56. Amalijin veliki povratak izaziva u Luciji novi prezir, no u drugima radost
Sutra ujutro:
Kada je pristala jučer navečer u Yucatansku luku, Amalia je dugo čekala na kočiju za Panamu, sada kada je bila u crnoj zatvorenoj kočiji polako ulazila na imanje San Carlos, sunce ju je pozdravljalo koje se polako uzdizalo na nebo, te se Amaliji činilo da ovo putovanje kočijom traje cijelu jednu vječnost, no na trenutak je i zaželjela da putovanje traje cijelu vječnost...
Zagledavši se sada u svoju žutu krinolinu u kojoj nije mogla opustiti svoja leđa, nego ih je morala držati ispravnima što je bilo bolno za njena leđa koja su se već navikla na opuštenost, a kada je podigla krinolinu koja je skrivala njene noge u čizmama na vezanje koje su joj dosezale do koljena, imala je osjećaj da su joj se noge kuhale od vručine u vunenim postavljenim čizmama, a i počele su je i boljeti noge jer su čizme bile teške poput željeza...
Sada je poželjela obuti svoje lijepe japanke i odjenuti odoru i opustiti cijelo svoje tijelo, no to nije više bilo moguće, ali živjela je u nadi da će se ponovo naviknuti na ovu raskošnu odjeću jer je sve bilo, nadala se, stvar navike...
Prekrasna zelena kutija sa bijelom mašnom na vrhu joj je ležala u krilu, sada je pogledala u nju i već se počela pitati što joj je to bivši gospodar kupio za poklon, no nije mogla odgonetnuti što to prigušeno zvecka u unutrašnjosti same kutije koju je odlučila tek otvoriti kada bude sama u svojoj sobi...
Pogledavši kroz prozor kočije koji je gledao u vrata kuće, shvatila je da kočija polako staje blizu samih vrata, njeno se srce našlo u vrlogu snažnih emocija u kojih je prevladavala emocija velikog straha, no kada je sada zatvorila oči jer su joj odvanjale jedne od Anibalovih poslijednjih riječi, a to su bile riječi: Ni ti ni itko me neće vidjeti... Zbog tih riječi su joj potekle suze i njeno srce je brže zakucalo...
Dok je kočija u potpunosti stala, a ona je otvorila oči koje su bile pune suza, još uvijek je sjedila u kočiji, čuvši kako joj kočijaš vrlo polako dolazi otvoriti vrata, počela se pitati je li Anibal stvarno već čuva, gdje se skriva i zašto ga ne može vidjeti, no shvatila je sada da joj je Anibal postao anđeo čuvar kojeg možda više nikada neće vidjeti, no znat će da je tu jer je naučila da je Anibal čovjek od riječi...
Prije nego što su se vrata kočije potpuno otvorila, obrisala je suze potezom dugačkih žutih svilenih rukavica čija ju je sama pojava svrbila zbog poslijednjih trzaja vrućine prije nego što dođe jesenjska idila i njene razne boje dođu do izražaja, a sada je još jako sunce pokazivalo svoj punu moć, a u samoj crnoj kočiji je bilo dodatno vruće...
Kočijaš je otvorio vrata kočije, ispružio ruku prema Amaliji, naklonio se i rekao: Djevo, stigli smo...
Amalia je uzela zelenu kutiju u lijevu ruku koju je dotada držala u svom krilu, ustala je sa mjesta na kojem je sjedila i primila ruku kočijaša, te kada je izašla van kočije, rekla mu je: Hvala Vam što ste me doveli dovde... Kočijaš: Nema na čemu, i drugi put...
Kočijaš ju je pogledao u oči i rekao: Idem natrag u Yucatan... Amalia: Hajde, idite s Bogom... Kočijaš joj je pustio ruku i polako se ponovo popeo na kočijaško mjesto, pokrenuo svoja dva konja i pojurio prema izlazu sa imanja...
Gledajući kako kočija odlazi sa imanja, Amalia je osjećala da ju je kočija ostavila negdje u tuđini, a ne pred vratima roditeljske kuće...
Krenuvši polako prema vratima, osjetila je pravu težinu svoje prelijepe krinoline, osjećala je kao da na sebi nosi olovo, a na nogama teško želježo...
Došla je na vrata svoje kuće i digla je desnu ruku da bih pokucala na vrata, no onda je vidjela one nevidljive lance i okove koje će dobiti čim uđe unutra...
Iako joj je izgledalo to od nje i sebično, htjela je još samo malo udisati slobodu i biti slobodna, zato je spustila ruku i okrenula se prema livadi i gledala ju, livada koja joj je nekoć bila utočište, livada koja joj je dala voljenog zaručnika Martina, sada je imala svaki osjećaj kao da je umrla jer nije željela ni potrčati u nju, samo je željela tamo negdje u najgušćoj travi vidjeti drago i poznato lice zvano Anibal kako se skriva, ali je podsvjesno znala da ga neće vidjeti u toj travi, ni nigdje, no ipak se nadala, iako nije znala zašto ga želi toliko vidjeti kada ju iza ovih vrata čeka njena obitelj, no vjerovala je da je Anibal bio njena mirna i sigurna luka jer je ipak na njegovom imanju pronašla dugotraženi mir koji je sada bio ponovo uzdrman dolaskom kući...
No Anibal je krenuo drugim i težim putem za Panamu jer je htio zamesti svaki trag za Amalijom, zato se nije ukrcao u parobrod kojim je išla sama Amalia, već je pričekao parobrod za Kolumbiju...
Sada se tek parabrodom brodom iskrcao u Kolumbiji sa Zeusom koji ga je na svojim leđima vjerno nosio, ali Anibalu je sada u mislima jedino bila Amalia, htio ju je što prije vidjeti, no znao je da to nije za sad moguće jer joj je još predaleko, iako mu je srce lupalo u ritmu njenog imena, morao se strpiti koji dan...
Dobro je znao da neće moći s njom razgovarati kao do sada, no bit će joj nevidljiva sjena koja će ju štititi poput oklopa od svih i od svega, čak je spreman, ako će to biti potrebno, primiti metak namjenjen njoj...
Sada se samo nadao da je sretno stigla u Panamu i da je već u zagrljaju najdražih koji će ju znati zaštiti dok on ne stigne tamo da ju čuva...
Dok je Amalia još nekoliko puta udahnula daške slobode, tek se sada okrenula i napokon skupila snage da pokuca na vrata...
Kada je pokucala na vrata, osjetila je kako se nevidljivi okove i lanci polako stežu oko njenih ruku...
U blagavaonici:
Kada su čuli kucanje, Octavio je mračno pogledao Paola i rekao mu(bijesno): Moli Boga da ovo nije još jedna tvoja sluškinja ili ne daj Bože neka dama iz visokog društva koja je trudna sa tvojim kopiletom jer te u suprotnom ni rođena majka neće moći prepoznati... Paolo je dobro znao što je to značilo, ali on nije ništa bio kriv, te nije znao ni tko kuca, te je pogledao Octavija i mirno mu rekao: Ali oče, ja sjedim ovdje i ne radim ništa... Octavio(bijesno): Ne zanima me ništa, samo sam te upozorio...
Paolo je sada pogledao Carolinu koja je sjedila preko puta njega i oblikavao joj rečenicu svojim usnama: Majko, vjerujte mi... Carolina ga je nježno gledala i isto mu oblikovala dvije riječi svojim usnama: Vjerujem ti...
Amalia je ponovo pokucala na vrata, no ovaj put jače i odlučnije, a Octavio je rekao: Netko je uporan, Renata, idi mu otvori...
Octavio se nekako potajno nadao da bi to mogao biti Martin koji je bio uvijek točan, no ni danas nije došao na doručak kao ni jučer, ni prekjučer jer se Lucia udavala, a Martin to nije mogao podnijeti jer ga je u srcu razarala bol...
Octavio je gledao njegovu praznu stolicu i pored nje prazno mjesto gdje je nekoć sjedila Amalia, samo je duboko uzdahnuo, bojao se i pomisliti što je napravio Martinu odobrivši Lucijin i Pedrov brak, mogao je pretpostaviti da će Lucijina i Pedrova sreća podubiti i ponovo još više otvoriti njegovu duboku ranu koju je nosio na srcu koja je svaki dan krvarila zbog njegove voljene i nesuđene supruge Amalije...
Renata koja je stajala uz blagavaonska vrata, sada je rekla: Grofe, idem odmah provjeriti tko je to tako uporan... Renata je izašla iz blagavaonice i za sobom zatvorila blagaovaonska vrata, te je krenula otvoriti ulazna vrata na koja je Amalia ponovo zakucala...
Otvorivši vrata, Renata je odmah prepoznala Amaliju koja se nasmijala na Renatinu reakciju, Renata je htjela vrištati od sreće, no Amalia ju je prstom koji je prislonila na svoja usta, a pritom joj je rekla(šapatom): Renatice, molim te, budi tiho, ovo mora biti iznenađenje za sve koji su unutra...
Renata je duboko udahnula da se smiri, te joj je rekla(šapatom): Dobro, dobro, no je li možda ovo ja sanjam jer ste Vi gospo, proglašeni mrtvim prije godinu i tri mjeseca?... Amalia je odmahnula glavom i rekla joj(šapatom): Renatice, ne sanjaš, stvarno sam tu i živa sam, no pričat ću unutra što mi se dogodilo?... Renata(šapatom): Naravno da će to pričati unutra, no mogu li Vas zagrliti, molim Vas?...
Amalia(šapatom): Renatice, naravno... Renata ju je čvrsto i srdačno zagrlila, a Amalia je osjetila kroz njen zagrljaj da je dobro došla natrag u ovu tuđinu i u svoj zatvor od kojeg je nakratko pobjegla...
Renata se odmakla od Amalije, naklonila joj se glavom i rekla(šapatom): Dobro došli kući, nego trebam li Vam nešto pomoći?... Amalia je neprimjetno uzdahnula i rekla(šapatom): Hvala ti, Renata, pa ustvari mi i možeš pomoći... Renata(šapatom): Samo recite kako?...
Amalia joj je pružila zelenu kutiju koju je držala u ruci i rekla(šapatom): Bi li mogla odnijeti ovu kutiju u moju sobu, molim te?...
Iako je Amalia znala da je njena soba zaključana, znala je da jedna od ženskih sluškinja mora imati ključ, no koja i kako joj sada soba izgleda, je li možda puna prašine, nije znala odgovor na to pitanje...
Renata(šapatom): Gospo, ali Vaša soba je zaključana, znate grofica je puno propatila zbog Vaše navodne smrti, pa je naredila da Vašu sobu zaključaju, a ja nemam ključ od te sobe, a ne znam koga ima... Amalia(šapatom): Nema veze, to ćemo poslije riješavati... Renata(šapatom): Ali kutiju mogu ostaviti pored Vaše sobe, ako naravno želite?...
Amalia je ispod mašne pažljivo izvadila zamotani papirus sa doktorskim pečatom koji je predstavljao njen nalaz o njezinoj navodnoj amneziji i rekla(šapatom): Renatice, spusti ga pored blagaovanice, pa ćeš ga poslije odnijeti gore... Renata(šapatom): Dobro...
Renata je uzela zelenu kutiju iz Amalijine ruke i lagano ju spustila pored vrata blagaovaonice, te je tada čula Octavija kako joj govori: Renata, tko je to?... Renata: Grofe, sada ćete vidjeti...
Zatim je Amalia ušla u predvorje, za sobom je zatvorila vrata i rekla(šapatom): Renatice, otvori mi blagaovanska vrata... Renata(šapatom): Gospo, naravno...
Čim je ušla u kuću, Amalia je osjetila kako joj se okovi i lanci zaključavaju na njenim rukama koje nikad neće više moći otključati, osjetila je i svoje plitko disanje koji joj se odmah vratio stupivši u kuću, borila se sa svakim udahom i izdahom, pomislila je da je u vlastitoj kući veća zarobljenica, nego što je bila na Anibalom imanju, sada se pitala hoće li ikad više ponovo prodisati punim plućima, no nije znala odgovor...
Amalia je sada stala na drugu stranu velikih vrata od blagaovanice, dok je Renata ušla u blagaovanicu, te ju je Octavio pitao: Renata, tko je bio to?... Renata je već otvarala drugu stranu vrata i govorila: Sada ćete vidjeti, ne budite nestrpljivi, neka bude iznenađenje...
Octavio je sada progutao ogromnu knedlu u grlu jer je već zamišljao još jednu trudnicu na vratima, no ovaj put neku nepoznatu i govori da je dijete Paolovo, a on ne bih podnio još jedno kopile, te ju je sa oprezom pitao: Renata, molim te, reci mi da nije iznenađenje neugodno?... Renata: Grofe, ne bojte se, nije neugodno, nego je upravo suprotno, to je najugodnije iznenađenje u proteklih godinu dana i tri mjeseca...
Lucia ju je sada bijesno pogledala, te kada je Renata primjetila taj bijesni Lucijin pogled, te se brzo ispravila: Osim, naravno, što su se kneginja Lucia i knez Pedro prekjučer oženili i dobit će ubrzo dijete...
Lucia je bila omražena od strane sluškinja, svojim bahatim ponašanjem nije pokazala nimalo suosjećanja prema njima, dok su Paolo i Amalia skoro bili dio njih, no grof Octavio im nikad nije dopuštao da prijeđu tu granicu između gospodara i sluškinje jer ih je svo troje pripremao za titule koje će jednog dana dobiti, međutim to je jedino ozbiljno shvatila najmlađa kćer Lucia i bila je okrutna i bahata prema sluškinjama, ali i grofica Carolina je imala predobro srce i bila dobra prema slugama...
Čim je čula Renatinu ispravku, Lucia se sada okrenula svom doručku na tanjuru i počela ga ponovo jesti, no Carolina je tad rekla: Renata, tko je ispred vrata?... Renata se naklonila grofici glavom i rekla: Jeste li spremni da otvorim vrata i da vidite tko je iza njih?... Svi su se okrenuli glavom prema vratima, te je Octavio rekao: Renata, molim te, ne drži nas više u neizvjesnosti, otvaraj ta vrata...
Renata se osmijehnula i polako je otvarala vrata, govorila je: Vratila se gospa... A kada je otvorila vrata do kraja, rekla je: Gospa Amalia Martinez...
Kada ju je vidjela, Lucia se počela gušiti hranom koju je jela jer se njena najgora noćna mora vratila, i to u punom sjaju, no brzo je pokrenula komadić koji joj je zastao u grlu...
Paolo je imao najbolji pogled na vrata, te je dok ju je gledao kako ulazi, osjetio je miješavinu oduševljenja, žalosti i veselja, a imao je tisuću pitanja nad glavom, a samo jedan od njih je: gdje je bila svo ovo vrijeme... No iz očiju su mu počele teći suze, no ovaj put to su bile suze radosnice što napokon ne sanja i stvarno vidi svoju najdražu sestru Amaliju živu...
A Carolina ju je gledala, nakon onoliko suza prolivenih za njom nije mogla vjerovati da je vidi živu, mislila je da sanja ili da je umrla u snu, a Octavio ju je gledao i također nije mogao vjerovati koga njegove oči vide...
A Lucia je odmah skrenula svoj prezirni pogled na Pedra koji ju je gledao u strahu za vlastiti život jer su mu njene oči govorile da će ga prvom prilikom ubiti...
No Pedro je uspio na trenutak pogledati i samu Amaliju koja je sada ulazila u samu blagaovaonicu, iako nije nikad došao do pravog zaključka je li ona bila doista Rosalia ili nije, rekao je(u sebi): Ako si doista bila nijema Rosalia, zašto si se vratila, zašto?, jednom sam ti spasio život, ali drugi put neću moći...
Amalia ga je sada na trenutak blago pogledala, Pedro je taj pogled uzvratio istom mjerom, te se vratio jelu...
Amalia je ušla u blagaovaonicu sa podignutom glavom, imala je ozbiljan izraz lica jer je htjela svima pokazati da je žena sa stavom, njena duga crna kosa koja joj je padala sa ramena sjala joj je kao da ju je rano jutros oprala, a vrat joj je ukrasila njena biserna ogrlica, no Amalia je prvo spustila glavu da pogleda Pedra za kojeg je pretpostavljala da ništa nije shvatio ni dan danas da je ona bila nijema Amalija, pogledala ga je kao čovjeka, a ne ološa koji je ustvari i bio, no uvijek ga je gledala kao čovjeka, ali smatrala je da je i on Lucijin žrtveni jarac, no za to nije imala dokaza i zato će biti na velikom oprezu od sestre Lucije i šogora Pedra, no pokušat će doznati koliko je Pedro zapravo kriv u njenoj otmici i pokušaju ubojstva?...
Carolina i Octavio su se sada digli sa svojih stolica i, iako su bili u šoku što je vide živu, prišli Amaliji, te su je čvrsto zagrlili, a ona je sada dobila svoj blagi i omiljeni smiješak i opustila je glavu, te je Carolina rekla(kroz suze radosnice): Kćeri, mislili smo da si mrtva, zapalila se štala gdje si bila oteta, otplakivali smo te...
Amalia je imala smiješak na licu, te je rekla: Majko, oče, ja sam prije što se štala zapalila, pobjegla gola i bosa, no kako nisam znala gdje sam, otišla sam prema planinama da vidim gdje mi je dom, ali dogodila mi se nesreća, naime pala sam niz stjenu i izgubila sam pamćenje i do jučer nisam znala tko sam...
Paolo su suze radosnice curile dok joj je prilazio, te je rekao: Majko, oče, mogu li ja da svoju najdražu sestru zagrlim?...
Octavio i Carolina su se odmaknuli od Amalije, te je Octavio rekao: Sine, naravno... Octavio je sada pogledao Helenu i rekao: Helena, donesi Amaliji na njeno mjesto stolicu i pribor za jelo jer je sigurno gladna...
A dok je Helena sve priređivala za Amaliju, Paolo je čvrsto zagrlio Amaliju, te je rekao(kroz suze radosnice): Nemaš pojma koliko si mi nedostajala, seko najdraža...
Amalia je pomislila da Paolo samo zna da se samo zbog njega u ovaj, za nju, zatvor, ako nije sada odmah, postat će joj ubrzo njen ponovo zatvor...
Sada je i Amalia njega čvrsto zagrlila, te osjetila Paolov miris koji je mirisao na posebnu vrstu lavande, to je miris za kojim je žudjela pomirisati ga na njegovom odjelu svakog jutra, otkada je znala za sebe, to je bio Paolov miris...
Kada je poslijednji put bila tu, htjela je da Paolo zagrli i da taj miris još jednom, no znala je ako je on zagrli, on bi znao da je to ona jer ju on najbolje poznavao kao njen voljeni stariji brat, pa ga je izbjegavala cijelo vrijeme, no to joj je teško padalo..
Sada je i ona sama počela plakati jer je ponovo bila u najdražem mogućem zagrljaju, u onom bratovom gdje se oduvijek osjećala sigurno, te je rekla(kroz suze radosnice): A ti, braco, nemaš pojma kako te ja volim i kako je to bilo biti bez ijednog sjećanja na svoju obitelj, na svoje podjetlo, to je nešto grozno... Paolo(kroz suze radosnice): Seko, volim te, a ti si imala amneziju, dopustit ćeš mi da te poslije pregledam i da vidim je li ti stvarno bolje ili ćeš nam ujutro reći tko ste vi, ne poznajem vas... Amalia(kroz suze radosnice): Naravno da hoću, braco, tebi samo vjerujem, a ovo sam dobila od doktora koji me obilazio u samostanu...
Amalia se jedva odmaknula od njega jer je uživala napokon biti u njegovom zagrljaju, te mu je zamotani papirus koji je cijelo vrijeme držala u ruci, predala mu je u ruke zamotani papirus koji je napisao i potpisao doktor Noel iz Trinidada, te je Paolo otišao do svoje stolice, sjeo, obrisao svoje suze, te odmotao papirus i počeo ga čitati u sebi...
Helena joj je pripremila njeno staro mjesto, te je Amalia sjela, obrisala je suze sa ubrusom na stolu, te se zahvalila Heleni i zatim pitala: Ima li što novo?... Lucia je ponovo digla pogled sa tanjura i rekla: Upravo gledaš u novu groficu i grofa, a za tebe prevedeno, seko draga, ja i Pedro smo se prekjučer oženili i dobit ćemo ubrzo dijete, postat ćeš ujna...
Amalia je glumila zaprepaštenje tom vijesti, te je drhtavim glasom rekla: Mislim čestitam, ali korota nam traje dvije godine, onda kako ste se mogli vjenčati?...
Octavio: Dušo, morao sam odobriti taj brak jer je Pedro obeščastio tvoju sestru i napravio joj dijete koje je potom izgubila, no bez brige, držali smo se propisa u skladu sa korotom, Lucia nije imala bijelu vjenčanicu nego tamno smeđu, a pošto ju je Pedro obeščastio, ubrzo joj je napravio i drugo dijete koje je sada u njenom trbuhu... Amalia: Oče, razumijem Vas...
Carolina se smirila, uzela Amalijinu ruku, te joj je rekla: Neka si se ti samo nama vratila, živa i zdrava...
Lucia se smučilo od toga prizora majke i kćeri, te se ispričala, no nitko na nju nije obraćao pažnju, pa je rekla: Pedro, pomozi mi do kupaonice... Pedro: Naravno, pomoći ću ti...
Lucija i Pedro su se digli sa svojih mjesta i izašli do predsoblja, te je Lucia zatvorila obje strane vrata... Pedro: Idemo do kupaonice ili ne?... Lucia ga je gledala i govorila(bijesno): Joj ja sam gora budala što sam te udala za tebe, takvog glupog... Pedro: Što sam sada rekao?... Lucia(bijesno): Naravno da ne idemo, to mi je bio samo izgovor, da se ne ispovraćam od izlijeva majčine nježnosti prema njenoj mezimici Amaliji...
Pedro je bio jadan što ju mora slušati, te joj je rekao: Pa postigla si ono što si htjela, trudna si, vjenčali smo se i postali smo knez i kneginja, što više hoćeš?... Lucia(bijesno): Jesi ti stvarno glup ili se to samo praviš?...
Lucijin bijesni pogled je bio stalno na njemu, odavno ga se počeo bojati, te joj je rekao: Ajde reci, nije mi do pogađanja... Lucia(bijesno): Hoću sve samo za sebe, pokušavam i brata otjerati sa imanja, ali to mi ne uspjeva, no možda ocu uspije...
Pedru su te riječi zazvučale strašno jer je to značilo da je i on ugrožen više nego što je mislio, a onda je čuo Luciju kako mu ga pita: Kao prvo, nisi li je trebao odvesti na rasprodaju robova?... Pedro: I jesam, odveo sam je u Yucatan na neki parobrod...
Pedro se bojao priznati da ju je tamo stavio na parobrod za Trinidad jer bih možda shvatila sve, iako nije ni on siguran da je Amalia bila nijema Rosalia, odlučio joj je prešutjeti tu informaciju, te je Lucija rekla(bijesno): Yucatan?, trebao si je odvesti u Monte...Monterin...
Kada je bila bijesna, Lucia nije znala dobro izgovarati imena gradova, te joj je Pedro rekao: Lucia, kaže se Monterey, da sam ju vozio u Monterey, on je blizu, sigurno bi se od tamo odmah vratila... Lucia(bijesno): Pedro, nije važno kako se kaže, nego tu nešto gadno smrdi, još nije spomenula pucnjavu i za amneziju treba puno više vremena da dođeš pameti, a ne samo jedan dan, a mi moramo saznati što je zapravo posrijedi?... Pedro: Lucia, molim te, smiri se, štetiš našem djetetu...
Lucia(bijesno): Što ako neću da se smirim?... Pedro: Lucia, naštetit ćeš mu, molim te... Lucia(bijesno): I da znaš samo, da ovo čudo, ni dana neću nositi od šest mjeseci, bilo živo ili mrtvo, ono se mora roditi prije Paolovog kopileta...
Pedro je znao da će ovo Lucija reći prije ili poslije zato je smišljao plan u sebi kako da zaštiti to dijete koje nije krivo nizašto, no još ga nije imao, ali znao je jedino da će on hodati za njom kao sjena i neće je ispuštati iz vida ni na sekundu...
U blagaovaonici:
Amalia je u blagaovanici upravo govorila: Kada sam se jučer apsulutno svega sjetila, pamćenje mi je dolazilo malo po malo u ovih tjedan dana, sjetila sam se pucnjeva, leševa oko sebe i pomislila sam da se moram što prije vratiti i voditi svoj narod jer ste svi bili mrtvi u mom sjećanju, čak i moj...
Amalia je tada pustila lažnu suzu, a Octavio je rekao: Dušo, tvoji otmičari su nas uspavali zračnim puškama da bi tebe oteli, no lijepo je da si se odmah brinula za svoj narod... Amalia se pravila glupa, te je sada rekla: Naravno da sam se brinula za svoj narod, ali što je sa Martinom, je li se on nakon što se meni to dogodilo oženio?... Octavio joj je odmahnuo glavom i rekao: Mila, nije se oženio, nego već godinu i tri mjeseca dolazi tu s nama biti i odlučio je biti vjeran tebi zauvijel... Amalia: A gdje je sada?...
Octavio: Pretpostavljam da nije najbolje primio vijest da se tvoja sestra udala za svoju ljubav, a on se nije oženio za tebe...
Renata: Grofe, oprostite što se miješam, ali ako želite, ja mogu provjeriti je li Vojvoda na svom imanju i reći mu da se gospa vratila među žive... Octavio joj se osmijehnuo i rekao: Renata, naravno, idi po njega...
Renata se glavom naklonila, otvorila blagovaonska vrata, te se susrela sa Lucijom i Pedrom koji su je čudno gledali, te je samo dok je prolazila do ulaznih vrata, rekla: Kneginjo, kneže, ispričavam se...
Otvorivši ulazna vrata, osjetila je topli vjetar koji će se ubrzo pretvoriti u onaj hladni vjetar, ali ona u ovom trenutku nije marila za vjetar, nego je izašla van i počela trčati koliko su je noge nosile preko livade koja je spajala dva imanja i dva srca...
Dok je Renata trčala prema drugom imanju, u blagovaonici se Carolina Octaviju obratila sa riječima: Dragi, kako nismo primjetili tog jutra da ogrlice nema na tom mjestu?, a ona je neuništiva... Octavio: Draga, bili smo u šoku, tko bi u onom trenutcima mislio na taj detalj... Carolina: Dragi, to je bio važan detalj... Amalia: Majko, oče, molim Vas, sada sam tu i nemojte više o tome... Carolina: Upravu si, kćeri, nećemo više o tome, sada ćemo samo gledati u budnoćnost...
Renata je dotrčala na imanje San Pedro, zaustavila je prvog slugu kojeg je vidjela i pitala: Je li Vojvoda na imanju?... Martinov sluga Gustavo je pogledao Renatu i rekao: Jest, eno ga u blagovaonici i jede... Renata: A gdje mu je blagovaonica?... Gustavo: Čim uđete, druga vrata lijevo... Renata: Hvala Vam puno...
Renata je došla i otvorila gotovo uvijek otključana ulazna vrata od Martinove kuće... Kuća je bila prizemna, ali sve je bilo tamno jer su zastori bili navučenu i sve slike na zidu u predsoblju su bile pokrivene crnom gustom tkaninom...
Renata je došla do Martinove blagovaonice, te ga vidjela kako u crnom odjelu silom jede nešto nalik na jogurt, a svaki zalogaj mu zastaje u grlu, odlučila je sada pokucati na vrata jer mu je i blagovaonica bila također navučena zastorima, a Renata je pretpostavljala da je sve to tamno okruženje ima veze sa Amalijim nestankom tj. smrti...
Martin je sada čuo Renatino kucanje na blagovanska vrata, okrenuvši glavu prema njoj i odmah je u polumraku blagaovaonice prepoznao Renatu, ozbiljno se zabrinuo što je vidi tu jer nitko nikada nije bio kod njega na imanju, pomislio je da se nešto loše dogodilo sa grofom Octavijom ili groficom Carolinom, te ju je odmah pitao: Renata, jesu li grof i grofica dobro?...
Renata: Vojvodo, grofica i grof su dobro, a bit ćete i Vi kada Vam kažem novost, nego smijem li pristupiti?... Martin je sumnjao u Renatine riječi da će on biti dobro od novosti, no odlučio joj je reći: Renata, samo naprijed...
Renata mu je prišla i rekla: Vojvodo, grof me poslao da Vam kažem da je Vaša zaručnica Amalia živa i upravo sjedi za stolom sa svojom obitelji...
Martin je mislio da je pogrešno čuo Renatine riječi, te ju je u nevjerici pitao: Renata, ti se ne šališ sa ovim što si mi upravo priopćila?... Renata: Vojvodo, ozbiljna sam, grof mi je rekao da Vas obavijestim i da dođete što prije tamo...
Martin se digao sa stolice, te joj rekao: Renata, moram ići tamo... Renata: Vojvodo, samo dajte...
Kada je izašao iz blagovaonice, dok je prolazio kroz svoje tamno predsoblje, srce mu je lupalo sto na sat, jednostavno nije mogao vjerovati što je upravo čuo, ni neće vjerovati dok ju ne vidi svojim očima i ne uvjeri se da je to stvarno ona... Izašao je van i potrčao je poput geparda prema imanju San Carlos...
Za sekundu se stvorio pred ulaznim vratima susjednog imanja, te je oprezno ušao unutra, prvo se susreo sa Lucijom i Pedrom koji su još bili u predsoblju, te im se sada naklonio i rekao: Kneginju i knezu čestitam na vjenčanju... Lucia: Hvala ti Martinu...
A sada je čuo Amalijin glas za koji je mislio da nikada više neće čuti osim u svojim mislima i sjećanjima, dolazio je iz blagovaonice, blagovaonice čija su vrata bila otvorena, srce mu je zaplesalo kada ju je vidio u predivnoj žutoj krinolini, no ipak je bio oprezan jer je mislio da je ovo samo san...
Martin je ušao u blagovaonicu, te ju je oprezno zazvao: Amalia, jesi to ti?... Amalia ga je čula, digla se sa stolice i pogledala ga u njegove zelene oči, te je rekla: Ljubavi moja, jesam, to sam ja...
Martin se rasplakao jer je bio u oči u oči sa Amalijom, gledao ju je u njene tamnosmeđe oči, a ona njega u njegove zelene oči i bila je istina, Amalia je bila živa i stajala je pred njim, a srce mu je tuklo sto na sat, kao da će mu svaki trenutak iskočiti iz grudi...
Martin je Octavio pitao(kroz suze): Grofe, sa Vašim dopuštenjem, ja bi Vašu kćer poljubio?... Octavio: Martinu, imaš moje dopuštenje, poljubi je... Martin i Amalia su se sada zagrlili, zatvorili oči i strastveno su se poljubili...
A Lucia i Pedro koji su sve to promatrali iz predsoblja, Lucia je Pedro rekla(bijesno): No krasno, neka uživaju dok mogu jer imam novi plan... Pedro: Već si ga smislila?... Lucia mu je samo klimnula i vidio joj je podli osmijeh na licu, a Pedro se neprimjetno počeo tresti i bojati njenog novog plana koji će, pretpostavljao je, uključivati ponovo njega i Lorena...
Bạn đang đọc truyện trên: AzTruyen.Top