Prije tjedan dana;

U vojarni:

Tog jutra je bilo oblačno vrijeme, u zraku se osjećao miris kiše, no osjetio se i onaj neizbježni i jak miris baruta koji više nitko nije mogao podnositi izvan vojarne nakon samo 13 dana otkada je objavljen početak strašnog rata...

No kada bi se navečer umorni i iscrpljeni vraćali u vojarnu, katkad neki i sa krvavim majicama i kutama umrljane krvi srčanih junaka, taj miris baruta bi unosili u vojarnu, pa je i vojarna poprimila miris baruta ili kako su ga zvali, miris smrti, no svi su bili primorani priviknuti i raditi u tim uvjetima i udisati taj dim zbog kojeg se već svim doktorima ledio krv u žilama i samo zbrajali broj novih žrtava u ovom, možda i nepotrebnim ratom u kojem će se, pretpostavljali su, ugasiti živote oko milijun nevinih ljudi i njihove obitelji zauvijek zaviti u crno...

A miris kiše u zraku je donosio radost zbog malo čistijeg zraka, no i potencijalnu opasnost nove poplave u Paolovoj i Adelaidinoj ćeliji...

Paolove skupocjene kožne čizme su bile uništene drugi dan u poplavi ćelije jer nisu bile rađene za poplavu, već za toplo i suho mjesto poput njegov bivšeg doma u koji više, znao je, nije bio dobrodošao jer se ponovo usprotivio svom ocu u njegovoj, pomalo suludoj, ideji, da stavi stražu na njihova ulazna vrata jer je smatrao da je za to prerano za tako radikalne mjere...

A uostalom, on je bio vojnik i znao bi, kada bi to bilo potrebno, obraniti svoju obitelj, no njegov otac je to odbio jer mu trebaju profesionalni stražari, tako mu je, ni ne znajući, napravio veliku uslugu...

Čim je vidio da su se čizme počele raspadati od silne vode u kojoj su boravile nekoliko dana, Paolo ih je jednostavno odlučio baciti u smeće jer bi bilo neprikladno da ih ikome pokloni u takvom stanju...

Jako teške čizme je zamijenio jednostavnim i laganim opankama koje su mu poklonili drugi stanari vojarne, a kolege doktori iz drugih država sa kojima je radio danonoćno u poljskoj bolnici, s njim su podijelili svoju odjeću...

Paolo je napokon, unatoč strahoti zvanoj rat, mogao biti ono što je sanjao cijeli svoj život, a to je običan čovjek od krvi i mesa koji je itekako ranjiv i baviti se poslom koji je najviše volio...

Sada kada je Adelaida vidjela kako slatko spava na desnom boku na donjem krevetu, Adelaidi je bilo žao što ga je morala probuditi iz sna u koji je utonuo prije sat vremena jer je užasno slabo spavao, a kada bi i zaspao, vidio bi u snu sva ona beživotna tijela koja nije uspio taj dan spasiti, nego je samo mogao potvrditi smrt, a to bi ga odmah odvelo u noćnu moru iz koje bi se nakon nekoliko sekundi budio u znoju, pa ga je ona tješila blagim riječima i svojim mekanim poljubcima...

Sada mu je tiho prišla u svojim raspadnutim smeđim cipelama, te je kleknula pored kreveta i nježno je položila dlan svoje desne ruke na njegovu, te mu je tiho na uho prošaptala: Paolo, probudi se...

Samo je Bog znao da ga nije željela probuditi, pogotovo ne sada kada je napokon mirno zaspao, no nažalost su imali hitnu intervenciju ovdje u vojarni...

Adelaida ga je počela nježno milovati lijevom rukom po njegovoj trodnevnoj bradi koju je već zavoljela, te ga zaljubljeno gledala kako polako otvara svoje još snene tamnosmeđe oči u kojima je ona nalazila samo ljubav koju je imao za nju, no bila je svjesna da su te oči nosile i duboku tugu za svim ugaslim životama srčanih ratnika, no i za obitelji koju je ostavio iza sebe, tu svoju bol joj nije htio priznati, no ona ju je vidjela u njegovim očima jer ju je i sama imala, ali od razliku od njega, njena obitelj je bila miljama daleka i osjećala je da ju više nikad neće vidjeti jer ako rat i završi za nekoliko mjeseci za što su šanse bile minimalne, ona je svoj put odabrala onog dana kada je odlučila otići iz rodnog doma, a upravo je gledala svoju novu budućnost i bila je s njom više nego zadovoljna...

Jedino nije znala hoće li mu jednog dana u potpunosti moći nadomjestiti obitelj kao što je on već nadomjestio njenu, no ono što je zasigurno znala da je žalostan zbog tih osoba, a ne zbog luksuza i privilegija uz koje je odrastao jer inače ne bih bio ovdje s njom u ovoj hladnoj ćeliji u koju je ona dovedena prije godinu dana, a i sam joj je više puta ponovio da se on nikada nije uklopio u tu obitelj i da samo želi biti običan čovjek...

Paolo je sada u potpunosti otvorio svoje oči i vidio je da je još mrak, a dok je svoje oči privikavao na tamu oko njega, ali odmah je prepoznao ruku koja ga je tako nježno milovala po njegovoj novoj bradi koja je rasla iz dan u dan, a on ju nije brijao jer za to nije imao ni volje ni vremena...

Paolo joj je svojom lijevom rukom nježno pomilovao njenu desnu ruku, te ju je sasvim još sneno pitao: Mila, što se dogodilo?... Adelaida: Mili, oprosti mi što sam te probudila, no hitno je, Lia rađa... Paolo joj je pustio ruku, te se odmah digao u sjedeći položaj i još malo sneno rekao: Kako znaš da rađa?... Adelaida: Pa kada sam sada prolazila pored njezine, nazovimo to pravim imenom, ćelije, mogla sam uz odsjaj mjesečine vidjeti da se sva zgrčila... Paolo je odmah znao da je počeo porođaj, te je rekao: Da, počeo je porođaj... Adelaida: Idemo li k njoj?... Paolo: Adela, ona je posebna i nećemo ići još k njoj...

Lia je, kako su je nazvali svi u vojarni jer nitko nije znao njeno pravo ime, ni odakle je jer je ona bila gluhoslijepa, dovedena je prije tri dana u vrlo visokoj trudnoći u oskudnoj crvenoj trudničkoj haljini na kojoj je bilo bezbroj rupa, te je hodala bosonoga, a njena duga smeđa kosa je bila svezana u neuredan konjski rep...

Kada se Paolo jedne večeri nakon napornog dana došao natrag u vojarnu, umoran i nadasve iscrpljen od cijelodnevnog rada na ratištu, no prošavši pored Liine ćelije, zaustavio se na trenutak i pogledao ju je u njene prazne i prozirne oči u kojima je vidio preveliku prazninu, no i prevelik strah, a pritom je polako prislonio desnu ruku na rešetku koje su krasile svaku ćeliju u ovoj vojarni, te je odmah shvatio da djevojku koju gleda kako leži u krevetu pokrivena dekom punom rupa ima možda dvadesetak godina i da je zatočenica vlastitog tijela i uma, te ju je neki nitkov, pretpostavljao je, zvijerski silovao, a nije smio ni pomisliti što joj je radio prije toga gnjusnog i kukavičkog čina...

Paolo je pogledao Adelaidu kojoj je sada mjesečina obasjavala njeno predivno lice koje je sada htio pomilovati i poljubiti njene tako mekane usne koje su ga nježno tješile kada bi se trgnuo u znoju iz noćne more kojih se, znao je, neće riješiti godinama nakon što završi rat jer će se još svega nagledati, bio je svjestan da će mu to sve urezati duboko u pamćenje, te se na trenutak zapitao hoće li ikada više normalno spavati, no na to nitko nije mogao odgovoriti, nego je to jedino možda on sam mogao naći odgovor u sebi...

No pogledavši Adelaidi duboko u njene izrazito zelene oči koje su odavale njen sada iskonski strah prema ovom porodu, ali Paolo je primjetio da joj ruke jako drhte prije i tijekom svakog porođaja koji su obavili zajedno...

Paolo je polako stavio svoju lijevu ruku na njenu desnu ruku i osjetivši u svojoj ruci njene drhtaje, tiho ju je pitao: Adela, zašto se toliko bojiš poroda?...

Adelaida je spustila pogled sa njegovih sjajnih očiju i ispustila tihi i težak uzdah, te mu je rekla: Bojim se poroda jer se bojim da se dijete ne rodi kao mrtvorođenče...

No kako je Adelaida još uvijek držala svoju glavu spuštenom, Paolo je lagano podigao svoju desnu ruku prema njenoj spuštenoj bradi i vrškom kažiprsta joj je počeo podizati vrlo pažljivo bradu prema gore kao da je ona nježna porculanska lutka koja se može razbiti pri samom njegovom dodiru, no očekivao je od nje otpor, ali njega nije bilo...

Bilo je jasno kao dan da se Adelaida prepustila da joj Paolo digne glavu svojim prstom, no čvrsto je zatvorila oči jer ga jednostavno nije željela pogledati u oči kada se one susretnu...

Paolo joj je sada digao glavu, te držeći još uvijek bradu vrškom prsta, gledao je u njene zatvorene oči, te se pitao kada će ih otvoriti, a onda je vidio da Adelaida polako, ali nesigurno diže svoje kapke jer je osjetila njegov pogled na sebi, a kada je Adelaida otvorila oči i dvaput zatrptala, oči su im susrele i uslijedile su sekunde šutnje...

A dok ju je gledao u njezine izrazito zelene oči, Paolo je shvatio da mu Adelaida nešto skriva jer su joj oči bile zaiskrile suzama koje nije htjela pustiti, možda pred njim, a možda i pred cijelim svijetom jer je, pomislio je, bila svjesna da ako ih sada pusti, neće ih moći zaustaviti, a pritom će ju one i odati, a to, vjerovao je, nije željela...

Nije joj mogao zamjeriti što mu krije, vjerovao je, nešto puno dublje od samog mrtvorođenčeta, iako je i taj prizor bio prebolan, pogotovo za jednu majku koja rađa satima svoje dijete u želji da joj zaplače u naručju i da joj bude centar svijeta do kraja života, a tek onda veliki udarac i za primalju koja joj mora priopćiti da je rodila mrtvorođenče i da ga može samo pokopati jer ga ona ne može spasiti...

Tu majčinu bol on nije mogao ni zamisliti i mogao se samo nadati da to nikada ni neće doživjeti da nekome mora reći da je jedan mali život ugašen prije nego što je i počeo živjeti jer bi mu, znao je, to bila i za njega nezamisliva bol zbog koje bi se osjećao i više nego poraženim...

I dalje gledajući u Adelaidina dva zelena zdenca suza u kojima je bio smješten on i, nadao se, da će tamo biti smješten do kraja njihovih života, mogao je vidjeti duboku bol zbog nečega, no shvatio je da nema nikakvo pravo tražiti da mu kaže pravi razlog zašto se toliko boji poroda kada joj i on krije da će dobiti dijete, dijete koje će rasti u Lupitinom trbuhu iz dana u dan, dijete koje će misliti da mu je Loreno otac, dijete koje on možda neće imati priliku ni upoznati jer je čvrsto odlučio da se nikada više neće vraćati na imanje San Carlos, ma što god da se dogodilo...

No bio je svjestan da bi iskra koju je zapalio Loreno prije manje od tri mjeseca o njemu kao silovatelju mogla svakog trenutka doći do Adelaidinih ušiju i mogla bi ga vrlo lako zamrziti iz dna svoje predivne duše...

Znao je da joj on što prije mora reći istinu, jedinu i pravu istinu, ali on još nije našao vremena da razmisli o pravim riječima da joj to priopći na lijep način, no znao je da vrijeme ne radi za njega nego protiv njega jer su oni bili cijeli dan u poljskoj bolnici, a tu su bili doktori i volonteri iz cijele Paname, ali i šire, a u poljskoj bolnici su ga vrlo lako mogli nazvati silovateljem, ali nisu još i nadao se da neće jer je davao sve od sebe da spasi vojnike, bilo u poljskoj bolnici ili na ratištu gdje je bio izložen i hladnom oružju i bombama...

Za Adelaidu su ove sekunde šutnje trajale cijelu vječnost, pa je sa knedlom u grlu odlučila prva prozboriti: Zašto šutiš, zar sam te iznervjerila?...

Svojom desnom rukom, Paolo ju je nježno pomilovao njeno lice, te joj je rekao: Ljubavi, ma što god učinila, ti mene nikada ne možeš iznervjeriti... Adelaida mu se nasmiješila i, klimnuvši mu glavom, rekla: Idemo li sada k Lii?... Paolo: Mila, ako se toliko bojiš, ne moraš doći... Adelaida: Ali mili, s tobom se osjećam sigurnije i ne bojim se više toliko, zato želim ići s tobom... Paolo: Ok, samo odi po čistu plahtu i nekoliko svijeća i dođi tamo, a ja odmah idem tamo...

Svojom lijevom rukom, Paolo je uzeo svoju liječničku torbu, te se digao na noge, obuo svoje poderane opanke koje su bile pored kreveta i brzim korakom je otišao iz njihove ćelije...

Gledajući ga u poderanom bijelom puloveru kako odlazi sa svojom liječničkom torbom iz ćelije, Adelaida je ostala klečati na podu pored donjeg kreveta, pitajući se zašto Paolo nije odmah ustao sa kreveta i potrčao prema Liinijoj ćeliji kako je to do sada uvijek činio, no vjerovala je kako će to otkriti kroz ovu dugu i još jednu u nizu neprospavanih noći koja ih je čekala ovaj tjedan...

Dok je hodao mračnim hodnikom do Liine ćelije, Paolo je, držeći čvrsto svoju liječničku torbu koju je smatrao svojim jedinim i pravim blagom koje je ponio iz kuće, razmišljao kako da pomogne djevojci koja je bila zatočenica svog uma i tijela...

Stigavši do njene ćelije, morao je zatvoriti oči i prvo duboko udahnuti i izdahnuti, pa ju je tek onda mogao pogledati, a od prizora koji je, zahvaljujući sada vrlo blijedoj mjesečini, mogao vidjeti, srce mu se u trenutku slomilo od boli, a suze su mu same krenule niz obraze, a on ih nije ni pokušavao zaustaviti...

Bilo mu je jako teško gledati kako se Lia sva zgrčila u krevetu, a očito je bilo da nije znala ni da je trudna i da upravo rađa jer joj se to nije moglo objasniti ni na koji način jer je ona samo bila bačena u svoju ćeliju i zaključana lokot kao da je osuđena na doživotni zatvor za najgori mogući zločin, a hranu su joj, kao da je neki oštri i bijesni pas, ubacivali kroz mali otvor na rešetkama...

Dok ju je gledao svojim mutnim očima i obraza punih suza koje su se i dalje nemilosrdno slijevale niz njegove obraze, odjednom se poput bljeska munje, sjetio svog, usudio bi se reći, dobrog i dragog prijatelja Franca na kojeg nije mislio odonda otkad je njegovo duša pronašla spokoj među zvijezdama jer ga je njegova smrt i dan danas boljela, a po njegovom mišljenju se Franco prerano preselio na onaj svijet gdje se nada da je dobio ono što nije mogao imati na ovom svijetu...

Sjetio se i njegove drage bake Cecilije koja je vrlo brzo umrla nakon Franca jer više nije imala za što živjeti jer joj je njena jedina kćer Luisa, a Francova majka, rekla da ne želi dijete poput Franca jer on nikada neće biti sposoban za samostalan život, a tada joj je rekla da već nosi drugo dijete sa svojim dragim mužem Tobiasem i da bi im Franco samo smetnja na putu k njihovim snovima...

Ostavši Franca kao malu bebu kod svoje majke Cecilije, nikada se nije vratila po njega ili javila se pismom da vidi kako je njeno dijete i ona koja je odgajala unuka kao svoje dijete u svojim već visokim godinama...

Sjetio se i kako ga je ta njegova baka strpljivo poučila staru tehniku kako bi mogao komunicirati sa gluhoslijepim Francom, a koja će mu možda mogla pomoći da sa Liom uspostavi bilo kakvu komunikaciju...

Od tih uspomena, Paolovo srce se slamalo i krvarilo poput okrhnutog crvenog rubina iz kojeg je tekla veličanstvena tekućina od životnog značaja, te se nekoliko kapi slilo u zlatnu kutiju koju je čuvao daleko od bilo koga, a pogotovo od samog sebe jer su mu ta, za njega, bolna sjećanja koje je on stavio tu kutiju i vezao ih najjačim okovima i gledao ih tada kako pod pritiskom tih okova ta zlatna kutija tone na dno oceana, iskreno se nadajući da nikada više neće vidjeti svijetlo dana...

No Lia ga je potakla da zaroni u svoju mladost koja je, unatoč protokolima i tradicijama koje je morao poštovati, bila lijepa, a sada se odlučiti prisjetiti svojeg, nažalost, prekratkog druženja sa Francom kojeg nikada nije ni trebao zaboraviti, a za to je morao zatvoriti svoje već krvave oči iz kojih se suze nisu ni trenutka prestale slijevati na njegove obraze, a pritom su padale na tlo...

Zatvorivši sada čvrsto svoje suzne oči, morao je zaroniti toliko duboko u svoje sjećanje da dotakne dno svojih uspomena da bi otvorio tu zlatnu kutiju i iz nje izvadio ta sjećanja na jednog predivnog prijatelja, a pritom se osjećao poput roniolca koji žarko želi vidjeti i dotaknuti oceansko dno i pokloniti se vodenim grobovima ljudi koje počivaju tamo već stoljećima, makar ga to i samog stajalo života...

Prije 21 godinu:

U selu Piaoganu, početkom studenog 1790 godine, u seoskoj srednjoj medicinskoj školi...

Te godine mjesec studeni bio je jedan od najhladnijih mjeseci u tom stoljeću i u tom selu Piaoganu su nekoliko ljudi umrli od hladnoće, ukljućujući i dvije tek rođene bebe, sve samo zato što su sve kuće bile napravljene od slame i nisu imali novaca ni za drva za potpalu, a kamoli za neki topli obrok...

U strogoj tajnosti, Paolo je tada tek dva mjeseca išao u tu skromnu seosku srednju medicinsku školu koja je bila sagrađena od najjeftinije cigle koje su bile hladne na dodir, ali kroz veliki prozor koji se nije mogao dobro zatvoriti u razredu, puhao je vrlo hladni zrak, pa su se tada svi smrznuli i dobili prehladu...

No što zbog prevelike hemofobije, a što zbog hladnoće u toj srednjoj školi, mnogi su odustali u prvom mjesecu od školovanja medicine i prebacili se u nešto laganiji smjer i nešto topliju srednju školu...

Paolo je bio ustrajan da ostvari ono što si je zacrtao za cilj, a to je bio upis na medicinski fakultet, a selo Piaogani za srednju medicinsku je upravo izabrao zato što je bio dovoljno daleko od svoje obitelji, a ponovo dovoljno blizu da može doći blizu plemićke škole ili svoje kuće seoskom kočijom koju bi uzimao svaki dan kada bi mu završila nastava ovdje u srednjoj školi, a isto tako se nadao da će se sprijateljiti sa svojim budućim kolegama, no ta mu je iluzija trajala tek dvije minute od ulaska prvi dan u razredu...

Od tada je prošlo dva mjeseca i on je sjedio sam na stolici koja se raspadala, a ispred njega je bio stola koji je imao napola slomljenu nogu bila je podbočena sa nekoliko starih i prašnjavih knjiga da bi držala ravnotežu, a njegove knjige koje je dobio na korištenje i za učenje svih grana medicine i njihovi predmeta poput biologije i povijesti medicine, stranice su gotovo bile poderane i na svakoj od njih je bilo barem jedno uho, pa i dva...

Tijekom nastave kada bi dignuo glavu iz knjige da odgovori na pitanje profesora koje bi mu bilo upućeno, svi u razredu bi se okrenuli prema njemu i pozorno su ga gledali da vide hoće li pogriješiti, no on bi svakoga puta odgovorio ispravno i točno...

No osim besprijekornih točnih odgovora, Paolo je osjećao, ali i dobro znao zašto ga svi u razredu ne vole ili, usudio bi se reći, čak i mrze jer su ga gledali kao prijestoljonaslijednika koji je tu kao uljez jer će selo Piaogano, jednom kada bude naslijedio svog oca grofa, ukloniti jednim potezom ruke jer je ono, mislili su, za njega bilo nebitno...

Kada bi glasno školsko zvono koje je zavijalo poput vatrogasne sirene, naglo prekinuo profesorov govor o predmetu koji je bio aktualan, samo ih još mogao pozdraviti i otići, a kada bi se vrata za njim zatvorila, grupa mladi bi izjurila van razreda, a Paolo bi ostao sam u razredu bez ijednog prijatelja u cijeloj školi i nije volio ustajati sa svoje raspadnute stolice koja je za njega predstavljala sigurno mjesto gdje ga nitko ne može povrijediti svojim ponašanjem prema njemu kao prijestoljonaslijedniku svog oca...

No Paolo je i za to na neki, pomalo sulud, način, imao i opravdanje jer se on nije imao vremena družiti se nakon škole s njima jer bi morao ići ili u srednju školu za plemiće ili kući učiti za dvije srednje škole u kojima je, bio je savršeno svjestan, morao biti najbolji, a sam Bog zna da je već tada osjećao i znao da mu je ovdje bilo mjesto, ali njegov dom je bio negdje drugdje, negdje u tuđini gdje se nije osjećao živim, nego samo je preživljao do trenutka kada će se, sanjao je, odreći svoje tereta titule koja mu ništa nije značila i doći zbilja udisati život u ovo selo Piaogana gdje se počeo osjećati živim, a ne polumrtvim kao u srednjoj školi za plemstvo...

Ali Paolo si nije mogao pomoć, unatoč svom opravdanju koje je dijelomično bilo i točno, da svaki put kada bi bio odmor njegove buduće kolege idu van na hladnoću sa svojim prijateljima ili čak i djevojkama, pomalo tužno ne gleda za njima dok su oni pokraj njega prolazili kao da je tursko groblje, a to ga je jako boljelo jer je želio biti s njima ravnopravan ali nažalost, znao je da je to, bar zasad, nemoguće...

Kao i sve prethodne dane u seoskoj srednjoj medicinskoj školi, i tog dana sjedio je sam sa svojim slomljenim srcem i dušom i čekao slijedeći sat koji je bio anatomija, te mu je glava bila spuštena prema knjizi jer sve ono što je mogao učiniti jest ponavljati gradivo u praznom razredu koja je odisala nekom posebnom toplinom od razliku od njegove srednje škole za plemiće u kojoj mu je bilo uvijek hladno, iako je škola imala velike kamene kamine u svakom razredu i neprestano ih držala toplima...

Iako je dobro znao da će ga, ako se prehladi, otac malo grditi zbog toga što se prehladio „kod prijatelja" kod kojih je ili prije ili nakon srednje škole za plemiće, Paolo je na sebi imao debelu tamnoplavu zimsku jaknu koja mu je odjednom postala višak

Znao je da će biti bitaka, pa možda i velikih okršaja sa ocem zbog njegove željene slobode, ali on je svoju budućnost vidio ovdje, ovdje u ovom malom selu Piaoganu, a ne u Yavizu gdje su ga ponajviše gledali kao prijestoljonaslijednika svog oca, pa je zato morao pažljivo osmisliti svaki potez za svoju budućnost jer ga otac vrlo lako i jednim potezom kao u šahu mogao matirati, a on će ostati zauvijek zatočen u ulozi grofa koju nije želio imati...

Također je bio svjestan da je ovu bitku sa srednjom medicinskom školom izgradio na temelju velike laži da je kod nekoga prijatelja i da uči s njim, no to mu je bilo nadasve potrebno da napokon nađe sebe jer je gotovo izgubljen hodao osnovnom školom...

Sada dok je vrlo pažljivo ustajao sa raspadnute stolice koja je opasno prijetila da se, ne bude li pazio na svaki pokret koji čini, u potpunosti ne raspadne, no Paolo je pritom bio sa glavom nad knjigom, te je i dalje netrepćući ponavljao gradivo koje je maloprije profesor govorio o zdravstvenoj njezi...

Oprezno skinuvši debelu tamnoplavu zimsku jaknu sa sebe i vrlo pažljivo je stavio na stol jer se nije smijela uprljati prašinom koje je bilo na podu jer, bojao se, u suprotnom, otkrili njegovu tajnu, pa ju je stavio na jedino donekle čisto mjesto bio stol na kojem je držao i sve potrebne knjige...

Sada je ostao u svjetloplavom pletenom džemperu koji je bio ukrašen sa velikim početnim slovom njegovog imena koje je bilo žarke crvene boje i isticalo se na prednjoj strani njegovog dovoljno toplog džempera, crnim traperice, a na nogama su mu bile crne zimske vunene čizme...

Sada kada je trebao ponovo sjesti na svoju raspadnutu i nadasve hladnu stolicu koju je on grijao svom svojom tijelom i dušom, još uvijek je bio vrlo udubljen u gradivo knjige, no odjednom mu je potpunu tišinu u razredu prekinula ptičji pjev koja je u Paolu izazivala mali osjećaj sreće jer ga je tišina, htio to on priznati ili ne, pomalo ubijala...

No jedan od predmeta što je u srednjoj školi za plemiće morao naučiti jest i ornitologiju koju je on smatrao glupošću, ali želja za opstankom u seoskoj srednjoj medicinskoj školi je bila jača od tih nadasve glupih predmeta koji je učio u srednjoj školi za plemiće i polagao ispite iz istih...

Kako je taj predmet i zahtjevao od njega i od svih tamo, za ova dva mjeseca što je išao u tu srednju školu za plemiće, Paolo je naučio besprijekorno prepoznavati vrste ptice po njihovu divnom pjevu u Panami i tako je zaslužio status izvrsnog ornitologa koji mu je donio samo prijezirne poglede novostečenih prijatelja visokih titula i staleža u budućnosti koji su, znao je, tražili i očekivali samo korist od njega...

Ta predivna ptica je proizvodila lijepu melodiju koja je Paolu grijala njegovo usamljeno srce i dušu koja je vapila za pravim prijateljima, te je sada odlučio čvrsto zatvoriti svoje oči nad knjigom i pažljivo poslušati pjev koji je bio nalik na veselo i živahno zviždanje koje je zvučalo, učinilo mu se na trenutak, na njegove snove koje je budan sanjao, no slušavši tu pticu kako lijepo pjeva, ubrzo je shvatio da ju taj pjev još nije čuo i da ta misteriozna ptica sigurno nije iz Paname jer bi ju inače znao...

Nije se želio odvajati od knjige koja mu je bila jedina prijateljica ovdje, no htio je znati tko mu to predivno pjeva dok on vrijedno i predano uči, te je, još uvijek zatvorenih očiju, polako okrenuo glavu prema velikom prozoru...

Otvorivši svoje oči, vidio je ono što je vidio svaki dan kada bi dolazio na nastavu, a to je bilo veliko stablo javora koje je sada bilo ogoljeno, a inje se ponosno držalo za skoro svaku granu stabla za koje je Paolo čvrsto vjerovao da će mu biti jedini prijatelj dok će se ovdje školovati...

A među injem je napokon ugledao i pticu koja je, zamišljao je, pjevala samo njemu, a izgledala je poput nekog čarobnog sna, imala je tijelo i glavu boje krv, a crna krila držala je jako stisnuta pod malo crveno tijelo, a kljun iz kojeg je izlazio najljepši pjev što ga je Paolo dotada čuo, bio je crno-bijelo, no ono od čega je Paolo najviše strepio da se ptica ne smrzne...

No što ju je dulje gledao, to mu je činila poznatijom, ali nije se nikako mogao sjetiti vrste...

Odjednom, ničim izazvana, ptica nepoznate vrste prestala pjevati, raširila svoja crna veličanstvena krila i odletjela natrag u visine gdje je, Paolo je u to čvrsto vjerovao, bilo toplo, a njemu je sada jedan drugi prizor privukao svu pozornost, te je odlučio ostaviti knjigu i približiti velikom prozoru da bolje pogleda...

Približivši se prozoru, naslonio se za trenutak na letvicu i nastavio gledati preko puta njegovog razreda gdje je stajala drvena klupa koju do sada nije primjetio, no na njoj su sada sjedili jedna starica koja je na sebi imala vrlo tanku bijelu bluzu i preko toga je stavila tamnocrveni vuneni prsluk koji je bio već pun rupa i tanke crne ljetne hlače, a na nogama su joj bile stare bijele cipele od najgrubljeg platna, a pored nje je sjedio dječak koji je smiješio starici za koju je on pretpostavio da mu je baka, a po njegovoj procijeni je dječak bio mlađi od njega samoga, a na njemu je bila majica sa prekratkim rukavima i smeđe vunene hlače, a na nogama je imao oskudne smeđe slamnate cipele...

No ono što je Paolu privuklo svu njegovu pažnju nije bila njihova oskudna odjeća u kojoj su se, bio je uvjeren, oboje smrzavali, nego ono što je starica skoro neprestano utiskivala u dječakov širom otvoreni dlan, no nije vidio iz ove daljnje što, te je odlučio izaći van na trenutak, pozdraviti ih, te im ponuditi svoju zimsku jaknu, iako je bio svjestan da će se otac naljutiti kada vidi da je došao doma bez zimske jakne, no nije mario za poslijedice svojih, nadasve naglih i nepromišljenih, odluka, ali jednom kada na fakultetu prisegne Hipokratovu zakletvu, bit će na raspolaganju onima koji ga uistinu budu trebali, a do tada će se voditi samo svojim velikim srcem kojim će se, nadao se, i tada voditi u situacijama poput ove sada...

Otrčavši natrag do svog stolice i stolice i uzevši lijevom rukom, malo neoprezno, svoju jaknu sa stola koji je sada prijetio ozbiljnom urušavanje, no on se samo okrenuo prema slamnatim vratima i ponovo potrčao prema njima, zajedno sa svojom jaknom u ruci...

Oprezno ih otvorivši slamnata vrata koja su vodila u mali hodnik sa školskim ormarićama skovanih od najjeftinijeg želježa gdje je čuvao svoje knjige za školu za plemiće i samo je molio Boga da mu jednom skupocjene knjige ne mirišu po vlazi jer bih to u tom slučaju značilo da se njegovi snovi o mediciskoj karijeri nikad neće ostvariti, a samim tim, to bi značilo i njegovu propast...

Njegove buduće kolege su se ljubili sa curama u tom hodniku, no on je, bez obaziranja na druge, išao za svojim ciljem, a to su bila bukvina vrata koja su vodila van iz škole...

Napokon otvorivši vrata, u tom trenutku je zapuhao u njega vrlo oštri sjeverni vjetar koji je kao da je stizao sa Sjevernog pola, a hladnoća mu je ulazila u kosti, no on je vidio staricu i dječaka kako drže svoje dlanove na nadlaktici i trljaju je da bi se ugrijali na, rekao bih, iznenadnom naletu oštrog vjetra...

Osjećavši važnost toga što su starica i dječak radili na klupi, Paolo je vrlo tiho, gotovo nečujno hodao prema njima da ih ne prestraši, noseći svoju debelu tamnoplavu zimsku jaknu pod svojom lijevom rukom s namjerom da im je i pokloni jer je bila potrebnija njima nego njemu kojeg je nadasve grijala ljubav prema ovom malom i mirnom selu Piaoganu u kojem će se preseliti sa svojim Casanovom čim bude završio toliko željeni medicinski fakultet i izgraditi si život onakav kakav je oduvijek želio voditi...

Dok je prilazio starici i dječaku sve bliže i bliž

e, primjetio je da starica ima duboke urezane bore po njenom nasmijanom licu poput iscrtanih godova na posječenom stoljetnom deblu, ali njemu su te bore predstavljale veliku mudrost, a ne starost...

Mudrost koju je osjećao iz starice ga je vukao k njoj kao da je starica neki veliki magnet u svemiru, a dječak koji je, unatoč tome što nije bilo ni zrake sunce jer su one pobjegle, zamišljao je, u toplije dijelove svijeta kao da su ptice selice koje odlaze u jesen, a vraćaju se u proljeće, držao svoje oči čvrsto zatvorenim i držao je širom otvoren lijevi dlan dok mu je desna ruka bila u čvrstom stisku kod staričine lijeve ruke, no starica je dječaka gledala sa očima boje zvijezda i puno ljubavi u njima da je Paolo poželio barem na trenutak biti taj dječak jer su on i njegove sestre mogli samo sanjati o svojim bakama koje ih čuvaju s neba...

Kao najstarije dijete, Paolo je kao mali stalno ispitavao majku Carolinu i oca Octavija kakvi su bili i izgledali njihovi roditelji, a njegovi bake i djedovi koji su svojedobno vladali Panamom i Venezuelom jer je najviše njemu nedostajao ti likovi djeda i baka koje nije nikada imao priliku upoznati jer su umrli prije njegovog rođenja, a kamoli im otići na njihov grob..

Jedino što je jednom vidio u očevoj knjižnici bila je uokvirena stolna crno bijela fotografija Eduarda Martineza, svog pokojnog djeda i bivšeg grofa od Paname, no na njegovom licu je Paolo našao, osim njegovog vrlo strogog pogleda i prodornih očiju, duboku tugu koju je cijeli život nosio duboko u svojim očima i nadao se da ju nikad nitko neće vidjeti da u očima i u duši ima živu ranu koja nikada neće zacijeliti, no ta Eduardova tuga nije bila vidljiva na prvi pogled, kao ni običnom čovjeku...

Zatim je Paolo na fotografiji čiji je okvir bio od 40 karatnog zlata, te ukrašen sa bijelim biserima i crnom vrpcom, pogledao njegovo odijelo koje je bilo puno ordenja, no Paolo je smatrao da je to odijelo njemu ustvari njegov želježni oklop koji ga štiti od ponovnog povrijeđivanja njegove već oštećene, za neke ogorčene, duše, a da su ti ordeni samo veliki utezi na srcu za koje čeka da ga jednog dana povuku na dno oceana gdje će ga čekati ona, njegova voljena koja će ga izbaviti tih njegovih utega i povesti ondje gdje je i ona u svijetu bez boli...

No je li bio upravu, nikada nije saznao i bojao se da za života nikada neće jer je sutradan fotografija nestala, rečeno mu je od tadašnje sluškinje Laure koju je tada poslijednji put i vidio, da je ona slučajno fotografiju razbila dok je tog jutra čistila knjižnicu, a i taj dan je otac bio jako uzrujan zbog toga što je učinila i jako dugi razgovor je vodio s njom u knjižnici, te ju je, na Carolininu žalost, otpustio i Laura je zauvijek otišla iz života grofovske obitelji sa samo jednim malim drvenim koferom u jednoj ruci, a u drugoj ruci je imala samo nekoliko pessosa koje joj je dao grof Octavio kao otpremninu za njenih 20 vjernosti grofovskoj obitelji...

Paolo se zapitao je li možda samo sebe vidio u, nadao se, vrlo dalekoj budućnosti, u djedu Eduarda koji je takav bio možda oduvijek ogorčen i vojnički nastrojen čovjek jer nije znao da postoji drugačji svijet od onog na što je bio naviknut i naučen kao jedini prijestoljonaslijednik svog oca, a Paolovog pradjeda Agustina, ali Paolo takav čovjek kao njegov djed nije htio postati nego je već tada, dok je Carolina bila trudna sa Amalijom, imao želju osjetiti vjetar u svojoj kosi jer će mu biti možda jedini osjećaj da je živ...

Octavio je oduvijek znao osjećati samo krivnju što je ubio svoju majku jer mu je otac Eduardo to jasno i glasno ponavljao svaki put kada bi ga on pitao ima li neku majčinu fotografiju, rekavši mu da je ona umrla zbog njega da njemu da život koji očito nije zaslužio jer traži fotografiju svoje pokojne majke koja ga je u mukama rodila, no i sam Eduardo je znao do poslijednjeg svog daha da i sebe laže s tom rečenicom jer je znao da Alina nije inzistirala da mu rodi naslijednika kojeg je ona i željela, Alinin životni vijek bio je ograničen i već mu je tada nestajala pred očima, no da nije bilo Octavija, možda bi poživjela još maksimalno nekoliko godina...

Octavio je samo mogao reći Paolu ono što je sam saznao o majci, a to je bilo vrlo malo informacija i za njega, a i za Paola, a o ocu nije imao što reći, samo da je bio vojnički odgajan sa povremenim batinama i da je njega cijeli život krivio za smrt njegove majke koja je umrla rađajući ga...

A kada bi Paolo pitao majku Carolinu o njezinoj obitelji, ona bi počela plakati jer bi ju to podsjetilo na njenu prošlost za koji se trudila zaboraviti jer ju je sve to previše boljelo, no rekla mu je nekoliko rečenica o tome i zašutila...

Kada je Paolo vidio i osjetio da im to oboma stvara na neki način bol u srcu i šteti njihovom duhovnom miru, prestao je pitati za svoje bake i djede jer nije htio da tada izgubi niti majku niti oca...

Sada je Paolo došao vrlo blizu starice i dječaka koji ga nisu još primjetili, te ih još malo promatrao u tišini i sa ove blizine je napokon mogao vidjeti što starica utiskuje u dječkov širom otvoren dlan, a to su bila neka tajanstvena slova, ali nije znao zašto mu ta slova utiskuje baš u dlan...

Sada ga je starica primjetila i vrlo polagano, kao da ima svo vrijeme ovog svijeta, dizala glavu sa dječaka prema nepoznatom mladiću koji je, za nju, bez razloga gledao u njih, držeći debelu tamnoplavu zimsku jaknu u svojoj lijevoj ruci...

Kada su Paolu i starici oči susrele, Paolo je pogledao duboko u staričine očima koje su mu izgledale na prvi pogled žuto poput mirisnog jaglaca, no na drugi pogled je shvatio da su bile ustvari tamnoplave poput morskih dubina za koje je vjerovao da ih nikad neće vidjeti, ali vidio je samo sreću u njezinim nadasve vedrim očima unatoč oskudnoj odjeći i, pretpostavljao je, velikom siromaštvu...

Starica mu se nasmiješila i tiho rekla: Bok mladiću, što ti tu radiš?...

U trenutku kada je starica to govorila, zapuhao je ponovo jak nalet vjetar koji je šumio, a Paolo se zagledao u staričinu očaravajuću dugu svježe opranu sijedu kosu se ponovo počela plesati oko staričine glave na ovom naletu vrlo hladnog vjetra, pa od šumljenja vjetra Paolo nije čuo niti riječ što mu starica govori, te je, kada se vjetar smirio, samo rekao: Bok, vidio sam Vas kroz prozor razreda ove medicinske škole i primjetio sam da vam je oboma jako hladno, pa sam vam odlučio donijeti svoju debelu zimsku jaknu, a na putu dovde sam vam je odlučio i pokloniti...

Svojim tamnoplavim očima starica ga je promatrala sekundu u potpunoj tišini i primjetila je da je jako lijepo odjeven, no ona nikad nije ni čula ni čitala u novinama o grofovskoj obitelji jer nije imala ni radio, a i nisu ju zanimali tuđi životi i uvijek je vodila samo svoj, pomalo težak, život, ali bilo joj je sumnjivo i nadasve intrigantno što jako lijepo odjeven mladić radi u ovoj seoskoj srednjoj medicinskoj školi kada je možda mogao birati koju god srednju školu želi u ovoj državi, bilo to medicinska ili neki drugi smjer, no to ga, naravno, neće pitati jer nije znala u kakvoj je mladić situaciji jer, znala je, ovdje dolaze samo oni koji nemaju novaca ni pravo izbora na željenu srednju školu...

Dok ga je starica promatrala, Paolo je sada zadržao dah na tu sekundu koja je, za njega, trajala vječno jer je silno, barem jednom u svom životu, želio biti samo običan čovjek od krvi i mesa pred tim siromašnim ljudima kojima se maloprije obratio sa velikim poštovanjem kako je to i naučio od svoje obitelji, no nije htio biti u očima tih, za njega, stranaca ispasti čovjek ledenog srca kojih ih je došao otjerati jer mu smetaju na njegovoj budućoj zemlji koju će on svu pretvoriti u pepeo kada postane, po mnogima, vladarom sa želježnom rukom nakon svog oca...

Starica mu se sada nasmiješila i vrlo tihim i ljubaznim glasom mu je rekla: Mladiću, ne znam ni tko si, ni što si, ali mi ne želimo ničiju milostinju, pogotovo ne neku skupocijenu jaknu za koju ti je otac radio tko zna koliko dugo...

Sada čuvši riječi koje nisu bile prezirne riječi upućene njemu kao prijestoljonaslijedniku svog oca, nego su mu te staričine riječi milovale srce i dušu, Paolo je istog trenutka prodisao punim plućima jer je osjetio veliko olakšanje u svojoj čistoj duši jer, znao je, kada se vrati u svoj razred da ga čekaju oni isti pogledi, pogledi mržnje i možda još koja prezirna riječ začinjena pogledom zavisti od budućih kolega. no sada je vidio oblačić pare ispred sebe koja se stvorila njegovim dahom, a to je značilo da je jako hladno, čak i više nego što mu se dosad činilo, no on nije mario za to jer je bio više nego sretan što, bar na trenutak, neće čuti riječ prijestoljonaslijednik iz staričinih usta...

Ono što je jedino znao u tom trenutku je bilo da ga još nitko nikada nije gledao kao običnog čovjeka što je oduvijek i htio biti u očima svih ljudi, ali znao je da možda neće nikad biti samo običan čovjek jer će ga uvijek netko povezivati sa njegovim ocem grofom i zato će čvrsto odlučio prigrliti ovaj, možda, i predragocijen trenutak u svom životu jer nije znao hoće li se ikada više ponoviti, i biti ono o čemu je sanjao cijeli svoj život...

Paolo se također nasmiješio i pritom pokazivao svoje ispravne zube, te je, gledajući u staricu, rekao: No ja inzistiram da ju uzmete jer je ona vama potrebnija nego meni i ovu jaknu, molim Vas, ne smatrajte milostinjom, nego mojim dobrim djelom, ako ne za sebe, onda za svog, pretpostavljam, unuka?... Starica: A što će ti reći tvoj otac i kada ćeš, mladiću, do doma?, vani je jako hladno, vidiš i sam... Paolo: On se neće ljutiti jer je i sam zna pomagati...

Paolo je znao da možda sam sebi skače u usta jer svog oca nikad nije vidio da pomaže drugom, znao je samo da je na svojim službenim putovanjima na koja je ponekad išao u tko zna koju zemlju uvijek bio duboko zadubljen u hrpu papira na koje se katkad morao i potpisati, a Paolo nije nikako želio postati čovjekom poput svog oca koji će provesti svoj život zadubljen u hrpu papira i samo ih potpisivati, nego je želio biti prava pomoć ljudima u nevolji, a to, znao je, nije mogao kao budući grof jer bi mu titula grofa donosila bezbroj ograničena, a te okove titule nikada nije želio podnijeti...

Paolo je nastavio govoriti: A za mene se gospođo, molim Vas, ne brinite jer mi je dovoljno toplo u ovom pletenom džemperu... Starica je vidjela da je Paolo uporan i da neće odustati, pa mu je sada rekla: Mladiću, ako već toliko inzistiraš da nam daš tu skupocjenu jaknu, priđi bliže, donesi nam je i reci nam, molimo te, kako se zoveš da znamo kome se zahvaliti?...

Paolo se sada približio klupi i starica i dječak koji je i dalje držao čvrsto zatvorene oči, no sada je jasno vidio da se starica ponovo okreće dječaku i uzima mu desnu ruku koju je dječak odmah ispružio, te je vidio stvarno da starica brzo utiskuje slovo po slovo u dječji dlan i pritom govori: I-m-a-m-o d-r-u-š-t-v-o, d-i-j-e-t-e m-o-j-e...

Paolo je sada pružio svoju desnu ruku prema starici i rekao: Ja sam Paolo, a vi?...

Starica je sada jasno vidjela da je Paolova ruka glatka i da on nije nikada teško radio, no otkud on ovdje među običnim ljudima i radnicima, to nije znala...

Prije nego što je i sama pružila ruku da se rukuje sa Paolom, starica je digla svoju sijedu obrvu i pitala ga: Samo Paolo?, zar nemaš prezime?...

Paolo se bojao da ako kaže svoje prezime, možda će se starica sjetiti tko je zapravo on i početi mu govoriti stvari koje nije želio čuti, bar na trenutak u svom dugom životu, te je, držeći desnu ruku još uvijek pruženu prema starici, samo rekao: Zovite me Paolo, molim Vas, o mom prezimenu ćemo drugi put... No iskreno se nadao da ih nikad više neće vidjeti jer bi onda morao priznati tko je zapravo on, a to mu baš nije bilo u planu.

Starica ga je sada blago pogledala i pružila mu svoju lijevu ruku i njezin slabi stisak ruke je Paolu sve govorio, no dok se rukovala s njim, gledala ga u njegove tamnosmeđe oči, rekla mu je: Ok, Paolo, drago mi je, ja sam Cecilia Sáez, a ovo je moj unuk Franco Pastor koji ima 7 godina...

Paolo joj je sada pružio svoju zimsku jaknu i rekao joj: Izvolite... Cecilia: Paolo, mi bih da ti ostane tvoja jakna kod tebe, molim te, poslušaj nas...

Paolo je bio dovoljno uporan u tome da im pokloni svoju jaknu, te je sada pokrio Francove noge sa jaknom koju je on istog trenutka počeo dodirivati, a Paolo je u tom trenutku shvatio da je Franco u potpunosti slijep i da zato svo vrijeme skriva svoje oči jer nema sjaja u njima...

Paolo se sada obratio Ceciliji, upitavši ju vrlo oprezno: Vaš unuk Franco je slijep?... Cecilia je tiho uzdahnula, te mu je rekla: Nije samo slijep, nego i gluh... Paolo je dotada samo znao za gluhonijemost, pa je pitao: Mislite gluhonijem i slijep?... Cecilia je odmahnivala glavom, te mu odgovorila: Ne, gluhonijemost ne postoji kao takva, nego gluhi mogu naučiti govoriti, a nijemi mogu čuti, Franco je gluhoslijep...

Paolo se nije ničemu čudio, već je bio još nedovoljno informiran o gluhim i nijemim ljudima, uvijek je mislio da postoji gluhonijemost kao takva, ali sada mu je Cecilia proširila vidike u medicini koju je jako volio učiti...

Paolo: Znači Franco govori?... Cecilia: Da, no otežano, ali očito ga je sada malo sram govoriti pred tobom... Paolo: Nema ga što biti sram...

Cecilia je nježno uzela Francovu ruku sa debele zimske jakne koja joj se učinila mekanim poput pamuka i ponovo utiskivala slovo po slovo na Francov dlan: F-r-a-n-c-o, r-e-c-i P-a-o-l-u b-o-k i k-a-k-o s-e t-i m-e-n-i z-o-v-e-š?...

Paolo je tu radnju pomno pratio, no ništa mu nije bilo jasno, no onda je čuo najljepše riječi ikad iz Francovih usta: Pa-olo, bok, j-a s-e zo-vem Fra-nco...

Franco je imao najljepši glas ikad koji je Paolo čuo u Panami, a sada mu je on dao svoju desnu ruku u njegovu lijevu ruku koju je Franco stisnuo što je jače mogao, no i dalje je Paolo gledao u Ceciliju i sada ju je upitao: Ako nije tajna, zašto, pretpostavljam, neka slova utiskujete na Francov otvoreni dlan?...

Cecilia: Da, to su slova za gluhe, no i stara tehnika koja kaže da dlan odlično može prepoznati slova, naravno, ako se dovoljno potrudiš oko toga, bi li htio to naučiti?...

U sebi je Paolo bio presretan što mu je Cecilia ponudila naučiti ga tu staru tehniku, no morao se vratiti u surovu stvarnost, on ne može ostati poslije škole ni sekundu dulje od predviđenog vremena jer je izračunao koliko mu treba točno vremena za povratak kući, napisati zadaću iz predmeta za srednju školu za plemiće, a onda poslije večere doći pod okrilje svoje sobu i učiti predmete za medicinsku srednju školu samo pod odsjajem svijeće koja je skoro svake noći gorjela do dugo u noć...

A sada mu nije nikako odgovaralo jer, znao je, da će za nekoliko minuta zvoniti za anatomiju, no ipak je žarko želio naučiti tu staru tehniku...

Paolo: Stvarno je želio naučiti, ali ne mogu sada jer se moram vratiti u razred za nekoliko minutu, sada će nam anatomija...

Cecilia: Paolo, možemo i sutra doći ovdje u isto vrijeme, pa ću te tada učiti, ako ti nije ispod časti i ako ti naravno, odgovara?, a i Franco će biti sretan što ima jednog prijatelja kao što si ti...

Paolo se začudio što Cecilia govori da mu je nešto ispod časti, ali odlučio je šutjeti jer je šutnja u nekim slučajevima zlato jer se nije htio odati i nadao se da je stekao prvo prijateljstvo u selu Piaoganu i da će ono potrajati godinama...

Paolo: Naravno da može, a biti prijatelj sa Francom i sa vama je privilegija i blagoslov za mene, s obzirom da ja nisam nikada upoznao svoje bake jer su one umrle davno prije moga rođenja, a znate li što se Francu dogodilo?... Cecilia: Paolo, divno što misliš da ti mogu nadomjestiti bake koje nisi imao priliku upoznati, a što se tiče moga unuka Franca, znam samo ono što mi je kćer Luisa rekla prije nego što mi ga je ostavila i zauvijek otišla u bijeli svijet sa svojim mužem Tobiasem, a to je da je Franco prebolio meningokokni meningitis...

Paolo je bio šokirao kada je čuo da je Franco zapravo napušten od strane svojih roditelja, te je Ceciliju pitao: Ja sam mislio da ga samo čuvate dok su mu roditelji na poslu, a ne da je napušten od strane Vaše kćeri... Cecilia je duboko uzdahnula, te mu je rekla: Donijela mi ga je kao malu bebu i nestala i iz mog i njegovog života, te sam mu ja ujedno i baka i mama, ali Paolo, ja se ne pomlađujem, nego sve više starim, a što će biti s njim kada ja ne budem više među živima...

Franco je sve više stiskao Paolovu ruku kao da je znao da baka govori o njemu i njegovim nadasve neodgovornim roditeljima koji su ga napustili...

Paolo je na trenutak pogledao samog Franca koji je imao kratku smeđu kosu i prelijepi osmijeh na svom licu, te je rekao: Kakvi su to roditelji koji su napustili ovog malog slatkiša?... Cecilia se lijevom rukom primila za svoju glavu i, gotovo na rubu suza, rekla: A kakvu sam ja tek kćer odgojila?...

Čovjek, gotovo starac, koji je sada prilazio srednjoj medicinskoj školi je bio dugi niz godina profesor anatomije u toj školi i zvao se Gabriel Emerson, bio je odjeven u muški crni vuneni skupocijeni kaput za koji je radio sve ove godine i prošle godine si napokon kupio crni kaput i stalno je govorio da želi da ga u njemu jednog dana i pokopaju jer je on najvrijednije što ima...

No njegove kosti su pamtile sve zime provedene bez prikladnog odjevnog predmeta i one su, unatoč kaputu, pokazivale da ih je sada nemoguće ugrijati...

Gabriel je imao ispod svog crnog kaputa odjenuo smeđu debelu majicu dugih rukava, smeđe hlače i na nogama imao stare poderane čizme boje svježeg kestena, no ono što ga je živciralo je njegov štap bez kojeg više nije mogao, već nekoliko godina, izaći iz kuće, a njegova sijeda kratka kosa se vidjela izdaleka kao i njegovi veliki sijedi brkovi koje je svaki put uvijao kada bi čekao odgovor učenika na pitanje koje je postavio...

Prije nego što je došao do vrata medicinske srednje škole, sa sjetom je pogledao u klupu, vječnu klupu njegove čežnje i boli gdje će one počivati i kada njega ne bude jer je izgubio četverogodišnju kćer Maiu koja se nije mogla izboriti sa običnom gripom, pa je samo tada zaspala i više se nije probudila, a njena majka i njegova zaručnica Carlota ju je ostavila njemu kao nekakav paket sa obećanjem da će se, čim se oporavi od teške depresije od kojoj je patila od rođenja male Maie, a zbog koje će otići u psihijatrijsku bolnicu, uputiti prema Panami i potražiti ih, no to se nikada nije dogodilo, niti je ikada saznao što se s njom tada dogodilo...

On i Maia su bili ostavljeni na milost i nemilost životu koji ih je dočekao u Panami, a u državi u kojoj su bili u potrazi sa srećom, ubrzo mu se dogodila tragična smrt jer on nije imao ni za hranu, a kamoli za neke inekcije koje bi možda pomogle Maii da ozdravi, no on je, iako je žarko želio da ona bude na vratima pakla i da osjeti bol koju on i dan danas osjeća za njom zato što ga je napustila kada ju je najviše trebao, ali u dubini duše je znao da ona živi negdje u nebeskom raju jer je ipak bila predivni anđeo koji je krasio ovaj svijet pune četiri godine svog malenog života, ali da je sada sa prekrasnim anđeoskim krilima koju ju nose do vrha svijeta, a da je on sam već desetljećima u paklu zemlje jer je krivio sebe zato što ju je poveo sa sobom tako malenu i nemoćnu, možda bi sada u Firenci, daleko od njega, bila još živa i sretnija, ali nije ju nikako mogao ni zaboraviti jer je njegova krv tekla njezinim venama, no pakao je postao samo gori i gorči bez Mainog slatkog smijeha...

No na toj klupi je živjela uspomena na nju, on bi, iako je prošlo više od 40 godina od smrti Maie, još uvijek vidio njenu dugu kosu boje sjajnog sunca kako leprša na snažnom vjetru oko klupe, a vidio je i njene tamnoplave oči poput najdubljih morski dubina, no lica i usana boje krvi više nije bilo...

Umjesto lica i usnama svoje dražesne i voljene kćeri Maie, sada je vidio svog najboljeg učenika Paola kako razgovara s nekim neznancima koje nikada nije prije vidio ili ih jednostavno nije zamjetio od svoje dugogodišnje boli kojoj, nadao se, uskoro dolazi kraj...

Gabriel je sada Paolu doviknuo: Paolo, nastava!... Paolo koji je bio previše udubljen u razgovor sa Cecilijom, sada je čuo riječi profesora Emersona koje mu je on doviknuo zajedno sa novim naletom hladnog vjetra...

Paolo se okrenuo glavu prema njemu i rekao mu: Profesore Emersone, evo me za sekundu, Vi samo uđite unutra, hladno je... Gabriel mu je samo klimnuo, otvorio bukvina vrata, ušao je u školu, te brzo zatvorio vrata da ne ulazi hladni zrak u školu...

Cecilia: Moraš ići, zar ne?... Paolo je tužno uzdahnuo i rekao: Da, ali vidimo se sutra... Cecilia: Naravno da se vidimo, čuvaj nam se... Paolo: I Vi se čuvajte...

Zaboravši da mu je desna ruka u Francovom čvrstom stisku, pokušao je samo ošetati natrag do svoje srednje škole, no Franco ga je povukao natrag jer ga je silno htio zadržati, a zatim je desnu ruku digao gore i pružio kažiprst prema drvetu na kojem je maloprije bila ptica i rekao: Pa-olu, pti-ca!... Cecilia mu je sada nježno spustila desnu ruku i ponovo utiskivala slova po slovo u njegov širom otvoren dlan, te je pritom govorila: F-r-a-n-c-o, p-t-i-c-a j-e o-d-l-e-t-j-e-l-a, a i P-a-o-l-o m-o-r-a i-ć-i, p-a m-u p-u-s-t-i g-a, v-i-d-j-e-t-i ć-e-m-o g-a o-p-e-t s-u-t-r-a... Franco: Ali ba-ko, ne že-lim d-a od-e... Cecilia je ponovo utiskivala slovo po slovo na Francov dlan i govorila da ju čuje i sam Paolo je upijao svako izrečeno slovo iz njenih usta: Z-n-a-m, n-i j-a n-e ž-e-l-i-m, a-l-i m-o-r-a-m-o s-e n-a-d-a-t-i d-a ć-e s-e v-r-a-t-i-t-i, b-a-š k-a-o i b-r-a-z-i-l-s-k-i t-a-n-a-g-e-r...

S tim zadnjim slovom na njegovom dlanu, Francov čvrst stisak ruke je polako popuštao u Paolovoj ruci, a nakon što je sasvim popustila njegova ruka je samo pala pored klupe, izgledala je tako beživotno kao da je izgubila svu moguću snagu koja se pojavila u njoj u tih nekoliko minuta..

Sada se Paolo čuo glasni zvonik jedne malene seoske kapele koja je označavala da je točno podne, a on je znao da će se svaki trenutak oglasiti i ono puno glasnije zvono, ono zvono koje je on zvao ritmom njegovog srca, a to je bilo upravo školsko zvono ovdje u selu Piaogani, bez obzira koliko mu je paralo uši svojim glasnoćom, to zvono je bilo smisao njegovog života i svakog daha koji je uzdisao u sebe jer je predstavljalo, za njega, djelomičnu slobodu, a nadao se i potpunoj slobodi jednog dana kada bude diplominirani liječnik koji će biti na usluzi svih ljudi u Panami, a i šire...

Zvuk glasnog zvonika je stao, a Paolo je sada čak mogao, učinilo mu se, i dotaknuti potpunu tišinu koja je zavladala na trenutak, tišinu za koju je znao da ju cijelo vrijeme čuje i sam Franco jer bilo glasno ili tiho oko njega, kod njega u njegovim ušima će zauvijek biti bezbrižna i savršena tišina koja će mu svirati do kraja njegovog, nadao se, dugog života...

U slijedećem trenutku tišina se već raspršila jer je sada Paolo čuo glasno školsko zvono koje ga je pozivalo natrag u razred kao i sve druge njegove kolege koji su već užurbano trčali prema svojim stolicama u razredu...

Paolo nije htio otići od Cecilije i Franca, no srce ga je pozivalo za onim za čim je i došao u ovo malo, ali toplo selo, a jedino što je mogao učiniti za Franca u ovom trenutku jest bio čvrsti zagrljaj...

Oprezno ga zagrljivši, no čvrsto i sa puno ljubavi, Paolo je zatvorio oči i Francu šapnuo na lijevo uho u nadi da mu ove riječi neće odnijeti vjetar, nego da će ga ipak čuti: Franco, ne brini se, neću te nikada izdati, vidimo se sutra, a dotada čuvaj baku i ne brini se, sutra ću naučiti tvoj jezik, pa ću ti moći reći sve što želiš...

Kada je polako počeo otvarati oči, osjetio je Francovu desnu ruku na svojim leđima kako ga nježno miluje, a kada je u potpunosti otvorio svoje oči, oči su mu se susrele sa Ceciliju kojoj su iz očiju zaiskrile suze radosnice jer nikada nije čula nešto tako lijepo da neko govori Francu...

Paolo se zabrinuo kada je vidio suze u Cecilijim očima, te ju je vrlo oprezno pitao: Gospođo, jeste li dobro?... Cecilia je pretpostavila da Paolo vrlo dobro primjećuje detalje, te je sigurno uočio njene biserne suze koje su se presijavale na hladnom zraku iz njezinih očiju koje su zapravo bile suze radosnice, te mu je nježno rekla: Paolo, sve je u redu, ovo su suze radosnice jer si mu ti prvi koji ga je zagrlio i šapnuo mu divne riječi na uho, iako znaš da je gluh...

Paolo je sada odmaknuo od Franca koji je svoju ruku ponovo polako spustio na klupu, te je rekao: Gospođo, ali on me je pomilovao po leđima, možda je nešto čuo... Cecilia: Ne, varaš se, on te nikada neće čuti, ali osjetio je tvoj čvrsti zagrljaj i tvoj dah na svom uhu...

Osjetivši da je vrijeme da ih stvarno pozdravi do sutra u ovo isto vrijeme kada će ih ponovo vidjeti, ali sam Bog je znao da se Paolu nije išlo u vučju jazbinu, te je jedva prozborio: Ništa gospođo, vidimo se sutra... Cecilia mu je samo klimnula glavom u znak pozdrava i zahvalnosti Paolu uz blagi smiješak koji je imala na blijedim usnama koje su se gotovo smrzavale od vrlo hladnog vjetra koji je bio nemilosrdan prema starici...

Teška srca, Paolo se sada, znajući da ne može još ništa učiniti za Franca, no nadao se da će mu moći pomoći jednog dana kada završi fakultet, okrenuo prema svojoj seoskoj srednjoj medicinskoj školi u kojoj je znao da u njoj žive njegovi snovi koji mu ne smije biti oduzeti nizašto na ovom svijetu, snovi o njegovoj slobodi i neovisnošću prema kojom je svaki dan sve više težio, no isto tako je znao da teret svoje titule kao prijestoljonaslijednika stavlja na svoje dvije mlađe sestre, no bio je svjestan da i njegova najdraža sestra Amalia žarko želi slobodu koju će ju on, nadu za istom, oduzeti kada jednom ocu priopći, za njega, razočaravajuću vijest...

No vjerovao je kada Amalija upozna ljubav svog života i budućeg vladara Paname koji će joj pomoći vladati cijelom Panamom, o slobodi neće više razmišljati jer neće imati vremena razmišljati o ničemu drugom osim o svom najsretnijem danu, a i kasnije o podizanju vlastite djece koji će biti vladari poslije nje...

Nadao se da će jednog dana moći na trenutak i ona osjetiti slobodu, makar u dubini svog zlatnog srca, kao što ju on osjeća kada je ovdje, ovdje u srcu sela Piaogana mogao je udisati slobodu, a izdisati teret titule koji mu je i dalje bio na leđima...

S tom mišlju je počeo polako hodati prema bukvinim vratima škole koja su ga čekala, sada zatvorena jer, znao je, da je sat anatomije započeo, a on se trebao požuriti na njega, no nije bio u st noge su mu bile, po prvi put olovne otkada je u selu i udisao ono što cijeli život zapravo i želi živjeti...

Njegove olovne noge su ga dovele na pola puta do škole kada je čuo Cecilijin glas koji je bio toliko isprekidan jer su naleti hladnog vjetra postajali sve snažiji, tako da ju ništa nije razumio što mu je govorila, no ponovo se brzo okrenuo prema klupi gdje su još bili Franc i ona i kroz snažni vjetar, ponovo pažljivije poslušao što mu Cecilia govori, a govorila mu je zapravo ovo: Paolo, od sutra me zovi baka, nikakva gospođo...

Sada ju je vrlo dobro čuo i samo joj se nasmiješio, te su mu sada noge postale ponovo lagane poput pera i sada se brzim okretom okrenuo prema školi i hodao je kao da je vjetrom nošen, samo se stvorio pred bukvim vratima i otvorio ih je, te je ušao u mali hodnik i direktno je udario na školske ormariće i tek sada je vlastitim nosom osjetio koliko zapravo oni zaudaraju po vlazi, ali nije imao vremena o tome razmišljati jer je sat anatomije već uvelike trajao...

Sada je došao do vrata gdje je bio njegov razred, te je primio kvaku i oprezno ušavši kroz slamnata vrata dok je profesor Emerson upravo govorio: Otvorite stranicu 87, molim Vas... Paolo: Ispričavam se što kasnim, profesore Emersone, ali evo me... Gabriel mu se nasmiješio, te mu je blagim glasom rekao: Paolo, ne kasniš, samo se ti ugodno smjesti i onda otvori stranicu 87...

Sve do njegove raspadnute stolice, Paolo su pratili oni isti prijezirni pogledi od njegovih novopečenih kolega, no njega ovog puta nije bilo briga što ga tako gledaju jer je osjećao nešto toplo oko srca, a to je bilo njegovo prvo prijateljstvo kao on sam, kao Paolo, a ne kao neki budući grof...

Dok je vrlo oprezno sjedao na svoju raspadnutu stolicu, otvarao je knjigu anatomije i tražio stranicu 87 koju, kada ju je našao, bila gotovo pa poderena, a imala je i više ušiju od bilo koje stranice do sada, no nije se bunio, nego je bio sretan što uopće ima knjige za učenje medicine...

Navečer toga dana:

Odavno je pala svježa noć nad Panamom, no za razliku od sela Piaogani gdje je noć bila hladna i nadasve oblačna, nad grofovskim imanjem San Carlos noć je bila kristalno čista i sjajna poput nekoga skupocjenog dijamanta, a na tome nebeskom dijamantu se vidjelo zvjezdano nebo u koji je gledala 9-godišnjakinja Amalija kroz prozor svoje tamnice jer je, za nju, to predstavljala njena soba...

Zvjezdano nebo ju je zvalo gotovo svake noći da ga dotakne svojim krilima koja su joj bila srezana pri rođenju i odmah je stavljena u zlatni kavez koji je imao olovnim lokot, a jedini ključ koji otvara taj zlatni kavez, bio je bačen negdje daleko od nje, ni sama nije znala gdje, a u zlatnom kavezu je ispunjavala svoje dužnosti, a svoje želje stavila na čekanje, iako je vjerovala da to što želi je jednostavno neostvarivo jer jednom dana kada se uda za svoga princa na bijelom, bit će vojvotkinja ili barunica i imat će određene zadatke u svojoj obitelji i nikada neće biti slobodna poput ptice koja može dotaknuti zvjezdano nebo kada god to poželi...

Dok je željno čekala svojeg voljenog brata kojeg nije vidjela pošteno već dva mjeseca, znala je njegovu tajnu dvaju srednjih škola, no bilo je otužno biti na imanju bez njega i previše joj je nedostajao, a druženje sa mlađom sestrom Lucijom nije joj nikad godilo jer su bile različitog duha i uma...

Sada dok je nestrpljivo čekala tako željenu kočiju sa Paolom, u tim trenutcima se prepuštala svojoj mašti, ondje gdje je bilo moguće biti što god želiš, ondje gdje možeš biti slobodan čak iako si čvrsto svezan za zemlju, ondje gdje te ne može zaustaviti da budeš ptica u letu i vidiš ono što u stvarnosti nikada nećeš...

No sada je napokon čula toliko željeni zvuk koji ju je probudio iz čarobnog svijeta zvanog mašta gdje je parobrodom otplovila u neviđene visine i iz njega vidjela mliječni put koji ju je zvao da izađe iz parobroda i poleti nad njim, no zvuk kočije i rzaji konja koji su, zajedno sa kočijašem, prijevozili i više nego dragocjenu osobu u njenom životu, bili su joj važniji od leta nad mliječnim putem...

Spustila je pogled sa zvijezdanog neba koji ju je, uz knjige koje je čitala, držao živom, na crnu zatvorenu kočiju, vidjela je umornog kočijaša koji je bio zagrnut sa poderanim kožnim smeđim kaputom i na nogama je imao oskudne kožne čižme koje su ga grijale samo do gležnja, a njegovi crni prijatelji su bili sjajno njegovani, no Paolo nije još izlazio, no bilo joj je jasan protokol, a to je da budućem prijestoljonaslijedniku moraju jedno od roditelja otvoriti vrata kočije do njegove punoljetnosti, ali sekunde su joj trajale vječnost dok van nije napokon izašao Octavio u debelom crnom krznenom kaputu, a oko vrata mu je bio crni vuneni šal i na nogama su mu se sjajile crne duboke kožne čizme, a u ruci su mu sjali dva novčića koje je odmah predao kočijašu u njegovu također hladnu ruku, te otvorio Paolu vrata kočije iz koje je on napokon mogao izaći...

U desnoj ruci držeći svoje nadasve teški skupocjeni ruksak sa bezveznim udžbenicima iz srednje škole za plemiće i onim vrijednijim od života koje je skrivao u tajnom džepu, za koji je samo on znao da uopće postoji, svog skupocjenog ruksaka, izašao je iz kočije samo u svom svjetloplavom pletenom džemperu i pogledao je prema Amalijinom prozoru, bila je ondje, čekala ga je, baš kao i svake prethodne večeri, sada ju je pogledao svojim umornim,, ali sretnim očima, no ona mu je uzvratila sjajnim pogled i najlijepšim osmijehom koji je vidio ikad prije na njenom licu...

No Amalia je vidjela da je na Paolovom licu onaj lažni osmijeh koji joj je govorio da se njen brat vraća iz srednje škole za plemiće i primjetila je da mu nedostaje njegova tamnoplava zimska jakna koju je jutros nosio u školu...

Kada su Octavio i Paolo pošli prema ulazu, a kočijaš otišao svojim putem, Amalia je požurila u predsoblje prvenstveno je željela da pozdravi i zagrli brata...

No kada je otvorila vrata svoje sobe, mogla je već čuti majku Carolinu kako ga pita o njegovoj zimskoj jakni, dok ga je gledala u oči, Carolina ga je nježno upitala: Sine, sav drhtiš, gdje ti je tvoja zimska jakna?... Iako se sav stvarno smrznuo, Paolo je ipak majci u oči lagao: Majko, izgubio sam je... Octavio: Sutra i mi idemo s tobom kod tog tvoga prijatelja sa kojim učiš svaki dan i vodimo te u školu za plemiće, ja ću napraviti toliki cirkus tamo da će se jakna naći za sekundu...

Paolo je već znao da je otac ozbiljan u tome što kaže, ali ne može im dopustiti da ikud idu s njim jer ne postoji nijedan prijatelj u njegovoj školi za plemića s kojim je ostvario prijateljstvo, no ni ne može im reći što je zapravo bilo s jaknom jer je ipak to bila skupocjena jakna i da ju nije smio nikome poklonjati, no on je bio po prirodi darežljiv, no ovog puta, pomislio je, ta njegova darežljivost će ga skupo stajati, možda i preskupo...

Znajući da će barem otac sutra poći s njim, vidio je već da se njegov san koji je tek počeo budan sanjati utapa parobrod koji je, neopreznošću njegovog kapetana, udario u nešto poput stijene nasred oceana i prijeti mu ono neizbježno potonuće za nekoliko sati, te je vidio svoj san o medicini, kao i sebe kako leže u olupini tog parobroda koja je stara na tisuću godina na dnu oceana, zaboravljeni od svih i svakoga...

Amalia je, na njegovu sreću, čula sve to i znala je koliko Paolu znači seoska srednja škola, te dok se graciozno spuštala stepenicama u svojoj bijeloj krinolini u kojoj je izgledala kao predivna pahuljica, smislila je onu malu slatku laž za, nadala se, spasiti cijelu situaciju u bratovu korist...

Amalia se odlučila praviti glupom i, kada je napokon sišla i stavila bijelu baletanku na pod predsoblja, pitala ih je: Majko, oče, što se događa?... Octavio joj se okrenuo prema njoj i rekao: Mila, brat ti je izgubio skupocjenu jaknu negdje u školi za plemiće ili kod „prijatelja" s kojim uči... Amalia je željela biti sigurna o kojoj će jakni točno govoriti, pa je zato upitala oca: Oče, na koju točno mislite jaknu?... Octavio ju je zbunjeno pogledao, no svejedno joj je rekao: Onu zimsku tamnoplavu, a zašto to pitaš, mila?...

Amalia: Pa oče, popodne nakon što sam došla iz škole, otišla sam u bratovu sobu i na njegovom krevetu je ležala zimska tamnoplava jakna na krevetu, Paolo ju je zaboravio u sobi, nije ju ni ponio...

Gledajući krajićkom oka svoju voljenu sestru kako laže za njega i izgovara tu laž, Paolo se upitao što će biti, ako joj ova laž i prođe jer ta skupocjena jakna ne može samo tako nestati...

Octavio se sada ponovo okrenuo prema Paolu i pitao: Sine, zaboravio si jaknu u sobi?... Paolo je klimnuo na to, te je rekao: Jutros me čekala kočija, a bio sam sa svojim Casanovom prije nego što ću otići do prijatelja učiti, mislio sam da imam jaknu na sebi, ali očito sam pogriješio, ali žurio sam se učiti sa najboljim prijateljom iz škole... Carolina: Sada kada smo to riješili, idemo večerati...

Carolina koja je bila odjevena u svoju raskošnu krinolinu boje meda, a duga smeđa kosa joj je bila raspuštena, sada je krenula prema blagovaonici gdje su je čekali razne delicije, no Octavio ju je zaustavio riječima: Ljubavi, čekaj... Carolina je stala i ponovo se okrenula prema njemu, a Octavio je rekao: Ako saznam da je ovo čista laž od nekog od vas, čuvajte me se... Amalia: Oče, ne lažemo Vam, časna riječ...

Octavio: Ok, ako je tako, idemo sada večerati... Paolo: Oče, nisam gladan, kod prijatelja i u školi je bilo svega za jesti, pa tako da ću ja ravno u krevet, ako smijem?... Octavio: Ne vidim zašto bi mi ni ti lagao, ali sutra, molim te, pazi da uzmeš jaknu jer je jako hladno vani, a što se tiče jela, imaš najbolje ocjene u školi, san ti sigurno pomaže u tome, pa idi spavati, laku ti noć želimo...

Sa onim lažnim osmijehom koji mu je već bio teret na licu, Paolo je rekao: Oče, hoću, uzet ću je, laku Vam noć i dobar Vam tek... Paolo se sada polako počeo penjati stepenicama na kat, no kada je čuo Amalijinin glas, stao je i poslušao što ona govori roditeljima, a govorila je ovo: Oče, ni ja nisam gladna, idem i ja spavati, dobro će mi doći, laku Vam noć... Octavio: I tebi, naša princezo, sanjaj slatke snove...

Dok je otac Octavio to govorio Amaliji, Paolo se uspravnih leđa nastavio penjati stepenicama prema hodniku gdje su bila njihova utočišta, ondje gdje su se mogli zaključiti i biti oni sami bez nepotrebnih tamo budućih titula koje će dobiti pri vjenčanju i one koje su im već pripadali samim rođenjem tj. sve troje su bili na neki način predodređeni i pripremani za neku određenu dužnost koju će morati obavljati kada jednom odrastu, a Paolo je zasad nosio najveći teret prijestoljonaslijednika svog oca i toga je sve više gušilo u grlu...

Držeći se čvrsto za bakreni rukohvat, sada je i Amalia krenula za svojim voljenim bratom penjati se stepenicu po stepenicu gotovo izvodeći lagane baletne korake po njima...

Octavio je imao neke jako dobre odgojne metode prema svojoj djeci, a grofica njegova srca i majka njihove troje anđela dobijala je samo poštovanje i veliku ljubav od njega samog, tako da je dogovorio sa Carolinom dok je bila u drugom stanju sa Paolom da se nikada neće dići tona prema djeci ili na nju, a u prisustvu djece da se nikada svađati, a i onda kada ih nema, neće vikati na nju jer mu previše znači, nego će tiho pričati jer se uvijek sa razgovorom riješavalo sve, a ne bijes i vikanje...

Zato je ovaj put Octavio čeka da Amalia otiđe gore na kat, a kada mu se to učinilo da je to učinila, okrenuo se Carolini koja je stajala na otvorenim vratima blagovaonici iz koje su se širili mirisi oslića u umaku od rajčice, dimljenog lososa sa zelenom salatom i rižota sa piletinom¸ gledao ju je kao da ju vidi prvi put i rekao joj(tiho): Dođi mi mila...

Dok je išla prema njemu kao prema nekom čvrstom magnetu koji ju privlačio sve ove godine, kada je došla do njega, pitala ga je: No zar nećemo jesti?... Octavio: Hoćemo, ali prvo moramo razgovarati...

No ono što nisu znali ni jedno ni drugo da ih sluša i promatra Amalia koja je sjela na stepenice ondje gdje je bio najveći mrak...

Carolina je uzela Octavijevu desnu ruku u svoju lijevicu, te je rekla(tiho): Evo me, reci mi, dragi, što te muči?... Octavio(tiho): Ljubavi moja jedina, Amalia je lagala za svog brata Paola, vidio sam joj u njenim slatkim očima...

Carolina ga je pogledala u njegove sjajne tamnosmeđe oči kao da je traži odgovor na njegove riječi, ali nije ga bilo, u njegovim očima je samo nalazila plamen svijeća koje su gorjele oko njih u predsoblju, te ga je tiho upitala: Ljubavi, zašto to misliš?, pa dala nam je časnu riječ... Octavio(tiho): Ljubavi, nažalost mislim da Amalia ne zna težinu tih riječi i da ju prelako koristi da bi nas uvjerila u nešto što nije istina...

Carolina(tiho): Ali još je dijete, naučit će, pred njom je život... Octavio(tiho): Dao Bog da nauči, ali nije stvar u toj njenoj laži, ni u toj Paolovoj jakni, nego što zapravo Paolo radi svaki dan kod toga svog „prijatelja"?... Carolina(tiho): Djeca uče, znamo i sami da je srednja škola za plemstvo užasno teška, ali išao si na roditeljski sastanak sa ravnateljom i rekao ti je da on ima sve petice iz svih predmeta u toj srednjoj školi, ne možemo se pravo na ništa žaliti... Octavio(tiho): Možda i uče sat ili dva, ali što rade preostalo vrijeme?...

Carolina nije znala na što točno misli Octavio, te je bezazleno rekla(tiho): Pa malo se igraju...

Octavio je ta riječ tada zapinjala u grlu, te ju nije mogao još tu riječ izgovoriti kako Bog zapovijeda nego se poslužio rječju koju je nekad davno čuo u selima ili dalekim državama, tj. rječju koja ga je manje boljela i Carolini odgovorio(tiho): A čega se igraju?, možda u krevetu toplog brata?...

Carolina je shvatila što Octavio hoće reći, ali ona je mogla, iako je bila riječ o njenom sinu i to joj je bilo prvi put u svom životu da ju izgovori, bez problema ju je izgovorila i tu riječ, te ga je odlučno pitala(tiho): Misliš da je naš Paolo homoseksualac?... Octaviju su sada riječi sve više zapinjale u grlu, te je jedva mogao govoriti i reći joj(tiho): Ne znam, najviše bih volio vjerovati da nije, ali kada nam je on govorio o nekoj djevojčici koja mu se sviđa u osnovnoj školi ili sada u srednjoj?, a odgovor, nažalost, znaš i sama, a to je nikad...

Carolina(tiho): U pravu si, nikad nama nije govorio o nekoj djevojčici ili sada djevojci koja mu se sviđa, ali plesao je na svojim rođendanskim proslavama sa djevojčicama i ona mala crnokosa Alicia. ili kako su je svi od milja zvali, mala vojvojkinja od Paragvaja, mu se jako svidjela jer bi uvijek s njom najviše plesao, no kada je pročitao u pismu koji smo dobili iz Paragvaja od njenog neutješnog oca Victorina, nadvojvode od Paragvaja, da je ona prije dvije godine umrla od žute groznice, dva dana je plakao za njom i rekao nam je da ne želi rođendansku proslavu do daljnjeg...

Dok je gledao svoju lijepu ženu koja je bila ispred njega i držao ju za njenu nježnu ruku, Octaviju se vraćao dar govora, te je rekao(tiho): Ljubavi, zakazali smo negdje u njegovoj odgoju, vidiš da je i preosjećajan, ali vojni rok će ga ojačati, a nakon vojnog roka, šaljem ga, zajedno sa Amalijom, u jedan dobar internat gdje će ih oboje naučiti pameti...

Carolina je sada pogledala Octavija prestrašenim očima poput mladog laneta koje shvaća da su mu lovci ubili majku jer je mislila da je odjednom zaboravio što se dogodilo sa njenim mlađim bratom Alfredom koji je otišao odslužiti vojni rok, ali se nikad nije vratio, a ona sigurno ne bih to ponovno preživjela, samo ovaj put sa sinom, sinom kojeg je ona donijela na svijet i nosila ga devet mjeseci ispod svog srca...

Kao da joj je čitao misli iz Carolinih prestrašenih očiju, Octavio joj je lijevom rukom pomilovao po njenoj dugoj crnoj kosi i nježno i tiho joj rekao: Ljubavi, ne brini se, nisam zaboravio što ti se dogodilo s mlađim bratom na vojnom rok, no vojni rok je neophodan za sve mladiće, ali ne brini se, naš sin neće bilo gdje služiti vojni rok, ipak sam ja grof od Paname, ići će on u neku prestižnu kasarnu gdje neće vidjeti ni metka, niti će mu nedostajati nijedna dlaka sa glave, to ti obećajem, časna grofovska riječ...

Carolina se sada umirila s tim Octavijevim riječima i tom zakletvom koju joj je rekao na kraju jer je to za njih značilo da će ispuniti danu riječ...

Ponovo ga je gledala očima ljubavi i još jače mu stisla desnu ruku, te mu se osmijehnula na sebi svojstven način dok ju je njegova lijeva ruka milovala po kosi, a k tome i njenu dušu...

Carolina(tiho): Uostalom, što ako je Paolo stvarno homoseksualac?, što onda?... Octavio(tiho): Onda će on biti poslijednji grof jer neće moći produžiti lozu grofovske obitelji Martinez, a što ako u trenutku njegove smrti baš bude Panama trebala novog grofa ili nekoga vođu za opstanak ove države jer čisto sumnjam da dolaze dobra vrijeme...

Carolina ga je sada nježno milovala po lijevoj ruci jer je shvatila i primjetila po njegovom, gotovo pa neprimjetnom, podrhtavanju lijeve ruke da ga je zbilja strah za budućnost Paname, te mu je rekla(tiho): Ljubavi moja, ali što ako tada kada Paolo bude napuštao ovaj svijet neće ni postojati više grofovi na ovom svijetu jer se svijet mijenja iz sekunde u sekundu, a mi, svi mi, moramo ići s njim ukorak, a možda nam Paolo jednog dana ipak podari unuče jer je ovo samo možda njegova faza u pubertetu... Octavio(tiho): Mila, bojim se da to nije njegova faza u pubertutu, Aliciju se svakom sviđala i bila draga, no ako se on vrati sa istom mišlju iz vojske i internata, morat ću nekako prihvatiti tu bolnu činjenicu, a to je da nam je sin topli brat jer je to moj križ jer sam kriv za smrt svoje majke Aline koja je bila poznata kao grofica dobrog srce koja je umrla rađajući me i to si nikada neću moći oprostiti...

Carolina ga je promatrala kako bez ijedne emocije govori o tom događaju, ali je znala po njegovim očima da u njemu teku potoci i potoci suza koje nikada neće pustiti van čak ni pred njom, niti kada je bio sam s sobom jer je trebao biti primjer svima kao jedan grof kako je odmalena i naučen...

Octavio je nastavio govoriti(tiho): Ali gdje smo toliko pogriješili u njegovom odgoju?, pa ja sam u Paolovim godinama već uvelike gledao djevojke i godinama sam tražio onu pravu, onu koja će mi biti moj cijeli svijet i biti spremna da odmah postane grofica od Paname uz mene koji sam vrlo mlad, usudio bi se reći, i premlad postao grof od Paname naslijedivši svog oca preko noći na mjestu titule grofa koju ponosno nosim i dan danas, oženio sam se za tebe, moju jedinu i pravu ljubav, bez blagoslova oca, ali znam da nas on blagoslivlja sa neba i sada dok stojimo ovako dok mi ti miluješ ruku i ako je ovo moj križ imati sina toplog brata, prihvaćam ga...

Carolina je sada svoju lijevu ruku sa njegove ruke koja je odmah pala uz njegovo tijelo poput beživotnog lava kojeg su hijene upravo usmrtile, podigla prema njegovom lijevu obrazu i sasvim nježno mu je pomilovala obraz, te mu je rekla(tiho): Mili, nitko neće biti kriv za Paola ako je homoseksualac jer je on Božje djelo i kao takvo ga trebamo prihvatiti, a tvoja majka Alina je, iz nekoga nama nepoznatog razloga, odabrala da tebi podari život, a svoj život je, svjesno ili nesvjesno, stavila na kocku i nije preživjela tvoje rođenje, ona je tada predala svoju čistu dušu Bogu na čuvanje i odonda je ona tvoj predivni anđeo čuvar, a ovo sam ti rekla tisuću puta, ali ponovit ću, silno mi je žao što nisam upoznala tvog oca Eduarda Martineza i bivšeg grofa od Paname koji ti je ostavio ovu predivnu Panamu na čuvanje...

Octavio(tiho): Znam da ti je silno žao, no vjeruj mi da si ti umrla na ijednom svom porođaju, ja bi presudio sebi i otišao za tobom, nitko me ne bih mogao zaustaviti jer te volim najviše na svijetu i ne želim ni zamisliti život bez tebe...

Kako joj je Octavio nekoliko puta pričao kako mu je majka umrla rađajući ga, ali nikada nije doznao što je bilo, Carolina mu je odlučila prešutjeti da je bila između života i smrti kada je rađala Amaliju, nikada nije znala je li to bilo pametno, no htjela ga je zaštiti od dodatne boli jer ju je stvarno volio svim svojim srcem i bio bi, znala je, sposoban učiniti u stanju boli nešto nepromišljeno što bi za trenutak uništilo Panamu, a i njega samog, no nekako je vjerovala da je on to podsvjesno znao i sam jer je svaki dan vidjela koliko je zapravo voli Amaliju i koliko mu je ona posebna...

Carolina ga je sada čvrsto zagrlila oko vrata, te mu sada nježno šapnula na uho: Hvala Bogu, živa sam i imamo troje predivne djece i nikad više nemoj ponoviti da bi si oduzeo život zbog mene jer i ja tebe volim najviše na svijetu...

Octavio i Carolina su se sada kratko poljubili, ali strastveno i uputili se napokon u blagovaonicu jer je zvuk gladnog želudca već bio nemilosrdan...

Amalia koja je sve to slušala i gledala skrivena pod najvećom tamom, još je pričekala da se za njima zatvore blagovaonska vrata za njima, sada se potiho digla na svoje balentanke i napokon otišla elegantnim koracima prema gornjem katu gdje ju je čekao njen voljeni brat Paolo i njena soba...

Polako stigavši do poslijednje stepenice, našla se u dugom hodniku u kojem su plesale po tri svijeće u zidnim zlatnim svijećnjacima koji su bili pričvrćeni pored svake sobe, ali ono što Amaliju začudilo jest što vidi Paola naslonjenog na vrata svoje sobe jer je mislila da već uči u svojoj sobi kao što je to činio protekla dva mjeseca svake večeri...

Amalia mu se sada osmijehnula, te ga je pitala: Braco, što radiš tu?... Paolo joj je uzvratio osmijeh, te joj je rekao: Seko, ovdje i zidovi imaju uši, pa te molim da uđemo u moju sobu...

Dok je Paolo otvarao svoju sobu, Amalia je već bila došla do njega i čvrsto ga je zagrlila oko njegovih koljena gdje su joj ruke dosezale, te mu je rekla(tiho): Da nas nitko i ništa ne razdvoji...

Sada ga je pustila, a nadasve iscrpljeni Paolo je sada kleknuo pred nju i također ju je čvrsto zagrlio, te ju je nježno pomazio po njenoj dugačkoj crnoj kosi svojom lijevom rukom koju je obožavao i rekao joj je(tiho): Nitko i ništa nas neće rastaviti, budi sigurna seko moja...

Sada se Paolo digao na noge i širom otvorio vrata svoje sobe, a ta širom otvorena vrata su vodila u sjajan mrak Paolovog utočišta, ondje gdje su živjeli njegovi snovi, snovi o skromnom seoskom životu, svom liječničkom pozivu i prizvuku i miris slobode koji je živio u toj sobi...

Paolo je pokazao desnom rukom prema ulazu u sobu i rekao: Poslije tebe, princezo...

Amalia je ušla u njegovu sobu, a zatim je i sam Paolo ušao u nju, te prvo što je učinio, kao i uvijek u ova dva mjeseca, jest dva puta okrenuo ključ u ključanici, te je ostavljao ključ u njoj i tada je bio najsigurniji da mu nitko neće ući dok noću uči svoju medicinu i predmete za plemiće...

Sada je sjeo na krevet pored svog noćnog ormarića, te je iz njega izvadio kutiju šibica i novu bijelu svijeću koju je odmah stavio u svoj crni svijećnjak koji je bio na noćnom ormariću, te je izvadio šibicu iz kutijice i upalio tu šibicu jednim potezom ruke, a zatim i upalio svijeću koja je odmah osvijetlila sobu, te je on napokon legao na krevet i rekao: Amalia, seko draga, hvala ti puno za ono maloprije, no što ćemo sutra reći gdje je „ponovo" nestala jakna?...

Amalia je sjela do njega na njegov krevet i počela mu je maziti desnu ruku, te mu je rekla: Nema na čemu, dragi brate, znaš da bi te branila od svega i svih, znam koliko ti je stalo da završiš srednju medinsku, a za jaknu sam mislila da sutra kažemo da ju je Lupita uništila u pranju...

Paolo: Samo nemoj Lupitu miješati u to jer mi je stalo do nje, ne znam ni sam zašto, ali eto, pa te lijepo molim, reci koju god hoćeš drugu djevojku... Amalia: Ok, izabrat ću Rosu, a sve mi se čini da si se ti zaljubio u Lupitu, pa je zato toliko braniš... Paolo: Amalita, ljubav nema veze s tim, prioritet mi je završiti obje srednje... Amalia: Dobro, dobro, kako ti kažeš nego gdje je stvarno završila ta jakna?...

Paolo: Poklonio sam je jednoj siromašnoj starici i njenom gluhoslijepom unuku, postali smo prijatelji i od sutra će me ta starica učiti slova za gluhe da mogu razgovarati s njezinim unukom Francom... Amalia: Mogu li im i ja nešto sutra poslati po tebi?... Paolo: Amalita, oni trebaju novce, sutra ću se odreći svoje užine u seoskoj školi, pa ću im dati taj novac... Amalia: Budem ti sutra ujutro i ja dala svoj novac za svoju užinu, pa im daj i taj novac... Paolo: Seko, hvala ti, ali neću uzeti taj tvoj novac za tvoju užinu, ne bih podnio da mi ti gladuješ u osnovnoj školi jer si ti ipak u razvoju... Amalia: Braco, inzistiram da ti taj novac dam sutra ujutro i o tome više ne želim razgovarati, a pusti ti moj razvoj, ja itekako dobro napredujem za svoju dob... Paolo: Ako baš inzistiraš, može, ali nemoj sutra ni slučajno doći gladna iz škole... Amalia: Obećajem ti, neću doći gladna...

Paolo: Vjerovat ću ti ovaj put, nego gdje si ti bila dok sam te ja čekao u hodniku?... Amalia: Prisluškivala sam nam roditelje... Paolo ju je malo pogledao ispod oka, te je rekao: Amalia, znaš da to nije dozvoljeno u našem svijetu, a nije ni pristojno to ikom činiti... Amalia: Paolito, znam to, ali što je dozvoljeno u našem svijetu tradicije i protokola od razliku od običnog svijeta?, nemamo nikakvu zabavu kao običan svijet, osim knjiga i konja, a to se ne može nazvati zabavom...

Paolo je malo razmislio o Amalijinim riječima, te joj ubrzo rekao: Seko, upravu si, nije nam ništa dozvoljeno kao običnom svijetu, nego što su nam roditelji pričali?...

Amalia: Pričali su o tebi, otac naime, misli da si ti topli brat, a majka pak misli da si ti homo, homo...

Amalia nije mogla izgovoriti tu tešku za nju riječi, no nije ni znala što znači ta riječi, pa je nastavila: Onda je otac rekao da ako si zbilja topli brat, on će to morati nekako prihvatiti jer je to njegov križ jer je kriv zato što je ubio našu baku...

Paolo je bio na rubu suza zato što otac misli da je on homoseksualac, ali sada je znao da Amalia tu riječ ne može zasada ni izgovoriti, a kamoli shvatiti značenje te riječi, morao ju je uvjeriti da je topli brat nešto ružno što ne smije izgovarati pred drugima...

Paolo je sudržavao svoje suze jer nije želio da Amalia shvati koliko je ta riječ bolna za njegove uši i za dušu, te joj je rekao: Seko, topli brat je jedna jako ružna riječ i ne trebaš ju koristiti pred nikim... Amalia: Ne brini se, neću je koristiti, ali braco, što znači ta riječ?... Paolo: Nije vrijeme da tvoje predivne uši saznaju što je to, saznat ćeš jednog dana kada odrasteš... Amalia: Nego ne vidim ti ruksak, gdje ga držiš?... Paolo je gutao knedle u grlu, te joj je rekao: Skrivam ga iza radnog stola, ne može ga nitko vidjeti, zašto?...

Amalia je sklopila svoje ruke i rekla: Molim te, uključi me u svoj svijet... Paolo je bio šokiran što čuje od nje, te ju je u nevjerici pitao: Svijet medicine, zašto?... Amalia ga je gledala očima janjeta koje je molilo da ga lovci ne ubiju i ne pojedu, te mu je rekla: Da, više se ni ne viđamo otkada si se upisao na dvije srednje škole, hoću se družiti s tobom kao prije, makar morala biti budna cijelu noć, hoću ti pomoći, molim te?... Paolo: Jesi ti sigurna da mi hoćeš pomoći jer je ipak u pitanju krv?... Amalia: Da, tisuću posto sam sigurna, molim te uključi me i ja se želim osjećati slobodnijom kroz tebe... Paolo: Ok, sada idi spavati, no da si tu u tri sata noću...

Amalia je htjela vrištati od sreće što će se ponovo družiti sa bratom, no sjetila se da je već malo kasno i da ne smije vrištati, te mu je rekla: Hvala ti, hvala, ne znaš koliko mi ovo znači, dođem u 2:59...

Dok mu je puštala ruku koju mu je dotada nježno mazila, Paolo je osjećao da njenim odlaskom iz njegove sobe gubi svu snagu koju je imao sve do maloprije sve dok mu nije što otac misli o njemu...

Amalia se sada digla sa njegovog kreveta i kada je došla do vrata, pogledala ga je i rekla: Laku noć Paolito, vidimo se u 2:59... Paolo: Laku noć moja bijela pahuljo, lijepo sanjaj...

Čim je Amalia izašla iz njegove sobe, Paolo se prepustio suzama koje su kao rijeka potekle iz njegovih sjajnih očiju, no odlučio je tu večer nakon što je isplakao more suza da pod svaku cijenu završiti srednju medicinsku školu jer se tome pozivu vidio kako ga sretno radi...

Pa i pod cijenu da u očevim očima bude i ostane homoseksualac, ali za svojoj duši i srcu je znao da to nikad nije bio, niti će to postati...