"Olivera, Kiara!!!" dozivao nas je poznati ženski glas sa kraja hodnika te smo se okrenule da zapravo vidimo o kome je i riječ. Do nas je dotrčala Hana sva uspuhana od dozivanja naših imena i trčanja prema nama. 

Takva sva nam je pružila pink pozivnice sa velikim i sjajnim brojem 18 na istoj. 

"Uskoro ti je rođendan?" upitala ju je veselo Kiara.

"Da, prekosutra, onda ga i slavim!" rekla je zaigrano i još veselije Hana.

"Na noć vještica?" upitala sam je, na što je ona samo kimnula glavom.

"Da, znala sam da ti je onda rođendan, ali mi je čudno što onda i slaviš." obrazložila sam svoje mišljenje naglasujući na tome da zaista znam datum njenog rođendana.

"Odlučila sam da ovaj party bude u Haloween stilu." rekla je na što smo je ja i Kiara samo nasmješeno pogledale.

"Stvarno? Pravi Haloween party?" upitala je Kiara iznenađeno na što je Hana samo kimnula glavom. 

"Jedva čekam! Računaj na mene!" rekla sam joj veselo te odlučila doći. Problem je opet taj, što da joj kupim za rođendan.

Iako je 18. rođendan, moram nešto što će joj se svidjeti. Možda nešto od nakita? 

Da, prošlo je dva tjedna od kada je Kiara krenula u školu. Izgubila je puno sati na kojima nije bila, ali što je  tu je. Pohvatala je već sve i u toku je s nama. Kada su se ona i Lara vidjele, naravno isto nisu ništa komentirale jedna drugoj ali su se pred svima pravile da se prvi puta upoznaju jer su oko Lare bili doslovno svi iz razreda koji su potaknuli Kiaru da se upozna s Larom, a zapravo ne znaju pravu istinu. Kada bi je saznali, mislim da bi to bio opći kaos u školi.

Tih dva tjedna svaki dan na hodniku sam mogla vidjeti Leona kako razgovara sa Larom, no nikada nisam vidjela više od toga, na primjer da se drže za ruke ili se ljube ili smješkaju jedno drugome onako iskreno. Uvijek bi samo pričali ili bi jedan od njih bio na mobitelu dok bi drugi pričao. Uopće ih ne razumijem. No kroz ovih dva tjedna ne samo da sam ga viđala u školi, nego i u dvorani, uvijek bismo se samo pogledali, a onda okrenuli glavu. Čudan je on lik. Primijetila sam da je čak u školi postao jedan od onih popularnijih. Cure se samo lijepe na njega, kao onaj puta Mihaela. Sljedeći puta nakon tog treninga mi je rekla da je ipak odustao od nje jer je rekao kao da ima već jednu curu s kojom želi biti, pravi ženskaroš. 

Kada sam išla hodnikom do svog ormariće za potrebne knjige srela sam profesoricu Holig  koja me još prije pitala da organiziramo plesnu grupu u školi, no tada sam je odbila.

"Dobar dan!" pozdravila sam je normalno hodajući na što mi je samo uzvratila pozdrav. 

"Profesorice Holig?" uzviknula sam za njom te dotrčala do nje kada se okrenula.

"Izvoli?" upitala me pristojno "Znate, onda kada sam vas odbila za plesnu grupu..." počela sam pričati no zaustavila me.

"Sve je u redu." rekla je zaustavivši me "Ovaj, mislila sam da ipak možemo organizirati tu grupu. Naravno, ako ste Vi još uvijek zainteresirani." na tu moju rečenicu je samo skinula naočale i primila ih u ruke te me bolje pogledala.

"I pretpostavljala sam da ćeš sa vremenom pristati." rekla je smireno.

"I? Što kažete?" upitala sam je.

"Naravno. Drago mi je da si pristala." odgovorila je "Još ćemo se dogovoriti za termine te grupe, planiram vam omogućiti hol škole u predsatu jer dvorane nisu slobodne." još je dodala.

"Super." rekla sam i nasmijala joj se.

"Naravno, moramo još i obavijestiti sve zainteresirane u školi. Imaš li neku ideju?" upitala me, a onda mi se ideja samo stvorila u glavi.

"Hmm... mogle bismo napraviti plakate kao obavijesti." rekla sam predlažući ideju.

"O, da. Može. Odlična ideja! Onda, možeš li ti to napraviti na računalu kao dizajn pa mi pošalješ na e-mail da isprintam." dodala mi je.

"Da, može!" rekla sam joj veselo. Imam osjećaj da mi se život ponovno vraća u normalu, prethodni tjedni su bili uzburkani zbog svega, sada se opet sve vraća na svoje mjesto.

"Onda, sutra ću to isprintati, samo mi pošalji do navečer!" rekla je na odlasku te otišla dalje, samo sam joj kimnula glavom i krenula do svog ormarića po neke knjige koje su mi trebale taj sat.

Nakon zadnjeg sata, odlučila sam krenuti direktno doma, no na izlazu iz škole sam vidjela Tea kako sjedi na prvoj klupi do ulaza. Naravno da me primjetio pa sam odlučila doći do njega.

"Hej, kako si?" upitala sam ga dok sam došla do njega.

"Odlično, ti?" uzvratio je pitanje, a na njegovom licu nije padao smiješak.

"Ja sam okej, konačno mi se sve vraća u normalu." rekla sam mu iskreno "Nego, što radiš ovdje? Znam da ne ideš u ovu školu." dodala sam pitanje.

"Čekam Kiaru, znaš li gdje je ona?" upitao me.

"Onda ćeš se načekati još jedan sat." rekla sam mu "Odlučila je da danas ide na dopunsku iz matematike da joj profesorica objasni ono što nije dok je nije bilo." dodala sam kako bi saznao odgovor na svoje pitanje.

"Aaa... mislio sam da završava kad i ti." rekao je.

"Pa trebala je." 

"Planirao sam je iznenaditi." rekao je i nasmijao se.

"No, nisi znao." dodala sam, na što je on samo slegnuo ramenima "Ništa zato, sutra će ti završiti u isto ovo vrijeme, pa planiraj onda doći." dodala sam.

"E jesi ti možda za jednu kavu da te pitam nešto?" upitao me na što sam samo slegnula ramenima i pogledala koliko je sati na mobitelu.

"Ne znam baš, ne bih voljela da nas Kiara vidi onda zajedno." rekla sam "Mislim, ono, sigurno će joj biti krivo." dodala sam.

"Dobro, onda te tu mogu pitati." rekao je, na što sam ja samo kimnula glavom.

Nakon par minuta šutnje i njegovog gledanja po stranu konačno je počeo pričati "Idemo radije na kavu." na kraju je rekao na što sam izgubila živce već.

"Okej, idemo onda." rekla sam mu te smo krenuli do kafića preko puta škole. 

Sjeli smo unutra za neki malo dalji stol. Onda nam je prišao konobar te smo naručili, ja običan nescafe, a on kavu s mlijekom. 

"Onda? Što je tako bitno da ipak nisi mogao pričati pred školom?" upitala sam ga.

"Pa... ovako." počeo je govoriti "I sama možeš pretpostavljati da mi se Kiara jako sviđa." rekao je na što sam se ja samo nasmijala.

"Teo, to se vidi iz aviona!" veselo sam mu rekla.

"Stvarno je tako očito?" upitao me je, na što sam samo kimnula glavom potvrdno. 

"Što misliš, sviđam li se ja njoj?" upitao me, a onda nam je isti onaj konobar donio ono što smo naručili te ostavio račun na stolu kojeg je na brzinu platio Teo, na što sam ga ja samo mrzovoljno pogledala u znaku da to nije trebao napraviti.

"Trošim ti vrijeme, zato trebam ja platiti." obrazložio je te sam mu se ja nasmijala "I?" upitao me je dok je stavljao šećer u svoju kavu.

"Pa, mislim da joj se sviđaš." rekla sam konačno te otpila gutljaj svog nescafea. 

"Ne znam baš." rekao je nesigurno. "Zašto to misliš? Imaš sve što ona voli na dečkima. Odlično si građen, treniraš, imaš plavu kosu, zelenkaste oči. Doslovno ste fizički stvoreni jedno za drugo, a i ovako isto." rekla sam mu konačno sve što sam mislila.

"Okej, shvaćam. I što bih ja po tome pitanju sada trebao napraviti? Da je vodim na pravi spoj, a ne izlazak jer vjerujem da se ne bi htjela podsjećati na ono u klubu..?" upitao me na što sam samo kimnula glavom.

"Da, ona ti voli normalna mjesta, iako jako voli i izlaziti s društvom. Predlažem ti da prvo pričekaš još malo da stabilizira školu i riješi to što se tiče tog događaja, da joj sve do kraja zacijeli i da više ne ide na pretrage. Sve će joj se samo nagomilati." rekla sam na što me samo on gledao dok je pio svoju kavu. 

"Nemoj me krivo shvatiti, ali mislim da joj još trebaš dati vremena." rekla sam naposljetku "Ali... možete probati polako." dodala sam.

"Ne znam kako... kako s njom da počnem?" upitao me kao da jednostavno nema izbora.

"Ona nekada zna biti dosta teška i naporna, ali predlažem ti da zato ne brzaš. Pozovi je na kavu ili na neku šetnju da se još bolje upoznate." predložila sam.

"Da, to bi moglo proći. Čuo sam da cure to vole, barem je moja bivša..." kada je to govorio odmah sam ga prekinula.

"Hej... nema priče sa potencijalnom curom ili prijateljicom potencijalne cure o bivšim curama. Jesi to razumio?" upitala sam ga na što smo se oboje nasmijali te je kimnuo glavom na posljetku.