Zvrrrrrr!

I opet, po stoti put ujutro, zvoni mi zadnji alarm koji označava to da ću danas definitivno zakasniti u školu. Kada sam još umorna bacila pogled na raspored sati koje danas imam, odlučila sam se što brže spremiti i stići u školu jer nam je prvi sat fizika što znači da imamo najstrožeg profesora. Ne bi bilo dobro da me zapiše da me nema taj sat ili da kasnim.

Oblačim se na brzinu te strpam knjige u torbu koju potom uzimam i trčim stepenicama do donjeg kata. Mama sjedi za šankom kao i svako jutro sa kavom i novinama te me samo prati pogledom. Otpila sam gutljaj-dva njene kave samo da me razbudi. 

"Da si negdje jučer bila do kasno u noći bilo bi mi čudno što si ovakva rano ujutro." nije se suzdržala da ne komentira moje stanje ujutro.

Iako sam opaki mrgud ujutro, pogotovo dok idem u školu, volim jutra. Nekada mi se stvarno nije problem ustati, ali te noći sam gledala seriju do 4 i razlog mog umora je upravo taj.

Na njenu rečenicu sam se samo nasmijala i obukla jaknu te uzela mobitel i na izlasku je pozdravila.

Dotrčala sam do autobusne stanice na kojoj sam ugledala baš taj broj autobusa kojim idem do škole te se požurila da stignem, ali očito danas nije moj dan. Baš kada sam htjela ući unutra na zadnja vrata, ona su se zatvorila i bus je krenuo.

Opsovala sam sve po redu! Bila sam sigurna da neće biti dobro tog dana u školi!

...

Nakon što sam stigla na sljedeći bus i stigla u školu par minuta poslije zvona utrčala sam u učionicu, ali me tamo dočekao profesor koji samo što nije počeo rigati vatru.

"Oprostite što kasnim, bila sam..." prekinuo me.

"Gospođice Olivera, ovo je već treći puta da kasnite na moj sat!" počeo je glasnim glasom, a onda dodao još glasnije "U ovom tjednu! I svaki puta imate neku ispriku, koja će biti ovaj put?".

"Oprostite, bus je krenuo ranije nego što kreće inače." opravdala sam se, ali neuspješno.

"Pa ne može krenuti ranije nego što treba krenuti! Očito onda uvijek kasni, a danas je krenuo na vrijeme, što znači da i Vi kasnite." 

Ono što mrzim kod tog profesora je to što nam se svima oslovljava sa Vi ili gospođice/gospodine plus ime ili prezime, kako mu dođe. 

"Onda sam ja zakasnila slučajno!" opet sam se pokušala opravdati.

"Ne možeš slučajno zakasniti! Ili kasniš ili dođeš ranije, nema srednjeg." bilo je po njegovom i dalje. Ali u pravu je, opet sam ja ta koja je kriva što se kasno probudila. Niti ta činjenica da je škola počela prije samo dva tjedna mi nije dopustila da se probudim na vrijeme.

"Možeš na mjesto! Sljedeći puta kad zakasniš bolje da niti ne dođeš na moj sat, jel Vam to jasno?" upitao me strogo na što sam ja samo uplašeno kimnula u znaku Da  i otišla sjesti na svoje mjesto gdje me već gledala Kiara suzdržavajući se da se ne pukne smijati.

Kiara je divna prijateljica, ona je ta koja je bila tu kada mi je najteže. A i ja sam uvijek bila tu za nju. 

Nakon što je zvonilo za treći sat i profesorica matematike nam podijelila testove, pola razreda je shvatilo da ne zna matematiku. Uvijek je tako. Matematika nam nikada nije bila dobra strana. Ja sam iznimka, osim ostalih jedinica, par dvojki, bila sam jedina koja je dobila tri. Iako mi je dan počeo katastrofa, mogu reći slobodno da mi je ova ocjena popravila dan.

Nakon i tog 'užasnog' sata za neke, slijedio je veliki odmor. Kao i obično, sa Kiarom sam izašla van iz škole i otišle do pekare kupiti neko pecivo kao i svakog dana. Već nas tete u pekari poznaju i znaju što želimo tako da je sama naša pojava rezervirana za komad pizze, a u nekim drugim danima za kroasan od čokolade. 

Kada smo se vraćale do škole razgovarajući o nekoj totalno random temi i grizeći komad pizze, srele smo Ivonu - moju susjedu i frendicu sa plesne grupe na koju idem izvan škole. 

"Hej Olivera!" veselo je doskakutala do mene noseći sa sobom neku veliku vrećicu punu svega.

"Bok!" pozdravile smo je i ja i Kiara iako je ona niti ne poznaje.

"I?" upitala me na što sam je ja samo čudno pogledala.

"Pa jel si odlučila hoćeš li doći ili ne?" upitala me kao da znam o čemu se radi, a zapravo nisam znala.

"Kamo?" upitala sam je dok sam gledala u nju kao tele u šarena vrata.

"Pa na moj rođendan!" i onda mi je kliker proradio da je neki dan pričala na treningu da joj je uskoro 20-ti rođendan. Inače, ona je starija od mene, ali smo si svejedno jako dobre.

"Ahaaa... To!" počela sam se smijati.

"Poslala sam ti poruku, ali si odgovorila da ćeš još razmisliti i da moraš pitati roditelje za dozvolu da ostaneš dulje od 11?" ostala sam šokirana kada mi je to rekla.

"Molim???" 

"Da... mogu ti pokazati poruku na Messengeru." kada je to rekla i dalje joj nisam vjerovala, ali je onda fakat pokazala poruku. Oh, znam tko se krije iza ovoga. Moj jako dobar i najbolji brat na svijetu - Dino! Sve u jednoj riječi! Oh, kako ga samo mrzim. To malo i razmaženo derište.

"Moj brat je kriv za ovo." opravdala sam se ljutito.

"Onda, hoćeš li doći ili ne?" upitala me opet.

"Okej, doći ću, ali bez brige ostat ću zadnja." rekla sam i namignula joj te je pozdravila i krenula s Kiarom natrag do škole. 

Kada smo kročile u školu, put nam je presjekao Jakov, naš jako dobar frend iz našeg razreda te krenuo hodati uz nas. 

"Upravo sam bio kod profesora iz fizike. Sjećate se onih malih inicijalnih testova koje smo pisali prvi sat u ovoj školskoj godini?" upitao nas je, na što smo samo opušteno i ležerno kimnule glavom i dali mu dojam da nam je svejedno.

"E pa upravo te ocjene kako ih naziva će upisati u imenik. I uz to je rekao da će se po tim ocjenama voditi do kraja školske godine, da uvijek dok će nas ispitivati da će nas ispitivati za tu ocjenu, ali naravno ja se ne moram brinuti, dobio sam pet..." kada je primjetio da ga ljutito gledamo samo je zašutio.

"Jakove, jesi li ti svjestan što si sada rekao?" upitala ga je Kiara.

"Mislim da jesam..." 

"Gotove smoo!" uspaničeno sam viknula Kiari na uho na što me ona samo uštipnula za ruku što bi značilo da se smirim. Uvijek mi to radi. Ali hvala Bogu još mi nikada nisu nastale masnice od toga s obzirom na to da dok je ja malo dodirnem da joj se odmah sljedećeg dana pojavi ogromna plava masnica. Kako bi joj tek bilo kada bi joj dečko napravio ljubavni ugriz na vratu, mislim da bi joj cijeli vrat bio plavi. 

Tad sam se sjetila i još jedne dogodovštine s njom, kada sam je slučajno knjigom umjesto Jakova pogodila u vrat, sljedećeg dana je imala ogromnu plavo-zelenu masnicu koja je svakog dana mjenjala boju. Njena mama ju je uhvatila u kupaonici kako je prekriva puderom te pomislila da je ljubavni ugriz te je stavila u kaznu na tjedan dana bez izlazaka bilo gdje osim odlaska direkt u pravcu škola-kuća i obratno. Onda sam na scenu nastupila ja koja je sve ispričala njenoj mami kojoj je bilo lakše. Vidjela sam joj u očima da se zaista prestrašila za nju, možda je žena i pomislila da ju je netko silovao.

Onda sam se povratila u stvarnost i samo sa uzdahom sjela na klupu u hodniku i podbočila ruke te naslonila glavu na njih. 

"Gotove smo" samo sam tiho rekla i dodala "past ćemo maturu i roditelji će nas ubiti. Samo to." 

"Same ste si krive!" rekao je Jakov i naglasio ovo Same.