U podne:

Od samog jutra i proglasa o ratu se u ukućane uvukao strašan nemir osim kod jedne osobe, a to je Lucia koja je još bezbrižno spavala i sanjala kao da nema nijednu jedinu brigu na svijetu...

A dok je u predsoblju kukavica koja je sada sve objaštavala da je došao trenutak za posjet panamske vojske na njihova vrata, a Amalia je iz poštovana prema državnoj vojsci bila odjevena u krinolinu boje trave, ona je sjedila na stepenicama u kući i tupo gledala kroz otvorena ulazna vrata koja će se uskoro zatvoriti za nju, a i za sve ostale ukućane...

Jedino ju je povjetarac koji je dolazio do njenog lica podsjećao da je još živa, no ona se nije osjećala tako, osjećala se mrtvom, zarobljenom i bačenom ponovo u svoje nevidljive okove...

Amalia je zatvorila oči i dopustila jakom vjetru da joj dokaže da je još živa jer je htjela i morala to biti, no kada je zatvorila oči na trenutak, iako je čula šum jakog vjetra i osjećala povjetar na njenom licu, bila je sama toga trenutka, u potpunosti sama sa svojom mislima i jedino je tu ponovo mogla imati krila i raširiti ih poput ptice u letu i otići sa njima na kraj svijeta...

A njena izmišljena Amelia je prije nekoliko dana zaspala dubokim snom duboko u njenom srcu, no živjela je, ipak ju nije mogla pokopati i pretvarati se kao da je sve po starom, a kada bi osjetila Anibalovu prisutnost negdje u blizini sebe, Amalia bi se naježila od glave do pete, ali ne od straha, nego od nekog neopisivog divnog osjećaja koji nije mogla objasniti...

Očev i majčin glas koji su upravo izlazili iz radne sobe, dolazili su do nje i natjerali su je da se vrati u svoju surovu stvarnost u koju je sama izabrala vratiti joj se, no prije nego što je otvorila oči, osjetila je jednu suzu koja joj je polako klizala niz njen lijevi obraz...

Polako je otvorila oči i ponovo se zagledala u otvorena ulazna vrata, a pritom je rukom obrisala suzu za koju je samo ona znala da je tu...

Zagledavši se ponovo u otvorena ulazna vrata, njene misli kao da su zvale upomoć osobu s kojom je provela godinu i tri mjeseca, no, znala je, on neće doći, ma koliko ga ona zvala mislima i srcem...

No još je bila u vrtlogu svojih osjećaja i prema Martinu, no i prema Anibala za kojeg, vjerovala je, da ga nikada više neće vidjeti i da je njegov ples sa njom pod maskama trebao značiti samo jedno, a to je čuvat ću te dok te ne vidim sretnu sa Martinom, no nećeš me više vidjeti i jednostavno ovo je ples za zbogom...

No ona je osjetila nešto jako prema njemu jer je cijeli svijet nestao dok su plesati, ali slično je osjetila i prema Martinu, no njeni jaki otkucaji prilikom buđenja iz tog sna bili su joj nadasve zbunjujući, no sada je imala većih problema poput državne vojske koja će ubrzo biti tu od glupog bavljenja svojim osjećajima...

No sada je čula oca Octavija kako govori njenoj majci Carolini: Draga, ne brini se i ne boj se, vraćam se sutra ujutro... Carolina mu je brižno vezala crnu kravatu oko vrata i govorila mu: Dragi, kako da se ne brinem za tebe, muž si mi već 37 godina i volim te najviše na svijetu, uključujući našu djecu, znaš da nam je oboma po 70 godina, a tebi se svašta može dogoditi po putu... Carolina je završila sa njegovom kravatom i lagano spustila svoje ruke...

Amalia se sada okrenula prema njima i vidjela je kako Octavio Carolinu nježno prima za lijevu ruku i tiho joj govori: Draga, ti dobro znaš što ti je činiti u slučaju moje smrti, a ako je Bog odlučio da je vrijeme da odem k Njemu tijekom ovog putovanja i ako su ovo moji poslijednji trenutci s tobom, jedno znaj da sam ponovo u mogućnosti živjeti ovaj život i izabrati svoju ženu između mnogo djevojaka, ponovo bi izabrao tebe jer ti si ljubav mog života i molim te nikad to nemoj zaboraviti...

Amalia je čula te riječi svog oca i nešto neobjašnjivo ju je stislo oko srca, no sada je vidjela majku Carolinu kako nije više uspjela zadržati suze za sebe, te je sada izvukla ruku iz Octavijeve i čvrsto zagrlila njenog oca Octavija i govori mu(kroz suze): Lažljivče moj, kojih mnogo djevojaka, imao si samo dvije djevojke prije mene, no i ti si ljubav mog života, dao si mi smisao mom životu kada si me uzeo za ženu i dao mi tri najveća blaga, a biti grofica uz tebe je bio sjajan osjećaj, iako je bilo teško odlučivati i onim najmanjim stvarima, uz tebe je bilo sve nekako lakše i znaj da ću ubrzo nakon što ti odeš sa ovog svijeta, i ja ga napustiti jer je ovo moja vječna ljubav prema tebi...

Octavio ju je sada snažno zagrlio i rekao joj: Molim te, nemoj plakati, idem samo pročitati govor na radio što sam sastavio s tobom i vidimo se sutra, ne brini... Carolina se odmakla i pogledala ga je u oči i nježno mu rekla(kroz suze): Jao tebi, ako me i pokušaš ostaviti samu... Octavio joj je prešao lice prstima i obrisao joj suze, te joj je rekao: Obećajem, vidimo se sutra...

Amalia je prvi put roditelje vidjela ovako bliskima pred njenim očima, te je i sama zaplakala, mada nije znala zašto plače...

Sada su Paolo i Martin izašli iz radna sobe, a Martin je odmah krenuo k Amaliji koja se sada digla, čvrsto je zagrlio i nježno je pitao: Ljubavi, zašto plačeš?... Amalia je sada čvrsto zagrlila Martina, te mu je rekla(kroz suze): Ne znam ni sama zašto plačem, ali jedno sigurno znam da te trebam kao kap vode u pustinji... Martin joj je stao prstima brisati suze, te joj je rekao: Ne boj se, ponavljam ti tu sam i nigdje ne idem...

Kada je vidio roditelje, Paolo im je rekao: Golupčići, gugučite kasnije jer sam vidio državnu vojsku kako dolaze na konjima kroz prozor radne sobe, znači tu su svaki trenutak, moramo izaći pred njih...

Paolo je napokon zavezao svoj utopljenički konop oko svog vrata zvanog crna kravata, iako mu nikada nije bilo problem zavezati kravatu, no bilo mu je mrsko nositi ih, ali danas je osjećao kao da si umjesto kravate stavlja utopljenički konop oko svoga vrata jer je bio više nego svjestan što za njega i za sve ukučane znači rat...

Paolo nije htio pokazati strah za kojeg je vjerovao da ga svi ukučani osjećaju, no i on se strahovao, no ponajmanje za sebe, njegov život je ionako već bio gotov kada mu je Loreno zapečatio karijeru renomiranog doktora, ali jedino je htio doživjeti rođenje Lupitinog djeteta za koje se još uvijek nadao da će ga on poroditi, no sve su manje šanse bile za to...

Već se brinuo ponajviše za svoju voljenu sestru Amaliju i njihovu majku Carolinu za koje bi vjerovao da ne bi podnijele da mu se nešto dogodi tamo negdje na bojišnici, a znao je da bi otac Octavio bio više nego ponosan kada bi časno dao život za domovinu u jednoj od narednih bitaka jer bih njegova krv koja bih potekla iz njega isprala bih obiteljsku mrlju koje je zbog njega i dobila i njega pretvorila u poginulog heroja...

No on ipak ide sa plemetnijima namjerama u rat, a ne kao vojnik koji će jednostavno i bez razmišljanja dati život u jednoj od narednih krvavih bitaka...

On ide u rat kao medicinsko osoblje, ide spašavati ljudske živote, no bio je svjestan da će nekome i zauvijek zatvoriti oči, kada je samo pomislio da će on biti taj koji će nekome zauvijek zatvoriti oči i poslati ga na vječni počinak, kroz njega bi prošao nemir jer, Bog zna, nije htio da ikome okončati život...

Naravno, stavit će i život na raspolaganje vojsci, no ono što se najviše nadao da će u ratu moći, bar donekle, vratiti status renomiranog liječnika koji je imao prije nego što ga je Loreno uništio, no znao je da ti šatori nisu baš tako sigurni kao što je rekao majci Carolini, znao je da će riskirati život i pod tim šatorima jer je velika opasnost od bombi...

Pedro je sada, gotovo trčeći, sišao niz stube u crnom odjelu, crnom kravatom i crnim ulaštenim cipelama, te je, gledajući Octavija u oči, pitao ga: Grofe, je li ovo u redu što sam odjenuo?, jer nemam više vojnu uniformu...

Zapravo, Pedro je vojnu uniformu odjenuo samo jednom jer je u vojsci proveo samo jedan jedini dan, a sutra ujutro je zapovjednik našao samo uredno složenu vojnu uniformu na krevetu...

Pedro se taj nesretni dan našao na bojišnici i vidio vojnici jedni drugi ubijaju, ali ono što neće nikada zaboraviti bili su zvukovi pištolja i puške i vriskove vojnika koji su bili mladići poput njega...

Octavio ga je brzo odmjerio od glave do pete i rekao: U redu je, nije najčišće, ali...može proći... Pedro mu se glavom naklonio i rekao: Grofe, hvala Vam puno...

Octavio i Paolo su blistali u svojim crnim odjelima, savršeno svezanom crnom kravatom oko vrata i crnim dobro ulaštenim cipelama, a Carolina je zbog velikog poštovanja prema vojsci odjenula krinolinu boje trule višnje bez ikakvih modnih dodataka na svojoj krinolini...

Kada ju je Martin pustio iz svog čvrstog zagrljaja, Amalia je pogledala Pedra i odmah mu je zamjetila lijevi obraz koji je bio sav crven, te ga je pitala: Pedro, što ti je bilo sa lijevim obrazom?...

Pedro: Amalia, udario sam se ormarom kada sam se presvlačio za vojsku... Amalia ga je sumnjičavo gledala, kao da je znala da joj laže, osjećala je da je to Lucijino maslo, no što je sada zgriješio, to nije mogla znati...

Amalia je sada čula topote kopita koji su se sve više približavaju vratima, a ona nije mogla podnijeti da ponovo vidi vojsku jer je imala vrlo bolna sjećanja kada su odvodili Paola, pa je zato brzo rekla: Oprostite, ali ja ne mogu ovo gledati, idem u svoju sobu...

Carolina ju je pogledala smireno i majčinskim nježnim tonom rekla: Kćeri, doći ću ti pratiti društvo u sobi za koji trenutak, no moram ih prvo pristojno pozdraviti... Amalia joj je klimnula glavom i rekla: Dobro, majko, čekam Vas u sobi...

No Amalia ipak nije govorila istinu u potpunosti, odlučila se samo sakriti iza ugla u hodniku na katu jer je žarko htjela čuti kako Paolo odlučno govori vojsci da neće ići u rat...

Amalia se počela penjati stepenicama, ali pogledala je zagonetnim pogledom Paola, kao da je htjela pročitati što misli učiniti, no Paolov uzvraćen pogled joj nije ništa govorio...

Amalia se smjestila na koljena u hodniku gdje je imala pogled i na vrata i na sve ukučane, no oni nju nisu mogli vidjeti, ali srce joj je luđački kucalo kao da se bojalo nečega, no Amalia nije znala čega i bila je sigurna da Paolo neće ići u rat...

Sada je pogledala svoju majci Carolinu s divljenjem jer ju je maloprije vidjela kako plače za njenim ocem, a sada ju je gledala kako mirno i staloženo hodala iza četvero muškaraca poredanih jedan do drugog, zaključila je, iz neznanih joj razloga, da ona to ne bi mogla, a pogotovo kada bi se sjetila da joj je vojska ujaka Alfreda kojeg su vrlo mladog ubili...

No majčina snaga ju je oduševljala, ponovo je išla stati pred vojsku nakon što je izgubila mlađeg brata i predala im je sina prije 16 godina...

Što bi ona, pitala se, da se Paolu nešto dogodilo na vojnom roku, da je proglašen nestalim ili još gore mrtvim jer je u njegovim pismima koje je pisao samo za nju, čitala da su njegovi oholi prijatelji poginuli na bojišnici, a on je, hvala Bogu, ostao živ, ali ona bi umrla za njim da mu se nešto dogodilo, a sada se pitala, dok je gledala dolazak vojske, koliko je majkih još ožalošćeno za tim poginulim sinovima koje je kada se vrate iz vojske čekao život, no vojni rok ih je mnoge odveo ravno u smrt...

Ona nije željela da njena djeca ne upoznaju najboljeg ujaka na svijetu, kao što ni ona ne željela ostati bez voljenog brata...

Paolo, Octavio, Martin i Pedro su stali ispred vrata, stavili ruke iza svojih leđa, noge su spojili jednu pored druge, a Carolina je bila iza Octavijevih i Martinovih leđa i strpljivo su čekali da trojica vojnika različitih dobi sjašu sa svojih smeđih pastuha...

Dvojica vojnika su sjahali sa svojih konja, a zapovjednik Erico Herrero je rekao(glasno): Zavežite sva tri konje, brzo, brzo!...

Paolo je odmah prepoznao glasan glas zapovjednika Herrera, to je bio još njegov zapovjednik kada je on bio u vojsci i on je taj koji je inzistirao da se ide na bojišnicu na kojoj se tada vodila neka krvava bitka, a njegovi oholi prijatelji koji su bili željni tuđe krvi i mirisa borbe, pa su pojurili u bitku, te su i sami tamo ostavili kosti sa mnogim poginulima toga dana, a što je najžalosnije ostavili su ožalošćene majke koje i dan danas za njima plaču, a pred njima je bio život i to možda lijep život sa zaručnicama koje su ih čekala, no nisu ih dočekale žive..

Zapovjednikov glas, Paolo nije mogao zaboraviti, uzrezao mu se u pamćenje za cijeli život jer je on inzistirao na nečemu što nije trebao, niti ti je bilo potrebno da idu taj dan na bojišnicu gdje se vodila krvava bitka, sada se zapitao ima li zapovjednik srce, ako da, žali li za tim danom i žali li što je tolike mladiće pune života tada pustio u smrt kao gladne zvijeri željne krvi, no to najvjerovatnije nikada neće saznati...

Vojska je bila vrlo stroga, pa su Paolo, Octavio, Martin i Pedro stajala mirno i morala gledati samo naprijed...

Dvojica mladih vojnika su zavezala konje za ogradu, te je zapovjednik ponovo rekao(glasno): Stupaj za mnom!!...

I vojnicima i ukučanima je puhao vjetar u lice, no oni su stupali, dok je zapovjednik govorio(glasno): Jedan, dva, jedan, dva!!!...

Tri vojnika su došla ravno ispred četvero uvaženih muškaraca, pa je zapovjednik Erico rekao(glasno): Stoj, mirno!...

Stali su u red sa njim, a zapovjednik Erico je tada digao desnu ruku do slijepoočnice i rekao(glasno): Grofe, pozdrav!!!...

Sva četvorica uvaženih muškarca su sada digla desnu ruku do slijepoočnice i u isti glas viknuli: Vojsko, pozdrav!!!

Dvojica vojnika su samo gledali ravno pred sebe i šutili, a Paolo je skoro prepoznao sebe u najmlađem vojniku koji je bio pun nade, želje i života, no ovaj rat će ga demantirati i ne daj Bože, oduzeti mu taj toliko dragocjen život...

Zapovjednik Erico(glasno): Grofe, idete li s nama ili će doći sutra?!!!... Octavio(glasno): Zapovjedniku, naravno da idem s Vama!!... Zapovjednik Erico(glasno): Grofe, ne brinite se, vratit ćemo Vas kući u jednom komadu!!...

Octavio je neprimjetno uzdahnuo, a zapovjednik Erico je sada rekao(glasno): Grofe, Vi ne možete ratovati zbog Vaših godina, no recite mi kako stoje stvari sa Vašim mlađim snagama?!!... Octavio(glasno): Da, ja ne mogu ratovati zbog svojih godina, no rado bi Vam stavio život na raspolaganje da sam 20 godina mlađi, a ja ću reći za svog zeta i svog budućeg zeta što su oni odlučili, a moj sin neka sam kaže što je odlučio... Zapovjednik Erico ih je sada otpustio, rekavši im(glasno): Voljno!...

Sva četiri muškarca su spustila ruku sa slijepoočnica i ponovo ju stavila iza leđa, te je Octavio rekao(glasno): Moj nesuđeni i budući zet vojvoda od San Pedra je rekao da bi on ostao uz buduću suprugu, a moju kćer Amaliju koja se vratila među žive, a ona ga treba više nego ikad...

Zapovjednik Erico je pogledao Martina i rekao(glasno): Vojvodo, je li istina ovo što upravo govori Vaš budući tast?... Martin(glasno): Zapovjedniče, jest, sve od riječi do riječi, no ukoliko Vam ponestane vojnika za ratovanje, znajte da na mene uvijek možete računati i da ću s ponosom ovu crnu vojničku uniformu zamjeniti onom klasičnom i u njoj, ako treba, časno i poginuti... Zapovjednik Erico(glasno): Vojvodo, tako se govori, ne brinite se, slobodni ste...

Iako je to znala da ju Martin neće izdati, Amalia je ispustila uzdah olakšanja jer je prestala disati da čuje Martinov odgovor jer nitko osim Caroline nije znao što su trojica muškaraca pričali u radnoj sobi...

Zapovjednik Erico je ponovo pogledao Octavija i rekao(glasno): Grofe, samo nastavite govoriti...

Octavio(glasno): Zapovjedniče, predstavljam Vam svog zeta koji će jednog dana zauzeti mjesto grofa i zajedno sa mojom najmlađom kćeri Lucijom vladati Panamom, a ona koja je spremna zauzeti moje mjesto u bilo kojem trenutku, moj zet se zove Pedro Conto i za njega tražim poštedu jer mi je kćer trudna i hormoni joj divljaju, a on ju jedini može smiriti...

Octavio je znao da je sam sebi skočio u usta izjavom da je Lucia spremna preuzeti njegovo mjesto u bilo kojem trenutku, znao je da ako on sada na putu umre, Panama će otići u propast i bez ovog strašnog rata koji joj nemilosrdno prijeti...

Jutrošnji događaj sa Lucijom mu je malo otvorio oči, no nije još vidio jasno, ali jedno je znao da sve što je on izgradio svih ovih godina u Panami kao i dobre društvene i političke odnose sa drugim zemljama, kada on umre, Lucia će to sve uništiti i pretvoriti u prah kao da toga nikad nije ni bilo, no što je sada mogao, Lucia mu je bila zakonska naslijednica i poslije njegove smrti može raditi što god hoće, pa i uništiti Panamu do kraja, no to će prije rat učiniti...

Zapovjednik Erico je pogledao Pedra i rekao mu(glasno): Kneže, ako je tako kao što grof kaže, imate poštedu do daljnjeg... Pedro(glasno): Zapovjedniče, hvala Vam puno na ovoj poštedi jer me stvarno moja supruga treba u ovim trenutcima...

Pedru je srce bojažljivo drhtalo dok je slušao Octavija kako govori o konačnoj odluci za njega pred zapovjednikom, vidio je kod Octavija jednu nevjerovatnu hrabrost koju ni on, a ni Lucija nemaju jer stajati ispred zapovjednika koji će ga odvesti u radijsku stanicu i jasno i glasno mu govoriti, to je mogao samo netko sa puno hrabrosti...

Pedro nije imao kada razgovarati s Octavijom, pa mu je bio prezahvalan na ovom što je rekao da ga vojska poštedi rata, sada mu se srce smirilo, no sada se pitao što će biti ako se on i Lucia jednom nađu u sličnoj ili ne daj Bože u istoj ovakvoj situaciji, hoće li se Lucia moći postaviti kao njen otac sada, bit će vladajuća grofica tada, hoće li izvući ono najbolje od Paname ili će državu poslati u potpunu propast, nije znao, no bojao se da će prije biti druga opcija na snazi nego ova prva...

Zapovjednik Erico(glasno): Kneže, budite bez brige, u potpunosti Vas razumijem...

Zapovjednik je sada pogledao Paola ravno u oči i rekao(glasno): Gospodinu Martinez, vrlo mi je drago da Vas ponovo vidim, recite mi možemo li računati na Vas u bitkama koje dolaze?...

Paolo nije nimalo bilo drago što ga vidi jer njegovi grubi glas i još grublje mu lice govorile da se ni najmanje nije promijenio kroz ove sve godine koje se on i Erico nisu vidjeli...

Nije ni znao da je postao dio panamske vojske koja će ih braniti tokom rata, no nije ga ni zanimalo što se s tim zapovjednikom koji ga je pokušao pretvoriti u čovjeka-čelika događalo poslije nakon što je on napokon napustio kasarnu sa svojom torbom...

Dok su se zapovjednik i on gledali u oči, Paolo je gledao u lice čovjeka kojeg nikad više nije htio vidjeti poslije vojske, no sada su jednog drugog promatrali kao što je to Erico činio Paolu dok je bio u vojsci na njegov milost ili nemilost, ali bio je više u njegovoj nemilosti...

Taj zapovjednik sada već 55-godišnjak je imao isti mrzovoljni izraz lica kao prije 16 godina, iste crne brkove koji su sa godinama prerasli i u čvrstu crnu bradu i istu kratku crnu kosu...

Paolo je pogledao i dva vojnika koji su, pretpostavljao je, bili na odsluženju vojnog roka kod Erica Herrera, osjećao je čak i duboko sažaljenje prema njima jer ako ih Erico pošalje u ratnu bitku, živi se neće vratiti kući...

No primjetio je da je jedan stariji od drugog, no činjenica ako im je Erico zapovjednik i da je počeo rat, nijedna od njih neće preživjeti svoj vojni rok...

Iako to nije ozbiljno mislio, Paolo mu je ipak rekao(glasno): Također mi je jako drago što Vas ponovo vidim, no ne i okolnosti pod kojima se vidimo, a što se tiče mog doprinosa u ratu...

Amalia nije znala odakle se poznaju njih dvojica, no sada je imala važnijih briga od glupog razmišljanja odakle se Paolo i taj čovjek u zelenoj uniformi poznaju, sada je samo mogla misliti o Paolovoj odluci koju je sada počeo govoriti, zato je morala zadržala trostruko svoj dah jer je bila uvjerena da će reći da ne ide u taj prokleti rat...

Paolo(glasno): ...moj doprinos u ratu će biti da se priključujem medicinskom osoblju, a i spreman sam staviti svoj život na raspolaganje vojsci i domovini, naravno ako to bude potrebno...

Amalia se odmah digla sa koljena i pojavila se na vrhu stepenica, te je zadnjim snagama prije nego što su je suze oblile, zavrištala: Ne, Paolo, ne smiješ ići u rat, poginut ćeš...

Carolina i Paolo su se okrenuli prema njenom glasu i vidjeli je kako je počinju oblijevati suze koje se polako spuštaju niz njene obraze, a Carolina je smireno rekla: Kćeri, idi u svoju sobu, evo mene odmah, samo da pozdravim gospodu i dolazim k tebi...

Amalia više nije mogla govorila od silnih suza koje su bile, čini se, svuda u njoj, a srce joj se rasulo poput pijeska koji prekriva i oazu, pa je samo klimnula glavom i otrčala u svoju sobu...

Paolo se ponovo okrenuo prema Ericu, te je zapovjednik Erico je rekao(glasno): Bit ću brz jer vidim da imate obiteljsku situaciju, znači gospodine Martinez, bit ćete nam zasada korisniji kao medicinsko osoblje, nego vojnik, prijavite se još danas u vojarnu u Rio Iglesiasu kao medicinski doktor...

Paolo(glasno): Na zapovijed, zapovjedniče, no neću

moći biti stalno u vojarni, obećao sam zbog određene situacije da ću se navečer vraćati kući... Zapovjednik Erico(glasno): Razumio, sve dok radite savjesno i predano svoj posao, možete spavati gdje god hoćete... Paolo(glasno): Zapovjedniče, hvala na ukazanom povjerenju, znajte da Vas neću iznevjeriti... Zapovjednik Erico(glasno): Gospodine Martinez, uvijek ste bili dobar i poslušni vojnik, nadam se da ste takav i liječnik, ako jeste, spasit ćete mnogo života...

Paolo je osjećao ponos zbog ovoga što mu zapovjednik govori, no samo je kratko rekao(glasno): Naravno, i ja se nadam da ću spasiti mnogo života...

Zapovjednik Erico(glasno): Još samo da pozdravimo našu lijepu groficu, pa grofe idemo, jeste li spremni za put?... Octavio(glasno): Naravno da sam spreman...

Octavio i Martin su se razmakli u stranu i otvorili put Carolini do panamske vojske, a onda je učinila nekoliko elegantnih koraka naprijed, te je rekla: Zapovjedniče, čast mi je da Vas imamo tako odanu vojsku... Zapovjednik Erico je stavio desnu ruku na slijepoočnicu i rekao: Grofice, naša panamska vojska će Vas braniti životom u ovom ratu, Vas i Vašu obitelj...

Carolina mu je sada duboko naklonila, pa je njena krinolina boje trule višnje gotovo sva bila na tlu, te je rekla: Zapovjedniče, uvjerena sam u to i duboko Vam zahvaljujem na tome... Carolina se sada elegantno digla gotovo sa samog tla i rekla mu: Zapovjedniče, ispričavam se zbog moje kćeri, nju je rat pogodio, pa sada mene čekaju majčine dužnosti, pa bi trebala ići...

I zapovjednik Erico je spustio svoju ruku sa slijepoočnice i rekao(glasno): Grofice, nema problema, idite Vi samo svojom dužnosti... Carolina se okrenula prema ulaznim vratima i gracioznim koracima polako ušla unutra, a sada je Paolo rekao(glasno): Zapovjedniče, ja se moram presvući u jahačko odjelu, uzeti neke nužde stvari, pa ću odsedlati svog konja Olafa, pa dolazim za Vama...

Zapovjednik Erico(glasno): Gospodine Martinez, nema problema, ja ću osobno ostaviti grofa u radijskoj postaji, a onda se ja vraćam u kasarnu, a grof će se vratiti, ako ne bude prekasno za putovanje, kočijom...

Octavio je istupio iz reda u kojem je stajao sa tri preostala muškarca, te je rekao(glasno): Zapovjedniče, idemo?... Zapovjednik Erico(glasno): Grofe, idemo...

Baš se Erico spremao okrenuti prema svojim mladim vojnicima i poći sa njima prema konjima, no onda je vidio da netko trči prema njima, a to je naravno bio Loreno koji je u prljavoj odjeći došao na dovoljnu daljinu pred zapovjednika, brzo je stavio desnu ruku na slijepoočnicu i rekao(glasno): Vojsko, pozdrav!... Zapovjednik Erico je strogo pogledao u njega i rekao(glasno): Tko ste vi i zašto dolazite ovako prljavi pred vojsku?!...

Martin je pogledao Lorena i rekao(glasno): Zapovjedniče, smijem li govoriti jer ja znam tko je ovaj čovjek...

Zapovjednik Erico je pogledao Martina i rekao(glasno): Vojvodo, naravno da imate moje dopuštenje da govorite...

I dalje gledajući Lorena, Martin je počeo tiše govoriti: Hvala Vam za dopuštenje, znači ovo je moj vjerni sluga Loreno Gomez koji Vam je došao reći da ne može u rat jer mu je trudna djevojka Lupita Torres koja je vjerna Amalijina sluškinja i da i on kao i knez traži poštedu od rata, nije li tako Loreno?...

Naime, Martin i Lupita su jutros razgovarali kako da odgovore Lorena od sulude ideje da ide u rat, a Martin je Lupiti da to smatra riješenim jer ga je poslao po kukuruz u selo, jer je htio da ne sazna za dolazak vojske pred grofovsku kuću, ali nekako je saznao za to i tu je pred njegovim očima, a sada kada ga je vidio, smračilo mu se pred očima i znao je da skrivena i uplakana Lupita gleda Lorena kao u Boga, iako on nije znao što vidi u njemu, no sada je bilo najvažnije da ga izvuče od odlaska u rat, tj. odlaska ravno u smrt...

Zapovjednik Erico je ponovo pogledao Lorena i rekao(glasno): Gospodine Gomez, je li ovo istina što govori vojvoda koji je Vaš gospodar?...

Loreno je pogledao Martina koji je vrlo strogim izrazom lica oblikovao ustima riječ: Otkaz... A to je, što je Loreno shvatio, trebalo značiti samo jedno da će dobiti otkaz, ne potvrdi li njegove riječi, a s tim bi potezom uništio sve do čega mu je bilo stalo, a ni on ne bi više imao krov na glavom...

Iako mu je srce, duša i tijelo, htjela ratovati, no prijetnju otkaza je morao vrlo ozbiljno shvatiti jer je trebao hraniti troja usta, pa je sada Loreno žalosno i glasno rekao: Zapovjedniče, vojvoda je u pravu i istina je, želim poštedu od rata zbog trudne djevojke...

Zapovjednik Erico(glasno): Gospodinu Gomez, imate poštedu i želim Vam da se dijete rodi živo i zdravo, a sada voljno!...

Loreno je spustio svoju ruku sa slijepoočnice i brzo spustio glavu prema tlu i otišao iza ugla kuće, te je počeo udarati nogama o zidu od bijesa...

Zapovjednik Erico se okrenuo prema konjima sa dvojicom vojnika i počeli su stupati prema njima, a Octavio je shvatio znak, pa je i on počeo stupati za njima do konja, a Paolo i Martin su se napokon mogli pogledati i tim pogledom su sve rekli jedan drugom...

Ustvari, njihov međusobni pogled je značio: Napokon možemo do naše uplakane Amalije... Dok je Pedro polako ulazio u kuću i čuo konje kako odlaze sa Octavijom, Paolo i Martin su potrčali pored njega i jurili stepenicama, tako da su ih preskakali i po dvije odjednom...

U međuvremenu:

Amaliji se cijeli svijet rušio, njena krhka duša je sada bila u potpunosti slomila poput staklo koje je slučajno ispalo iz ruke, njen ocean suza se nije zaustavljao, naprotiv, njene suze su se slijevale sada niz njen vrata, ali ju je nije bilo briga, samo je htjela isprati najveću bol koju je osjećala u duši i srcu, bol koju ni oceani nisu mogli isprati, ni ukloniti...

Njen voljeni brat Paolo ju je izdao i sada će poginuti tamo negdje u ratu, a ona će biti uništena više nego sada, vratila se samo zbog njega, u potpunosti zanemarivši svoju slobodu i mir koji joj je pružao Anibalovo imanje, a sada će zbog njega ponovo biti zaključana sa zlatnom bravom na njenim vratima...

Amalia je jedva našla put do svoje sobe jer su joj suze zamaglile vid, te je ušla u nju i samo se bacila na krevet na trbuh i duboko zabila glavu u jastuk...

Ubrzo je Carolina zakucala na njena vrata i nježno rekla: Sunce, mama je, mogu li ući?... Amalia je glavu sada okrenula na lijevo, no jastuk je bio mokar od njenih suza, ali to joj nije smetalo, te je rekla(kroz gorke suze): Majko, uđite...

Carolina je ušla u njenu sobu i vidjela je da još plače, te je, dok je zatvarala vrata, rekla joj: Dušo moja, što ti je?... Amalia(kroz gorke suze): Paolo će umrijeti kao i Vaš brat, a moj ujak Alfredo, neću ga više vidjeti, a toliko ga volim...

Carolina je sjela na njezin krevet, nježno joj se nasmiješila, počela milovati njenu dugu smeđu kosu i rekla: Dušo, znam koliko ti Paola voliš, a znaš da i on tebe još više voli i sumnjam da bi se doveo u bilo kakvu opasnost jer zna da ga ovdje čeka njegova najdraža sestra za koju bih život dao... Carolina je nastavila govoriti: A Paolo se zna čuvati i čuvat će se u ratu zbog nas i zbog djeteta koje je na putu, a i vojni rok je preživio... Amalia(kroz gorke suze): Majko, ja se Vama divim...

Carolina joj se nasmijala i pitala ju: Zbog čega mi se diviš, srce moje?... Amalia(kroz gorke suze): Divim se Vašoj snazi da ponovo stanete pred vojsku i naklonite joj se, iako Vam je ubila Vašeg brata i ponovo im predajete sina... Carolina: Malena moja, ja sam sa udajom za tvoga oca dobila određene dužnosti kao njegova supruga i grofica, a ovo je jedna od njih i nije mi teško, štoviše, čast mi je pozdraviti oružane snage naše države ispred naše kuće jer će te oružane snage nas braniti i životom, ako zatreba...

Amalia(kroz gorke suze): Majko, zar ste im oprostili što Vam je ubila brata?... Carolina je ispustila teški uzdah, te joj je rekla: Amalia, ovo nije ta vojska, ova državna vojska brani mene i moju obitelj, a onu vojsku sam ostavila daleko iza sebe u Venezueli kada sam se udala za tvog oca... Carolina je nastavila govoriti: Preteška je riječ da sam oprostila, ali ajmo reći da sam to otpustila, a što se tiče moga brata Alfreda...

Carolina je sada neprimjetno uzdahnula, te je nastavila govoriti: Moj brat Alfredo je bio brzoplet u svemu što je radio, htio je uvijek glavom kroz zid, a to se ne može, no ja sam ga voljela kao što ti voliš svog brata Paolo, ali Paolo je čista suprotnost Alfredu, sigurno je dobro promislio prije nego li je donio ovu odluku i sigurna sam da neće poginuti...

Amalia je sada, slušajući ovo, shvatila na koga je zapravo Lucija, samo je bila još gora od ujaka Alfreda, no Carolina je još uvijek govorila: ...no kako je tvoj ujak proglašen nestalim, ja ponekad zamišljam da je Alfi negdje živ i da je sretan tamo gdje jest, a ja imam nećake koje nikada neću upoznati, a da on ima predivnu ženu, ali znam da je to plod moje mašte i da mi je brat poginuo na vojnom roku... Amalia(kroz gorke suze): Majko, to je jako lijepo i mislite tako i dalje, a je li Paolo rekao što će napraviti u radnoj sobi?...

Carolina je odmahnula glavom, te je rekla: Nije rekao nijednu riječ, bio je jako zamišljen... Amalia(kroz gorke suze): Majko, lijepe riječi ste uputili mom ocu prije dolaska vojske, molim Vas, ponovo mi ispričajte gdje ste se zaljubili?...

Carolina se sada nasmijala jer je to pričala sto puta, no za svoju mezimicu nije joj ništa bilo teško, te je sada počela pričati: Tvoja baka markiza je organizirala bal povodom mog 28 rođendana, odjenula sam svoju najbolju žutu krinolinu, a u dvorani je bio i on tvoj otac koji je bio najljepši u toj dvorani, zamolio me za ples i ja sam pristala, plesali smo, ali nije se dogodilo ništa sa moje strane, dogodine je ponovo došao i tu večer smo skoro cijelo vrijeme plesali i ja sam se zaljubila u njega, a onda je on često dolazio u Venezuelu viđati me pod raznim izlikama slijedeće četiri godine, a onda smo se oženili i to je to...

Sada su čule konje kako odlaze, te su znale da je Octavio otišao sa vojskom, te je Carolina pitala: Tvoj otac će biti na panamskom radiju oko šest, hoćeš li sići da ga svi zajedno poslušamo?... Amalia(kroz gorke suze): Majko, naravno da hoću...

Sada su u Amalijinu sobu ušli Paolo i Martin, te je Carolina rekla: Paolo, jesam li te tako odgajala da bez kucanja ulaziš u nečiju sobu?...

Paolo: Majko, uvijek kucam, no bio sam jako zabrinut za sestru... Amalia(kroz gorke suze): Da si bio imalo zabrinut za mene, rekao bi mi što namjeraš napraviti... Paolo: Pa reagirala bi isto kao i sada...

Carolina se digla sa Amalijinog kreveta i rekla: Kćeri, sjeti se što sam ti maloprije rekla o Paolu, a ja sada idem vidjeti u kuhinju što kuhari kuhaju za ručak, a ti si, dijete, zbrinuta sa svoja dva najvažnija muškarca...

Carolina je prošla pored Paola, no on ju je zaustavio tako da ju je lagano primio za lijevu nadlakticu, te joj je tiho rekao: Majko, ostanite jer i s Vama moram razgovarati...

Amalia(kroz gorke suze): A ja imam samo jednog najvažnijeg muškarca u životu, a to si ti, Martine, ti me

nisi iznervjerio, priđi mi i uhvati me za ruku...

Martin joj je prišao do nje, kleknuo na koljena i primio je za ruku i govorio: Ljubavi, naravno da te nisam iznervjerio i nikada te neću iznervjeriti jer te volim više od života, a sada molim te nemoj više plakati...

A Paola su Amalijine riječi jako zaboljele, osjetio je jaku bol u srcu kao da mu netko oštricu mača zabija ravno u srce, teško mu je bilo gledati kako plače, znao je da je on kriv za njene suze, no da joj je i rekao što namjerava učiniti, bilo bi isto, samo ju je htio zaštititi bilo kakve boli, te je sada, jedva sudržavajući suze, rekao: A ja ti nisam više najvažniji muškarac u životu?...

Ni ne pogledavši ga, Amalia je rekla(kroz gorke suze): Bolje da se naviknem da ubrzo nećeš biti među živima, tako da si za mene odsada mrtav...

Amalia je izgovarala tako grube riječi koje Paolo nije ni najmanje zaslužio, a kada je Carolina vidjela da je Paolo potresen grubim riječima svoje voljene sestre Amalije, rekla mu je: Sine, dođi razgovarati sa mnom ispred vrata... Paolo: Majko, dobro, idemo...

Izašli su van iz sobe, te su zatvorili za sobom vrata, te je Carolina rekla: Sine, o čemu si htio sa mnom razgovarati?... Paolo je brzo došao k sebi od Amalijinih grubih riječi, te je rekao: Majko, Vi valjda shvaćate zašto idem služiti vojsci?... Carolina je samo klimnula glavom i rekla: Paolo, znam da si ti svoj put odabrao prije gotovo 20 godinu kada si na svoju ruku i u tajnosti upisao medicinsku srednju, a i učio i za plemića što je bilo pohvalno od tebe... Paolo: Ta srednja i taj fakultet su mi najbolje što mi se dogodilo u životu, a sada ovaj rat, ma koliko god on bio krvav, može mi vratiti ono što sam izgubio prije nekoliko mjeseci, a to je status renomiranog doktora... Carolina: Dušo moja, molim te, misli i na svoje nerođeno dijete u ratu jer ćete ono trebati...

Paolo: Majko, ako mene slučajno ne bude, moje dijete će imati najbolju baku i tetu na svijetu, a obećajem Vam, koliko mi to bude profesija dozvoljavala, spavat ću kod kuće... Carolina: Sine, ne govori to ni u snu, svi ćemo nekako preživjeti ovaj rat i bit ćemo ponovo sretni i veseli nakon njega, no sa, nadam se, nekoliko članova više koji će već trčati livadom i zabavljati se... Paolo: Da, bio bi presretan da vidim djecu koja sretno i bezbrižno trče livadom, no ja Vam, majko, obećavam da ću se truditi doći svake večeri prespavati u vlastitoj kući... Carolina je stavila desnu ruku na srce i rekla: Sine moj, ako se ne vratiš kući tjedan dan zaredom, moje srce će znati, znat će da mi te je Bog uzeo...

Paolo je sada čvrsto zagrlio majku Carolinu i rekao: Ne brinite se, ništa mi se neće dogoditi u ratu, uvijek ću se vraćati kući živ i zdrav... Carolina: Nadam se, sine... Paolo se odmaknuo od nje i rekao: Majko, možete li me blagosloviti?... Carolina mu se nasmiješila i rekla: Naravno, sine... Carolina ga je prekrižila, te zatim rekla: Bog te blagoslovio, sine...

Paolo: Majko, hvala Vam, a sada me moja voljena sestra mora blagosloviti jer bez toga ne idem, a onda ću se spremiti, pa ću odjahati prijaviti u vojarnu u Rio Iglesiasu i vraćam se ranom zorom... Carolina: Savjetujem ti da se prvo spremiš, pa onda odeš k sestri jer je ona sada emotivno potresena, dopusti da ju Martin malo smiri... Paolo: Majko, upravu ste, idem se spremiti i onda ću k seki...

Paolo je pošao putem svoje sobe, no Carolina ga je zazvala, te se odmah okrenuo prema njoj, pa mu je ona rekla: Želim ti nešto dati prije nego što odeš, čekat ću te u predsoblju... Paolo je klimnuo glavom, okrenuo se ponovo put svoje sobe i nastavio hodati prema njoj...

Pola sata kasnije:

Paolo se napokon mogao disati jer se presvukao u svoje jahačko odjelo, te je sada primio svoju liječničku torbu u ruku i samo u nju stavio još svoju liječničku kutu...

Ležerno je izašao iz svoje sobe i uputio se prema Amalijinoj sobi, te kada je došao do nje, pokucao je, no Amalia mu je jasno i glasno rekla: Odlazi, ne želim te vidjeti!...

Paolo je shvatio da je prestala plakati, te joj je rekao: Najdraža seko, moramo razgovarati... Amalia(glasno): Ne želim razgovarati s tobom i poštuj moju želju... Paolo je sada ušao u sobu i rekao: Seko, moraš me poslušati...

Amalia se okrenula na lijevu stranu jer je već odavno bila na leđima i nije ga stvarno htjela vidjeti, te mu je rekla: Kao prvo, ulaziš mi u sobu, a nisam te pustila, to je jako nepristojno, a kao drugo, što ćeš mi reći, da ideš tamo negdje poginuti daleko od mene, je li to?...

Paolo je sjeo na njen krevet, držeći čvrsto svoju liječničku torbu, rekao joj je: Seko, ne idem tamo poginuti, idem spasiti svoj ugled kao doktora, shvati me da mi je ovo jedina šansa da vratim onaj liječnički renome koji sam imao prije svega ovoga... Amalia: Je li ti misliš na svoje dijete?...

Paolo: Mislim na njega i to i radim zbog toga... Amalia: Objasni mi, molim te lijepo, kako ti to radiš zbog njega?... Paolo: Ako vratim ugled, Lupitino dijete neće morati slušati kako ju je neki tamo liječnik silovao i napravio joj kopile i da je ono to kopile... Amalia: Paolo, čuješ li ti sebe što mi govoriš?... Paolo: Apsulutno se čujem, zašto?... Amalia: Zato što će to dijete tada imati mrtvog ili nestalog oca, a Loreno će biti taj kojeg će zvati tata, želiš li to?... Paolo: Neću poginuti, no rekao sam ti već da želim da moje dijete zove drugog muškarca ocem... Amalia se udarila rukom o glavu i rekla: O Bože, kako si tvrdoglav... Amalia: Ok, ajmo reći da poštujem tvoju odluku o tvojem djetetu, a sada mi reci zašto si došao?, reci i odlazi...

Paolo: Trebat će mi tvoj svakodnevni doček sa tvojim posebnim zagrljajem za mene jer ću svaku noć zbog cijele situacije sa Lupitom spavati ovdje, hoću li ga dobiti?... Amalia se sada nečujno nasmiješila i rekla: Pa vidjet ćemo hoćeš li biti dobar... Paolo: Ali još nešto, ne idem bez tvoga blagoslova... Amalia: Onda ne ideš nikamo jer ti ga ja neću dati... Paolo: A vidim, ti bi radije da ti ga ja prisilno izvučen?... Amalia je znala da misli na škakljanje, te je brzo rekla: Nemoj me škakljati, samo to ne, evo već govorim; Bog te blagoslovio, idi s Bogom... Paolo se dignuo sa njenog kreveta i rekao: Hvala ti seko, vidimo se sutra ujutro...

Izišavši iz njene sobe, vidio je da mu Martin ide u susret, te se i sa njim rukovao i rekao: Vidimo se sutra ujutro... Martin je ušao u Amalijinu sobu, a Paolo je već silazio niz stepenice u predsoblje gdje ga je čekala Carolina sa nečim u čvrstoj stisnutoj desnoj šaci... Paolo: Majko... Carolina: Sine, ispruži dlan...

Paolo je ispružio lijevi dlan, te mu je ona stavila svoj desni dlan i ispustila nešto vrijedno u njegovu ruku, te kada ga je sklonila, Paolo je pogledao u to i ostao je bez teksta...

Naime, na dlanu je držao zlatni lančić sa zlatnim križem... Carolina: Pripadao je tvom djedu markizu, predao mi ga je dan prije nego što će umirjeti, čuvam ga uza se već 67 godina, no sada je potrebniji tebi nego meni...

Paolo je jako stisnuo dlan i rekao: Hvala Vam, majko... Carolina: Kako je prošlo sa Amalijom?... Paolo: Dobro, dala mi je blagoslov i sada idem...

Paolo je otvorio ulazna vrata, a u njega je zapuhao povjetarac koji je još puhao, a onda je pošao u konjušnicu da odsedla svog Olafa...

Deset minuta kasnije:

Stavivši djedov zlatni lančić u svoju liječničku torbu, odvezavši Olafa, uzjahao ga je i izašli su iz konjušnice, no kada su došli do kuće, Paolo je pogledao gore u Amalijin prozor i vidio ju je tužnu i žalosnu baš kao onoga dana kada su ga vodili u vojsku...

Paolo je oblikovao ustima rečenicu: Ne brini, vratit ću se... Amalia je stavila ruku na prozorsko staklo i oblikovala ustima rečenicu: Ovog puta iz srca, neka te Bog blagoslovi i čuva, idi sada s Bogom i ne zaboravi, volim te puno brate.. Paolo joj se nasmiješio i onda je oblikovao ustima rečenicu: I ja tebe, seko...

S tim blagoslovom, napokon je mogao mirno otići...

Paolo je zatim pomazio svojeg Olafa i tako ga potaknuo da pojuri poput vjetar...

Pet sati kasnije:

Paolo je stigao do stare vojarne, te je sjahao sa svog Olafa i zatim ga svezao za obruč, te mu je rekao: Bit ću brz, obećavam...

Vrata su bila otvorena, pa je samo ušao i otišao je odmah do porte, te je portir rekao: Dobra večer, tko ste vi?... Paolo: Dobra večer, ja sam Paolo Martinez i...

Portir ga je prekinuo usred rečenice i rekao: Znam tko ste i zašto ste ovdje, netko je bio ovdje i najavio vas da ćete doći i pomagati ranjenima u ratu... Portir mu je izvadio iz ormarića i dao mu ključ od sobe u vojarni i rekao: Nije kao kod Vas doma, ali poslužit će, a sada ću Vam dovesti da upoznate Vašeg kolegu...

Paolo je uzeo ključ na kojem je pisalo „Soba 23", stavio ga je odmah u torbu i rekao: Hvala Vam, ali nadam se da ću rijetko boraviti ovdje... Portir je samo klimnulo i otišao naći Paolovog kolegu s kojem će blisko surađivati na pacijentima...

Na porti je bio uključen panamska radijska stranica koja je odjednom ugasio laganu glazbu i radijski spiker se obratio slušateljima sa riječima: „Oprostite na prekidu programa, no naš grof je s nama i želio bi Vam se obratiti vezano uz novonastalu situaciju za koju, vjerujem, svi već dobro znate, zato grofu predajem riječ u eteru"...

Paolo je slušao najavu od spikera za svog oca, te je sada očev glas koji je počeo čitati jutros napisan govor koji je glasio ovako: „Dragi moji Panamci, obraćam vam se Vaš grof. Kako svi, vjerujem, znate, stigao je onaj trenutak od kojeg smo svi strepili mjesecima, a to je da je Meksiko objavio rat sa španjolcima za svoju neovisnost. Već ste jutros čuli kako su španjolci ušli u Gvatemalu i opkolili je, no maloprije sam čuo da je već cijeli Honduras također opkoljen. Nažalost, sumnjam da će Panama biti pošteđena od španjolske opkoljenosti, pa Vam savjetujem da se pripremite za obranu naše Paname. Znam da neće biti lako, no volio bi da se borite do zadnje kapi krvi za našu državu. Također sam svjestan da rat neće završiti sutra, ni preksutra, već da će potrajati možda i desetljećima i da ja kraj rata možda neću doživjeti jer svi znate da nisam u cvijetu mladosti, no imam svoju naslijednicu koja će preuzeti moje mjesto poslije moje smrti. U ovom, neću Vas zavaravati, krvavom ratu za opstanak Paname bit će ključno da se ujedimo i da dijelimo ono što nam je najpotrebnije za preživljavanje. Možda će biti i nestašica tinte, papirusa, prijeko potrebne hrane za život, no to ćemo sve nadoknaditi nakon rata. No ono što nećemo moći nadoknaditi su životi mladih ljudi i muškarce koji će biti zauvijek izgubljeni. Želim da se ti mladići i muškarci čuvaju u ratu jer je ispred njih cijeli život nakon što rat jednom završi. Eto, nemam Vam reći ništa utješno, no neka Bog blagoslovi Panamu"...

Paolo je čuo da Octavio ima ogromnu knedlu u grlu tijekom cijelog govora od razliku od svećenika Miguela koji je jutros oštro objavio početak rata u Meksiku, a to je značilo da mu je ovo palo teže nego što je itko mogao zamisliti...

Sada je Paolo osjetio nečiju ruku na svom ramenu, brzo se okrenuo i vidio ženu u jednoj plavoj običnoj haljini ili odori, a na nogama je imala obične već raspadnute smeđe cipele, njena duga izrazito plava kosa je sjala poput najbistrijeg žita na poljina, kosa joj je bila raspuštena, pa joj je padala niz leđa, a njene izrazito zelene oči boje smaragda su blještile od sreće, a njen široki osmijeh je hladnu vojarnu ispunjao toplinom, a Paola je odmah osvojila, te mu je srce počelo kucati sto na sat...

Žena po imenu Adelaida mu se predstavila, rekavši mu: Bok, ja sam Adelaida Montero, no svi me zovu Adela, pa me možete i Vi tako zvati, ja sam ta Vaša kolegica jer sam završila za medicinsku sestru u rodnom dalekom Urugvaju, a Vi, kako se zovete?...

No Paolo nije čuo ni riječi koju je Adelaida izgovorila, samo ju je htio gledati i diviti se njenoj ljepoti, a i srce mu nije prestajalo udarati, a to je bio potpuno novi osjećaj za njega, ali znao je što to znači, no nije si htio dati lažnu nadu jer, vjerovao je, ovakva ljepotica sigurno ima muža, no srcu se nije moglo naređivati, ono je lupalo i lupalo