Adelaida je primjetila da je Paolo nekako čudno gleda, te ga je pitala: Zar imam nešto na licu?... No Paolo je šutio i na to i još ju očarano gledao, pa je sada Adelaida lijevom rukom mahnula preko Paolovih očiju, te mu je rekla: Gospodine, jeste li dobro?...

Paolo ni to nije čuo, zapravo je čuo samo jake otkucaje vlastitog srca koje je bezuspješno pokušavao smiriti i ništa drugo, samo je htio tu neznanku gledati po cijeli dan i noć, no kada mu je prešla rukom preko očiju, osjetio je jak miris lavande sa kojim je sapunom sigurno jutros oprala svoje mekane i predivne ruke, ali vidio je da na prstenjaku nema nikakvog prstena, no to nije značilo da nema dečka...

Sve dok nije došao portir koji je Paola lagano dotaknuo po lijevom ramenu i obratio se Adelaidi, pomalo prodornim glasom, sa riječima: Adelaida, što ti tu radiš?, ja te tražim po cijeloj vojarni, a ti si već tu i pričaš s njim...

Paola je tek pomalo prodorni glas portira vratio u surovu stvarnost na koju je na trenutak zaboravio zato što se sav utopio u zelenim očima neznanke koje su mu izgledali poput dvaju, zamišljao je, zelenih oceana, a u tim njezinim očima bi mogao živjeti i umrijeti u istom trenutku, a u njenoj izrazito plavoj kosi bi tražio pojas za spašavanje, no ne bi ga našao i vrtlog njenih očiju bi ga povukao u sebe, a to ne bih bilo tako loše jer bi tako bio zauvijek sa njom...

Paolu se srce napokon vratilo kucati u normalni ritam, te se okrenuo portiru i rekao mu: Oprostite, molim Vas, gdje je taj kolega kojeg ste mi ga namjenili?...

Portir je sada desnom rukom pokazao ispred sebe ravno u djevojku u koju je Paolo cijelo vrijeme do sada gledao, te je rekao: Oprostite, mi sve ovdje zovemo kolege, a zapravo Vam je dodjeljena kolegica koja se sama ujutro ponudila da će volontirati u ratu sa nekim doktorom jer je ona medicinska sestra...

Paolo je bio pomalo oduševljen zbog te činjenice, no pomalo i zabrinut zbog svojih prejakih osjećaja koje nikad prije nije osjetio ni prema nijednoj ženi, a nije znao hoće li ih moći obuzdati, te je sada rekao: Nema problema i molim Vas prestanite mi persirati...

Portir: Dobro, onda doktore, nadam se da znaš da ovdje nećeš imati privilegije na koje si navikao kod sebe doma... Paolo: Naravno da znam da neću imati privilegije kao doma, čak ih i ne želim, samo želim raditi svoj posao za koji sam se školovao...

Portir: Super, i to smo riješili, onda se upoznaj sa mladom djevojkom koja će ti pomagati...

Paolo se okrenuo prema Adelaidi i oni su se ponovo našli oči u oči, pa mu je sada Adelaida pružila ruku, gledavši mu duboko u njegove tamnosmeđe oči jer je pokušavala shvatiti o kakvim privilegijama govori portir, no jedino što mu je vidjela u očima da je taj neznanac duša od čovjeka i, tko god da jest, da će biti vrlo lako raditi s njim, pa mu se ponovo predstavila: Ja sam Adelaida Montero, ali zovi me Adela, svi me tako zovu... Paolo je prihvatio njenu ruku i rekao: Drago mi je Adela, ja sam Paolo, samo Paolo... Adelaida se počela smijati, te mu je rekla: Samo Paolo, imaš li ti prezime?...

Paolo ju je neprimjetno slušao i gledao kako se slatko smije, bilo je to poput cvrkuta slavuja, a njegov dodir ruke s njenom je u njemu budila čaroliju koja se zove ljubav koju si nije smio dopustiti jer je početak rata i sada se mora usredotočiti samo na posao i to će uspjeti jer se uvijek uspijevao na bitno, a to je sada posao koji mora vratiti u ovom ratu...

Sada joj je Paolo nerado pustio ruku jer je portir tada rekao, gotovo vikajući, rekao: Adelaida, kako si saznala da ti je kolega tu?... Paolo je stao do nje sa lijeve strane, a Adelaida se brzo uozbiljila, gledavši portiru u oči, rekla: Pa dragi Miguelu, pa ne moraš vikati, ako te već toliko zanima, bila sam ispred vrata soba kada si mu rekao da mu ideš po kolegu, a mislim da sam ja jedina koja se prijavila jutros da će volontirati u ratu, ako se ne varam?...

Portir Miguel: A ti misliš da si jedina ovdje koja se ponudila volontirati u ratu?... Adelaida je portira malo sada provocirala, pa je rekla: Pa nisam li?...

Portir Miguel je odmahnuo desnom rukom na Adelaidino provociranje i rekao: Još jedna važna informacija za oboje je da se 30 kilometara odavde na ogromnoj livadi podižu ogromnih pet ili šest šatora u kojima ćete raditi uostalom i vas dvoje, takozvane poljske bolnice, ima li pitanja?...

Paolo: Oprostite, samo još jedno pitanje, imate li ikakvo mjesto za konje?... Portir Miguel je bijesno odmahnuo glavom i rekao: Ovo nije utočište za konje... Paolo: Ok, ok, samo pitam... Portir Miguel: Odoh na radno mjesto, a vama predlažem da se što bolje upoznajte jer ćete to i trebati u samom ratu...

Portir Miguel je otišao na svoje radno mjesto, a Paolo i Adelaida su počeli hodati prema dvojima vratima na kojima je jasno pisalo: Kuhinja i sobe... Lijeva vrata su vodila u kuhinju, a dok su desna vodila u sobe koje su zapravo bile ćelije sa rešetkama... Adelaida je otvorila vrata kuhinje i rekla: Sada će večera, hoćeš li mi se pridružiti?... Paolo ju je pogledao i rekao: Naravno, bit će mi čast večerati s tobom, Adela, a usput kako mogu odbiti damu?... Adela se tomu slatko nasmijala jer se nije smatrala nikakvom damom, zapravo je bila daleko od nje...

Kada su ušli u kuhinju i Paolo je iza sebe zatvorio vrata, pogledao je oko sebe, kuhinja se čak činila i prostranom, ali bila je prevelika gužva i on nije vidio slobodan stol, no ponovo pogledavši ljude oko sebe koji su mirno sjedili i čekali večeru u svojoj oskudnoj odjeći, srce mu se steglo od prizora, no ono što ga je najviše zaboljelo su nevina mala djeca koje su majke još dojile na svojim prsima...

Znao je da je tu svaka sudbina drugačja, no koliko su one bile teške, mogao je samo pretpostaviti, a cijela kuhinja je sada mirisala po grahu iz konzerve, a to jelo je zamrzio još iz doba kada je bio u vojsci, no dobro je znao da je to jedina delikatesa ovim ljudima...

Adelaida je stala uz Paola, te je tada vidjela jedan slobodan stol i rekla: Vidim slobodan stol na kraju prostorije, ajmo tamo, vodim te prema tamo... Adelaida je krenula prema stolu, a Paolo ju je pratio kroz cijelu kuhinju dok nisu stali kraj jednog jedinog slobodnog stola...

Došli su do malog stola koji je bio napravljen od smreke, a dvije stare stolice su bile napravljene od jablana... Adelaida je sada stajala iznad stola, ponovo mu je promatrala tamnosmeđe oči u kojima se na trenutak izgubila, no brzo je rekla: Paolo, molim te, sjedimo... Kao pravi kavalir, Paolo je izvukao stolicu i rekao: Adela, molim te, sjedi... Adelaida je sjela na drvenu stolicu i Paolo je približio stolicu stolu, te mu je Adelaida rekla: Oh, hvala ti, zar imam kavalira za kolegu?... Paolo je samo šutio na to pitanje, te mu je onda Adelaida rekla: Sada molim te, ti sjedi... Paolo je krenuo sjesti na stolicu nasuprot nje...

Adelaida je svoju bradu naslonila na svoje blistave dlanove, te ga je sada sanjivo gledala u njega kako otmjeno sjeda na stolicu nasuprot nje, te ga je pitala: Ti si neki plemić ili?...

Paolo je sjeo na drvenu stolicu preko puta nje i rekao: Zašto to pitaš?... Adelaida: Vidjela sam kako otmjeno sjedaš, a imaš i manire kavalira, a i konja, a konj je luksuz, znaš... Paolo: Imam konja, no nisam plemić... Adelaida: Nego tko si?, Miguel je spomenuo neke privilegije koje nećeš imati kao doma, na što je mislio?... Paolo: Saznat ćeš već sve o meni, nego prvo mi ti reci o sebi jer dame imaju prednost...

Adelaida: Dobro, ali samo još jedno pitanje prije nego što počnem ja pričati svoj život, mogu li kasnije upoznati tvog konja?... Paolo: Naravno da možeš, Adela... Adelaidi su oči zasjajile poput zvijezda na nebu, te mu je rekla: Hvala ti puno, Paolo, ja nikada nisam imala priliku biti u blizini konja, niti ga pomaziti, a kako se zove, ima li ime?... Paolo je klimnuo glavom i rekao joj: Da, zove se Olaf, on je svijetlosmeđi pastuh, star je 16 godina, a bio je star godinu dana kada sam ga dobio, na njemu sam i dojahao dovde...

Adelaida: Moram ti zahvaliti što si mi se pridružio na večeri, baš ne volim jesti sama, a u zadnje vrijeme često sama jedem... Paolo joj se nasmiješio, te je rekao: Nema na čemu, a ovako ćemo se što bolje upoznati jer ćemo ipak raditi zajedno... Adelaida: Da, upravu si...

Paolo je shvatio po njenom naglasku da ona nije odavde, no naglas mu je bio užasno poznat, ali nije se mogao sjetiti iz koje je države taj njen naglasak...

Adelaida je spustila ruke na stol i rekla: Ok, ali nemoj zaspati slušanja moga života jer si ti onda na redu... Paolo je podigao ruku sa stola i rekao: Obećavam, ali ni ti nemoj zaspati od moga života... Adelaida se ponovo nasmijala, te mu je rekla: Obećavam, iako mi se nekako čini da će slušanja tvoga života biti zanimljivije nego moga... Paolo se sada nasmijao i rekao joj: A meni se čini baš obrnuto...

Adelaida: Spusti liječničku torbu na pod, nitko ti je ovdje neće uzeti... Paolo je spustio svoju liječničku torbu i toga trenutka je kuhar donio dvije porcije grah i dvije čaše vode i stavio je pred njih dvoje i rekao: Dobar Vam tek... Adelaida: Hvala ti Isidro... Kuhar je sada otišao i ostavio ih same...

No pošto je grah bio prevruć, Adelaida je uzela čašu vode u ruku i počela, promatrajući ponovo Paola, pričati o svom životu: Dakle, rođena sam u Canelonesu u Urugvaju prije 25 godina kao najmlađe dijete, imam dva starija brata, Alejandro ima sada već 27 godine, a Cristóbal ima sada već 30 godina, majka i otac su nam stočari koji se bave uzgojem kravama, kokošima i svinjama i njihovim proizvodima od kojih skromno zarađuju, a žive u maloj kućici koju su sami napravili na maloj farmi, ta kućica je bila puna ljubavi, iako sam dijelila sobu sa mojom braćom, naši obroci su bili skromni i dijeljeni na nas petero, braća su odabrala živjeti sa roditeljima i preuzeti obiteljski posao, a ja sam oduvijek željela upoznati svijet izvan Urugvaja, a majka Esperanza i otac Benito su me podržali u tome, pa sam nakon srednje škole za medicinsku sestru počela štediti, tako da sam radila u Canelonesu neke stvari koje nisu u domeni medicinske sestre, no uspjela sam skupiti novce za bolji život i još su s mnom htjele ići devet djevojaka, tako da smo se nas deset djevojaka same uputile preko granica svoga doma prije dvije godine i na tom putu sam radila ono što nije u domeni medicinskih sestara, no morala sam to činiti...

Adelaida je sada ostavila čašu vode, uzela žlicu i počela jesti svoju porciju graha, a Paolo koji je cijelo vrijeme promatrao i pažljivo je slušao dok je pričala o svom životu, shvatio je da je njen naglasak zapravo urugvajski, a da je ona nebrušeni dijamant i jedna čista duša koju još treba upoznati, te ju je pitao: Adela, je li ti onaj portir dečko?... Adelaida se počela smijati jer je Paolovo pitanje bilo toliko glupo, te je samo odmahnula glavom, a Paolo je neprimjetno ispustio uzdah olakšanja i onda je pitao: Ali zašto si mu onda rekla ti, a ne vi?...

Adelaida je progutala zalogaj graha, te mu je rekla: Paolo, nisam ti dovršila priču, dakle kada smo nas deset djevojaka prešle granicu Paname nakon godinu dana hodanja iz Urugvaja, uhvatili su nas ovdašnje vlasti i dovele nas tu, ova stara vojarna je pretvorena u azil za nas imigrante iz drugih država koja je već primila puno imigranta, pa i nas deset, pa smo svi već na ti i sa portirima i kuharima jer tu živimo...

Adelaida mu je pokazala lijevom rukom na sve ljude oko njih, te mu je rekla: Paolo, sve ove ljude ja poznajem u dušu, svaka sudbina je preteška, neki su parobrodima došli, a neki su pješke, a neki parnim vlakom...

Paolo ju je sada direktno pitao: Adela, planiraš li ostati ili otići dalje?... Adelaida: Da sam planirala otići dalje, ne misliš li da bi to već učinila?, a sada je uostalom prekasno i za vratiti se natrag i otići dalje, tu sam gdje jesam jer će danas ili sutra zatvoriti granice, a onda ne mogu ništa, nego samo čekati da se dogodi neko čudo da ponovo vidim roditelje i braću koja mi strašno nedostaju, no znam, znam...

Adelaida nije mogla dovršiti rečenicu jer su joj riječi zapinjale u grlu, suze su joj potekle niz njezine nježne obraze, te je nastavila govoriti: ...nekako si mislim cijelo vrijeme, sigurno su se moja braća oženila i sigurno sam već postala teta nećaka koji me neće nikada upoznati, niti im mogu pisati jer pismo neće stići do njih, srce mi je govorilo da onog dana kada sam otišla, ne osvrćući se, da im kažem zbogom, a ne doviđenja, no ja sam slijepo vjerovala da ću kada se smjestim u nekoj državi i nađem pristojan posao da ću poslati po njih, iako znam da su oni tamo sretni, bar da me dođu posjetiti, ako ništa drugo...

Paolo se nagnuo k njoj i pažljivo joj stavio svoju lijevu ruku na njenu lijevu ruku, te joj je tiho rekao: Adela, još si mlada, imat ćeš priliku početi živjeti onako kako želiš i uvjeravam te da ćeš ponovo vidjeti svoje roditelje i braću jer se tvoja majka zove Esperanza što znači nada, a ona poslijednja umire, i kada sve na svijetu umre, ona živi i umire poslijednja...

Adelaida nije izvukla ruku iz Paolove ruke jer se osjećala nekako sigurno uz njega, a i dok ga je gledala očima punih suza, osjećala je da mu može ogoliti dušu, tom još uvijek strancu, te je drugom rukom obrisala suze i rekla mu: Oprosti što sam počela plakati pred tobom, a ni ne znam te, ali vjeruj mi da sam puno jača kao medicinska sestra...

Paolo: Nema veze, navikao sam na ženske suze od djetinstva, pa i sada sam tješitelj svih dama u svojoj kući, a ja ću ti morati vjerovati na riječ jer ja nisam baš jak jer sam osjećajan, katkad mislim da sam preosjećajan, u vojsci me nisu mogli pretvoriti u čeličnog čovjeka tj. u čovjeka bez osjećaja...

Adelaida, misleći da je oženjen i da ima djecu, istog trenutka izvukla svoju ruku iz njegove jer što bi se moglo dogoditi sa neodoljim strancem poput Paola za nekoliko minuta, bojala se da ovaj razgovor sa njim ne izmakne kontroli jer ju je već očarala njegova izvanska ljepota, a i ona unutarnja, pa mu je rekla: Na što si mislio pod tim ženske suze?, imaš ženu i djecu?...

Paolo je odmahnuo glavom i rekao: Nemam ni jedno ni drugo, nemam čak ni djevojku, a kada sam rekao da sam navikao na ženske suze, mislio sam na svoje dvije sestre, tj. sestru koja je prije nego što ću poći bila jako uplakana jer me jako voli, kao i ja nju, nego završi ti svoje, pa ću ja početi svoje...

Adelaida je ispustila neprimjetan uzdah olakšanja jer ako se što i dogoditi između njih, nije bilo straha da će mu razoriti obitelj, te je sada rekla: Paolo, ovdje je kao u zatvoru, samo što ti još svakodnevno prijete deportacijom kući, ako ne poštuješ pravila, no domenu medicinske sestre i dalje kršim skoro svakodnevno... Paolo: Da čujem koju domenu kršiš?... Adelaida: Kršim svoju domenu jer se bavim porađanjem žena koje su ovdje došle, neke su i silovane, a neke su pobjegle od muža već trudne, a one što su krenule s mnom na ovaj put, pola ih je bilo u drugom stanju, a pola ih je voljno zatrudnilo putem i sada su tu sa svojim bebicama, a i ovdje je dovezeno puno trudnica kojima se gubi svaki trag dan-dva nakon poroda, a i njihove bebe ubrzo nestaju...

Paolo je ostao šokiran ovim saznanjem koje mu je Adelaida sada rekla, no što je mogao učiniti, ništa, imao je svezane ruke jer on neće biti jednog dana grof, nego će biti Lucia grofica, a Octavio ga više ne voli i ima sada važnijeg posla od bavljenja glupim silovateljima koji je usput i on sam...

Paolo: Time si se bavila da bi zaradila za put?...

Adelaida je nastavila jesti i samo je klimnula glavom, te mu je rekla: A sada ti pričaj svoj život... Paolo: Samo još jedno pitanje, koliko si imala dečkiju?... Adelaida: Samo dva, no oni su prekinuli čim su vidjeli da nemam za njih jer su me ili učenje ili moj posao previše oduzimali vremena i da sa tim drugim sam izgubila nevinost, a sada pričaj svoju priču jer ju jedva čekam čuti... Paolo: Vrlo živopisan život, Adela... Adelaida: Hvala ti, sada da čujem tvoj impresivan život...

Paolo je duboko udahnula i izdahnuo, te je počeo pričati o svom životu: Dobro, dakle, ja sam rođen prije 35 godina kao najstarije dijete u obitelji i puno mi je ime Paolo William Martinez, imam dvije sestre, najmlađa sestra Lucia ima 28 godina, udala se početkom ovog mjeseca i u svibnju ću po prvi put postati ujak jer je moja sestra trudna, a moja srednja i voljena sestra Amalia ima 30 godina i prošle godine na dan svog vjenčanja je u crkvi bila oteta, a nas su ostale uspavali, a kada smo se probudili, nje više nije bilo i jutro nakon smo dobili vijest da je izgorjela u štali u koju su je otmičari zatočili...

Adelaida se sva stresla, te je rekla: Ali živa je, zar ne?... Paolo: Hvala Bogu, jest vratila se nakon godinu i tri mjeseca razarajuće boli u našim srcima i dušama i gorkih suza prolivenih zbog velikog gubitka našeg sjajnog dragulja koji ponovo sja i uveseljava nas...

Adelaida: No zašto nije javila da je živa i uostalom gdje je bila cijelo to vrijeme?... Paolo: Časne sestre su je našle u nesvijesti jer je pala niz stjenu i odvele je u svoj samostan Santo Domingo, dobila je od pada amneziju i nije ništa znala, no vratilo joj se pamćenje i vratila mi se moja voljena sestra...

Adelaida stvarno nije znala tko je on i tko su mu roditelji, te ga je pitala: Ne spominješ roditelje, jesu li živi?, čime se bave?, jesu li doktori kao i ti?...

Paolo je duboko uzdahnuo i izdahnuo jer, pretpostavljao je, kada joj kaže tko su mu roditelji, neće ga više gledati istim očima jer ga to nitko nije od samog njegova rođenja, te je rekao: Nisu doktori, nego su moji roditelji grof i grofica Paname tj. Octavio i Carolina Martinez...

Čekao je Adelaidinu burnu reakciju na to što je rekao, ali nje nije bilo, ostala je mirna kao da ga nije čula, samo ga je pitala: Zar imam čast raditi sa budućim grofom Paname?... Paolo: Adela, nemaš čast raditi sa budućim grofom jer da bi radio ovo što volim, a to je liječiti ljude, ja sam se prije 16 godina odrekao titule predstoljonaslijednika jer me nikada nije ni zanimala i ni dana se nisam pokajao što sam to učinio, želim biti običan čovjek, liječiti i pomagati ljudima koji me trebaju, čak bi se volio preseliti na selo i živjeti samo u jednoj skromnoj sobi, no to zasad nije moguće, pitanje je hoće li to biti ikada moguće...

Adelaida: O Bože, kako ti je otac na to reagirao?, i zašto se ne preseliš na selo kada ti je to tolika želja?... Paolo je teško uzdahnuo i rekao: Adela, ja sam ti išao u dvije srednje škole onu plemićku i u medicinsku srednju školu i kada sam dobio poziv za vojsku, stavio sam pred oca ultimatum i rekao mu da neću ići u vojsku, ako me ne razriješi titule prijestoljonaslijednika jer ću ja nakon vojske biti doktor, naravno otac je poludio, no Amalia ga je smirila, pa je prihvatio moju želju za medicinskim fakultetom, no ne mogu se odseliti sa imanja jer će moja najmlađa sestra ako ja odem sa imanja, ona će sve uništiti jednog dana kada postane grofica jer joj je vjenčanjem pripala titula prijestoljonaslijednice...

Adelaida: Ajoj, nadam se da ćeš ti to riješiti, a jesi li imao neku djevojku?...

Paolo je teško uzdahnuo i rekao: Čovjek se s vremenom pomiri sa sudbinom, a moja sudbina je očito biti na imanju i paziti na sestru, jedina mi je utjeha što će tamo biti moja voljena druga sestra kojoj sam se obećao da ću se vratiti do jutra jer me sa suzama u očima ispratila sa prozora svoje sobe... Paolo je sa još jednom laganijim uzdahom nastavio govoriti: A što se tiče cura, imao sam samo jednu curu, zvala se Collete i ta veza je potrajala samo dva dana, ali je ona htjela biti cijele dane sa mnom, a ja sam morao učiti na obje srednje škole i polagati ispite na obje srednje škole, a ona je vrlo brzo ostala od medicine zbog svoje hemofobije, tako da se nismo poslije ni vidjeli... Adelaida: Znači, imala je fobiju od krvi... Paolo: Tako je, ali nisam više djever, ako te to zanima, s njom sam tada spavao i to je to, a shvatio sam da mi je moj posao moja ljubav i da ću ga savjesno raditi do kraja života, a ako se neka žena može uklopiti u to, super, a ako ne, ništa, no ne želim biti ni neki trofej nekoj ženi koja će se sa mnom hvaliti uokolo, a ponajmanje mi treba ljubomorna žena koja će mi kada dođem doma reći gdje si do sada ili zašto ideš usred noći?, ta žena mora razumijeti u potpunosti moj posao doktora i da ću ako treba otići usred noći spasiti neki život...

Adelaida se zarumenila i rekla: Nije me to zanimalo, ali hvala ti na informaciji, no isto vrijedi i za mene kod muškaraca, ako me muškarac neće razumijeti moju potrebu za pomaganjem ljudima, i ne treba mi...

Adelaida je pojela svoju porciju graha, vidjevši da Paolo nije ni dotaknuo svoj grah, pitala ga je: Paolo, zar ti nisi gladan?... Paolo: Nisam ni gladan ni žedan, želudac mi je stisnut još od jutra, otkad smo čuli proglas o ratu...

Adelaida je ponovo uzela čašu vode u ruku i počela ju piti, no potajno ga je gledala blistavim očima sa dozom nečega čarobnog što je pronalazila u njemu, no to još nije do kraja definirala...

Kad je popila svu vodu, ostavila je praznu čašu na stol, te je rekla: Hoćeš li ići sa mnom po vestu dugih rukava do moje ćelije koja bi trebala biti soba jer je sada sigurno zahladilo vani, a ja bi upoznala tvog konja Olafa prije nego što odeš kući... Paolo se digao sa stolice, te je lijevom rukom primio svoju liječničku torbu i rekao: Naravno da idem s tobom, tako ću vidjeti i svoju sobu... Adelaida: Zaboravila sam te pitati koji si broj sobe dobio?... Paolo: Soba 23...

Adelaida se digla sa stolice, počela se jako smijati i jedva rekla: To je i moja soba, bit ćemo cimeri i kolege...

Paolo joj se nasmijao i ponudio svoju desnu ruku koju je ona prihvatila, te je sada osjetila mekoću njegovih ruke, bile su tako meke poput pamuka... Paolo joj se sada obratio: Gospođice, vodite me... Adelaida ga je polako vodila kroz ogromnu kuhinju i do izlaza kuhinja, no srce joj se uzbudilo kao nikada do sada...

Razmišljala je kakav okus imaju njegove usne, jesu li još pune boli za voljenom sestrom koja se vratila živa i zdrava, ali razarujuća bol o kojoj je pričao da ju je osjećao za svojom toliko voljenom sestrom, morala mu je ostaviti neke ožiljke na srcu koja se ne liječi preko noći, no također ju je zanimalo miris njegovog tijela, no njena želja, znala je, nije ostvariva jer se morala koncentrirati na rat...

Sada otvorivši vrata za izlaz kuhinje, Paolo i Adelaida su izašli iz kuhinje i Adelaida je otvorila ona druga vrata, te mu je sada pustila ruku i počela hodati prema sobi 23...

Dok su hodali prema njihovoj sobi, Paolo je gledao uokolo, vidio je da su sobe zbilja bile ćelije sa rešetkama, a u tim „sobama" su bili hladni, tvrdi kreveti na kat, a u svakoj „sobi" je bila bar jedna do dvije curice koje su imale veliki trbuh, a kada bi samo pomislio da su ove, pretpostavljao je, 18-godišnjakinje pola njih silovano i da su tako zatrudnjele, ponovo bi ga steglo oko njegovog nježnog srca...

Adelaida je stala do jedne sobe-ćelije, te je doviknula Paolu: Evo nas... Dok je čekala da Paolo dođe, Adelaida je našla ključ u svojem desnom džepu plave haljine i počela otključavati lokot na ćeliji, a kada je Paolo došao do te ćelije, pogledao je unutra i nije se iznenadio izgledom jer je svaka ćelija izgledala gotovo isto...

Zid je bio skroz oguljen u njihovoj sobi, mali prozor koji je puštao svijetlost dana, bio je razbijen, pa je, pretpostavljao, da je Adelaidi jako hladno spavati pod nekom poderanom dekom i sa jastukom starom pet godina i da se jadna smrzne svaku noć, a drveni ormar je opasno prijetio urušavanjem...

No sada je čuo Adelaidu kako mu kaže: Pričekaj me, molim te, ovdje, za sekundu sam natrag... Paolo: Ok, čekam te ovdje...

Adelaida je ušla u ćeliju, a Paolo je čuo da ga neka žena zove iz sobe-ćelije do, samo je ponavljala pitanje: Gospodine, jeste li Vi doktor?... Paolo je samo prebacio pogled na desno, te je desnu ruku prislonio na rešetku i pitao je: Ti to mene pitaš?... Cura: Da, jer Vam vidim liječničku torbu u ruci... Paolo: Da, tu je moje sve, nego kako se zoveš?...

Dok ga je djevojka odmjeravala, on je u njoj vidio curu sa jako velikim trbuhom koja je ležala na toj hladnoj površini... Cura: Ja sam Susana, ali svi me zovu Susy, a kako se ti zoveš?... Paolo: Drago mi je Susy, ja sam Paolo, imam 35 godina i možemo biti na ti, a koliko ti imaš godina?... Susana: Dobro, imaš lijepo ime, Paolo, imam 15 godina i predebela sam za svoju dob...

Čim je čuo Susaninu dob, Paolu su noge oduzele i jednostavno je pao na koljena, spuštivši svoju torbu na pod, brzo je prekrio dlanovima lice i počeo plakati jer je pao u očaj prizora kojeg je imao ispred sebe, a dobro je znao što su curu mlađe, to je teži porod, a Susana nije bila predebela, nego je naočigled po obliku trbuha nosila blizance jer je neki nitkov natjerao na nešto što ne želi...

Susana je primjetila da je Paolo pao na pod, te mu je rekla: Paolo, jesi li dobro?... Susana je htjela ustati da mu pomogne, no sada je vidjela Adelaidu kako mu pomaže, tako da mu jednom rukom diže torbu, a drugom njega sa poda i drži ga za sebe sve dok nisu izašli na portinicu, a onda ga je pustila i uspio se održati na svojim nogama, no suze mu se nisu zaustavljale...

Adelaida ga je u tišini gledala kako mu se lijepe suze presijavaju niz obraze zbog zalaska sunca, no sada je ipak rekla: Paolo, zašto plačeš?... Paolo, brišući svoje suze rukavom od jahačkog odjela, pitao je: Adela, što znaš o Susy?... Adelaida: Ne znam puno toga, no znam da je trudna... Paolo: Znaš li koliko joj je godina?... Adelaida: Ne znam jer su je tek doveli prije dva dana u vojarnu, nisam je stigla upoznati... Paolo: Adela, ima 15 godina i mogla bi vrlo izgubiti život rađajući blizance, njoj treba stručno vodstvo kroz porod...

Adelaida se šokirala, te mu je rekla: O Bože, 15 godina i nosi blizance, nemam nikakvog iskustva sa blizancima, no učinit ću sve što je u mojoj moći da prežive i ona i njeni blizanci jer ja nisam nikakav stručnjak, a nemamo tu stručnjaka, nego hoću li ja upoznati toga Olafa koji te je doveo ili neću?...

Paolo ju je uzeo za desnu ruku i izveo je van gdje je malo dalje stajao zavezani Olaf, te se Paolo nasmijao i rekao: Evo ga, Adela... Adelaida je pustila Paolovu ruku, te je potrčala k Olafu i rekla: Veličanstven konj...

Paolo je došao za njom i rekao: Slobodno ga pomazi jer je on kao svaki konj velika mazilica...

Adelaida je vrlo polako položila ruku na njušku i počela ga maziti, te mu je rekla: Kako si mi ti prekrasan konj, ja sam Adela i malo ću te maziti... Adelaida se sva raznježila jer je napokon to plemenito biće dotakla svojim rukama i rekla mu: Kako ti je njuškica mekana... Paolo je sada stavio obje ruke na njega i počeo ga maziti, no gledao je Adelaidu kako je samo sretna, ali joj je žuta vesta nije bila primjerena za doba dana jer je bila puna rupa, a vani je već bilo prohladno i puhao je neki čudan vjetar, ali primjetio je da to nju uopće nije briga...

Ona je uživala mažeći njegova Olafa, a Olafu je baš to godilo, no onda je Paolo pokušao reći: Nego što se tiče stručnjaka, pa ja...

No tu ga je naglo prekinuo portir Miguel koji je sa ulaznih vrata, povikao: Adela, gdje si ti?, tražim te po cijeloj vojarni... Adelaida: Kao prvo, nisam u zatvoru, mogu izaći bar na kratko da vidim i pomazim ovu plemenitu životinju, kao drugo što vičeš na mene, reci mi zašto me trebaš?... Portir Miguel(glasno): Adela, dok ti tu maziš toga konja, tamo Susy rađa...

Adelaida se sva stresla od pomisli da će ona u rukama držati život 15-godišnjakinje, no to nije htjela pokazati, već mu je ponovo provokativno rekla: Znači ne smijem ni izaći da se netko ne počne porađati, a da ti malo pripomogneš, Miguel?... Portir Miguel(glasno): Zar ponovo provociraš?, samo ću ti reći da ti ozbiljno prijeti deportacija u tvoj Urugvaj jer mi te je više dovde... Adelaida: O tome ne odlučuješ ti, dragi moj, nego ovdašnje vlasti...Portir Miguel je samo bijesno zatvorio vrata jer je znao da je upravu...

Paolo ju je pogledao u njene izrazito zelene oči i uzeo ju za lijevu ruku i rekao: Ajde idi, molim te jer Susy treba tvoju pomoć...

Adelaida ga je također pogledala u njegove tamnosmeđe oči iz kojih je mogla piti, činilo joj se, i blato i bilo bi joj ukusno, te mu je brzo rekla: Ok, idem, a tebi sretan put kući...

Adelaida je prestala maziti Olafa, izvukla svoju lijevu ruku iz Paolove i spuštena pogleda potrčala natrag u vojarnu...

Paolo je stajao nekoliko sekundi nepomičan jer je bio u teškoj nedoumici; hoće li ostati tu i pomoći Adelaidi da porodi Susanu i tako prekršiti obećanje koje je dao Amalia prije polaska, a ako sada ode kući i ispuni obećanje dano Amaliji, mogao bi se pokajati što nije bar pokušao spasiti tu mladu curu od sigurne smrti...

Paolo je pogledao u nebo, kao da je tražio neki znak sa neba, no njega nije bilo, morao je sam odlučiti i odlučio je brzo, rekavši: Oprosti mi, voljena seko, ali ovo je moj posao... I tada je i on utrčao natrag u vojarnu...

U međuvremenu:

Na imanju San Carlos;

U blagovaonici su bili samo Carolina, Martin i Amalia koja je bila na koljenima ispred radija i slušali su svi troje Octavia na panamskom radiju...

Zvali su i Luciju i Pedra, no oni nisu htjeli sići pod izlikom da Lucia ima jake mučnine koja je strašno mučile, a zapravo je po stoti put Pedru govorila svoj ovog puta još pakleniji plan za Amaliju koji moraju ovog puta odraditi bez greške.

No kada je Octavio završio sa govorom, Carolina je primjetila da Octavio ima ogromnu knedlu u grlu, te je žalosno rekla: Octavio je cijelo vrijeme, čini se, imao knedlu u grlu dok je čitao taj naš jutrošnji govor, ne čini li ti se, Martinu?... Martin: Grofice, tako je, čuje mu se velika knedla u grlu...

Amalia se napokon digla sa koljena, uspravši se pred majko, rekla: Majko, dok Vi tu malo s Martinu razgovarate o politici, smijem li ja malo na zrak?... Carolina: Dušo, naravno da možeš, no budi ispred vrata, molim te...

Amalia se odmah nasmijala i rekla: Majko, hvala Vam puno i ne brinite se, bit ću ispred vrata... Amalia je sada izašla iz blagovaonice, te je potrčala bez daha prema ulaznim vratima kao da ju ispred njih čekaju uzdisaji slobode...

Amalia je otvorila vrata puna neke nade da će vidjeti Anibala jer joj je duša izgarala poput svijeće da ju ponovo povede na svoje imanje San Paolo, no otvorivši vrata dočekao ju je samo hladni i jak vjetar zbog čega je njena kosa vijorila oko nje...

Amalia je izašla i stala tik do livade u svojoj krinolini boje trave, pogledavši u crne oblake nad njom, rekla je: Koliko ću još moći puta izaći van, koliko još uzdisaja svježeg zraka mogu udahnuti prije nego što me ponovo zaključaju u zlatnu krletku?...

Poput ptice u letu, Amalia je sada ispružila ruke, zatvorila oči i rekla: Želim te na trenutak vidjeti, samo na trenutak da me znam da sam na sigurnom jer znam da mi Lucia nešto sprema...

Iako je čuo sve njene povike za njim, Anibal si nije mogao dopustiti taj trenutak s njom, iako je bio samo nekoliko metara od nje skriven u travi, jer ako ga itko primjeti, nije znao što bi se s njim dogodilo...

Samo se nadao da će se ona uskoro udati za Martina, pa da će on nestati iz njezinog života, baš kako je u njega i ušao, a za njega će vrijediti ona dobra stara poslovica: Daleko od očiju, daleko od srca...

Sada je vidio kako joj se Martin približavao sa leđa, te ju sada zagrlio...

Martin je zagrlio Amaliju sa leđa, nježno ju je poljubio u obraz i tiho joj rekao: Sprema se oluja, ne želim da mi se prehladiš, uđimo unutra... Amalia je otvorila oči, te se okrenula prema njemu i nevoljko rekla: Da, uđimo...

No kada ju je Martin nježno uzeo za desnu ruku, osjećala je da je vodi u njen zlatni zatvor, te da joj stavlja teške okove oko ručnog zgloba, no nije mu bježala, te su ponovo ušli u kuću...