U međuvremenu u gorućoj štali:

Anibal je ležao na leđima pritisnut gorućom gredom koja je pala na njega, točnije na njegovu lijevu ruku i nogu, no iako ga je lijeva ruka i noga jako pekla zbog goruće grede, nije ispuštao nikakav zvuk jer je već navikao na veliku bol koju mu je vatra nanosila...

Premda se u nekoliko navrata pokušao osloboditi grede sa sebe, to mu nije polazilo za rukom jer mu je greda zbog toga pravila još veće opekline na ruci i nozi i sve mu više dogorijevala bijelo odjelo kako se pokušavao osloboditi, no nije bilo pomoći, pa je od toga odustao i prihvatio svoju sudbinu, a to je da će ga ovaj put vatra ubiti...

Nije se mogao izvući ispod nje, a ni dotaći je da ju digne, no ni to ne bih pomoglo jer je greda bila preteška, nije ga boljelo što mu vatra prodire gotovo do samih vena jer je imao preveliku toleranciju na bol, naučio je kroz djetinstvo i mladost da u tišini preboli svoju bol, makar je to sada značilo smrt za njega...

Gledajući vatru oko sebe, ležeći sada mirno, još se borio uzdisati poslijednje daške kisika, pomiješanim sa ogromnom količinom dima koji je gutao u svoja pluća...

Odlučio je da neće više gledati smrti u oči, nego će pokušati zaspati i tako umrijeti jer do jutra ga neće biti...

Prije nego što je zatvorio oči i dopustio da ga živog vatra proguta jer je to jedino u ovom trenutku mogao, pustio je najtišu suzu i dok ga je u grlu već jako gušilo okus dima, uspio je prošaptati zadnju riječ na svojim usnama: Amalia...

S tom rječju na usnama je Anibal zatvorio oči i vidio njeno lice, lice svog anđela kojeg je volio svim srcem koje se sada polako gasilo, vidio je Amalijino lice u plamenu koji je gledao zatvorenih očiju, to lice mu se smijalo, gotovo je mogao čuti kako se smije, no znao je da je to plod njegove mašte, ali bilo mu je drago što ju vidi prije nego što izdahne...

Anibal je sada polako utonuo u duboki san jer ga je opijao silnim dim oko njega, a u tim trenutcima su mu stali otkucaji srca i izgubio je i najmanji dah iz svojih pluća, no po njegovu čistu dušu umjesto smrti u crnom sa krampom u ruci, došla je žena u bijelom i sa velikim anđeoskim krilima, a ta žena je bila srednje životne dobi i uzela mu dušu u svoje naručje i odnijela ju u nebesa, a duša mu je još uvijek slatko spavala u njezinom naručju dok mu je tijelo još uvijek patilo u plamenu i pod gredom koja je na njemu sada počela gorijeti...

Nosila ga tiho, ne ispustivši ni riječ jer se bojala da ga ne probudi takvog milog i usnulog, dolepršala je do vrata raja i tu ga nježno spustila na oblak mekan poput pamuka, tako da je rukom napravio jastuk od mekog oblaka i samo nastavio spavati...

Žena je uvukla svoja anđeoska krila i ušla je kroz vrata raja koja je ostavila otvorena za njega, te se otišla sakriti iza zida jedne kućice jer je raj bio poput zemlje, samo je jedina razlika od zemlje, u raju nema umiranja i tamo živimo vječno i u raju nam nestaju sve rane i povrede koje smo za života dobili jer nam je duša čista pred Bogom...

Kada se žena sakrila, promatrala ga kako slatko spava, no osjećala je u duši ogromnu krivnju za ovo što mu je upravo učinila, no prošaputala je: Sine moj... To je naravno bila njegova majka Gabrijela, no kada je vidjela da se budi, otišla je jer se nije mogla suočiti s njim odmah...

Ubrzo se Anibal probudio iz dubokog sna i polako je otvorio još snene oči, te je odmah shvatio da se više ne nalazi u gorućoj štali, nego na nekom predivnom, ali mračnom mjestu...

Sada osjetivši kako sa lakoćom udiše svježi noćni zrak u pluća i da se može bez problema micati, shvatio je da se nalazi pred vratima raja koja su bila otvorena, no da je još bila noć, ali spoznaja da je mrtav i to ga je jako rastužilo jer je shvatio još jednu stvar, a to je da više nikad neće vidjeti, ni čuti glas od svoje Amaliju...

Otkad je upoznao Josepa, počeo je vjerovati u čuda i mislio je da će ga netko i ovaj put spasiti, no očigledno to nikome nije palo na pamet, no ipak je izdahnuo sretan jer je uspio u zadnji trenutak spasiti Albu i njezinu voljenu kobilu Montanu jer su njih dvije Alonsu značile sve na svijetu, a on je znao kako je to biti sam na svijetu, zato je skočio u tu goruću štalu da ih bar pokuša spasiti što je nekome bilo sve na svijetu i uspio je, a svi oni ljudi koji samo gledali kako u gorućoj štali gore i Alba i njena kobila Montana nisu se usuđivali riskirati svoj život da bar pokušaju spasiti tu mladu curu i njenu Montanu, nego je jedini to on učinio...

A što se tiče Amalije, ma koji put odabrala sada bez njega, razmišljao je, od sada će ona imati anđela čuvara na nebu koji će bdijeti nad njom dan i noć i čuvati je od svih i svakog koji bi joj bio u stanju nauditi joj u bilo kojem smislu te riječi...

No sada je podigao ruke na razinu svojih očiju i pogledao svoje šake, vidio je da je i dalje čovjek od krvi i mesa, nije tako zamišljao kada jednom dođe u raj, mislio je da će biti proziran i da će biti bez organa i osjećaja, no čuo je svoje srce kako lagano kuca...

Vidio je da mu je bijelo odjelo na mjestu, no bilo je bez ikakvih rupa i rana, odlučio se sada dići na noge, te u moru ljudi pokušati pronaći svoje voljene osobe koje je morao prerano pokopati i usput isprobati svoja anđeoska krila koja je sigurno dobio...

Kada se uspravio na noge, pogledao je iza sebe i shvatio je da nema nikakva anđeonska krila, pomislio je da je još možda prerano da mu izrastu, pa je prošavši kroz vrata raja, krenuo u potragu svojih voljenih...

U samom raju je bilo tako tiho i mirno da je pomislio da je sam u raju, no svi su tada spavaju jer je bilo gluho doba noći, ali sada je negdje u daljini čuo dječji razigrani smijeh, te je potrčao do toga mjesta i vidio je svoju braću, petogodišnjeg Manuela i dvogodišnjeg Victora kako se igraju na igralištu, bili su na klackalici...

Vidjevši ih, shvatio je da je za njih vrijeme stalo onoga dana kada su zauvijek zatvorili oči na zemlji, ostali su oni isti dječaci koje je poznavao u svom djetinstvu, te sjetivši se što su i oni proživjeli od gospodara Padille tih godina, sada je pustio jednu suzu iz oka dok ih je gledao kako se sretno i veselo klackali jer su ovo zaslužili i da budu bez ijedne brige na svijetu...

Gledajući ih kako su slatki jer su i oni bili djeca od krvi i mesa, sjetivši se kako je izgledao gospodin Padilla, pogledavši u petogodišnjeg Manuela, shvatio je da on više nalikovaju gospodina Padillu, imao je njegove grube crte lica, kratku smeđu kosu i oči boje trave koje su sada sijale u mraku dok je gledao u Victora, no bio je dječjeg blagog karaktera i nije skidao osmijeh sa lica, a onda je pogledao dvogodišnjeg Victora koji više nalikovao na nikad zaboravljenu majku Gabrijelu, imao je njene blage crte lica, kovrčavu malo dužu crnu kosu i oči boje kestena baš kao i on sam, ali najblaži mogući karakter i zarazni smijeh koji je odzvanjao cijelom kućom u kojoj su boravili u Anibalom mučnom, ali ipak sretnom djetinstvu...

Gledajući u njih dvojicu preko elastičnog stakla koji je sada dodirivao rukom, Anibal je sada osjetio nečije ruke koje su ga sa leđa nježno zagrlile oko struka i lice koje se nježno naslonilo na njegova leđa...

Anibal je odmah prepoznao ruke koje su ga zagrlile, to su bile ruke njegove nikada neprežaljene majke Gabrijele, htio se odmah okrenuti i zagrliti ju, no Gabriela je digla glavu sa njegovih leđa i rekla mu: Sine, znam da znaš da sam to ja, ali ako ti vidim lice, neću imati hrabrosti reći ti ono što sam napravila...

Anibal je bio zbunjen sa Gabrijelin riječima, ali je majku poslušao i zasad se nije okrenuo, ali joj je zato uzeo lijevu ruku i isprepleo je sa svojom desnom rukom, te ju je nježno pitao: Majko, što god da si napravila, znam da si to učinila za moje dobro, a to što si učinila, može pričekati da te upitam za braću, kako su?... Gabriela: Sine moj, dobro su kako i sam možeš vidjeti, međutim ovo je igralište obloženo elastikom i u njega mogu ući samo oni koji su umrli kao djeca...

Anibal je tužno spustio glavu i sa velikom tugom u glasu ju pitao: Majko, zar ih neću moći zagrliti?... Gabriela mu je nježnim glasom rekla: Sine moj, naravno da hoćeš, dovela sam ih na igralište da ih možeš vidjeti prije nego što odeš, a poslije ćeš ih moći i zagrliti...

Anibal je na te Gabrijeline riječi smrznuo jer je mislio da će u pakao, te je rekao: Majko, zar ću gorijeti u pakao?... Gabriela: Sine moj, ne, nećeš u pakao, nego ono što ti moram reći jest da ona greda nije pala sama od sebe, nego sam ju ja bacila na tebe, ali to je bio jedini način da ti nešto važno kažem...

Anibal se još jednom smrznuo na riječi svoje majke, ali nije ju optuživao jer je morala imati dobar razlog da to učini, te je samo smireno rekao: Ali majko, ta goruća greda mi prodire gotovo do samih mojih vena, sada ću ostati bez ruku i nogu, zar ne?... Gabriela: Sine, nećeš ostati bez ruke i noge, a za gredu ne brini, bit će sklonjena kada te vratim u tvoje tijelo, a onda ćeš ti morati izboriti sa opeklinama koje će biti na tebi...

Anibal je sada ispustio veliki uzdah olakšanja i pitao je: Majko, znači li to da ja nisam mrtav?... Gabriela: Sine, ne, nisi mrtav, no morat će se izboriti sa teškim opeklina koje će biti na tebi jer moraš proživjeti još puno toga u životu prije nego što se ovdje vječno skrasiš s nama...

Anibal je majci koja je još uvijek bila iza njega nježno govorio: Majko, znaš dobro da mi rane nisu strane, ali tada se nisam imao za što boriti, no sada se imam zbog čega boriti i borit ću se do poslijednjeg daha jer sam upoznao riječ ljubav, riječ koju nisam mislio da ću ju upoznati, no život je čudan i znam da ću je voljeti izdaleka kada jednom odluči otići od mene, no bit ću sretan kada ću znati da je na sigurnom, iako će moje srce krvariti za njom...

Gabriela mu je sada i odgovorila: Zbog tvoje ljubavi prema njoj sam te i dovela ovdje da ti nešto važno kažem... Anibal je stisnuo majčinu ruku i rekao: Majko, samo reci... Gabriela: Ona mora doznati da joj brat Paolo nije kriv za silovanje svoje sluškinje Lupite, ona mora odlučiti hoće li se vratiti tamo gdje pripada ili ostati uz tebe, ali mora znati da joj brat nije kriv... Anibal je bio šokiran sa riječima svoje majke, te joj je rekao: No zakleo sam se u ono što mi je najsvetije, u tebe, majko... Gabriela: Sine, ne brini se, ja ću biti dobro, no moraš prekršiti tu zakletvu koje si dao Paolu, obećaj mi da će joj reći?... Anibal joj je tužnim glasom rekao: Obećavam...

Anibal joj je pustio tada majčinu ruku koju je cijelo vrijeme razgovora držao, a ona mu je sada pustila struk i došla ispred njega i našla se oči u oči sa sinom kojeg nije dugi niz godina nije mogla dotaći ili bilo što slično, te mu je sada rekla: Okreni da te vidim, sine...

Anibal je tada navukao smiješak za majku Gabrijelu, te se okrenuo oko svoje osi, te je rekao: Kako ti se činim?... Gabriela mu se nasmiješila, te je rekla: Izgledaš kao bijeli anđeo u tom odjelu, ma ti si postao gospodin i pol...

Gledajući je Gabrijelu u oči, Anibalu je bila ista kao onoga dana kada joj je zauvijek zatvorio oči i pobjegao sa imanja po kojem se sijalo samo zlo...

Gabrielin tihi glas ga je uvijek uspio uspavao, njena duga crna kosa je bila uvijek u konjskom repu, smeđe oči su joj se sjajile poput bisera dok ga je sada gledala sa ponosom, a njen nježni karakter nije mogao da sada ne pusti koju suzu koje je brzo obrisala...

Gabriela mu je dotakla lice, te je rekla: Sine, sretna sam što si smogao hrabrosti pobjeći sa toga imanja zla nakon što te je on još jednom izbičevao vatrenim bičem nakon što je vidio mene mrtvu na krevetu i sretna sam što si postao čovjek, a ne zvijer kao on... Anibal: Pa vjerovala ti mene ili ne, on mi je bio primjer osobe kakva nikad ne želim postati, oduvijek sam želio biti bolji gospodar od njega, želio sam svoje imanje i nikad nisam želio ponašati se prema svojim sluškinjama i slugama kao da su niže vrijednosti, nego pokazujem im da su ravnopravne sa mnom i da ih neću nikada bičevati ako nešto pogriješe, a onda bi radije sebe prije dobro izbičevao nego njih jer sam bio u toj situaciji i znam kako je to bolno... Gabriela mu je milovala lice, te ga je milo gledala i rekla: Ponosna sam na tebe, sine...

Anibal je sada pomilovao njeno lice i pitao: Majko, zašto me zoveš sine?... Gabriela se rastužila na te riječi, teško uzdahnula, te mu je rekla: Pa kada ne znam kako bi te zvala?, Anibal ili onim imenom koje si davno prekržio iz života?...

Anibal: Majko, onaj gospodarov vatreni i obični bič se „slomio" na mojim leđima i Esteban samo postoji na mojim ožiljcima na leđima koji se nikad neće izbrisati iz moga života, ali ti si mi to ime dala pri mom rođenju, pa me nazovi tim imenom, ja ću zauvijek biti tvoj Esteban, ma koje ime ja imao...

Gabriela ga je sada čvrsto zagrlila, te je rekla(kroz suze): Estebane moj, ne znaš koliko te volim... Anibal je sada još čvršće zagrlio Gabrielu, te su se sada i njemu počele lijevati suze niz obraze, te joj je rekao(kroz suze): O majko moja, ni ne znaš koliko mi je ovo nedostajalo, i ja tebe volim najviše na svijetu...

Gabrijelino i Anibalovo srca su lupala sto na sat, a Anibal ju je sada pitao(kroz suze): Majko, znaš li za gospodina Padillu?... Gabriela(kroz suze): Estebane, kako ne bih znala, no ne boj se, nije tu nego gori u paklu... Anibal je i pretpostavio da Jose gori negdje u paklu, ali kada je dobio potvrdu od majke Gabrijele, osjetio je još jedno veliko olakšanje i rekao(kroz suze): Majko, volio bih vas sve troje pokopati na svom imanju...

Gabriela se sada smrznula, te ga pustila iz zagrljaja, te je rekla(kroz suze): Estebane, molim te, reci mi da nećeš kopati po tome... Anibal je sada obrisao suze, te joj pitao: Majko, ali zašto?, pa znam niz rijeku si pustila Victorovo i Manuelovo tijelo, pretpostavljam da si i ti dobila vodeni grob...

Gabriela mu je sada morala reći cijelu istinu koja je bila još strašnija nego što su bili vodeni grobovi, zato je obrisala suze i rekla: Mala tijela koje sam pustila niz vodu su bila tijela mrtvih životinja, a prava tijela tvoje braće... Gabriela je zastala jer nije mogla to izgovoriti jer ju je to bolio, no skupila je snage i brzo rekla: ...su završila kod njega u ostavi punoj leda, sine, pojeo ih je, ja pretpostavljam da je tako i moje tijelo završilo jer je on bio ljudodžer...

Dok je majku Gabrijelu slušao kako mu priznaje istinu, njegova uzavrela krv je htjela izaći van, htio je nešto udariti da se smiri, no nije imao što, ta krv mu je probudila ponovni bijes prema gospodinu Padilli, no sudržao se sada, te je, pokazujući na braću na igralištu, rekao: Ne znam koliko mi vrijeme još preostaje ovdje s vama, ali htio bi ih zagrliti, mogu li?...

Gabriela: Imaš još nekoliko minuta ovdje s nama, a onda te vraćam dolje gdje i pripadaš, bez brige, zaustavila sam vrijeme na kratko i znaj da te čuvamo sa neba...

Gabriela je sada zazvala Victora i Manuela sa riječima: Vic i Mani, dođite pozdraviti brata... Victor i Manuel su dotrčali sa igrališta k mami Gabrieli, te su Manuel i Victor pogledali u nepoznatu osobu pred sobom, no Victor ga je brzo prepoznao, te ga je pitao: Estebi, jesi to ti?... Anibal: Jesam, ja sam, moj mali brate Vic... Victor ga je gledao sa podignutom glavom: Postao si div, kako?...

Anibal mu se nasmijao, te je pritom shvatio da oni ne znaju da su mrtvi, ali je rekao: Što da ti kažem, jeo sam puno špinata, pa sam narastao veliki... Victor je pogledao u majku Gabrijelu, te je rekao: Mama, i ja bi bio veliki kao brat Estebi, kuhaj mi špinat...

Gabriela je pogledala u Victora i rekla mu: Mili, hoću, kuhat ću ti špinat da budeš veliki kao braco... Victor je ponovo pogledao u Anibala, te je rekao: Brate, mogu li te zagrliti, molim te?... Anibal: Naravno, Vic... Anibal ga je sada podigao u naručje i Victor ga je čvrsto zagrlio oko vrata, a Manuel je pitao: Estebi, ostaješ li tu?... Gabriela: Mani, Estebi ima još mnogo posla prije nego što nam se zauvijek pridruži ovdje, no došao nas je nakratko posjetiti danas, ali vratit će se jednog dana, a mi ćemo ga čekati tu gore, nije li tako, Estebi?... Anibal se nasmiješio, te je rekao: Naravno, vraćam se jednog dana k vama i svi ćemo biti sretni i veseli...

Anibal je nježno zagrlio Victora koji mu je bio u naručju i grlio ga oko vrata... Manuel: Dobro Estebi, no mogu li te i ja zagrliti za rastanak?... Anibal je kleknuo da nježno spustio Victora na tlo oblaka, te je on zaspao na svom oblačku... Anibal je sada širom raširio ruke prema bratu Manuelu...

Manuel mu je potrčao u zagrljaj, te ga je kada je došao do njega čvrsto zagrlio, a i Anibal njega, te su obojica počela plakati...

A Anibal mu je na uho prošaputao(kroz suze): Ovo nije zbogom, ovo je samo doviđenja... Manuel(kroz uho): Znam brate, doviđenja i tebi... Naravno Gabriela je sudržala suze, te Manuelu rekla: Ajde Mani, odnesi brata spavati...

Manuel se odmaknuo od Anibala, te mu vidio kako mu oči sjaje i rekao(kroz suze): Estebi, vidim da si zaljubljen u neku curu, tko je ona koja te očarala, da čujem?... Anibal je obrisao rukom suze, te mu je rekao: Zove se Amalia i to je sve što ću ti reći... Gabriela je sada prostrijelila pogledala Manuela, te je on shvatio što taj pogled znači, obrisavši suze, rekao joj: Shvatio sam, idem... Manuel je podigao malog usnulog brata Victora u naručje, te je otišao...

Gabriela je gledala dok su odlazili u kuću u kojoj su živjeli, te je Anibalu rekla: Oni ne znaju da su mrtvi i baš zato nemaju krila... Dizajući se na noge, Anibal je rekao: Majko, shvatio sam to... Gabriela: Nego jesi li ti spreman da krenemo put tvoga tijela?... Anibal: Samo još nešto prije nego što me uspavaš ili što već trebaš učiniti, hoću li se ja sjećati ovoga što se događalo tu?... Gabriela: Sjećaš se, ali kroz maglu... Anibal: Odnosno što to znači?... Gabriela: Odnosno to znači da će ti ovo činiti kao neki san... Anibal: Ok, valjda ću se morati zadovoljiti s tim... Gabriela: No obećanje koje si mi dao, to ćeš ispuniti... Anibal: Naravno... Gabriela: Čuvaj mi se... Anibal: I ti se čuvaj i čuvaj braću... Gabriela: Hoću, doviđenja dragi moj sine...

Gabriela mu je sada prešla desnom rukom preko očiju i on se srušio i zaspao kao top na oblaku, a Gabriela ga je ponovo uzela u naručje, uzletjevši sa svojim velikim anđeoskim krila i nosila ga je sve do goruće štale gdje mu je bilo tijelo, te kada je njegovu dušu vratila u tijelo, čuvši mu otkucaje srca i one njegove teške udahe i izdahe zbog ogromne količine dima u zraku, pomaknula je tu goruću gredu u strana i odletjela ponovo gore natrag u raj...

Anibal se probudio iz sna, shvativši da je još živ i da se dogodilo čudo Božje da je goruća greda bila sklonjena, no da je greda učinila svoje, teške i bolne opekline su bile tu, ali da se mora maknuti odavde jer je svakog trenutka štala prijetila urušavanju...

Zadnjim atomima snage, Anibal se okrenuo na trbuh i nekako je uspio otpuzati do tri daske koje je otkinuo i provući se kroz njih... Izašao je prije nego što je čuo zvuk urušavanja štale milimetar od njega, a onda je vrisnuo od bola...

Amalia je čula Anibalov vrisak iza štale, te je počela trčati k njemu, a dok je trčala k njemu, govorila je: Hvala Bogu, živ je...