Prošao je još jedan okej dan u školi. Kiare i dalje nije bilo, ali sam se družila s Miom i Hanom. Lara me izbjegavala, kao i ja nju. Mislim da je već svima u razredu postalo čudno što izbjegavamo jedna drugu i ne družimo se. 

Jučer poslije takozvane kave s Miom i Hanom, kada sam išla doma razmišljala sam o tome što ću napraviti s Larom. Možda ona stoji iza svega ovoga sa porukama. 

Pod velikim odmorom zaputila sam se prema ženskom toaletu te obavila ono što treba. Kada sam izašla i krenula oprati ruke, ugledala sam Laru kako to isto i radi. Pustila sam vodu i stavila sapun na svoje ruke te ih dobro oprala. Obje smo krenule prema vratima, a onda ih je Lara odjednom zatvorila mi ih pred nosom tako da smo ostale unutra.

"Koliko ćemo se dugo izbjegavati?" upitala me na što sam je sam oštro pogledala.

"Koliko god će to biti potrebno." rekla sam joj oštro te joj uputila snažan pogled. Dovoljno snažan da zna da me više ne može slomiti.

"Znači, mala i slaba Olivera je konačno ojačala i uspjela stati na svoje noge." rekla je sarkastično što se primjetilo u njenom glasu.

"Da, kao što vidiš, jača sam nego ikad." rekla sam joj ponosno i prekrstila ruke.

"Čitala sam u jednom članku da postoje tri vrsta najboljih prijateljica poslije dugogodišnjeg nedruženja i svađa. Prve su te koje se odmah pomire." rekla je.

"Nisi valjda mislila da ćemo mi biti takve." nisam izdržala, a da to ne iskomentiram, na što se ona samo nasmijala.

"Ne, dušo!" rekla je i naglasila mi ono dušo "Druge su one koje se svađaju, a treće one koje nikada više niti ne progovore." dodala je.

"Što misliš koje smo mi?" upitala me te prekrstila ruke preko svojih bujnih prsa te mahnula glavom tako da njena lepršava i previše tretirana kosa farbama ispadne kao da je lepršava.

"Mislim da smo mi izgubljen slučaj." odgovorila sam joj oštro.

"Dobro da si me uopće zaustavila ovdje. Što znaš o anonimnim porukama koje dobivam?" upitala sam je te se podbočila.

"Oooo, Olivera čak ima i anonimne obožavatelje!" rekla je te se počela smijati.

"Jako smješno, dušo!" naglasila sam kao i ona ono dušo. 

"Ozbiljno te pitam? Što znaš o anonimnim i prijetećim porukama koje dobivam? Dobro razmisli što ćeš reći." rekla sam joj ozbiljno te se ona pravila da razmišlja.

"Hmmm... ne znam apsolutno ništa." odgovorila je potpuno bezobrazno na moje pitanje.

"Nadaj se da ću povjerovati u tvoje laži!" rekla sam joj još bezobraznije te izletjela iz toaleta i zalupila vratima na izlasku toliko da ih je mogla čuti unutra. 

Kako se samo promijenila s godinama, odnosno kroz tri godine. I prije je bila bezobrazna, ali sada je prevršila granicu. 

Prije sam se bojala onoga što će ona reći i uvijek je bilo po njezinom. Izlazile smo u jebene i glupe šupe od klubova gdje se dilalo i opijalo. Da me bar Bog pretvorio u kamen ispred onog kluba gdje je bio naš posljednji izlazak. Prije nekoliko mjeseci sam čula da se to mjesto zatvorilo zbog toga što je policija saznala da se dilala droga te da su se vlasnici i bavili time iza maske noćnog kluba.

...

Nakon gotove škole čula sam se mobitelom s Kiarom koja je rekla da joj je već puno bolje, nego što joj je bilo. Još je rekla da kasnije ide u bolnicu na pregled i šivanje rane tako da će već vjerojatno sljedeći tjedan krenuti u školu.

Na autobusnoj stanici na kojoj izlazim ponovno sam srela Ivonu koja je tipkala na mobitelu.

"Bok!" rekla sam dok sam došla do nje te me samo pogledala sa osmjehom i pozdravila me natrag.

"Što ima?" upitala me na što sam samo odmahnula glavom.

"Ništa. Sve po starom." odgovorila sam iako ništa nije bilo po starom, svađa s Larom nakon tri godina nije ništa po starom. 

"Vidimo se danas?" upitala me te sam se sjetila da imamo trening navečer u dvorani. 

"Da!" rekla sam, a onda je došao bus te je ona ušla u njega i mahnula mi. 

Krenula sam prema kući. Začudila sam se kada nisam vidjela mamin auto jer svaki dan doslovno dolazi prije mene kući. Nakon što sam ušla u kuću, izula starke i skinula kožnu jaknu te odložila torbu iz škole, krenula sam do kuhinje ne bi li nešto ručala. 

Kada sam dolazila kroz dnevni boravak zatekla sam nešto što vjerojatno ne bih. Tina kako bez majice leži na Dini i ljubi ga, a i on bez majice. Odmah sam viknula glasno Isusee Bože! te se okrenula leđima prema njima.

"Zar vi nemate sobe?" vikala sam na njih dok su se već obukli i kada sam se mogla okrenuti prema njima.

"Oprosti Olivera, nismo znali da si kod kuće!" pokušao se Dino opravdavati. 

"To se ne radi ovdje! Zar me niste čuli kada sam ušla?" upitala sam ih.

"Daj ne pravi se nevina! I sama imaš 18 godina, izgubit ćeš nevinost začas ako već nisi!" rekao je Dino te se samo nasmijao, na što sam ga ja samo iznenađeno pogledala.

"Dino!" opomenula ga je Tina "Kod cura je to drugačije nego kod dečki." rekla je pristojno na što sam ja samo kimnula glavom.

"Oprostite onda!" rekao je Dino uzrujano i ustao se te krenuo van iz dnevnog boravka, a onda i Tina za njim koja se samo okrenula prema meni i namignula mi.

"Nije ozbiljno mislio." dodala je Tina tiše tek toliko da je mogu čuti.

Pa zapravo, Tina je u pravu. Curama to nije svejedno s kime će prvi puta spavati i izgubiti nevinost. Dok dečki... oni svake noći imaju drugu što je preodvratno i ljigavo. Ono što mi se kod Dine nije svidjelo je to što je svake druge noći bio s drugom, a onda je upoznao Tinu. Očito postoje takve ljubavi kao što su njih dvoje.

...

Izašla sam iz tatinog auta te se uputila prema ulazu škole kako bi došla do dvorane. Već po standardnom putu do svlačionica. Kada sam došla do hodnika sa svlačionica ugledala sam opet poznatog dečka bakreno smeđe kose kako nasmješen razgovara s nekom curom plave kovrčave kose meni okrenutom leđima. Stajali su svlačionicu dalje od one u koju sam ja ušla. Vidio je ga sam ga pogledala, ali nisam nikako reagirala jer me iskreno boli ona stvar za njega.

Nakon par minuta ugledala sam Leona kako je prošao kroz hodnik svlačionica jer su vrata bila otvorena. Onda je u svlačionicu ušla ona ista cura plave kovrčave kose - Mihaela. Ušla je sva nasmješena i vesela te sjela do mene.

"Danas mi je sretan dan!" rekla je radosno, mogu i pretpostavljati zbog koga.

"Ma da? Zašto? Rođendan ti je?" upitala sam je kao da ne znam o čemu govori.

"Ne, tek je za dva mjeseca. Ma... jesi vidjela onog zgodnog dečka vani?" upitala me te sam ja onako lagano kimnula glavom.

"Što s njim?" upitala sam je te zavezala do kraja jednu tenisicu.

"Pa počeli smo razgovarati. Rekao mi je da se možemo čuti i izaći koji put." rekla je sva vesela, a onda popila gutljaj vode iz svoje flašice.

"O, pa to je super!" rekla sam praveći se kao da mi je drago. Možda na kraju i postanu par, barem će meni biti lakše jer će ga držati po strani od svake cure.

"Jelda? Pitat ću ga jel možemo sutra izaći van!" viknula je sva sretna i uzela mobitel te mu vjerojatno poslala poruku.

"Poslano!" rekla je veselo "Što misliš? Hoće li mi odgovoriti potvrdno ili ne?" upitala me je te sam ja samo slegnula ramenima kao da ne znam.

"Ne znam. Zavisi kakav si dojam ostavila na njega." rekla sam joj iskreno.

"Jesi ga vidjela da se smješka?" upitala me te sam samo kimnula glavom.

"Da." rekla sam normalno.

"Ajme! Pa to je jedan od znakova da mu se sviđam!" vrisnula je sretno i zagrlila me jako.

"Okej, dobro je, dobro je. To je samo dečko!" rekla sam u njenom čvrstom zagrljaju te se sam se izmigoljila iz istog.

"Jel ide u ovu školu?" upitala me

"Vjerovatno, pošto je bio ovdje." rekla sam joj i sama ne znam zašto. Mogla sam joj reći da ide u moju školu, da se nedavno preselio tamo, ali jednostavno jezik mi je brži od pameti, niti sama ne znam zašto.

"Onda ću svakog dana dolaziti ovdje. Naravno, kada ću moći, ionako živim ulicu dalje." rekla je veselo planirajući.

"Ne, nemoj to raditi!" rekla sam joj jer sam mislila da ću je udaljiti od te njezine ideje.

"Zašto ne?" upitala me začuđeno "Pa dečko će misliti da ga slijediš i uhodiš, a to ti i nije baš dobro." rekla sam na što me ona samo mudro pogledala.

"Znaš što? Pametna si ti! Imaš ti dečka?" na kraju me upitala nakon što me pohvalila da sam pametna, a onda sam negirala glavom u znak ne.

"Zašto?? Trebaš si ga naći što prije! Već mi je čudno što ne luduju za tobom!" rekla je začuđeno u hodu te na brzinu izašla iz svlačionicu ostavljajući me samom u njoj. 

Samo sam se nasmješila sama sebi kako sam ovo odigrala. Jedno pitanje zašto? Na koje moj mozak nikako nema odgovor. Dobro, barem sam je navela na to da odustane od one zamisli da dolazi svakog dana kod ove škole. Samo joj to treba da se sramoti. Uff... Oli! A sad na trening!