18 sati kasnije:

Noć je bila pakleno vruća, puhao je neki vrući jak vjetar koji je kao da je stizao iz same Sahare, no taj vjetar je dizao valove na moru što nisu bili baš maleni, tako da se parobrod cijelim putem ljuljao na tim valovima...

Amalia je tek prestala plakati čim su se malo udaljili od Yucatana u parobrodu koji ih je vodio natrag do otoka Trinidad, ponovo su se smjestili u potpalublje sa Zeusom, a onda kada su sjeli na bale sijeno, Anibal ju je pitao: Amelia, jesi li bolje?... Amalia je sada duboko uzdahnula, te njegov rupčić koji joj je bio još u ruci, rekla mu je: Gospodaru, sada jesam jer smo već na putu prema kući... Anibal: Amelia, ti znaš da će ti moje imanje uvijek biti dom, no ti također znaš da si zauvijek otišla sa svoga imanja i od svoje obitelji... Amalia je još jednom duboko uzdahnula, te mu rekla: Znam, ali Vaše imanje mi daje osjeća mira što nikada neću naći na svom imanju... Anibal: Dobro, neću kopati po još svježoj rani, no razgovarat ćemo još... Amalia se sada šutke spustila na koljena do Zeusa i počela ga maziti...

Suviše nemirni parobrod se sada sve više približavao luci Diego Martin na otoku Trinadad, te se oglasio kapetan parobroda riječima: Za pet minuta stižemo u luku Diego Martin...

Anibal se digao sa svoje bale sijena na kojoj je sjedio i sada Amaliji pokazao na konopce kojima je Zeus bio okovan i rekao: Amelia, ja idem na palubu, htio bih vidjeti što je ostalo od grada Tunapuna?, a ti kada brod pristane u luku, odveži ove konope sa Zeusa koji ga stežu, no nužni su zbog parobroda, povedi ga na palubu i s njim izađi, može?... Amalia: Naravno da može, samo Vi idite provjeriti kakvo je stanje Tunapuna?...

Anibal se sada teškim koracima popeo stubama do palube, iako je jedva ostao na svojim nogama od silnog ljuljanja broda, uspio je otići do dijela palube gdje se vidi Tunapuna i kada se naslonio ruke na ogradu, smogao je snage pogledati u grad koji je opskrpljivo i vladao sve ove godine...

Vidio je da vrući vjetar raznosio vatru koja je već bila na sve strane, no raznosio ju je i na kuće koje još nisu bile zahvaćene vatrom...

Anibalu su suze htjele poteći od onog što je upravo vidio, no on nije dao suzama da poteku...

A ovo nije bilo najstrašnije što je vidio, pogledavši na desno, upravo je vidio kako mu se Tunapuna nestaje pred njegovim očima, ljudi koji spašavaju živu glavu iz svojih zapalenih kuća nenoseći pri tome ništa iz njih, no mogao je već čuti i vriskove ljudi koji nisu uspjevali izaći iz svojih kuća jer je vatra prepriječila put do ulaznih vrata, pa su bili osuđeni živi gorjeti u svojim kućama...

No pogledavši na nekada predivnu šumu, te šume više skoro nije ni bilo jer je tisuće i tisuće hektara šume već dva dana nemilosrdno gorjelo, a životinje poput konja, krava, ovaca, kokoši i svinja koji su ti ljudi uzgajali i od njihovih proizvoda sasvim pristojno živjeli, bile su zarobljene u štali i iako su i one zapomagale da ih se spasi pred vatrom, većina ih nije dočekala svoj spas nego su izgorjele, zajedno sa štalom...

Kada je brod napokon pristao na svoje mjesto u luci, Anibal je skinuo svoj bijeli šešir sa glave, držeći ga čvrsto u ruci da ga vjetar ne odnese, išao je sa broda i nakon mjesec dana napokon stupio na tlo otoka Trinidada gdje se osjećao sigurnim i zaštićenim, no prvi put nakon toliko godina provedenih na otoku, nije se tako osjećao, nego je imao osjećaj nesigurnosti, no to je prepisavao svom predugom boravku u Panami...

Ali vruć vjetar, pomiješan sa jakim dimom vatre, davali su ugljenasti miris zraka, a taj miris mu je stvarao velike probleme sa disanjem, ustvari morao se boriti za svaki uzdisaj koji bih udahnuo...

Gradonačnik Joaquin Marín je bio neprestano budan, otkada je vatrena stihija počela goriti prije dva dana u Tunapunu, no on nije mogao ništa, ama baš ništa učiniti protiv vatre koja je sve pred sobom gutala, sve što je mogao pružiti pokoju utjehe za građane i imao je obavezu obavijestiti Anibala o požaru koji je izbio, a to je učinio brzojavom...

Anibal ga je sada vidio kako stoji na ulazu u grad Tunapunu i promatrao požar jer je samo to i mogao, promatrati ga...

Anibal je sada odlučio prići gradonačniku i pozdraviti ga, a dok je hodao do njega, gledao je oko sebe vatru koja je uništavala grad, ljude i njihove životinje, Anibal je osjećao da mu se srce puca poput stakla i da mu je već slomilo u bilijun komadića koje nikada više neće moći sastaviti...

Anibal je gradonačniku Joaquinu nježno stavio lijevu ruku na desno rame i tiho mu rekao: Gradonačniku, evo me...

No kada se Anibal sada osvrnuo oko sebe, vidio je još jedan užas, tisuću obitelji su sa svojim ranjenicima sa visokim stupnjevima opeklina na tijelu bili su na ulicama, svi mogući liječnici su radili koliko su brže mogli, no ipak su po nekima brzo morali zauvijek zatvoriti oči jer su opekline bile preteške...

Vidjevši to, Anibal se sjetio kako je on svojoj majci Gabrijeli zauvijek zatvorio oči, te je zbog toga pustio suzu ili dvije, ali ih je brzo i obrisao...

Joaquin mu se sada okrenuo, glavom se naklonio i rekao: Dobra večer gospodine Pinada, kada sam Vam poslao brzojav, nisam Vas tako brzo očekivao ovdje...

Gradonačelnik Tunapuna je bio nešto malo mlađi od Anibala, imao je kratku plavu kosu, grad je preuzeo prije dvije godine kao gradonačelnik, bio je oženjen već tri godine za predivnu brinetu Sofiju koja je čekala rođenje njihovog prvog djeteta...

Joaquin je sada već dva dana bio na terenu i bio je zaokupljen požarima u gradu, no znao je da čak ni njegova kuća koja čuva njegova dva blaga nije najmanje zaštićena, već drugi dan je bio u istom crnom odjelu jer nije mogao otići doma, ovdje je imao i previše posla...

Anibal: Gospodine Marine, ne mogu reći da je dobra kada ovo vidim i nažalost čujem vriskove jadnih ljudih, ali kada sam jutros dobio Vaše pismo, skoro odmah smo krenuli za Trinidad, nego recite mi kako ste došli do mene?... Joaquin: Gospodinu Pinada, rekao mi je kočijaš da Vam je prije mjesec dana dao pismo sa pečatom od grofa od Paname i da ste još tamo jer Vas nije vidio mjesec dana na Vašem imanju...

Anibal: I mislio sam da je to bilo tako, a recite mi što je uzrokovalo ovoliki požar koji se samo širi sve dalje i dalje?... Joaquin: Ne znam točno, ali pretpostavljam da je to ljudska ruka... Anibal: Mislite da je ovo rat prije rata?... Joaquin je klimnuo glavom i tužno rekao: Mislim upravo to...

Tek što je to Joaquin rekao, Amalia i Zeus su se pojavili pored njih dvojice, a Amalia je bila zaprepaštena prizorom koji je vidjela ispred sebe, te je od šoka pokrila usta koja su joj se nesvjesno otvorila...

Anibal je primjetio da je Amalia došla, te je preuzeo Zeusovo uže iz njenih ruku, te joj je htio nekako preokupirati misli, pokazavši prstom na jednu obitelj koja je bila na cesti i pretpostavljao da su ostali bez ičega, pa joj je rekao: Amelia, vidiš li onu obitelj s kojom je jedan od liječnika?...

Amalia je pogledala tamo gdje je Anibal pokazivao prstom, te ga je pogledala duboko u njegove tamnosmeđe oči i shvatila što želi od nje, te ga za potvrdu pitala: Naravno da vidim, da odem do njih?...

Da bi se shvatili, Amalia i Amalia više nisu morali ni riječi progovoriti, dovoljni su bili samo i isključivo jedan njihov duboki pogled...

Anibal: Upravo tako, odi tamo i pomozi im što god da te trebaju... Amalia je sada spustila svoju torbu i knjigu na pod, te se Anibalu glavom naklonila, te je odmah polako odšetala do obitelji na koju joj je Anibal pokazao...

Iako joj nije bilo do osmijeha kada je vidjela da požar guta sve oko sebe, Amalia se osmijehnula jer je znala da je sve bilo lakše podnijeti sa osmijehom, no kada je došla do njih, cijela obitelj je bila sva uplakana, no nije znala zašto...

Liječnik Nicolas ju je drsko pogledao u Amaliju, te joj je još drskije rekao: Gospođice, imam teškog ranjenika, udaljite se, ovo nije za nježne duše kao što ste Vi...

Naime, glava obitelji Anatolio Vidal je ležao na kolniku jer se liječnik borio za njegov život jer je dobio opekline trećeg stupnja po svojem cijelom tijelu dok je spašavao svog sina Aleca i svoju trudnu ženu Irene iz kuće koju je zahvaćene požarom, no Anatolio je još bio pri svijesti i plakao što od bolova, a što od gubitka svega što su stvorili u jednoj jedinoj sekundi...

Liječnik Nicolas mu je dao rakiju da ga ne boli dok mu je opekline hladio hladnim oblozima jer je to jedino što je mogao učiniti u ovom trenutku za njega, ostalo je bilo na njemu...

Amalia je uzvratila liječniku drski pogledom, te mu je lijepo odgovorila: Gospodinu doktoru, možda i jesam nježniji spol, ali sam puno prošla u životu i držim da dosta toga znam, pa dopustite mi da ostanem...

Naime, osim što su joj knjige naučile onome što danas zna i koristi, Amalia je i sa Paolom učila neke njegove predmete u medicini, pa se nije ustručavala ni pomoći liječniku, no vidjela je da liječnik nije raspoložen za nikakvu pomoć, pa se nije ni nudila...

Liječnik: Dobro, ostanite, no nemojte mi se onesvijestiti jer imam dovoljno posla i bez Vas... Amalia: Neću se onesvijestiti, obećavam...

Amalia je sjela na kolnik kraj Aleca, te ga je pitala: Bok maleni, ja sam Amelia, a ti kako se zoveš?... Alec(kroz gorke suze): Bok Amelia, imaš divno ime, ja sam Alec i imam 7 godina... Amalia: Opa, ti si onda veliki dečko, Alece, ne bih trebao plakati kao mala beba, no zašto onda plačeš?... Alec(kroz gorke suze): Izgubio sam sve igračke, sobu, odjeću i sve...

Amalia je sada shvatila koliko je Alec bio zapravo blagoslovljen, no on to nažalost nije shvaćao, a sada je shvatila da je i ona sama bila jako blagoslovljena jer je do prije samo dva mjeseca živjela u uvjerenju da joj je obitelj preminula pred očima, a sada se vraćala nakon što je dobila Božji dar da provede mjesec dana sa svojom obitelji, makar kao druga osoba, sada je u duši osjećala ogromno olakšanje znajući da su svi živi i zdravi i da živim ljudima možeš reći zbogom i otići živjeti svoj život...

Amalia: Znaš Alece, mislim da nisi upravu, nisi izgubio ono najvrijednije, tu su ti majka i otac koji se bori za život, ali oni su ti najvrijednije što imaš, a ovo će se sve drugo nadoknaditi... Alec ju je sa čudnim pogledom pogledao i rekao(kroz gorke suze): Ali Amelia, za trenutak smo izgubili sve što smo imali...

Amalia je shvatila da ju Alec ne shvaća, te je rekla: Da, ali još imaš obitelj, a ona ti je vjeruj mi, najdragocjenije što imaš i što ćeš ikad u životu imati, nego hoćeš da ti ispričam priču o princezi koja je vjerovala da je izgubila cijelu obitelj?... Amalia mu je zapravo htjela Alecu ispričati priču o sebi, no Alec joj je odgovorio(kroz gorke suze): Princeze su glupe, daj priču o nekom vitezu... Amalia: Može, hoćeš li mi doći u krilo?...

Alec je obrisao suze, te se okrenuo Ireni i pitao je: Mama, mogu li k teti Ameliji u krilo?... Alec je sjedio na Ireninim koljenima, a ona nije mogla govoriti od silnih suza, gledajući nasuprot ulice kako im kuća gori i sve što su stvorili u njoj i znala je da će se sve pretvoriti u pepeo do jutra, Anatolio je ležao sa opeklinama koje su prekrivale cijelo njegovo tijelo nekoliko metara od njih i sve što je mogao jest plakati jer je bio svjestan da će umrijeti u bolovima koji su bili sve jači i jači.

Irene mu je samo mogla klimnula, te kada je Alec sišao sa njenih koljena, Amalia je tek tada vidjela da je Irene trudna, te joj je rekla: Čestitam na trudnoći, u kojem ste mjesecu?... Alec je došao do Amalije, te je umjesto majke Irene rekao: Za mjesec dana ću postati stariji brat...

Amalia je sada vidjela samo malu opeklinu na lijevoj šaci, te je rekla: Pa čestitam, stariji brate, hoćeš li da tu malu opeklinu zavijem, dok ti pričam priču o vitezu?... Alec: Da, možeš...

Amalia je uzela zavoj iz liječničke torbe koju je liječnik donio sa sobom, te je Aleca pitala: Aleca, ima li mama kakvu opeklinu?... Alec joj je sjeo u krilo i rekao: Ne, mama nema opeklina jer ju je tata prvu spasio, pa kada se vratio po mene, vatra ga je dohvatila, srušio se na tlo čim je mene iznio van...

Amalia: Znaš tvoj tata je junak... Alec: Naravno da znam, nego da čujem tu priču o vitezu... Amalia mu je počela nježno previjati Alecovu šaku i počela pričati: Nekoć davno živio je jedan vitez po imenu Alec...

A malo dalje od njih, Anibal i Joaquin su još razgovarali o situaciji koja je pogodila njihove građane, a odjednom mu je Anibal rekao: Dobro, koliko imamo do sada gubitaka?... Joaquin: Do sada je preko 100 gubitaka, a od toga su najviše muškarci žrtve, a šteta će biti ogromna kada se jednom sve ovo ugasi... Anibal: Za štetu se ne brinite, kolika god bude, ja ju plaćam jer želim da ovi ljudi imaju krov nad glavom što je prije moguće, a spreman sam se staviti ljudima na raspolaganje za pomoć pri gradnji novih kuća...

Joaquin ga je sada šokirano gledao u Anibala jer nije znao da je podigao išta više od vrećice zlatnika koji mu je nosio na dar za njega i građane Tunapuna, mislio je to zato što ga nije nitko poznavao otprije dok je bio samo Josepov sluga i ono što je bilo bitnije za samog Anibala, bio je Josepov zadnji učenik, ali onaj životni učenik, no Anibalove ruke nisu imale pokazatelja da je išta radio u životu, bile su mu glatke kao svila, a mekane poput najfinijeg pamuka, nije bilo ožiljaka od teškog rada na njegovom imanju dok je gradio sam samcat jer mu je Josep napravio pripravak od meda i bagrema, taj pripravak je i dan danas sam spravljao i nanosio ga na svoje ruke, no one dugogodišnje ožiljke na leđima nitko nikada nije mogao izliječiti, iako je Josep to pokušao, ali bilo je bezuspješno, pa je svoja leđa vješto skrivao od svih i svakog, a ponajviše od visoko obrazovanih gospode i gospođica koje bi mu rado dolazili na večeru...

Dok ga je gledao u šoku, Joaquin je Anibala pitao: Ali vi ne znate graditi kuće, kako ćete?... Anibal se jedva sudržao da se ne nasmije, pa mu je brzo rekao: No sve se može naučiti, zar ne?... Joaquin: Da, u pravu ste...

Anibal: Nego prijeđimo na drugu temu, rekli ste mi da ste organizirali neke lance ljudi koji iz rijeke Macoya River vade vode i da ona putuje u kabliću od ruke do ruke i da ona pokušava ugasiti ovaj veliki požar koji se sve više razmahuje... Joaquin: Da, deset kolona ljudi sam uključio u tu akciju i neke spaljenje kuće su ipak uz veliki napor svih preživjele, iako imaju velike štete na njima... Anibal: Gradonačniče, vama je valjda jasno da će sve biti spaljeno do temelja jer požar neće stati dok ne proguta zadnju kuću, pa i najmanju kuću, iako ste uložili veliki napor i hvala vam za to...

Čim je to rekao, Anibal se nesvjesno okrenuo i pogledao u Amaliju koja je Alecu previjala ranjenu ruku i vidio je da se smije što nije često vidio u ovih mjesec dana i da nešto priča Alecu, a on je zapravo gledao u najljepši osmijeh na svijetu, a Amalia je osjetila njegov pogled na sebi, pa je digla pogled i pogledi su im susreli...

Anibalu je svijet stao na trenutak, dok ju je gledao cijeli svijet je nestao oko nje, gledao ju je u njene sjajne smeđe oči, u njen osmijeh koji je bio nočas nevjerovatan i njena veličanstveno plavu kosu koja se vijorila na vrućem vjetru, poželio je da ovaj trenutak traje zauvijek, no gradonačelnik Joaquin ga je prekinuo trgnuo sa riječima: Gospodinu Pinada, zaljubili ste se u ovu plavušu?...

Anibal: Gradonačelniče, nisam, časna riječ... Joaquin ga je pozorno pogledao, te je rekao: Vi to uvjeravate mene ili sebe?... Anibal je uzdahnuo i rekao: Sve da i jesam zaljubljen u nju, kakva korist od toga kada je ona dala drugom svoje srce?... Joaquin: Pa ne vidim joj prsten na lijevoj ruci... Anibal: Gradonačelniče, molim Vas, nisam pravi čovjek za nju i gotovo... Joaquin je odmah ušutio...

Čim je Anibal to rekao, on i gradonačelnik Joaquin su čuli starca Alonsa kako viče i zapomaže, no što je točno govorio, nisu ga mogli razumijeti, ali sudeći prema koracima koji su zvučali trčeće, zaključili su da im je sve bliže i bliže i da će vrlo brzo saznati o čemu je riječ...

Alonso je bio duša grada Tunapuna jer je sa velikom ljubavlju izrađivao drvene lutke za djecu i od prodaje tih lutaka živio, no njegovo dobro srce je više poklanjalo lutke, nego ih prodao, zato je Alonso živio skromno i povučeno u drvenoj kući koja se grijala na ognjište, no volio je smijeh i radost djece kada bi svoje lutke dobili u ruke, ali Alonso je doživio tragediju prije 10 godina za koju su svi građani znali, naime njegova jedinica Gisella je ubijena na želježničkoj pruzi, iako se ta smrt vodi kao njeno samoubojstvo jer je nakon što je ubijena, bačena pod tračnice parnog vlaka koji je tijelo pregazio i zameo svaki trag ubojstva...

Alonso je poznavao vlastitu kćer koju je sam odgajao i znao je da se ne bi bacila pod tračnice jer ju je doma čekalo njeno malo blago koje je tad imalo samo 5 godina, a Alonso je čuvao unuku Albu dok je Gisella radila kao konobarica u nekom lokalu u četvrti Valsayn North iz kojeg bi svaku večer išla zadnjim parnim vlakom kući u Tunapunu...

Kada se te večeri kada je ubijena u deset sati nije vratila kući, Alonso je sam spremio unuku na spavanje i presjedio je tu cijelu noć čekajući svoju kćer, no umjesto nje su tek sutra ujutro došli žandari i donijeli mu kao dokaz bijelu, ali krvlju zaprljanu haljinu koju je odmah prepoznao, nakratko je izašao van porazgovarati sa žandarima o daljnjoj proceduri oko sprovoda, skrbništva nad svojom maloljetnom unukom Albom...

Toga jutra Alonso nije rekao Albi istinu o njenoj majci jer je ni sam nije znao, ustvari ni dan danas je ne zna, no Albi je toga jutra rekao da ih je Gisella oboje napustila i otišla sa drugim muškarcem, iako je to bila čista laž iz njegovih usta, u to svoju laž je i sam povjerovao za neko vrijeme jer ta laž manje boli, nego gorka istina koju nikada nije uspio do kraja saznati...

Alonso nije znao tko je, ni gdje je Albin otac, samo je znao da će ju štititi od svih i svega jer je imao samo nju, a po svemu sudeći i ona je imala samo njega i zato joj je kupio jedno slatko malo ždrijebe koje je ona nazvala Montana ubrzo nakon što je u strogoj tajnosti pokopao ostatke svoje kćeri...Montani je sagradio i štalu pokraj kuće u kojoj su živjeli on i njegova voljena unuka Alba...

Dok je Alonso izrađivao drvene lutke, Alba je najviše boravila u štali sa Montanom, naučila ju je brzo i jahati, njih dvije su stvorile svoj svijet u koji nije nitko ulazio... No Alba bih mu povremeno i pomagala djedu oko lutaka, no najviše je voljela biti sa Montanom, više i od škole...

Sada je 70-godišnji starac Alonso došao sasvim blizu glavnog trga i zadnjim snagama, viknuo je: Moja unuka Alba je zatočena u štali sa svojom kobilom Montanom, no kada sam pokušao ući u štalu, u tom trenutku su se vrata blokirala vatrom, molim Vas pomozite joj...

S tim riječima se Alonso, nagutavši se prethodno u vlastitoj kući dima, onesvijestio i jedan od liječnika mu je odmah priskočio u pomoć, no svi ljudi oko njega su znali da mu je unuka Alba sve na svijetu i da on živi i diše za nju...

Čim je to Anibal čuo, bacio je šešir na tlo, dao je Zeusovo uže gradonačelniku, te je brzo rekao: Pomozite našem dobrom duhu, a ja idem po našu djevojku Albu...

Sve je to čula i sama Amalia, pa je Aleca spustila sa koljena i rekla mu: Moram ići, dovršiti ću priču drugi put... Alec: Ok, pa-pa lijepa teto...

Amalia se digla na noge i pošla je prema Anibalu koji je već brzim korakom krenuo prema Alonsovoj kući, iako je jedva držala s njim, uspjela mu je reći: Gospodaru, zar ćete zbilja skočiti u vatru zbog neke djevojke?...

Anibal se na trenutak zaustavio i ponovo je pogledao u njene sjajne smeđe oči koje su ga sada gledale ravno u oči, boreći se sa suzama koje su se presijavale na obrisu vatre koja je gutala kuću iza njih, te je rekao: Amelia, ta djevojka mu je unuka i sve što mu je ostalo na ovom svijetu, a Alonso je naš dobri duh ovog grada, no bez Albe neće biti ni njega, zato moram pokušati spasiti ju...

Amalia: Gospodaru, zar i po cijenu vlastita života, zar ste se spremni toliko žrtvovati za tu curu?... Anibal joj je bez razmišljana rekao: Ako treba, da, poginut ću u toj vatri za tu curu... Amalia: Nemojte ići u vatru, molim Vas, imam samo Vas, što ću ja bez Vas?... Anibal: Amelia, i ti i ja znamo da to nije istina, imaš se kome vratiti, ustvari tvoja obitelj bi bila presretna da se vratiš živa...

Sva izvan sebe, Amalia je prešla granicu između sluškinje i gospodara, sada ga je čvrsto zagrlila oko struka i nije se mogla više boriti protiv suza koje se bile jače od nje same, te ih pustila neka teku...

Anibal je uživao u njenom kratkom, ali slatkom zagrljaju i pomislio da za ovo vrijedi i umrijeti, iako su mu njene suze uprljale bijelo odjelo, za to nije mario, a prije nego što ode u vatrenu štalu iz koje ne zna hoće li izaći živ, još je htio samo osjetiti njene usne na svojim, no tražio je nemoguće...

Amalia je sada shvatila što je učinila, pa se brzo odmakla od njega, te dok je rupčićem koji joj je on dao brisala suze, rekla mu je: Oprostite mi, molim Vas, sva sam izvan sebe, ne znam što radim...

Anibal je bio u sedmom nebu dok ga je grlila, ali joj je ipak rekao: Amelia, sve je u redu, kako nećeš biti izvan sebe kada sve ovo vidiš?... Amalia: Da, upravu ste, a što se tiče imanja moje prošlosti, ja sam se jučer ujutro oprostila od onoga svega što sam nekad zvala domom i sada sam Vaša Amelia u potpunosti i pokopala sam tamo Amaliju tj. jedan dio sebe...

Anibal je stavio ruke na njena ramena i rekao: Amelia, ako mi se što dogodi, čuvaj Zeusa, cure, dečke i imanje...

Kada joj je Anibal stavio ruke, Amalia je osjetila neku čudesnu struju koja joj je prostrujala u tijelu, od toga osjećaja se naježila od glave do pete, a leptirići su ponovo u trbuhu radili svoje... Amalia: Obećajem, ali nadam se da Vam se ništa neće dogoditi...

Spuštivši ruke sa njenih rame, Anibal joj je rekao: Hvala ti, moram ići... Anibal je sada potrčao k Alonsovoj kući, no prije nego što je i Amalia potrčala za njim, rekla je(u sebi): Bože, čuvaj ga...

Anibal je već sada bio kod Alonsove kuće i vidio je gomilu ljudi koji su samo stajali i gledali u goruću štalu iz koje se čulo zapomaganje jadne djevojke Albe i uzrujano njištanje njene kobile Montane...

Pogledavši u goruću štalu, nije on vidio štalu, nego očev vatreni bič koji je upravo gorio za njega, za njegov neumjesno i neprimjerno ponašanje i taj bič je bio vruč, njegovi jaki udarci su više boljeli od onih običnog hladnog biča...

Sada gledajući tu goruću štalu, ponovo je osjetio svježu krv kako mu teče niz leđa, ponovo je osjetio i svaki onaj udarac toga vatrenog biča na svojim leđima...

Dok se sada približavao štali, Anibal se obratio vatri(u sebi): Vatro, bila si mi prijateljica u djetinstvu, iako danas zbog tebe imam ožiljke na leđima, no nisi samo ti kriva za to, kriv je i onaj drugi bič koji su zvali hladni bič, ali ti si me više boljela, ali tu sam, još uvijek sam živ i zato te smatram prijateljicom jer me nisi tada ubila, a sada čini sa mnom što god hoćeš, no dopusti mi da spasim Albu i njenu kobilu Montanu...

Anibal je sada stavio desnu ruku na usta i otišao sa zadnje strane, a Amalia je sada došla do mjesta gdje se , vidjela je kako gomila ljudi samo gleda u tu goruću štalu u koju je i ona sada smogla snage pogledati, pogledavši onu silnu vatru u njoj i oko nje, samo joj je srce počelo udarati sto na sat...

Anibal je sada svojom snagom otkinuo tri daske sa zadnje strane štale koje su bile na pola spaljene i tako ušao unutra i našao Albu na podu štale, plitko je disala, no još je zapomagala dok nije vidjela Anibala, te je kratko rekla: Gdje je djed?... Anibal se nakašljao zbog previše dima, te je kratko rekao: Ne brini za njega, na sigurnom je, čeka tebe, hajde i stavi ruku na usta... Alba je stavila desnu ruku na usta, te mu rekla: Ne idem bez Montane, ali i vrata su blokirana, kako ćemo izaći?...

Anibal je odmotao Montaninu uzdu sa omotača na koji je bila privezana i dao ju Albi u ruku, te je rekao: Otvorio sam tri daske sa zadnje strane štale, ali morate brzo izaći...

Alba se digla sa poda, te sa jednom rukom na ustima, a drugoj na Montaninoj uzdi kojoj je Alba prekrila oči sa krpom prije nego što se spustila na pod štale, ali Montana ju je vjerno pratila do samog izlaza...

Kada su se udaljile, Alba je pogledala u štalu, no nije mogla vidjeti gdje je njen spasitelj jer nije izašao sa njom iz štale...

Naime Anibal se toliko zakašljao zbog dima koji mu je ulazio u dušik sve više i više, te nije mogao doći k sebi, a onda se samo čuo zvuk pada grede koji je Alba prepoznala...

Amalia je čula isti taj zvuk, iako nije znala što to znači, no te sekunde i to iščekivanje su trajali kao vječnost...

A onda je došla Alba i njena kobila Montana kojoj su oči sada bile slobodne, te ju je Amalia brzo pitala: Gdje mi je gospodar, što se to čulo?...

Nagutana dima, Alba se nakašljala i rekla: Čula se greda, pala je, pretpostavljam na njega, nije uspio izaći za nama, ne znam zašto...

Amalia od šoka nije mogla ni plakati, ni vikati, ni ništa, sve što je mogla jest da tupim pogledom gleda goruću štalu u kojoj je bio Anibal, samo je pomislila: Zar će stvarno izgorjeti u toj štali, pritisnut tom gredom?...