Dok se napetost još uvijek mogla rezati nožem u blagovaonici koja je ponovo bila uzavrela jer je Paolo došao kući nakon što je iz iste izbivao dva tjedna boravši u vrlo hladnoj vojarni...

Dok je Paolo sada gledao svoju voljenu sestru Amaliju, samo na trenutak je zatvorio svoje oči i prisjetio se boli srčani junaka koji su ginuli na ratištima...

Bio je siguran da će mu ti prizori ostati zauvijek urezani u pamćenje..

Sjetio se i onih koji će mu zauvijek biti na duši i u srcu čije je živote morao ugasiti, ti životi mladih bili su više nego dragocjeni, a razbijali su se poput dragog kamena koje bi svoje kristaliće na tlu za kraj još jednom svom snagom obasjali, a njegovo srce se zbog te bolne činjenice lomilo na tisuću komadića koji su neprestano padali na tlo pored žrtve koja je upravo izdahnula svoj poslijednji izdah, pritom šapčući ime drage joj osobe koju nikad više neće vidjeti...

Paolo se trudio svim silama ostati jak i imun na te ratnike koji su umirali pred njegovim očima, no nije mogao...

Pa dok bi se vraćao u hladnu vojarnu, osjećaji bi ga obuzeli i počeo bi plakati kao malo dijete jer je htio isprati svu bol koju je osjećao tijekom cijelog dugog i napornog dana koji je ponekad trajao više nego što je bilo predviđeno, no ovaj put ni suze ga nisu mogle spasiti od prevelike boli koju je osjećao jer je nosio teret krivnje za svaku izgubljenu dušu jer je uvijek smatrao da je mogao učiniti više, a ne ga samo tako pustiti da umre jer je to bio nečiji sin, muž ili otac...

A bio je siguran da će na tim travnjacima gdje se sada vode krvave bitke i prolijeva krv muškaraca koji ginu za slobodu svoje države, jednog dana kada rat završi izgraditi predivne kuće i da se nitko više neće sjećati da su ikada ti travnjaci bili zaliveni nečijom krvlju koja sada teče u potocima...

Ti sada crveni i krvavi travnjaci čuvat će tajnu koju će samo znati one majke i žene koje su izgubile sina ili oca u ovom ratu jer će od sada njihova vječna odjeća biti jedino crna, a njihovim licima će govoriti zauvijek samo suze kako budu stizali limeni lijesovi sa njihovim muškarcima, ali, znao je, da će i prije nego što limeni lijesovi, one će znati da su njihovi muškarci poginuli boreći se za slobodu...

Dok je Paolo tako razmišljao zatvorenih očiju, ponovo su suze oblile njegove lice...

A negdje tamo vani u grmlju livade su se skrivali Anibal i njegov Zeus sa kojim je Anibal dijelio sve što su mu seljani iz obližnjeg sela dali za jesti...

Sada dok je ležao na travi iza grmlja sa Zeusom pored sebe i imao je jako dobar pogled na kuću obitelji Martinez, bio je odjeven u crno odjelo koje je bilo jako sličan kao kostim koji je nosio na balu i na nogama je imao kožne crne čizme, a svoje odjelo koje je ono jutro nosio kada je krenuo za njom je zamijenio za ovo odjelo, no on je za svaki slučaj uvijek nosio vrećicu zlatnika u džepu...

Anibal se sada duboko udubio u svoje razmišljanje o svom imanju San Paolo jer je bio svjestan da se bliži trenutak njegovog povratka na njegovo imanje bez nje, bez njenog osmijeha i bez njenih očiju koje više nikada neće vidjeti jer jednom kada ju vidi u bijeloj vjenčanici i sretnu kako izlazi iz crkve uz svoga zaštitnika, odabranika njenog srca i novopečenog supruga Martina koji će je znati zaštiti, pa i pod cijenu vlastitog života jer je odslužio vojni rok...

On je dan nakon bala pod maskama da su na večeri ona i Martin obnovili zaruke nakon što je on otišao sa istoga sa svojim komadićima srca u ruci jer je bio svjestan da je ovo poslijednji put da je može dotaknuti i zaplesati s njom baš onako kako su noću učili...

Sada su gotovo svi pričali o tome i nagađali, unatoč bijesnom i krvavom ratu, kada će biti novo vjenčanje što je Anibalu bilo u jednu ruku i drago zato što su malo ostavili temu silovatelja Paola i skrenuli na temu vjenčanje buduće vojvotkinje, no u drugu ruku ga je to pogađalo i više nego što je mislio jer se, znao je, bliži trenutak kada će joj morati reći zbogom, a ona to neće ni čuti, a njegove riječi će odnijeti samo vjetar negdje u nebo gdje će ostati zauvijek zapisane...

Tada će je izdaleka promatrati sa ogromnom tugom u očima poput neke statue koja će sjati poput nekoga bijeloga anđela sa velikim zlatnim krilima čvrsto privezanim o tlo...

A on će se tada ranjena srca vratiti u svoje utočište tj. na svoje imanje San Paolo i pokušati ju svim silama zaboraviti i živjeti stari život koji je živio prije nego što mu se dogodila, mislio je, neuzvraćene ljubav...

Znao je da će ga ranjeno srce boljeti više i od svježih udaraca vatrenog biča koje je dobio u djetinstvu i mladosti zbog kojih i dan danas ponekad osjetio svježu krv kako mu se slijeva niz njegova leđa, a zapravo su to bili samo sasušeni ožiljci koji nisu krvarili već 27 godina, ali srce će, znao je, zauvijek krvariti za njom i na kraju će i iskrvariti, a volio bi da zadnja riječ koje će izgovoriti na kraju svoga života bude njeno božanstveno ime...

No znao je da nikad neće biti isto vratiti se na imanje San Paolo i shvatiti da Amelije više nema tamo, ali razmišljao je da se oženi Anom koja će mu biti dostojna žena za njega, običnog sluge i kopileta koji je nekim čudom preživio daleki bijeg iz ralja zvijeri koja ga je skoro ubila i uspio je napraviti od sebe dobroćudnoga gospodara, a mislio je da on Amalijine ljubavi nije nimalo vrijedan jer je mislio da je ona stvorena da mijenja ovaj svijet i da će to i postići sa titulom vojvotkinje koju će dobiti nakon svoga vjenčanja sa Martinom...

A on i njegovo ranjeno srce koje će je poslijednji put u životu vidjeti pred crkvom kako pogledom punim ljubavi gleda svog muža Martina za kojeg se sama izborila...

Tada će samo uzjahati svoga Zeusa i nestati iz njezinog života i vratiti se na svoje imanje San Paolo gdje će pokušati naći utjehu u Aninom naručju i ako ga još bude htjela za supruga, oženit će ju jer nikada neće imati onu koju zaista i iskreno voli i za kojom će patiti ostatak svog života...

A nakon što se oženi za Anu i prepiše joj svoje imanje, otići će u rat, pa neka sudbina odluči o tome hoće li živjeti ili umrijeti na bojištu jer će ionako njegovo beživotno srce ostati ovdje i uz nju se buditi i ići spavati zajedno s njom, a jedino će ga ona može ponovo oživjeti, no znao je da se to neće nikad dogoditi...

Sada je osjetio vlažan Zeusov jezik na svom obrazu i sa time mu misli rasplinuo poput guste magle.. Anibal se na to nasmijao, pomazio ga lijevoom rukom po grivi jer je ležao pored njega, te mu dao crvenu jabuku koju je imao u ruci, ali on ju nije ni okusio, a Zeus ju je pojeo sa tekom...

U blagovaonici:

Drvena stara stolica na čelu kojoj je uvijek sjedio Octavio u blagovaonici, bila je za njega sigurno mjesto kao i za njegovog oca Eduarda koji je bio čovjek sa želježnom rukom, tmurnim pogledom i mrzovoljnim izrazom licem...

Octavio je sada još jednom prostrelio ubojitim pogledom Paola koji je svoje oči držao zatvorenim, a suze koje su tekle niz njegove obraze su govorile za njega svoju priču, onu gorku priču i patnju drugih ratnika koji su mu ginuli pred njegovim očima...

Dok ga je Octavio ubojito gledao, sjetio se svoga osjećaja neopisive sreće i ponosa nakon što se vratio kući u popodneve sate sa svojim miljenikom Cesarom jer su trebali potpisati neki ugovor za nadogradnju obližnjeg sela...

Povratkom iz sela na svom miljeniku Cesar, doznao mu je grofica Carolina rodila predivnog i zdravog sina, a da je ona jako dobro podnijela porođaj i da nije izdahnula rađajući mu naslijednika kao njegova sirota majka Alina koja je iskrvarila na porođaju...

Gledajući sada Paola kako mu teku suze niz njegovo nježno lice, Octavio ga je smatrao slabićem koji pred njim plače kao malo dijete, ne znajući ni zašto plače...

A dok je bio dijete, Octavio ga je smatrao svojom uzdanicom i polagao je sve svoje nade u njega da će ga jednog dana naslijediti u ovoj tisućljećoj stolici, ali najoštriji bodež mu je zabio u leđa kada mu je rekao da se odriče svoje titule prijestoljonaslijednika jer je on svoj put našao, a to je biti dobar doktor i pomagati ljudima bez obzira na to imaju li novca ili ne i da će ići u vojsku samo pod uvjetom da ga odriješi tereta prijestoljonaslijednika, a svaki mladić je morao odslužiti vojsku, pa ga je morao odriješiti te titule da bih samo otišao u vojsku, no vječna mrlja je bila urezana u umove svih ljudi koje je poznavao i njegov obraz je bio zaprljan za svagda...

A prije nekoliko mjeseci mu je pogodio još jedan bodež, ali ovaj put ga zario ravno u srce, učiniti ono sa Lupitom, to nije znao gdje je to naučio, ali to od njega nije sigurno naučio, on se uvijek ponašao dostojanstveno u skladu sa svojom titulom i časno prema svojoj voljenoj ženi...

Tako se nadasve nečasno ponijeti prema nekoj ženi i pitao se, koliko je još obeščastio drugih žena za koje on ni ne zna jer nije vjerovao da je radio i noću svojoj doktorski sveti poziv, pogotovo ne nakon što mu je priznao što je učinio sa jadnom Lupitom i da je zatrudnjela pri tom groznom dijelo koji je učinio kao mrtav pijan, no šteta bi bila uvelike manja da Lupita nije zatrudnjela te noći i da je bilo, kako Paolo kaže, prekasno da se očisti taj plod groznog čina...

To mu definitivno nikad neće oprostiti ni zaboraviti, ali, zapitao se, gdje je pogriješio u Paolovom odgoju da tako zakaže kao njegov naslijednik i osramoti ime svoje obitelji za tri života...

Octavio se trudio svojoj djeci dati slobode što više mogao jer ju je on sam nije imao dovoljno, on ju je dobivao u kapljicama rose, no sada vidi kako je pogriješio i da im nije trebao dati toliko slobode jer se svako njegovo dijete otišlo, po njemu, krivim putem, ali htio je biti drugačji otac od svoga oca koji ga je rigozno odgajao, pa čak i batinama po stražnjici, ali sada je vidio da je to rigozno odgajanje urodilo plodom i otac Eduardo je od njega stvorio novog naslijenika i vrlo dobrog vladara...

Octavio se sada prisjetio na trenutak svog oca grofa Eduarda od Paname koji je preminuo od moždanog udara u svojoj 50. godini života, a njegova majka grofica Alina je umrla rađajući ga sa svojoj 25. godini života...

Eduardo Martinez i Alina Villegas su se upoznali na gradskoj ulici sa, njegovih 15 godina, a njezinih 14 godina, iako je Alina dolazila iz obližnjeg sela na terapiju koja ju je održavala na životu jer je bila jako bolesna...

I Eduardo i Alina su bili jedinci svojih obitelji, Alina zato što je rođena poluslijepa i jako bolesna, a njezini siromašni roditelji je nisu imali srca ubiti, iako su znali da te troškove njenog liječenje neće biti lako pokriti i nisu si mogli priuštiti drugo dijete, a Eduardo je bio jedinac zato što se, Octavijev djed Agustín, htio posvetiti samo njegovom odgajanju i dobro ga pripremiti za ono što dolazi nakon što on umre tj. za prisegu novog grofa od Paname i vladanje pod čvrstom rukom nakon toga...

Octavio nije imao priliku upoznati svoga djeda Agustina jer je umro ubrzo nakon očevog i majčinog vjenčanja za koje je on jedva dao svoj pristanak i blagoslov jer je Alina bila obična seljanka i vrlo lošeg zdravstvenog stanja, a on je želio da Eduardo oženi plemkinju koja će mu biti dostojna i roditi mu dvoje ili troje zdrave djece...

Agustin se žustro protivio tome braku jer je imao tvrdog srce, a ni on nije volio ženu groficu Antonia koja mu je i rodila naslijednika Eduarda, a grofica Antonia je umrla tri godine poslije nego što ga je rodila, kažu da je umrla zbog nedostatka ljubavi od grofa Agustina koju je cijelu usmjerio na odgajanje Eduarda, no pravi razlog zbog čega je umrla nikada nije saznao...

Prije nego što je jedva dao pristanak i blagoslav za taj brak, Agustin je pokušao ukazati Eduardu da sa Alinom nikada neće moći imati djece, niti će ga ona moći pratiti na balove jer je prebolježljiva da bi izdržala ikakva putovanja u druge državu i da s njom neće imati normalan život...

No Eduardo je imao blistave tamnosmeđih oči i čaroliju u glasu dok je govorio o Alini jer ju je volio svim srcem da im je Agustin na kraju morao dati blagoslov za taj brak, iako je u sebi bio duboko nesretan jer se loza grofova Martinez neće nastaviti, nego će se njihova dugovječna loza ugasiti nakon što Eduardo jednog dana umre...

Dan prije nego što će Eduardo poći na odsluženje vojnog roka, vjenčali su se u crkvi i tako im je i Bog dao svoj blagoslov, a otac ih je tada imenovao sina knezom, a svoju još uvijek maloljetnu snahu je teško mukom imenovao kneginjom od Paname jer nimalo nije bio zadovoljan sinovim izborom...

Alina je izgledala divno u staroj skromnoj vjenčanici svoje majke koju su ona i njena mama prepravili za nju, dodavši nekoliko detalja na nju, uključujući Alininu staru plavu vrpcu za kosu koja joj je donosila sreću... Alinine plave oči su blistale na Eduarda koji je odjenuo svoje crno odjelo, ali ono što ga je najviše krasilo, to je njegov osmijeh od uha do uha...

Nakon nekoliko mjeseci na vojnom roku Eduardo je dobio vojni dopust da ode vidjeti svoju obitelj na nekoliko dana, a kada je došao drugi dan kući, vidio je oca Agustina na samrti u postelji, stišavši mu čvrsto ruku, rekao mu je da će prekinuti vojni rok i vratiti se ovdje i preuzeti titulu grof kakav je on želio da bude jednog kada ne bude i da će vladati kao da je on još na vlasti...

No grof Agustin je tada poslijednjim snagama rekao da on mora odslužiti vojsku do kraja, a to mu je jedna od dužnosti da obrani Panamu jer se nikad ne zna tko i kada ju netko može napasti, a grofovi, pogotovo ako su još u snazi, dužni su položiti svoj život za domovinu, a do njegova povratka iz vojske će morati vladati njegova, sada punoljetna voljena supruga, Alina Martinez...

S tim riječima je zauvijek zatvorio oči, Eduardo nije plakao jer je to bilo za slabiće kao što mu je to oduvijek govorio Agustin, a nakon što su Agustina pokopali i svećenik ih ubrzo proglasio novim vladarima Paname, Eduardo se morao vratiti u vojsku jer mu je to bila dužnost...

Nakon što je odslužio vojsku i vratio se na imanje, više nije bio onaj mladić koji je otišao u nju, bio je ozbiljniji, prodornijih očiju i grubljijih crta lica, bio je muškarac u svakom smislu te riječi, no prema Alini je osjećao istu čistu ljubav i to se jedino nije promijenilo u njemu...

Alina je u nekoliko mjeseci stekla toliko popularnost kao grofica dobrog srca koja je išla do zadnjeg trenutka na terapije i znala je da preživi porođaj i trudnoću ravan minimumu, a i Eduardo ju nije želio izgubiti, pa su tu temu nisu ni otvarali kao potencijalnu mogućnost proširenja obitelji...

No nakon 6 i pol godina, dok su Alina i Eduardo ustvrštili svoje mjesto kao vladari Paname, ali Eduardo je samo gledao kako mu ljubav njegovog života odlazi pred očima, no nije mogao ništa učiniti nego ju voljeti do njenog poslijednjeg daha, no tada mu je ona rekla da mu želi podariti dijete tj. naslijednika koji će ga dostojno zamijeniti kada zato dođe vrijeme...

Eduardo ju je pokušao odgovoriti od te sulude ideje sa riječima kao što su bile da je ona njegov cijeli svijet i da mu ne treba naslijednik, no Alina je bila u tome uporna i na kraju je popustio i te noći joj napravio dijete...

Alina je dosta dobro podnijela cijelu trudnoću, ali ju je morala cijelu preležati, no Eduardo je bdio nad njom i provodio sa njom svaki slobodan trenutak...

Najbolju primalju je platio da dođe biti u kući tjedan dana prije termina, no kada je Alina odjednom dobila snažne trudove u noći, primalja ga je odmah izbacila iz sobe i zabranila mu ulazak dok grofica ne rodi...

Eduardo je sjedio pored spavaće sobe i nije se htio pomaknuti odande jer je znao da Alina osjeti da je tu blizu nje, slušao je Alinine bolne urlike do popodne tog dana kada su utihnuli, ali tada je utihnuo i njen smijeh i glas...

Primalja je izašla sa dijetetom u naručju i izrazila mu sućut zbog supruge, ali rekla je da mu je dijete živo i zdravo...

No on dijete tada nije želio vidjeti, htio je samo vidjeti suprugu, a kada je ušao u spavaću sobu i vidio plahtu natopljenu krvi njegove voljenje kako i dalje teče niz njeno međunožje, po prvi put se slomio, pao na koljena, stisao za ruku i počeo gorko plakati...

Taj dan i noći su mu suze prvi i zadnji put slijevale niz obraze na krevet i na Alinino lice koje je ljubio i mrtvu, proklinjao je sve živo od boli u srcu, ali ne i nju jer je nju iskreno volio, no njena slabokrvnost i druge razne bolesti su bile jače da poživi svom djetetu koje je u mukama rodilo...

Na njenom sprovodu je bilo tisuću i tisuću ljudi koji su ju voljeli kao i Eduardo, no tada im je savršeno svjesno rekao da Alinu pamte po njezinom vladanju, a ne po njezinim bolestima koje je imala, a građani su ga poslušali i dan danas ju pamte po njezinom vladanju Panamom...

Nakon što se vratio sa sprovoda, napokon je smogao hrabrosti pogledati sina kojeg je tada dao ime Octavio i prvi i zadnji put mu se tada nasmiješio, a onda mu je duša preko noći postala ogorčena...

Eduardo je Alinine slike sve dao spaliti jer nije želio da ga išta podsjeća na nju, no u glavi je vidio njen dragi lik koji nije mogao maknuti, ali nije ni želio...

Octaviju je rekao da je on najviše kriv za smrt svoje majke koja je usmjerila poslijednji atom snage da ga donese na svijet i nakon što je čula njegov prvi plač, mirno je napustila ovaj svijet i svoju dušu predala Bogu na čuvanje...

Octavio nikada nije vidio sliku svoje majke, niti saznao da mu je majka bolovala od raznih bolestih, ni da je otac taj dan slomio nakon što je ona umrla...

Eduardo je Octavija odgajao rigozno sa povremenim batinama i vojnički jer se tako štitio od bola koji je nosio u sebi zbog gubitka voljene supruge...

Eduardo je također govorio da je plakanje za slabiće kao njegov otac njemu... Kada je Octavio malo narastao, trudio se doznati što više o svojoj majci koja mu je dala život, no saznao je tek ponešto od seljanja u obližnjem selu, i to da je njegova majku bila obožavana od strane svih ljudi jer je imala ogromno srce za svi njih, a trenutak kada je umrla da bi njemu podarila život kakav je zaslužio kao jedini prijestoljonaslijednik, svi su plakali za njom i išli su za njenim lijesom, zajedno sa njegovim ocem koji nije nikada pustio suzu za njom...

Pogledavši sada ponovo Paola koji je još bio u sav suzama i zatvorenih očiju bio u svojim mislima, Octavio je mislio da Paolo izgleda kao poplava izbacila, nigdje nije vidio ni traga njegovom eleganciji koju je održavao kada je živio tu, dok se nije pretvorio u razvratnika i slabića...

Octavio mu je sada rekao: Natopit ćeš tu bradu sa tim potokom suza... Paolo se nije obazirao na te riječi, nego je samo nastavi plakati, te mu je rekao(kroz gorke suze): Neka, barem ću malo očistiti bol iz dušu...

Octavio je shvatio da mu ne vrijedi više ništa govoriti, pa je sada napokon preselio pogled na kćer Amaliju koja je bila čista ženska verzija Paola, ali znao je da kada rodi Martinovo dijete, smirit će se i neće više moći niti imati vremena sanjariti o nekoj slobodi koja, mislio je, zapravo ni ne postoji...

Sada je sa ponosom pogledao Luciju koja mu je, pomislio je, bila njegova jedina i prava uzdanica i njegova naslijednica, za ovo mjesto je trebao netko poput nje koja će znati udariti šakom o stol kada zatreba... Pomislio je da Lucija još neke stvari mora naučiti, ali bit će dostojna ovoga mjesta za nekoliko godina...

Sada se čula naručena žuta kočija sa dva bijela konja kako staje ispred kuće, a Amalia je morala obuzdati svoje osjećaje jer se zamalo digla usred obroka i sa Martinom čiju bi ruku samo zgrabila otrčala u kočiju jer ovo putovanje čeka toliko dugo, samo da se nadiše ponovo malo slobode u prašumi i ne treba joj ništa drugo...

Stražar Hugo je pokucao na vrata blagovaonicu i pitao: Grofe, mogu li ući?... Octavio: Stražaru, samo naprijed... Stražar Hugo je ušao i naklonio grofu, te je sada rekao: Gospođice Martinez i vojvodo, vaša kočija je stigla...