoj ruki držeći torbu za trening. Ugurao me u svlačionicu i za nama zatvorio vrata.

"Što je tebi?" upitala sam ga glasno, a onda sam osjetila vrata na svojim leđima.

"Trebamo razgovarati." rekao je tiho milimetar-dva dalje od mene, gledajući malo u moje oči pa u usne. Bojim se onoga što misli napraviti. 

"Ne tako." jedino što sam rekla prije nego što sam osjetila njegove usne na mojima. Opet onaj isti osjećaj kao i kod kluba, samo malo žešći. Kao da se ovaj puta cijela džungla probudila u mom trbuhu, a ne leptirići. I opet je Oli pala, opet sam mu uzvratila poljubac. Samo sam čula kako je njegova torba skliznula s ramena i opala na pod. Rukama je obuhvatio moj struk, a ja sam svoje stavila na njegov vrat doditujući mu savršenu kosu. Ovaj puta sam bila ja koja sam nas prekinula. Da, uživala sam u tom poljupcu više nego u bilo kojem drugome, ali znala sam da to nije ispravno. 

"Ne... to je krivo." rekla sam kada sam odvojila svoje usne od njegove. I dalje je svoje ruke držao oko mene na bokovima naslonivši se na vrata. Na moju izjavu je samo zakolutao očima i uzdahnuo.

"Ne razumijem, zašto bi bilo krivo?" upitao je i dalje me ozbiljno gledajući.

"Pa ovo, ovo što se događa je pogrešno." pokušavala sam se izvlačiti suočivši se sa time da je on dečko koji mi se od sada sto posto uvukao pod kožu. Kao dim koji mi se uvukao u oči i ne može više izaći. 

"Zašto bi bilo pogrešno Olivera? Mislim da si sve shvatila." rekao je, a ja sam samo na sekundu zatvorila oči da se malo priberem. Odmaknula sam se od njega i stala dalje.

"Što je tebi? Od kuda ti uopće pravo da me ideš dovesti u ovu svlačionicu i još k tome me poljubiti?" vikala sam na njega dok se on samo nasmijao gledajući u pod pa u mene.

"Malo prije si mi uzvraćala, a sada se dereš na mene!" rekao je jačim tonom glasa. Na ovu izjavu nisam znala što da kažem pa sam krenula prema vratima, ali je stao ispred mene.

"Pomakni se!" rekla sam mu, no nije me doživio. Kada sam se opet pomaknula u desnu stranu i on se. Uz to, stavio je ruku na ključ u bravi i okrenuo je te se čuo zvuk zaključavanja vrata. Bacila sam pogled sa ključa na njega koji je i dalje gledao u mene.

"Utakmica će početi." rekla sam mu, a on je samo slegnuo ramenima "Imamo vremena još 10 minuta." rekao je, a onda sam ja slegnula ramenima i sjela na klupu.

"Dobro, kako hoćeš." rekla sam prije nego što sam sjela na klupu i prekrižila ruke na prsima te prebacila lijevu nogu preko desne.

I dalje je stajao na vratima.

"Kako si ti prokleto tvrdoglava." iskomentirao je nakon par minuta šutnje, a onda sjeo preko puta mene.

"Gledaj, ja sam te ovdje dovukao da bi konačno mogli razgovarati." rekao je, a ja sam i dalje gledala svugdje samo ne u njega.

"Ne razumijem u čemu je takav problem da ne razgovaraš samnom." rekao je, a onda sam ga ošinula pogledom.

"Što misliš? Da je meni lako biti ovdje s tobom? Okej, pričaj onda kad si već navalio na razgovor." rekla sam mu, a on je samo uzdahnuo i zakolutao očima.

"Dobro, ako ti nisi spremna za razgovor ne znam zašto bih i ja trebao biti. Uostalom, vidi se da nisi zrela za svoje godine, ponašaš se kao malo dijete i samo bježiš od stvarnosti." rekao mi je kada je otključavao vrata, a onda i izašao van. 

Ne mogu reći da me to nije dotaknulo što je rekao. Zaista je. Zašto sam takva osoba? Zašto bježim od stvarnosti? Poljubio me po drugi puta... on me poljubi, ne ja njega, samo sam uzvratila jer je jednostavno neodoljiv. Ja bi trebala biti ta koja bi trebala njega naganjati da razgovaramo, a ne se sakrivati od njega. Doslovno, kao da me netko polio hladnom vodom, osjećala sam se toliko razotkriveno kada je to rekao, kao da me poznaje cijeli život i sada je shvatio da bježim. Da, ovih tri godine stalno bježim... okolina je učinila da postanem takva. Jednostavno, kada dođe neki problem samo pobjegnem. Isto kao i onda s Kiarom. Kao da se ne mogu suočiti sa istinom...