Nakon što je sišla niz stepenište, Amalia je otvorila velika vrata, izašla van i zatvorila vrata za sobom, te je udahnula svjež zrak i pogledala je u nebo koje je sada poprilično naoblačilo i sunčeve zrake su se borile da se probiju kroz guste oblake, a samo pokoja zraka se za to i uspjevala, no ne zadugo...

Sada je osjećala da je ovo vrijeme odraz i njenog sadašnjeg duševnog stanja u srcu, a u srcu je imala teške i guste oblake pune bola kroz koje su sunčeve zrake borile za samo onu malenu rupicu da zasjaju bar nakratko, no rupice nije bilo...

No sada je pomirila zrak koji je mirisao na kišu, te je rekla(u sebi): Ovo je miris kiše, čini mi se kao da će samo nebo plakati što sam se vratila u ovaj doživotni zatvor, no morala sam, shvati me, moj život je ionako gotov u ratu, a tom djetetu će tek početi...

Amalia je ustvari vodila razgovor sa oblačnim nebom u koje je gledala, no riječi nije izgovarala, već je ove riječi izgovarala u duši, riječi slomljene duše koje nitko nije mogao čuti, niti zabraniti da govori ono što osjeća, iako ni ona sama Amalia nije znala što osjeća, no njena duša je očito znala nešto što ona još uvijek nije shvatila jer je bila prezbunjena povratkom na staro...

Amalia je krenula hodati polaganim korakom do konjušnice gdje ju je čekala Anabella, no još uvijek je zamišljala da hoda prema Anibalovoj konjušnici i da će vidjeti sve one prelijepe Anibalove konje koji su bili slobodni otići kada god to požele jer nije bilo nikakvih vrata koji bih im to spriječila, no nisu odlazili, ostajali su uz njega, baš kao i Zeus koji je našao svoj dom na mirnom mjestu...

No morala je prihvatiti stvarnost, sada je daleko od toga svega što je proživjela u ovih godinu i tri mjeseca, sada je kod kuće i ide k svojoj Anabelli, morala se vraćati u stari dosadni život bez avantura, a sumnjala je da se ikada više vidjeti Anibalovo imanje, a i njega samoga, no znat će da ju čuva dok se ne uda za Martina, a onda će se morati oprostiti sa njegovom sjenom jer neće znati gdje je...

Sada se malo osjećala normalnije i slobodnije u svojoj jahačkoj odjeći nego u samoj krinolini, no znala je da ju čeka težak i dug put do one stare Amalije, ako se ta Amalija ikad više pojavi u punom sjaju, bit će onda ona koja se cijeli dan dosađuje sa svojim knjigama i živi u mašti...

No jedino u ovom trenutku što ju je iskreno veselilo, bilo je to da će biti prisutna kada njena Anabella postane majka, a ona će ih čuvati baš kako je i obećala samom Zeusu...

Ušla je, za nju, u mirisnu konjušnicu koja joj je oduvijek mirisila na prekrasno mirisno sijeno, no dok je hodala do Anabellinog boksa, htjela je svim konjima otvoriti njegova vratašća i pustiti ih da se istrče na livadu, no nije smijela jer je to bilo strogo zabranjeno vidjeti konja bez gospodara, to je bilo samo u slučaju požara konjušnice, ali inače konji su morali ostati u svojim boksovima...

Sada se osvrnula na Lucijinu tamnu smeđu kobilu Ofeliju kako ju je ona jedva pripitomila, ona je sada radosno pozdravljala Amaliju jednim rzajem, a Paolov svjetlosmeđi Olaf kojeg je on već dobio pripitomljenog, on joj se naklonio svojom glavom, a ona njemu je isto tako uzvratila, te se na kraju nasmijala, iako je do tada bila gotovo ozbiljna i u svojim mislima koje su joj bile u glavi...

Amalia je sada zastala pored dva otvorena i zapuštena boksa koji su već godinama bili napušteni i dok ih je gledala, prisjetila se kako je naučila jahati pomoću očevog crnog konja Cesara koji je doživio nevjerovatnih 40 godina, a to je za konja bila duboka starost i jedne večeri je samo sklopio oči i zauvijek zaspao, otac bi ju strpljivo posjeo ispred sebe na Cesara i učio kako držati uzde, kako pravilno sjediti na konju i kako ga konja voditi kuda želiš ići...

No kada je ona imala 10 godina, sjeća se te večeri kad ju je otac posjeo na sebe u fotelji u kojoj je on sjedio i priopćio joj da više neće jahati jer njegova Cesara više nema, no da ona ne plače za njim jer da je Cesar doživio duboku starost sa njim i da sada leži na nebu sa gomilu kobila oko njega i uživa u njima...

Sjećala se kako ga je pitala kako će sada održavati stečeno znanje iz jahanja dok nekada ne dobije vlastitog konja, a otac joj je rekao da će odsada ići na jahanje sa Paolom i njegovim Casanovom koji je brzo nakon što je on otišao u vojsku, razbolio se od neizliječive bolesti i nakon tri mjeseca umro, a imao je samo devet godina, no Paolo nije mogao za njim plakati kada su mu to roditelji napisali u pismu jer se u vojsci svaka, ali svaka suza kažnjavala teškim radom ili stražerenjem po noći jer je svrha vojske bila u tome da postaneš čovjek-čelik, da te ništa ne dotiče, no srećom Paolu nisu uspjeli uzeti njegovu prekrasnu i osjećajnu dušu i pretvoriti je u čeličnu i bezosjećajnu dušu koja ne osjeća ništa, niti je dotiče...

A kada se vratio iz vojske, dobio je na dar sadašnjeg konja Olafa koji je bio sasvim pripitomljen i imao je već godinu dana, već je bio odrastao konj...

No Amalia je uživala jahati sa Paolom i njegovim Casanovom, to joj je bio događaj dana, a onda je sa 14 godina dobila vlastitu kobilu Afroditu, a Paolo joj je tada priopćio vijesti za vojsku, odluku za medicinski fakultetu i onu najgoru vijest o njegovom odricanju svoje titule prijestoljonaslijenika zbog koje je uništio sve njene snove o avanturama koje je cijeli život mogla čitati u knjigama i sanjati u svojim snovima...

Ali kada se Paolo vratio iz vojske, ona je već jahala Afroditu kao velika, on ju je sa ponosom gledao kako ju jaše kao velika djevojka, a nakon nekoliko dana kada se malo odmorio, upoznao svoga novog konja Olafa i upisao svoj željeni fakultet, pozvao je i Luciju sa svojom tadašnjom kobilom Holly i Amaliju sa svojom tadašnjom kobilom Afroditom na jahanje sa njim...

A pošto je Lucia bila u potpunosti drugi planet od Paola i Amalije, pa je na to rekla da je to za nju samo gubitak vremena, dok je Amalia oduševljeno pristala i odmah se otišla spremiti za jahanje uz voljenog starijeg brata, a kada su se prvi put uzjahali na konje i osjetili tu slobodu na svojim konjima, a teme su samo išle jedna za drugom, dogovorili su se da će to biti dio njihovog dnevnog rituala, no ponovo se dogodio nepredvidivi život, pa se to nakon nekog vremena pretvorilo u tjedno jahanje, pa onda ubrzo nakon toga na mjesečno jahanje, pa ubrzo su taj svoj ritual i ugasili...

Amalia je sada prišla boksu i pločici na kojoj je bilo ugravirano Cesar, a pored toga boksa i pločice stajala je još jedna pločica na kojoj je bilo ugravirano Adria i taj boks je bio sasvim prazan jer je zakon glasio da kada umru grofov i grofičin konj, njihovi boksovi u konjušnici ostaju prazni u čast njihovim konjima koji su im služili tolike godine...

Amalia se jako mutno sjećala majčinog kobile Adrije, ona je bila teško bolesna zadnjih godina života, pa ju Carolina više nije mogla ni jahati, no Carolina nije imala srca ni ubiti ju, a veterinar koji ju je držao Adriju na životu nije grofici htio kvariti nadu da će njena smeđa prijateljica Adria biti ponovo oporaviti, iako je i sama Carolina koliko je ozbiljno Adrijino stanje, ipak se nadala da će ju bar još jednom moći uzjahati, no to se nažalost nije dogodilo...

Kada je Carolina vidjela, nakon tri pune godine da Adriju još uvijek hrane na žlicu i daju joj vodu isto na žlicu, a ona pune tri godine nije mogla ustati, samo je ležala na lijevom boku, morala je prihvatiti činjenicu da njena prijateljica mora umrijeti, ali samo je zamolila da ne upotrebljavaju pištolj, te da to naprave na humaniji način, pa su ispoštovali grofičinu volju i veterinar je Adriji dao injekciju sa sredstvom za eutanaziju... Jednostavno Carolina nije mogla biti uz nju dok su joj davali injekciju jer joj je to bilo prebolno za nju, pa je bila sama u sobi i gorko plakala...

Adria je umrla sa 33 godine života kada je Amalia imala svega tri godine, no Paolo joj kaže da je Carolina jako voljela jahati na svojoj Adriji...

Amalia je sada gledala te dva prazna boksa pored kojih su ostali samo pločice sa imenima pokojnih konja, no sada ju je odjednom trgnuo poznati rzaj njene bijele ljepotice Anabelle...

Anabellin boks se nalazio preko puta ovih praznih, a pomalo i zaboravljenih boksova koji su nosili imena grofičinog i grofovog starih konja i tako im odavali počast...

Sada se Amalia okrenula prema njenom boksu i vidjela ju kako je izbacila glavu kroz okvir boksa, polako joj je prišla jer je znala da kada je kobila trudna može biti opasna, pa je udariti da zaštiti svoje još nerođeno ždrijebe, pa joj je onda pažljivo položila svoje lice na njen nos, zatvorila oči i rekla joj(u sebi): Mila moja, znam da me razumiješ i ovako bez ijedne izgovorene riječi, kako možeš vidjeti, evo me, znam da sam ti rekla da me nikada više nećeš vidjeti, ali vratila sam se u svoju zlatnu krletku, vratila sam se najviše zbog tebe i Lupite koje me trebate, ponovo ću postati zatočenica vlastite kuće, no valjda mi je to sudbina, ali obećala sam Zeusu da ću se brinuti za tebe i vašeg potomka i to ću i učiniti, vjeruj mi, ti si moja bijela ljepotica i to ćeš zauvijek i ostati...

Sada je otvorila oči, te ju je nježno poljubila u njenu njušku, te ju počela maziti po grivi, a onda je posjetila nečije ruke koje su prekrile njene očima, a onda je čula i Paolov glas koji joj je rekao: Pogodi tko je?...

Prepoznavši Paolov glas, Amalia se istog trenutka okrenula prema njemu i čvrsto ga je zagrlila oko struka, a Paolo je sa dignutim rukama ostao zatečen njenom reakcijom, no ubrzo ju je i on nju zagrlio, te joj je rekao(gotovo šapatom): Nedostajao sam ti, zar ne?... Amalia: Braco, ni ne znaš koliko, mislila sam da si mrtav... Paolo se nasmijao, te je rekao: Zaboravila si da sam ja doktor i da bi ja sam sebe sredio da mi je nešto bilo...

Amaliji su potekle suze jer je bio neopisiv osjećaj biti ponovo u Paolovom zagrljaju nakon toliko vremena, ona bi u Paolovom zagrljaju ostala zauvijek jer se tu osjećala najsigurnije i najvoljenije, no sada se nasmijala na ovu šalu koju je on rekao, te je rekla(kroz suze): Sjetila sam se da si ti doktor, ali vidjela sam krv i vaša beživotna tijela prije nego što su me uspavali i odveli u tu štalu...

Paolo: Tvoja projekcija mozga je izmislila to sa krvi jer nije bilo nikakve krvi, samo smo zaspali od strelica u zračnim puškama, samo to... Amalia(kroz suze): Kako god bilo da bilo, svi ste bili nepomični...

Paolo ju je odmaknuo od sebe i iz džepa svoga odijela izvadio je bijeli svileni rupčić, te je počeo nježnim potezima ruke brisati suze sa njenih obraza i očiju i govorio(tiho): Nemoj plakati, seko...

Amalia je prestala plakati, te joj je Paolo pobrisao preostale suze koje su bile na njenom nježnom licu, a kada je obrisao i poslijednju suzu na njenim obrazima, rupčić je ponovo pospremio u svoj unutarnji džep...

Amalia je pogledala Paola i rekla: Čudno mi je vidjeti te u odijelu, inače si uvijek u doktorskoj kuti i u jahačkoj odjeći... Paolo: Brat ti je proglašen silovateljem i nema ti baš posla, zato sjedi u kući i u svečanom odijelu je... Amalia: Htjela sam ovo riješiti tj. razgovarati s tobom nakon jahanja sa Martinom, ali kada si već tu i nema još Martina, možemo to obaviti i odmah...

Paolo ju je nježno primio lijevu ruku, a svojom lijevom rukom je počeo maziti Anabellinu grivu, a i Amalia je isto počela ponovo maziti svoju ljubimicu... Paolo: Slušam te, seko... Amalia: Dok me presvlačila u jahačko odjelo, Lupita mi se povjerila i sve mi je ispričala... Paolo: I što misliš o tome?... Amalia: Braco, mislim da ste se svi troje malo previše zaigrali kao djeca u pješčaniku, a da nitko stvarno ne misli na to dijete koje će se roditi za nekoliko mjeseci, no što vam je bilo svom troma u ludim glavama kada ste to sve počeli, a pogotovo tebi, Paolo?...

Paolo: Seko, meni je bila dužnost da obranim čast naše sluškinje Lupite, Amalia, ja sam prije svega kavalir i zato sam preuzeo odgovornost kod našeg oca za to što sam učinio... Amalia: Paolo, ti si prije svega čovjek, pa onda sve drugo i otkud ti ideja preuzimati odgovornost za nešto što uopće nisi učinio?... Paolo: Seko, to je moje dijete, nije uopće bitno kako je napravljeno, hoću ga gledati, makar izdaleka, kako moje dijete trči po imanju... Amalia: A otkud ti ideja da ideš govoriti bilo što ocu o tom djetetu?...

Paolo: Amalia draga, dogovor između mene i Lupite je bio da ja prvom kažem ocu, a onda će ona sutradan reći Lorenu, zamisli da je otac to saznao od Lorena, a ne od mene... Amalia: Ali zašto je to otac morao uopće saznati, a i Loreno?... Paolo: Seko, za nekoliko godina bi se vidjelo da je to moje dijete... Amalia: No što ako bude svo na Lupitu, jesi li o tome razmišljao?... Paolo: Jesam, no to je moje dijete i moja krv, a što je po tebi trebala Lupita učiniti?, ajde reci... Amalia: Znaš... Paolo je pretpostavljao koji je odgovor, no ipak je rekao: Nemam pojma, reci mi... Amalia: Zaboga milog, Lupita nije bila djevica, mogla je poslije leći sa Lorenom i to je to...

Paolo se nasmijao i rekao: Seko, Loreno tada nije bio tu, no kako god bilo, postupio sam kavalirski prema njoj i zauzeo se za nju kod oca, a ti previše čitaš ljubavne romane, pa ti ovakve stvari padaju na pamet... Amalia: Aha, tvoj kavalirski čin je izazvao glasine koje ne prestaju otprilike četiri mjeseca, a ti, koliko vidim, sjediš kući i očajavaš zbog toga što nemaš posla...

Paolo: Zasada nemam posla, ali kada dođe rat, bit će im dobar i silovatelj da ih spašava od smrti... Amalia: Sada ćemo i o ratu, nego prvo ti moram reći da je Lupita prokrvarila prošli tjedan jer je primalja Pepita užasno gruba, a jadna se boji poroda uz nju, rekla mi je da bi najradije rodila i u štali kao Djevica Marija dok je rađala Isusa, ali da je ti porodiš...

Kada je čuo da je Lupita prokrvarila na pregledu kod primalje Pepite, Paolo je sav probijedio, bio je bijel kao papir, a pitao ju je drhtavim glasom: Je li sve u redu s njom i sa djetetom?... Amalia: Ona kaže da jest... Paolo je ispustio uzdah olakšanja, no potom je zabrinuto rekao: Pepitu znam, slovi za najgrublju primalju u Panami, no i ja bi najradije da ja porodim Lupitu, ali otac mi je zabranio da ju vidim na tisuću metara... Amalia: Braco, večeras ćeš ju vidjeti sa malim prekrasnim trudničkim trbuščićem... Paolove oči su zasjale kao dva safira, te je rekao: Već joj se vidi trbuščić?... Amalia: Da, mali, ali prekrasno joj stoji... Paolo: Seko moja, hoćeš li nam pomoći?...

Amalia je znala što Paolo od nje traži, pa mu je rekla: Braco moj, ovako, ja se u njen odnos sa Lorenom neću ni ne smijem petljati, a sa ocem ću ići korak po korak, možda mu se srce i smekša do Lupitinog porođaja... Paolo: Amalia draga, otac Lupitino dijete naziva kopile, mene omalovažava kada je to u mogućnosti, ošamario me svom snagom, htio me je izbaciti sa imanja, trebao sam biti prognan te večeri sa imanja, bio je bijesan kao ris na mene, no majka se zauzela za mene kao onda ti...

Kada je čula da je otac ošamario Paola, Amalia je u sebi prenerazila jer nije mogla vjerovati da bi otac mogao nekoga ošamariti iz bilo kojeg razloga, no sada je shvatila koliko je otac zapravo bijesan na njega što je to učinio...

Paolo je nastavio govoriti: Loreno i otac su dva problema koja će me ubiti, ako se pokušam približiti Lupiti... Amalia se nasmiješila, te mu je rekla: Onda se moli nebu da tako posloži zvijezde da ju ti uspiješ poroditi... Paolo: Molit ću se samo da dijete bude dobro, samo je to važno, a tko će ga donijeti na svijet, to je manje važno, no molit ću se da se zvijezde poslože i smiluju da ja svoje dijete donesem na svijet...

Amalia ga je gledala očima punim ljubavi i razumijevanja baš kao i on nju, nisu puštali jednom drugom ruku, no Amalia je vidjela koliko mu je zapravo stalo do tog malog stvorenja, ali nije znala kako da mu pomogne, bila je potpuno bespomoćna, ali mu je rekla: Molim Vas, od sada ćete me oboje slušati i raditi ono što vam ja kažem, bez pogovora, jasno?...

Paolo se nasmiješio, te je rekao: Seko, jasno, to znači da si smislila neki plan?... Amalia mu je samo klimnula, iako još nije imala nikakav plan u glavi, no potrudit će se da ga smisli, ipak je imala dovoljno vremena...

Amalia: Molim te, reci mi zna li Martin istinu?... Paolo: Ne zna, no pretpostavljam da sumnja u istinitost mojih riječi od prvog dana, ali mu ne mogu reći jer svi moraju vjerovati, pa čak i on, da sam ja to učinio, nitko nikada ne smije posumnjati u Lupitu, pa te molim da ni ti ne kažeš ovu istinu o meni i Lupiti...

Amalia: Obećavam ti da od mene neće doznati, no ti bi mu trebao sam reći... Paolo: Ne znam, ne znam, ionako previše ljudi već zna ovo, ne znam hoću li mu ikad reći istinu o ovome, no hvala ti što ćeš šutjeti pred njim...

No Amalia je Martinu zapravo planirala već danas reći Martinu istinu, možda smisle zajednički plan o Lupiti i Paolu, te je samo Paolu rekla: Pa mi smo uvijek bili tim i ostat ćemo tim zauvijek...

Amalia je oklijevala sa ovim pitanjem, te mu je sada rekla: Brate, Lupita mi je spomenula da te je otac ponovo pitao jesi li homoseksualac, rekao si mu da nisi, no meni možeš reći, ako i jesi, ja te nikada neću osuđivati i čuvat ću tvoju tajnu...

Paolo nije bio homoseksualac, no nije znao kako da to svima dokaže, te je rekao: Seko, nisam homoseksualac, kunem ti se našom majkom, ti bi prva saznala da jesam, ali nisam...

Amalia mu je vjerovala jer mu je iskrenost vidjela u očima, te je rekla: Vjerujem ti, brate, znači samo je posao taj koji te zaokuplja po cijeli dan?...

Paolo: Da, moja ljubav je moj posao, ako neka žena može uklopiti u taj moj nemogući raspored, dobrodošla je, no te žene nema...

Amalia: To smo sada sve riješili, a sada rat... Paolo: Što sa ratom, draga seko?... Amalia: Ti ćeš, brate, u rat, samo preko mene mrtve, jesi li me razumio?... Paolo: Ali tamo ću ići samo i isključivo kao medicinsko osoblje... Amalia: Ne zanima me ideš li kao vojnik ili medicinsko osoblje, ti tamo ideš samo preko mene mrtve, jesi li razumio?... Paolo: Ali dopusti da ti objasnim, molim te...

Amalia je povukla svoju ruku iz njegove, te je prekržila obje ruke i rekla: Da čujem, ali to tvoje objašnjene neće promijeniti moje riječi koje sam izgovorila maloprije... Paolo: Mogu postati ponovo heroj u očima ljudi nakon što spasim neke živote u ratu, a navečer ću se vraćati kući, a u rano jutro ću ponovo ići u taj šator, no vraćat ću se svaki dan kući zbog svega što mi je ovdje...

Amalia je odmahivala glavom i govorila: Vraćat ćeš se sve dok se jedne večeri ne vratiš, a to ne bi mogla podnijeti, dok si bio onih godinu dana na vojnom roku strahovala sam za tebe i ne želim to ponovo prolaziti...

Amalia je ponovo počela plakati, te ga je ponovo čvrsto zagrlila i rekla mu: Ne bih podnijela da te donesu u limenom lijesu, srce bi mi puklo, molim te, ne idi... Paolo ju je ponovo zagrlio, te ju je nježno poljubio u njenu crnu kosu i rekao: Kažem ti da neću ići na bojišnicu, samo ću biti u šatoru kao liječnik, a kako bi mi otac rekao bio bi ponosniji na mene da u ratu časno poginem nego što je ponosan što sam sluškinji napravio kopile... Amalia(kroz suze): Ja neću biti ponosna ako mi te donesu u limenom lijesu, to ti nikad ne bih oprostila, a i prije svega trebaš upoznati svoje dijete, barem mi reci da ćeš razmisliti o mojim riječima, molim te?...

Iako je Paolo svoju odluku davno donio da ide u rat kao medicinsko osoblje i da će se staviti na raspolaganje vojsci, htio je ipak Amaliju umiriti, te joj je rekao: Sada kada si ponovo ti tu, razmislit ću o tvojim riječima, obećajem ti...

Amalia se odmakla od njega, a dok je ona rukom brisala suze, Paolo ju je ponovo zagledao u oči, no ovog puta duboko, te je vidio da se one presijavaju, no ne od suza, nego od nečega neobjašnjivog, te ju je pitao: Seko, zašto imaš oči boje tuge?... Amalia: Braco, to mi je od suza... Paolo je odmahnuo glavom i rekao: Znaš da mene ne možeš lagati, ni prevariti, zato mi reci zašto imaš oči boje tuge?... Amalia: Braco, o čemu ti pričaš?, sretna sam što sam ponovo s vama i ovo su oči boje sreće...

Paolo ju je sumnjičavo gledao, ali ju je ipak pustio, možda je prezbunjena svim ovim, a Amalia je rekla: Ali zašto ćemo uopće ratovati?, mi i španjolci govorimo isti jezik... Paolo je tužno uzdahnuo i rekao: Ne znam ti odgovoriti na to pitanje, valjda je to zbog politike, ali to je kao da me pitaš zašto smo ti i ja rodili u ovom vremenu, kada je očito da hoćemo živjeti ispred svog vremena...

Iako mu je Amalia počela nešto odgovarati, vidivši Martina kako im prilazi, zašutila ju, a Martina je sada čula kako im govori: Oprostite ako prekidam trenutak brata i sestre koji se dugo, možda predugo nisu vidjeli?...

Martin je odjenuo sivo jahačko odjelo i bio je uvijek zgodan u njemu, ali Amaliji je srce, čini se, još spavalo dubokim snom i ništa nije ponovo osjetila...

Paolo se okrenuo prema Martinu i rekao mu: Ne, ne prekidaš ništa, upravo smo završili razgovor, tako da ti ju prepuštam...

Martin je došao do Amalije i rekao: Jako si mi nedostajala?, mogu li te poljubiti?... Amalia je samo klimnula, te ju je Martin poljubio, no njegove usne su je sada pekle kao da su to tisuću žeravica koje su upravo zapaljenje... Paolo: Neću prekidati ovaj prekrasni vaš trenutak, samo ću Amaliji reći da ću je poslije jahanja pregledati...

Martin se sada odmaknuo od nje, te je Amalia rekla: Braco, može, vidimo se poslije... Paolo je nakon toga otišao putem kuće, a Amalia je sada otvorila Anabellin boks, polako joj je stavljala sedlo na leđa, a Martin ju je cijelo to vrijeme mazio po grivi i gledao Amaliju kako spretno odsedlava svoju mezimicu i stalno se ponovo zaljubljivao u nju dok ju gledao, a njegovo srce je ludo kucalo u ritmu radosti sada kada ju ponovo mogao gledati...

Pet minuta kasnije:

Noseći svoje gospodare na leđima, Dior i Anabella su skladno hodali jedan uz drugog, vrijeme je bilo skoro isto, samo što je počeo puhati vjetar koji je najavljivao skorašnju oluju...

Otkada su sjeli na svoje konje, Amalia i Martin su jahali bez riječi, samo su se gledali i gledali i gledali, no Amalia je napokon odlučila prekinuti šutnju, te ga pitati: Ljubavi moja, ne sjećam se jesi li mi ikada rekao što voliš jesti?...

Amalijino pitanje je šokiralo Martina, te je umjesto odgovora pitao: Što te to zanima?... Amalia je znala da ne smije reći da bih mu to kuhala, jer kuhati uopće nije dozvoljno u visokom staležu, kuhati su samo mogle sluškinje, ali zato je rekla: Da znam što se nalazi na sluškinjom pladnju, pa da te omiljenim mirisom doručka probudim... Martin: Za to se ti ne brini, to su moje sluškinje da tu brigu brinu...

I tako Amalia na ovo jednostavno pitanje nije dobila odgovor, bila je teško razočarana, no to mu nije pokazala, već je postavila novo pitanje: A ljubavi, ne sjećam se jesmo li ikada pričali o djeci, što bih ti htio prvo?... Martin: Svejedno mi je što će biti, no imam već ime za sina... Amalia je bila sretna da je uspjela pokrenuti barem neku drugu temu s Martinom, pa ga je pitala: Reci mi kako ćemo ga zvati?... Martin: Ime će mu biti Charles John Huffam Martinez, sviđa li ti se?...

Amalia je mrzila sva srednja imena jer je to za nju bila živa glupost, kada je bila mala djevojčica, pitala se zašto svi grofovi, kraljevi, vojvode i sve velike gospode imaju srednja imena i zaključila je samo zato da ona mora izgovarati sva ta imena, a da se oni prave važni...

Sada joj se želudac preokrenuo od same pomisli da će joj sin imati još dva srednja imena uz svoje ime Charles koje je bilo prelijepo, no Charles John Huffen ne dolazi u obzir, sin će joj imati jedno ime kao sva normalna djeca...

Bojeći se da nije čula pitanje, Martin je ponovio pitanje: Sviđa li ti se ime?... Amalia je jedva izgovorila rečenicu: Ime Charles je prelijepo, ali zar moramo i dva srednja imena uzeti od Dickensa?... Martin: Pa trebali bismo jer i nas dvoje imamo svoja srednja imena, što ti se Charles John Huffen ne zvuči prekrasno?...

Amalija je preokrenula oči i rekla: Ljubavi, nemoj se ljutiti, ali zbilja zvuči malo glupo... Martin je bio malo uvrijeđen, pa je rekao: Dobro, onda možda Samuel Taylor, sviđa li ti se to?... Amalia: Ime Samuel je također predivno ime, ali ne želim nikakvo srednje ime za svoje dijete... Martin je sada blaže rekao: Ok, slušam tebe koje bi ti htjela ime za sina?... Amalia: Možda William kao Shakespeare ili možda Thomas kao Chatterton?... Martin: Dijete mi se neće zvati Thomas, pa da mi sa 18 godini počini samoubojstvo, a ni William, pa da mi traži tajice i lubanju za rođendan, zvat će se Charles John Huffen i točka...

Dok je izgovarao poslijednje riječi, Martinov glas je zvučao vrlo strogo, no Amalia se smijala tajicama i lubanja jer je znala da ime ne naslijeđuje ono što je sam pisac proživio ili napisao i tako je zanemarila Martinov strog glas...

A sada je čula kako ju Martin blago pita: A ti za djevojčicu?... Amalia nije željela reći jedino ime koje želi za svoju kćer jer je mislila da će ime isto biti povezano sa likom i dijelom te autorice, nego je malo promislila i brzo rekla: Hm... možda Catherine ili možda Grace?...

Premda je Amalia znala ime koje želi dati svojoj kćeri, morala je prvo čuti što će Martin reći na ova imena koja je sada izgovarila...

Martin: Pa ok, ako ti tako želiš, može, ali nekako mi nisu moćna... Amalia je skupila hrabrosti i brzo rekla: A ime Jane?... Martin: Hm... Jane, nije tako moćno, ali ipak nekako zvuči snažno, pa onda može, kćer će nam se zvati Jane... Amalia se nasmiješila, te je rekla: Hvala ti, znaš, meni to ime toliko znači... Martin: Znam da ti to ime znači jer ti se tako zove omiljena književnica, tako da pristajem da se naša kćer zove po njoj, no morat ćemo joj smisliti srednje ime...

Martinovo inzistiranje na srednjem imenu, Amaliji nije bilo jasno zašto toliko hoće da dijete ima srednje ime kada ih je ona mrzila, no i ovu temu će isto ostaviti za neka bolja vremena, možda za vrijeme kada zbilja bude trudna sa njihovom djetetom...

Amalia je tužno uzdahnula i rekla: Dobro, dogovorit ćemo se kada dijete dođe na svijet... Amalia ga je sada pitala: Ljubavi moja, ideš li ti u rat?... Martin je odmahnuo glavom i rekao joj: Sada kada si ponovo ti tu i trebaš me više nego ikad, više ne idem dobrovoljno u rat, nego samo ako me prisile da idem u borbu, no to se neće dogoditi jer će imati puno vojnika koji će htjeti dobrovoljno ratovati za našu neovisnost...

Kada je čula da Martin ne ide u rat, bar ne više dobrovoljno, Amalia je ispustila uzdah olakšanja, bar jedan manje za kojim neće strepiti u ratu, pomislila je, no željela je da joj je i Paolo potvrdio da ni on ne ide, ali on je tvrd orah i morat će ga nekako slomiti, no kako, još će razmisliti...

Martin je primjetio njen uzdah olakšanja, te je rekao: Ljubavi, je li ti laknulo što ja ne idem u rat?... Amalia mu je samo klimnula, te ga je pitala: Dragi moj, vjeruješ li ti Paolu da je stvarno silovao Lupitu?... Martin: Ni najmanje mu ne vjerujem, imam čak i neke činjenice koje mu dokazuju nevinost u cijeloj priči, ali mi neće reći istinu, ne znam zašto... Amalia: Ljubavi, meni je rekla Lupita istinu, pravu istinu gore u sobi i maloprije mi je Paolo to potvrdio i istina je da ju on nije silovao... Martin: Nego tko ju je silovao?... Amalia: Reći ću ti, samo te molim, zakuni mi se da mu ništa nećeš reći jer sam mu obećala da ti neću reći...

Martin je čvršće primio uzde, te je rekao: Samo ti meni reci istinu, neću mu reći da ju znam, časna riječ...

Amalia: Ona je tako reći njega silovala...

Martinu su sada sve njegove činjenice bile kristalno jasne i osjećao je kao da je napokon složio slagalicu od tisuću dijelova koju je mjesecima slagao, ali i osjećao je da mu je netko odjednom razbistrio um koji je bio u magli svo ovo vrijeme...

Čekajući Martinovu reakciju na ovo što mu je rekla, Amalia je gledala Martina, no Martinove reakcije nije bilo, zato je Amalia rekla: Martine, čuješ li me?... Martin: Draga, naravno da te čujem, ali osjećam kao da mi je netko odjednom razbistrio um jer mi je ta ključna činjenica nedostajala da mi razbistri maglu u mom umu...

Amalia: I što kažeš na to?... Martin: Ne znam što bi trebao reći, osim da Paolu želim svu sreću ovog svijeta da se vrati na posao koji iskreno voli...

Sada je jak vjetar počeo savijati granje drveća, te joj je kosa još više plesala oko nje, no to ju ni najmanje nije smetalo, a nebo se još više mračilo crnim i teškim oblacima, a u jednom trenutku je Amalia vidjela kako tmurno nebo oslikava žuta munja i para ga, baš kao što sada Martin para njeno srce koje je još spavalo dubokim snom, pa neće biti velike štete...

Amalia je očekivala neku Martinovu reakciju ili bilo što, tražila je i trebala je saveznika u ovom „planu" za Lupitu koji ni sama još nije imala, no u Martinu saveznika nije dobila, no tješila se da je i on u šoku kao i svi što ju vidi živu i da će sutra sve biti bolje...

Amalia: Ljubavi, moram te nešto pitati... Martin: Ljubavi, samo reci... Amalia je morala postaviti izravno pitanje i to u glavu, te mu je odmah rekla: Smeta li ti što nećeš biti grof jednog dana?... Martin: Srce moje, nisam se zaljubio u tebe zato si grofovska kćer, nego zato što je tvoja duša čista i da nemaš nijednu titulu nakon našeg vjenčanja, volio bih te do kraja života jer si ti prekrasna duša i samo tvoju dušu i vidim, zato je odgovor na pitanje; ne, ne smeta mi ni najmanje što mi nećemo vladati nakon što tvoji jednog dana napuste ovaj svijet, a Lucia neka uživa vladajući Pananom, a ti ćeš biti vladarica mog srca, a i ja od tvoga i to mi je jedino bitno...

Amalia mu se nasmiješila jer je ovo bilo najromantičnije što je danas čula od njega, a onda je rekla: Hvala ti, dragi moj, no tebi je jasno da ćemo mi dobiti titule vojvode i vojvotkinje od Paname?... Martin: Naravno da mi je jasno, ali i tebi će pripasti još jedna titula vojvotkinje od San Pedra... Amalia: Da, jasno mi je i iskreno se veselim tome...

No Amalia nije sebi zvučala kao da to iskreno misli, ali mislila je da je to zbog prvog dana zato što je kod kuće...

Amalia je sada pogledala Martina i učinilo joj se drugčijim čovjekom nego što ga je pamtila, no fizički je bio isti i imao je dušu, ali kao da se nekako promijenio, a onda je shvatila Martin se nije promijenio ni za dlaku, nego ona, iako je bila fizički ista, ona nije više bila ona, bila je sasvim druga osoba, bila je...Amelia.

Mogla se samo nadati da će onu staru dosadnu Amaliju bar donekle uspjeti vratiti, iako je do nje čeka dug i naporan posao, morala se nadati da će vratiti sebe, staru sebe da bi mogla opstati ovdje, u ovoj obitelji...

Amalia je primjetila crnu kacigu na Martinovoj glavi koju nikada prije nije nosio, te ga je pitala: Dušo, otkada ti imaš kacigu na glavi dok jašeš svog konja Diora?...

Martin ju pogleda, te joj odgovori: Otkada sam vidio kako se Vaš gost gospodin Pinada ozlijedio nogu na svom divljem konju Zeusu, a i Diora nisam prečešto jahao jer me podsjećao na tebe, no i tebi bi trebala paziti svoje Anabelle jer ju nitko nije jahao već godinu i tri mjeseca...

Kada je Martin spomenuo Anibala i njegovog Zeusa, Amalia je ostala naizgled ravnodušna, no unutar sebe je vidjela njegovo imanje i Zeusa kako slobodno i radosno trči livadom i da može otići kada god mu to srce želi...

No Amalia je bila šokirana da Martin više ne vjeruje u svog prijatelja Diora zbog Anibalove ozlijede zgloba na nozi koja ga je brzo prošla, no to ga nije spriječilo da Zeusu više ne vjeruje i da ga jaše sa kacigom, a ono što se dogodilo to je bila jedna nezgoda koja se dogodi i vrsnom jahaču, Anibal je znao za Zeusov strah od štakora, no ipak su si međusobno vjerovali i kada je bio na putu s njim, nikada ga nije ostavljao samog, a najviše ga je volio jahati golim leđima jer su tako njih dvojica bili povezaniji nego kada ga je morao odsedlati ili svezati za neke užadi, ali onda bi cijelo vrijeme bio s njim, pa se Zeus ne bi plašio ničega...

Amalia je tako isto imala povjerenja u svoju prijateljicu Anabellu, iako se ona oprostila od nje prije mjesec dana i prvi put joj je tada jahala na njenim golim leđima, to je Amaliji bio ugodan i neponovljiv doživljaj, a vjerovala je da je to bilo i za Anabellu, no grofska obitelj je strogo držala da se konj odsedlati prije nego što će ga jahati...

Amalia je također dobro znala da ju njena prijateljica može zbaciti sa sebe samo da zaštiti svog malog ždrijebeta koje je nosila u sebi, no to je bilo opravdano i bila se spremna dočekati na noge ili na travu koja joj je također bila prijateljica, a vjerovala je da će i ona jednog dana kada bude trudna htjeti učiniti sve samo da zaštiti dijete koje će nositi u sebi...

Amalia nikada nije imala kacigu jer je vjerovala kobilama koje su je nosile na leđima i izgrađivala s njima jedan prijateljski odnos, zato je Martinu odgovorila: Ja svojoj Anabelli vjerujem da me nikada neće zbaciti sa sebe i volim ju, a ti bi trebao vjerovati svom Dior kao nekad kada smo zajedno jahali...

Martin: Draga moja, ali Anabella je trudna i možete svaki trenutak zbaciti sa sebe zbog groma, a ti ćeš ostati ležati na travi i bit ćeš zauvijek paralizina...

Gledajući Martina, Amalia mu je zatreptala očima i rekla: Onda bi mi to bila najdraža paraliza ikad, imala bi muža koji bi me brižno njegovao do kraja naših života, zar ne?...

Sada joj je poput suze pala kap kiše na njen obraz i shvatila je da će početi pljuštati za koji minutu i da je došao kraj, barem za danas njihovom zajedničkom jahanju, elegantno se okrenula na Anabelli prema svojoj kući i pitala Martina: Hoćeš li doći k meni da se družimo?... Martin: Naravno ljubavi, čim se presvučem u odjelo, dolazim, a ti nam pripremi knjigu jer mi je nedostajao tvoj glas koji mi čita... Amalia: A da danas šah igramo, a sutra čitamo?... Martin: Ne volim šah, to mi je predosadna igra, ne znam što je nekim osobama u toj igri toliko zabavno?...

S tim riječima je Martin odjahao sa svojim Diorom do svoje kuće, a Amalia je sa osjećajem kao da ju je opalio hladan tuš, ostala je nepomično sjediti na svojoj kobili...

No za nekoliko trenutaka je došla k sebi i počela ubrzano jahati prema kući, a u mislima joj je prolazila Martinova zadnja rečenica: Ne volim šah...

No zanimalo ju je i ono što nije stigao odgovoriti jer je počela kiša, pitala se bi li ju zbilja njegovao da ostane paralizirana ili bi ju odbacio kao staru krpu, bi li stvarno održao crkvene zavjete koje će ubrzo položiti i brinuo se o njoj ili bi to prepustio drugima, ali vjerovala je da će na to pitanje i na još mnoga druga ubrzo dobiti odgovor...

Naravno, paralizu nije željela nikome živom, pa ni sebi, ali željela je svima, čak i sebi, da imaju dobrog čovjeka pored sebe koja god ih bolest pogodila...

Sada je vidjela kako je Carolina čeka na vratima kuće, a sama sebi je još uvijek govorila: Bit ću sretna s njim, bit ću, ovo je moj stari život i moram se ponovo naviknuti na njega, no bit ću sretna sa Martinom jednom kada mu kažem sudbonosno da...

Amalia je sa svojom Anabellom došla ispred kuće, te dok je sjahivala sa nje, govorila je Carolini: Majko, zašto ste tu, Vi trebate biti u toploj kući, a ne ovdje na kiši i na vjetru koji savija granja drveća... Carolina: Čekam tebe, mila kćeri... Amalia: Majko, ja sam odrasla žena i ne morate se više brinuti... Carolina: Kćeri, shvatit ćeš moju brigu kada i sama postaneš majka, shvatit ćeš da briga za dijete nikad ne prestaje, makar ono imalo pet, trideset ili pedeset godina, to je uvijek tvoje dijete... Amalia: Nadajmo se tome ubrzo...

Amalia je bila sada čvrsto na zemlji, te, vidjevši Helenu u blizini, rekla joj je: Heleno, molim te, odvedi Anabellu u konjušnicu...

Dok joj je puhao jak vjetar u lice, Helena je došla po Anabellu i polako ju odvela putem konjušnice...

Amalia je čula Carolinu kako je pita: Dušo, gdje ti je kaciga?... Amalia se počela smijati, te je rekla: Majko, pa zar i Vi?, Vi i Martin ste se družili sa tom kacigom, ali ja nikada nisam nosila kacigu dok sam jahala, a nikada i neću... Carolina: Ali Anabella je trudna, možete zbaciti sa sebe i onda možeš povrijediti kralježnicu...

Amalia: Majko, ne brinite se, u Anabellu imam povjerenja, no ako me i zbaci, neću joj zamjeriti, spremna sam se dočekati na noge, a čim joj počne rasti trbuh, ne planiram ju jahati sve dok ne rodi, nego kako mi je sestra?... Carolina: Pametna odluka, a sestra ti sada spava, bolje joj je i rekla je da će tek sići na večeru, Pedro je uz nju, no Paolo mi je rekao da te treba... Amalia: Da, imamo pregled, samo mi recite gdje me čeka?... Carolina: Dušo, u radnoj sobi te čeka...

Amalia i Carolina su ušle u kuću, a tada je počela oluja, a Carolina je zatvorila vrata i rekla: Ništa, ostavljam te uz Paola... Amalia: Majko, doći će Martin, pa ga samo uvedite u radnu sobu jer ćemo tamo i ostati, čitat ćemo... Carolina se nasmiješila i rekla: Dobro, kćeri...

Carolina je otišla svojim poslom, a Amalia je produžila prema radnoj sobi, a kada je došla do vrata te radne sobe, dotakla je kvaku koju je trebala otvoriti, no ova soba joj je toliko promijenila život u samo jednoj noći, znala je da je tisuću puta nakon toga bila u toj sobi, čak je sada bila zahvalna što se Lucia udala za koga god jer je sada ona prijestoljo naslijednica, a to je itekakav teret za koji ona očito nije imala pojma...

Sada joj je ruka otvorila vrata radne sobe, Paolo ju je čekao u fotelji, te je rekao: Golupčići su se vratili sa svoga jahanja... Amalia mu je samo klimnula, te mu je rekla: Budi brz sa pregledom jer se Martin otišao samo presvući i dolazi ovdje da čitamo knjigu... Paolo: Naravno, bit ću brz, nipošto ne želim ometati golupčiće dok guguću... Amalia je došla do fotelje nasuprot Paola, te je sjela na nju i rekla(kroz suze): Gugutati ćemo, bez brige... Paolo je pogledao u oči i rekao: Slijedi prvo pitanje; Naša srednja imena su?... Amalia: Ma daj, Paolo, znaš da mrzim sva srednja imena, a pogotovo naša, nemoj me to tražiti... Paolo: Znam da ih mrziš, ali isto tako znaš da imam cijeli dan na raspolaganju, a tebi dolazi tvoj zaručnik svakog trenutka, pa bolje ti je da odmah kažeš...

Amalia: Ok, evo ja sam Vanessa, ti si William, Lucia je Bianca, otac je Neil, majka je Eloisa, a Martin je Gabriel, zadovoljan?... Paolo: Bravo, sve si odgovorila točno, a u kojem gradu se nalaziš?...

Dok je odgovorala na Paolova glupa pitanja, Amalia se zapravo jako dosađivala, no ipak mu je odgovorila: U Yavizu, Paolo, u Yavizu... Paolo: Seko, bravo, a datumi naših rođenja?... Amalia je preokrenula očima, te mu je odgovorila: Da vidimo, ja sam 5.5.1780, ti si 7.8.1775, Lucia je 1.4.1782, otac je 4.12.1740, majka je 9.11.1740, a Martin je 9.7.1780... Paolo: Vrhunski, a sada slijedeće pitanje... Amalia ga je prekinula i rekla: Prije nego što mi postaviš novo pitanje, mogu li znati što ćeš me još tražiti?, hoćeš li tražiti i moj matičnih broj rođenih?... Paolo je oduševljeno gledao u Ameliju te je naposlijetku rekao: Znaš i njega?... Amalia: Ne, njega ne znam, njega nitko ne zna napamet... Paolo: Dobro, onda nastavimo...

Nakon pet minuta:

Carolina i Martin su došli do otvorenih vrata radne sobe, te je Martin pokucao na otvorena vrata i rekao: Ljubavi, šogoru, smetam li možda?, grofica mi je rekla da Amalia ima pregled kod tebe... Paolo: Ne smetaš, budući šogoru, nego Amalia, ovo je zadnje pitanje i onda te puštam da uživate uz knjigu... Amalia je bila već umorna od Paolovih pitanja, te je rekla: Ajde pitaj...

Paolo: Kada ste se trebali oženiti?... Amalia: 03.06.1809... Paolo: Još ono najzadnje pitanje koji je danas dan?... Amalia: Paolo, molim te, pusti me više... Paolo: Obećajem, ovo je zadnje... Amalia: 03.09.1810... Paolo se digao sa fotelje i rekao: Sada sam se uvjerio da si odlično, nego ja sada idem, a tebe, seko prepuštam tvom princu...

Paolo i Carolina su otišli svaki svojim putem, a dok je Martin prilazio fotelji, pitao je Amaliju: Što te pitao?... Amalia: Osnovno, ali i to osnovno me smorilo... Martin: Koju knjigu želiš da ti dohvatim?... Amalia: Jules Verne i 20.000 milja pod morem, tu je gore iznad mene, pa molim te... Martin je dohvatio Amalijinu željenu knjigu, te je rekao: Naravno, ljubavi, evo u mojoj ruci je, a hoćeš li da ja počnem čitati, a ti ćeš nastaviti, kada se malo odmoriš?... Amalia mu je samo klimnula, a Martin je sjeo u fotelju svom blistavom bijelom odjelu i počeo joj čitati...

No Amalia je isključila njegov glas, te je zatvorila oči i u mislima otišla tamo gdje je ostavila dio sebe, ponovo je osjetila jak miris maslačaka, ali vidjela je i Zeusa kako sretno trči livadom, a njena duša je bila nasmijana, ali nigdje nije mogla vidjeti Anibala, no ona je tamo gdje je sretna...

Osjećajući taj mir koji joj je davalo to imanje, razmišljala je hoće li to sjećanje na imanje mira izblijediti za nekoliko dana, tjedana ili mjeseci, vjerovala je da hoće, ali nije htjela ponovo postati divlja, nego je htjela očuvati taj mir u sebi jer je ipak htjela biti uzor kao vojvotkinja ove zemlje, ali prvenstveno kao majka svojoj djeci, no kako očuvati mir koji će nakon nekoga vremena odletiti kao ptica koju ne možeš zadržati, nije znala...

No sada je ponovo čula Martina kako joj kaže: Hoćeš li ti nastaviti čitati?...

Premda je Amalia vjerovala da su prošli sati, otkad je zatvorila oči, sada je otvorila oči i pogledavši na zidni sat koji je nemilosrdno kucao, pomalo razočarano je shvatila da je prošlo tek pola sata, te je uzela knjigu iz Martinovih ruke, te mu je rekla: Dušo, naravno da ću ja nastaviti čitati... Martin se namjestio tako da upija svaku njenu izgovorenu riječ i gleda ju kao da ju nikada nije u životu vidio, a Amalia je počela čitati kao u stara dobra vremena...

Navečer tog dana:

Prije nego što je izašla iz svoje sobe u tamnoplavoj krinolini u koju se presvukla uz pomoć Lupitu, te je Lupitu poslala u blagovaonicu uz riječi: Lupita, odsada me morate i ti i Paolo slušati, ako hoćete da vam pomogne, jasno?... Lupita: Gospo, jasno...

No u Lupitinim očima je vidjela tisuću pitanja na koje sada nije mogla odgovoriti, samo joj je rekla: Idi u blagovaonicu i nemoj, molim te, gledati Paola, a istu tu uputu je on dobio za tebe, a ja ću odmah doći... Lupita: Gospo, dobro, sve će biti onako kako Vi kažete... Lupita se glavom naklonila, te je otvorila vrata, izašla i zatvorila ih za sobom...

Kada je bila sigurna da nema nikoga, pogledavši se u zidno ogledalo, te je sama sebi rekla: Čini se da sam sama u ovoj bitci za Lupitino i Paolovo dijete, o Bože prosvijetli me, pomozi mi da smislim nešto, neki plan, bilo što, molim te...

Sa tim riječima je otvorila vrata, izašla iz sobe i za sobom je zatvorila vrata, prošla je kroz hodnik, sišla je niz stepenice, te je stala pred vrata blagovaonice i lagano pokucala na njih, a onda je čula Lupitin glas kako govori: Evo gospe...

Lupita je lagano otvorila vrata blagovaonice, a Amalia je ušla u nju, a Paolo, Martin i Octavio su se istog trenutka digli sa svojih stolica što je Amalia mogla vidjeti pod obrisima svijetla svijeća koje su gorjele na stolu...

No i primjetila je da je Lucia zaprepaštena prizorom koji upravo vidi, ali vidjela je da je Lucia jednim oštrimm ubojitim pogledom spriječila Pedra u pokušaju dizanju sa stolice...

No pogledavši u oca i Paola, osjetila je tu čudnu napetost između njih dvojice, ali što je mogla učiniti, za sada su joj ruke bile čvrsto zavezane...

Sada kada su bile sve oči osim Lucijinih očiju bile okrenete prema njoj, Amalia se osjetila poput porculanske lutke koja nije imala osjećaje, niti si se s njom mogao igrati, zapravo ta porculanska lutka je služila samo za divljenje njenoj ljepoti, no nisi je mogao uzeti u ruku, a da te nije strah hoćeš li ju razbiti...

Amalia nije htjela biti porculanska lutka koja će samo stajati u uglu, zapravo zapitala se što ona ovdje radi, zašto nije na Lupitinom mjestu i ona ne služi, ali znala je da se ti trenutci neće nikada vratiti, sada je tu gdje jest, morat će se priviknuti na ovaj stari život, ma kakav god da jest taj život...

Vidjela je da joj je sada Martin izvadio njenu stolicu i da ju čeka, te mu je prišla i sjela na stolicu, a Martin je privukao stolicu pod i vidjela je da su se svi muški osim Pedra s njom spustili na svoje stolice, no sada je Octavio podigao svoju čašu za vino i rekao: Prije nego što počnemo večerati, moram reći nešto... Octavio je nastavio govoriti: Ovo čašu dižem u Amalijinu čast, najmilija kćer mi se vratila iz mrtvih, to treba proslaviti, organizirat ćemo krabuljni ples pod maskama u tvoju čast, živjela ti nama sto godina, kćeri... Amalia: Ali oče, rat će, rat je pred vratima... Carolina: Nema veze dušo, iako je rat pred vratima, trebamo proslaviti tvoj povratak među žive, krabuljnog plesa pod maskama će biti slijedeći tjedan i gotovo, ne prihvaćam „ne" kao odgovor... Amalia se nerado nasmijala i rekla: Dobro, majko, bit će tako kako Vi kažete... Svi osim Pedra i Lucije su digli čašu najboljeg pijenušca i rekli: Živjela!... Octavio je spustio čašu, te je svima rekao: Dobar tek!...

Nakon večere:

Amalia je cijelu večer bila na velikom opreznu od strane Lucije i Pedra i neprimjetno ih gledala cijelu večer, a Lupita i Paolo su je poslušali, pa se nisu ni jednom pogledali...

Martin: Grofice, grofe, ja bih pošao doma, kasno je, umoran sam, ovo je bio naporan, ali čaroban dan za mene... Carolina: Dođi nam i sutra... Martin: Ne brinite se, naravno da ću vam doći... Amalia: Ja ću te ispratiti, ljubavi... Martin se digao sa svoje stolice, te je Amaliji izvukao stolicu, te se i ona digla, a Paolo i Octavio su se ispričali zbog toga što se ne mogu dići jer su se prejeli...

Amalia se cijelu večer nerado smijala, ali sada im je rekla: I ja sam umorna, pa ću, kada ispratim Martina, otići u svoju sobu i najvjerovatnije odmah zaspati, tako da Vam želim laku noć... Carolina: Naravno, idi lezi, laku noć kćeri... Lupita: Gospo, trebam li Vam ja?... Amalia: Ne, slobodno možeš ići na spavanje nakon što ja ispratim Martina...

Martin joj je kavalirski držao vrata blagovaonice, te je Amalia samo prošla kroz njih... Došli su do vrata, no vani su se još čuli gromovi, munje i kapi kiše koje su odskakale o tlo tj. oluja se još nije stišavala...

Martin ju je ponovo strastveno poljubio, no sada je osjetila da je njegove usne peku kao najljući feferon ikad, no na večeri nije bilo feferona, ni išta ljutog...

Martin se odmaknuo, nasmiješio se i rekao: Ljubavi moja, laku noć i sanjaj mene... Amalia se jedva natjerala da se ona njemu nasmiješi i kaže: Dušo, laku noć i ti sanjaj mene, vidimo se sutra... Martin je otvorio vrata i izašao na oluju, a Amalia se uputila gore u svoju sobu, no kada je došla na vrh stepenica osjetila je da su joj obrazi mokri...

Jedva je uspjela doći u svoju sobu, okrenula je ključanicu u bravi barem tri puta, no nije izvadila ključ, te se samo bacila na krevet u krinolini, stavila na noćni ormarić otvorenu knjigu „Stanarku napuštene kuće" koja je spavala već godinu i tri mjeseca pored njenog jastuka, te je lice spustila duboko u jastuk koji ubrzo postao mokar njenim suzama... Ali ubrzo je nakon toga i zaspala, ali suze su joj i dalje nizale jedna za drugom.

Dok je Amalia spavala u svom krevetu, Anibal je bio na granici pronašao između Kolumbije i Venezuele...

Našao je prenočište kod jednog skromnog starca i sada je sjedio pored vatre kao nekoć, a u ruci mu je bila samo imao šalicu čaja od kamilice, ali mu je u mislima bila samo jedna stvar, a to je je li Amalia slatko spava?...

A zagledavši se duboko u šalicu čaja koju je imao u ruci, sjetio se svoje tajne koju nitko nikada neće saznati, zatvorivši oči, prisjetio se smrti Josepa Márqueza...

Prije 15 godina:

U kući je bila čudna napeta atmosfera, svi su znali što se događa, ali nije nitko htio o tome misliti jer su se svi još nadali da će se Josep još izvući, no liječnik koji je bio s njim cijelu noć jer je imao tešku upalu pluća, napokon je izašao iz njegove sobe, a Melissa ga je dočekala ispred sobe...

Kako je cijelu noć ostao u Josepovoj kući, Anibal je vidio da liječnik i Melissa nešto vrlo tiho pričaju, Anibalu je srce bilo u peti, makar je znao da će ovaj trenutak jednom morati doći, no nije se htio još oprostiti od Josepa...

Liječnik je Melissi odmahnuo glavom, a Melissa je Anibala pogledala očima pune tuge, te je glasno pitala: Može li Anibal ući k njemu?...

Svi su znali koliko Josep voli toga sada već muškarca Anibala koji mu je bio više nego sluga, pa tako i liječnik...

Liječnik je klimnuo glavom i rekao: Gospodin Márquez upravo njega želi vidjeti...

Melissa je rukom pozvala Anibala da dođe k njoj i Anibal joj je došao, dobro znajući što se događa sa Josepom...

Korak mu je bio težak poput olova, no došao je do Melisse i liječnika i rekao(gotovo plačući): Izvolite, gospodinu liječniku?... Liječnik: Gospodin Marquez te želi vidjeti, možeš li ući?... Anibal je samo klimnuo glavom, a liječnik je otvorio vrata i rekao: Evo uđi...

Anibal je ušao u sobu i vidio Josepa kako leži na krevetu, a sunčeva svijetlost obasjava njegov krevet...

Iako je bio na samrti, Josep je unatoč svemu još uvijek imao normalan glas, te je rekao: Dječače moj, priđi mi...

Iako odavno nije bio dječak kojeg ga je Josep pokupio u luci prije 12 godina, nego je izrastao u lijepog i pristojnost 30-godišnjaka, ali oduvijek je, za Josepa, ostao dječak kojeg je upoznao u luci...

Anibal mu je prišao, silno trudeći se da sam Josep njegovu tugu u glasu, rekao je: Evo me, Vaš sam sluga pokoran, Josepu, što me trebate?... Josep: Yon mi je užasno tajnovit, nije mi htio reći hoću li umrijeti, reci mi ti hoću li umrijeti?...

Na te Josepove riječi, Anibalu su suze potekoše, a Josep shvati poruku jer ga je već predobro poznavao, te je rekao: Dječače moj, nemoj plakati, pa ja ću sada k svojoj supruzi Bianci i kćeri Evi, zamisli kada jednog dana sretnemo gore, upoznat ću vas, mojoj kćeri i supruzi ćeš se svidjeti...

No svaka riječ je bila suvišna i Josep je uzaludno govorio, Anibalu su samo tekle suze i nije mogao govoriti, no Josep je sada prešao na stvar: Dječače moj, vjerno si me služio ovih 12 godina i red je da te nagradim, sigurno se sjećaš onog dana kada sam ti rekao za očevu titulu i za sef koji je netaknut?

Anibal se vrlo dobro sjećao svega, te je pošto nije mogao ni riječi progovoriti od silnih suza koje su samo tekle, samo klimnuo, a Josep je nastavio govoriti: Ti znaš gdje je ključ od sefa, a kada isplatiš moje sluge iznosom iz sefa, ostati ćeš ogroman iznos, to sam ti obećao kada sam te dovodio ovdje...

Anibal je jedva progovorio(kroz gorke suze): Vi ste mi poput pravog otac kojeg nikada nisam imao i ja ništa ne mogu uzeti od Vas... Josep se sada nakašljao, te je rekao: Dječače moj, i ti si mi kao sin kojeg nikada nisam imao, naučio sam te svemu, no molim te uzmi ovaj novac jer ćeš ti znati sa tim novcem upraviti...

Anibal je jedva progovorio(kroz gorke suze): Ok, prihvatit ću novac, ali radit ću samo dobra s njim, obećavam Vam... Josep: Dobra odluka, ali radi s novcem što ti duša želi jer je novac tvoj, no ne znam što će biti sa gradom El Doradom kada ja umrem, ali to sada nije ni bitno, no još jedna stvar, u mojoj oporuci si kao moj sin i prema oporuci ćeš postati nadvojvoda nakon što ja umrem...

Anibal se pokušao usprotivi, no Josepove poslijednje riječi su sada glasile: Njom se možeš koristiti, a ne moraš, no to ćeš biti zauvijek i ti i tvoja žena kada je budeš imao...

A onda ga je očinski pogledom pogledao i izdahnuo, a Anibal mu je zatvorio oči i nastavio plakati...

Anibala je trgnuo iz sjećanja o Josepovoj smrti starac koji je govorio: Oprostite gospodine... Anibal: Da?... Starac: Namjestio sam Vam deku i jastuk u štali, pa u miru popijte taj čaj od kamilice, a ja idem spavati, želim Vam laku noć... Anibal: Bog Vas blagoslovio, hvala Vam na gostoprimstvu, a ja ću odjahati dalje sa svojim Zeusom u zoru, i ja Vama želim laku noć... Starac: Zeus je velika maza, samo neka se on počasti sa svježom slamom u štali i obojici Vam želim sretan put dalje...

Starac je otišao u svoju kuću, a Anibal se ponovo zagledao u šalicu čaja od kamilice, te je rekao: Samo sam pristao biti vladar od Tunapuna, ali moja vječna tajna će ostati moja titula nadvojvode od Trinidada i nitko nikada neće otkriti istinu jer želim biti običan čovjek kao i svi drugi...

No osjetio je suze na svojem obrazu jer kada god bi se sjetio Josepa, suze bi mu krenule same od sebe, ali nije ih zaustavljao, pustio ih je neka teku...