Amalia je gledala u Lorena koji ju je poput neke dlakave zvijeri onesvijestio sa nekom tvari s kojom je namirisao maramicu, a njegovu jednu ruku je osjetila i na svom vratu za kojeg ju je uhvatio sada sa svojim zvijerskim rukama...

Sada dok ga je promatrala kako drži za ruku njenu vjernu sluškinju Lupitu, ništa nije osjećala prema njemu pa čak ni strah koji bi u ovim trenutcima trebala, jer je znala da se druži sa Pedrom, a Pedro i Lucia su krivi za ono što joj se dogodilo prije malo više od godinu dana i da je Pedro unajmio Lorena i onih ljudi koji su ispaljivali iz zračnih pušaka strelice za uspavljivanje po njenoj obitelji i dobro im platio za taj posao, te su u njenim očima samo i jedino bili krivi njena sestra Lucia i njen dečko, a budući suprug Pedro, a Lorenu nije ništa zamjerala...

Loreno je bio tu samo poput žrtvenog jarca koji je obavio dio prljavog posla koji oni nisu mogli jer su morali biti na predstavi koju su joj pripremili na njezin najljepši dan u životu i u Svetoj crkvi i pretpostavljala je da su uživali u tom trenutku, trenutku sreće za njih...

Po Lorenovom pogledu je shvatila da ju nije prepoznao, a to je značilo da je još samo jedna osoba trebala povjerovati da je ona stvarno nijema Rosalia, a ne sama uskrsla Amalia, a to je bio najteži ispit za nju...

Poslijednjih dana Amalia se počela propitivati sve više svoje osjećaje prema Martinu jer i dalje nije bila sigurna je li ikada i voljela Martina ili voljela onu slatku iluziju slobode koju bi joj dao da se udala za njega, nije znala odgovoriti si na pitanje, ali vjerovala je kada ga vidi, znat će, srce će znati...

No jedno je sigurno znala da za Martina ne postoji druga žena osim nje same, Martin ju je istinski volio i znala je da će ju on voljeti do smrti...

Zato o Martinu i njenim osjećajima prema njemu ovisi njen povratak ili čak ostanak ovdje...

U ovom trenutku nije znala ništa, no danas je dan odluke, vidjet će ga i to će odlučiti sve, to će biti njen pečat sudbine...

Pogledala je u Lupitu koja je imala osmijeh unatoč svemu, držala je lijevu ruku na trbuhu, a desnu je ispreplela sa Lorenovim lijevom rukom...

Loreno je bio visok muškarca sa svojih 33 godine, imao je crnu podšišanu kosu i bio je vrlo pedantan u svom služenju, a više od 10 godina je bio Martinov vjerni sluga i dobar sluga, a nije bio ni fizički toliko loš, mada se Amaliji nikada nije sviđao njegov fizički izgled, no sada je promatrala i Lorena drugim očima i nije bio loš u crnoj košulji i plavim hlačama koje je odjenuo toga jutra, zapravo bio je zgodan...

Sva sreća, Loreno je imao oči samo za Lupitu s kojom je bio u vezi oko dvije godine, lijepo ih je bilo vidjeti kako se vole, no koliko god je bio žrtveni jarac Lucije i Pedra, imao je prste u Amalijinom nestanku i samim tim je zario Martinu nož u leđa, zario mu je nož ravno u srce, nož koji će u njegovom srcu krvariti do kraja njegova života...

Amalia je sada gledala u Lupitu, pitajući se zašto nosi dijete silovatelja i još je tako sretna zbog toga, možda je Loreno sterilan, pa sa njim ne može imati dijete, pa joj je ovo jedina prilika da postane majka, makar to dijete bilo i čin Paolovog pijanstva, čin nečasnog ponašanja prema bilo kojoj ženi, bila ona siromašna ili bogata...

No kako god bilo, ona će postati ujna za manje od devet mjeseci, ali to je dijete nikada neće upoznati jer će ona biti tek neka Amalia koja se nekad davno slučajno vjenčanica zapalila u štali i postala prah koji je odletio daleko u smjeru vjetra i iščežnuo u letu posuvši livade ili čak i mora svojim prahom, tako će i ona sama kada bude odlazila odavde samo nestati poput toga praha i uputiti se prema svom novom domu...

A sada je čula Lupitu koja je sva zbunjena njenom naglom reakcijom povlačenja ruke prema sebi, pitala: Rosalia, što nije u redu?...

Loreno je sada drugom rukom dodirnuo svoju ruku i rekao: O Bože mili, Lupita, pa hladna mi je ruka, a Rosalia se digla iz vrućeg gospodarevog zagrljaja, pa naravno da joj je hladna moja ruka...

Loreno je potrljao desnu ruku o svoju vestu da bi je ugrijao, te je ponovo pružio prema Amaliji koju je ona sada mirnije prihvatila i sada je osjetila vrlo čvrst Lorenov stisak njene ruke koji ju je ponovo podsjetio na njenu svadbu i kako ju je primio čvrsto za vrat i u sekundi ju onesvijestio, no ponovo se sjetila tko je to tražio od njega da joj to učini, pa je samo tu misao izbrisala iz pamćenja...

Loreno se nasmijao i rekao: Drago mi je da te mogu upoznati, Rosalia...

Sada kada joj je Loreno pustio ruku, Amalia mu se glavom naklonila, te joj je Loreno rekao: Nijema si, znači ne možeš reći ni riječ?... Amalia mu je klimnula glavom, a Loreno joj je rekao: Onda se čuvaj gospodina Paola, pazi da te ne obeščasti...

Amalia mu se još jednom glavom naklonila u znaku zahvale, te je čula Lupitu kako joj ponovo govori: Rosalia, gospodin Pinada još spava?...

Amalia je klimnula glavom u znaku potvrde, te ju je Lupita pitala: A gdje ti ideš?...

Amalia je sklopila ruke u znaku molitve, te je Lupita rekla: Aha, ideš u crkvu pomoliti se?... Amalia je kliknula glavom, a Lupita ju je pitala: Da idem s tobom?...

Amalia je željela biti sama sa svojim mislima, zato je odmahnula glavom, te joj je Lupita rekla: Sigurno?... Amalia je klimnula glavom i Lupita je rekla: Dobro, vidimo se poslije...

Amalia se okrenula i krenula prema izlazu imanja, no kada je došla do vrata imanja i otvorila ih, okrenula se ponovo prema ulazu kuće, te je primjetila da su Lupita i Loreno negdje već otišli, a onda je spontano zatvorila oči, te se vratila u mislima u dan svog vjenčanja kada je izašla iz kuće...

Prije nešto više od godine dana:

Paolo je Amaliju vodio ispod ruke, a ispred njih je hodala Carolina sa svojom žarko crvenom krinolinom sa pokojim nježno crvenih volanom na njoj, no nosila je i crvene čipkaste rukavice, išli su do dvije otvorene i posebno ukrašene kočije sa bijelim konjima koje su ih čekale iz kuće...

Išli su sitnim i polakim koracima do vrata kuće, a onda se Carolina naglo okrenula prema svojoj djeci Paolu i Amalia, pogledavši u Paola i rekavši mu: Sine, stani i daj mi Amalijinu ruku... Paolo i Amalia su stali, te je Paolo polako Amalijinu ruku koju je držao ispod svoje nadlaktice dao majci Carolini u ruku...

Carolina je Amalijinu ruku počela lagano maziti drugom rukom, te joj je kroz suze koje su već počele padati niz njeno lice, rekla: Amalia, ovo je zadnji put kako izlaziš kroz ova vrata kao djevojka, moja mala djevojčica, pri povratku iz crkve već ćeš biti Martinova žena i ući ćeš u kuću kao njegova žena i kao kneginja, a ne kao moja mala djevojčica... Amalia: Majko, ali ja ću uvijek ostati biti Vaša mala djevojčica, ma koliko imala godina i bila nečija žena i majka, zapamtite ja ću uvijek ostati biti Vaša mala djevojčica... Carolina je obrisala suze sa crvenim svilenim rupčićem koji je držala čvrsto stisnut u ruci, te je rekla: Dušo moja, samo budi sretna... Amalia se nasmiješila i rekla: Majko, hoću, bit ću sretna... Paolo: A moja mlađa seka se danas udaje za svog princa za bijelom konju, a taj princ zna da ti imaš opasnog brata i da te ne smije nikada povrijediti jer će dobiti od mene...

Amalia se samo nasmijala na to jer je znala da Paolo ne može nikom živom nauditi, a nije sumnjala ni u Martinovu beskrajnu ljubav prema njoj, pa nije bilo ni govora da bi ju ikada povrijedio...

Carolina je sada otvorila vrata, izašla prva i rekla: Evo naše mladenke... Carolina je polagano došla do Octavija koji je već bio kraj kočije, a onda je izašao i Paolo koji se samo pomaknuo u stranu i rekao: Seko, izađi...

Amalia je duboko udahnula i napokon izašavši kroz vrata, Paolu, Carolini i Octaviju je na trenutak oduzela dah jer je bila predivna, bila ¬je u bijeloj krinolini, a dugi veo je nosila u ruci, a na nogama je prvi put u životu imala priliku nositi bijele visoke potpetice na vezanje, stajala je uspravno i sa umjerenim osmijehom na licu, a kosa joj je bila raspuštena kao i uvijek...

Već su drugoj kočiji bili Lucija koja je bila u žutoj krinolini i njen dečko Pedro koji je bio u tamnoplavom odjelu, te ga je Lucia pitala(ispod glasa): Ako se Amalia uda za Martina, tebi ode glava sa ramena, jesi li ti toga svjestan?... Pedro(ispod glasa): Budi bez brige, sve je po dogovoru, Loreno i njegovi prijatelji će doći i uspavati nas sve streljivom osim same Amalije jer će nju Loreno uspavati sa onim čim si mu dala da ju uspava... Lucia(ispod glasa): I prije nego što se mi probudimo, Amalia će biti na nebu... Pedro(ispod glasa): Upravo tako i zato se ne brini, sve će biti u redu...

Amalia je još uvijek stajala uspravno, gledala je u Paola, Carolinu i Octavija kako bez riječi gledaju u nju, sada je pogledala u nebo i vidjela je ono poprimalo crvenu boju, a oblaci na njemu su bili ružičasti kao pred zalazak sunca, iako je sumrak bio daleko, sve je ukazivalo na to da će svakog trenutka pasti mrak...

Sada su svi troje došli do daha, a Paolo je napokon rekao: Seko moja, udaljena si samo nekoliko kilometara od svoga sna, jesi li sretna?...

Amalia bih sada najrađe vrištala od sreće, no to joj je bilo zabranjeno po tradiciji i protokolu, ono što je vidjela kada je išla u školu kod drugih seljankih u selu da slobodno rade sve što ih je volja svaki dan svoga života, a pogotovo na svoj dan vjenčanja, ona je sada morala ponovo obuzdati svoje osjećaje jer će ih sam grof, a njen otac Octavio nakon ceremonije proglasiti knezom i kneginjom i zato je morala biti dostojna te titule i zato je morala normalnim glasom odgovoriti: Paolo, da, najsretnija sam osoba na svijetu...

No ono što joj nitko nije mogao zabraniti da joj srce ne odjekuje u ritmu crkvenih zvona koje će uskoro zvoniti za nju i njenog voljenog Martina kada ih svećenik proglasi mužem i ženom... Otkucaji srca su joj bili zbilja snažni, no mogla ih je čuti samo i jedino ona...

Kada je prišla Carolini i Octaviju koji su je čekali kraj kočije, čula je kako joj Paolo govori: Princezo, prekrasna si...

Amalia se pažljivo okrenula prema njemu sa svojim visokim potpeticama i dugim velom u ruci, te mu rekla: Brate, hvala ti od srca, no i ti si prelijep...

Paolo je bio doista lijep taj dan, baš je blistao u svom novom odjelu boje kljuna bjeloglavog supa, imao je oči pune nade, nade koju je polagao u nju kao u buduću kneginju, ali jednog dana i groficu...

Octavio: Okreni se, mila, da te vidimo sa svih strana... Amalia se vrlo pažljivo okrenula oko svoje osi, te je rekla: Majko, oče, i kakva sam Vam?...

Carolina: Kćeri, predivna si, izgledaš kao boginja... Amalia je sada pogledala majku Carolinu i rekla: Majko, Vi izgledate kao najnježnija crvena ruža... Carolina: Hvala ti kćeri...

Amalia je pogledala oca Octavija i ozbiljno mu rekla: Oče, nemojte da mi se majka požali na Vas, svakog dana ću dolaziti u obilazak Vas i majke...

Octavio je bio u ozbiljnom crnom odjelu, znao je da se Amalia šali, te se malčice i nasmijao, a zatim rekao: Milo moje, znaš da ću biti dobar prema tvojoj majci, za mene život ne postoji, zato kada ona ode, brzo ću i ja poći za njom, nego kćeri priđi...

Amalia mu je sada prišla, a Octavio je gledao u ogrlicu koju je nosila na vratu, te ga je Amalia pitala: Pristaje li mi ili je majci bolje pristajala na dan njenog vjenčanja za Vas?...

Octavio je bio na rubu suza dok je gledao u tu ogrlicu, no nijednu nije pustio, progutao ih je, te je rekao: Dušo, ova ogrlica ti pristaje kao salivena kao što je i tvojoj majci pristajala tada kada ju je nosila kada smo se nas dvoje ženili...

Carolina je pustila suzu i rekla: Neka te Bog blagoslovi, kćeri naša...

Octavio: Ajmo u kočiju, mladoženja nas čeka u crkvi... Carolina: Dragi, i ti si mene čekao, neka ju čeka, ovu ljepoticu vrijedi čekati... Amalia: Majko, upravu ste, mene vrijedi čekati, no ajmo prema crkvi, znate počet će dolaziti uzvanici, a neće biti uredu da uzvanici čekaju nas... Octavio: Dobro zboriš, kćeri, dobro...

Paolo ih je pažljivo slušao, pa je rekao: Onda ajmo... Octavio: Sine, pomoći ćeš nam da se smjestimo u kočije... Paolo: Oče, naravno da ću Vam pomoći...

Paolo je prvo pomagao Octaviju i Carolini da se smjeste u kočiju, pa je došao do Amalije, primio je za slobodnu ruku i rekao: Tvoja kočija je spremna, spremna?... Amalia: Rođena spremna, brate... Amalia je pošla polaganim i sitnim korakom sa Paolom do kočije koja će ju odvesti do njenog princa na bijelom konju...

Paolo joj je pomogao da se i ona udobno smjesti u kočiju, te je onda i sam ušao u nju, te je sada Octavio dao znak rukom za oba kočijaša da krenu prema crkvi...

Kočija u kojoj je bila Amalia, bila je bijela boje, no ukrašena sa pravim crvenim ružama, a druga kočija u kojoj je bila Lucia i Pedro, bila je crvene boje, no ukrašena sa pravim bijelim ružama...

Kočije su krenule prema crkvi gdje ju je već čekao Martin...

Amalia je polagano sada otvarala suzne oči, a zvuk tih kočija još uvijek je pamtila u svom srcu i u mislima, te je rekla(u sebi): Kroz vrata sam izašla zadnji put kao djevojka, ne znajući da se nikada više neću vratiti ni kao žena ni kao djevojka, ovdje sam tek kao Anibalova nijema sluškinja Rosalia i tako ću, iskreno se nadam, i otići i više nikada, ama baš nikada nećete čuti za Amaliju tj. za mene jer je Amalia poginula u požaru...

Amaliji je sada na nos slijetio predivan plavi leptir, a ako je bilo vjerovati svemu što piše u knjigama, plavi leptir bi značio da joj dolazi sreća i dobra energija... Amalia ga je gledala nekoliko sekundi sa svojim suznim očima dok nije podigao svoja krila i odletio u nebo jer je njemu samo nebo granica...

Amalia je poželjela reći, dok su joj suze biserne sjajile iz očiju, no rekla je(u sebi): Onog dana kada sam otišla odavde kao djevojka, nikada se nisam vratila kao žena, a nikada se više ni neću vratiti, kada sada jednom odem, nikada više neću vratiti...

Obrišavši svoje suzne oči, Amalia je izašla sa imanja i uputila se prema crkvi u kojoj se trebala udati za Martina...

Pedro se sada napokon izvukao iz Lucijinog vatrenog naručja jer je ona tek sada zaspala, tiho se digao iz kreveta, odjenuo se u kućni ogrtač i u čarapama je izašao iz sobe...

Pedro je napokon došao do sebe i mogao je slobodno malo disati, a da mu Lucija ne mjeri koliko je sekundi trajao njegov udisaj, a koliko izdisaj...

Pedro je znao da ne može više pobjeći od Lucije, povratka više nema, vjenčanje je za dva mjeseca, više se nije mogao povući ili nestati sa lica zemlje, postat će knez na temelju laži koju je izgovorio dan nakon Amalijinog vjenčanja, a Panama će jednog dana dobiti najgoru groficu koju je ijedna država ikada imala, bio je itekako svjestan toga, no sada više nije bilo izlaza, osim njegove smrti koja mu ništa ne bih donijela jer ako se ubije kako mrtav može pomoći Emmi koju je one noći ostavio u suzama boli... Jedino se nadao da Emma zna koliko ju voli i do zadnjeg daha će ju voljeti svim svojim bićem, iako više nikada neće biti skupa jer će, ako preživi rat koji uskoro dolazi, morati čuvati ugled kao grof i biti uzor...

No barem nije počinio Amalijino ubojstvo, nego ga je ipak spriječio i bar tako nije zgriješio kod Boga...

Pedro se sada naslonio na zid pored njegove i Lucijine sobe, te je sada zatvorio oči i vratio se u dan prije Amalijinog vjenčanja kada je prelomio jednu važnu odluku...

Prije nešto više od godinu dana:

Pedro se dan prije Amalijinog vjenčanja dogovorio sa Lorenom da se nađu navečer nasamo u selu jer mu treba nešto važno reći...

Vrlo brzo je došlo vrijeme večere, te se Pedro pojavio na velikim vratima blagovaonice, gledajući Octavija u oči, rekao: Grofe, oprostite, neću večerati s vama jer moram nešto ići obaviti u selu... Octavio: A to nešto ne može pričekati dok večeraš s nama jer Amalia zadnji put večera sa nama?... Amalia se nasmijala, te je rekla: Oče, sutra se udajem, a ne umirem, uostalom, preksutra smo ja i Martin na večeri... Octavio: Dušo, mislim na to da si tu poslijednji put kao naša mala djevojčica, a već sutra navečer ćeš biti tu kao Martinova žena i kneginja... Amalia se nasmijala, te je rekla: Oče, dobro, ako Vi tako kažete, tko sam ja da Vam se protivim?...

Čuvši te Octavijeve i Amalijine riječi, Pedra je nešto snažno probolo u srcu jer je znao što su joj on i njena sestra Lucia pripremili...

Pedro je sada Octaviju odgovorio: Grofe, nažalost, ne može čekati, neodgodivo je... Octavio: Pedro, onda ako moraš ići, idi i sretno ti u tome... Pedro: Hvala Vam grofe i želim Vam svima dobar tek...

Pedro je polako izašao van i udahnuo svjež zrak koji mu je trebao da sebi još jednom potvrdi da radi ispravnu stvar, on je već pripremio svog Rockyja koji ga je čekao ispred kuće da ga uzjaše i pođu u selo...

Pedro je došao do njega, pomazivši ga po grivi, rekao: Jesi spreman?, idemo se prošetati do sela?... Rocky mu je zarzao i Pedro je shvatio da je Rocky spreman i da želi ići s njim u selo... Sada ga je uzjahao, uzeo uzde u ruke i krenuli su prema selu...

Dok je jahao prema selu, samo jedna misao mu je prolazila glavom, ovo što je odlučio ići protiv Lucije, može ga jednom stajati glave, no odlučio je Amaliju bar spasiti od smrti, ako ne može ništa drugo već ne može učiniti za nju... Odluka mu je bila preteška, znajući kakva je Lucija i što je sve sposobna učiniti, ako otkrije da je išao mijenjati plan sa Lorenom, no ipak Amalia nije zaslužila da je ubiju, ako se sutrašnja predstava mora dogoditi, nije htio da bilo tko od njih troje okrvavi ruke njenom krvlju...

Nije bio siguran što će još Lucia tražiti od njega kada sazna da je Loreno otišao neobavljena posla, no znao je da je Amalia djevica, pa će Luciju možda tražiti da je upravo on oduzme nevinost u štali, nije znao hoće li tražiti da ju on ubije, jednostavno ništa više nije znao, no jedno je znao da ju moraju naći živu u štali...

U selo je stigao poprilično brzo jer je sa Rockyjem galopirao do sela, te je sjahao sa konja na dogovoreno mjesto sastanka gdje se naći sa Lorenom... Pedru je držao Rockyja za uzdu, a povjetarac koji je puhao dobro došao je da malo složi svoje misli...

Ubrzo je stigao i Loreno koji je došao na jednom od Martinovih konja, polako je sjahao sa konja, te je Pedra pitao: Stari, gdje gori?...

Pedro(ispod glasa): Stišaj se... Loreno(ispod glasa): Dobro, gdje gori?... Pedro(ispod glasa): Jesi li ga donio?... Loreno(ispod glasa): Jesam, no što će ti?... Pedro(ispod glasa): Ne ispituj me ništa, samo mi ga daj... Loreno mu je diskretno dao pištolj koji je bio pripremljen sutra za samu Amaliju, te ga je Pedro čim ga je primio, odmah i zablokirao i stavio u svoj džep hlača...

Loreno ga je samo gledao u čudu, te je rekao(ispod glasa): Čekaj, sve sam jučer potvrdio, Lucia mi je dala taj pištolj i ogromne novce, čak si i ti bio prisutan, što je sada?... Pedro(ispod glasa): Pitaš me što je sada?... Loreno(ispod glasa): Sve sam već sredio, doći će mi pet prijatelja koji će pucati iz zračnih pušaka na njenu obitelj i omamiti ih tim streljivom, kada to vidi, ja ću ju omamiti sa onim što ste dali, odvesti u štalu i ubiti je...

Pedro(ispod glasa): Jesi li ti svjestan što si ti upravo rekao?... Loreno(ispod glasa): Pa tvoja djevojka Lucia mi je rekla da ju moram ubiti, ne?...

Pedro(ispod glasa): Čekaj, hoćeš li moći pogledati vojvodi u oči nakon što mu ubiješ djevojku?... Loreno(ispod glasa): Pedro dragi, ne razumijem te, budi jasan, što mi točno želiš reći?... Pedro(ispod glasa): Neće biti nikakvog ubojstva... Loreno(ispod glasa): Lucia se predomislila?...

Pedro(ispod glasa): Ma kakvi ona, da se nju pita, utopila bi ju u kapi vode koliko ju mrzi, nego ja ne bi mogao živjeti s tim da ubijemo Amaliju, cura je dobra i jedina od svih njih misli da sam čovjek, a ne neki rob...

Loreno(ispod glasa): I što ćemo učiniti?... Pedro(ispod glasa): Ti ništa, ti sutra odradi prvi dio posla kako smo se jučer dogovorili... Loreno(ispod glasa): Prvi dio???... Pedro(ispod glasa): Odvedi je do štale, no nećeš ju ubiti, ni obeščastiti je, kada ju odvedeš do štale, onda ćeš otići, jasno?... Loreno(ispod glasa): Jasno... Pedro(ispod glasa): A dalje je sve moja briga, pod uvjetom da me Lucia ne ubije prije svega toga...

Pedro je sada trgnuo iz svojih misli i otvorio oči jer je iz sobe čuo kako Lucia govori: Macanu, dođi... Pedro je samo duboko uzdahnuo i ušao je natrag u sobu...

Dok je Amalia još hodala do crkve i iznad nje letjela i cvrkuta dva predivna smeđa slavuja koja su ju rado pratila i uveseljavala svojim cvrkutom, Anibal se probudio u sobi...

Anibal je odmah primjetio poruku pored sebe, te se okrenuo na leđa, uzeo poruku, te ju pročitao:

„Gospodaru, brzo se vraćam, otišla sam do crkve u kojoj sam se trebala udati, Rosalia"...

Prije nego što li ju je poderao, pomirisao ju je i još je imala najljepši miris na svijetu, mirisila je na nju, na Amaliju koja je ovog jutra mirisila poput najljepše ljubičice...

Dok je udisao taj božanstveni miris, Anibal je na tren zatvorio oči jer je htio da zauvijek zapamti taj božanstveni miris jer je znao da nikad neće biti s Amalijom, no znao je što će poslijednje izgovoriti da će to biti njeno ime i njegovo srce će kucati samo za nju do kraja njegova života, iako nikada neće biti njegova...

Napokon je našao svoju srodnu dušu, no ona je bila zabranjena žena, a nije ga ni voljela kao on nju... Osjećala je samo poštovanje prema njemu, a ne i ljubav, morao je ta dva sasvim različita pojma po svaku cijenu odvojiti, iako će mu srce pritom uvenuti poput cvijeća...

Sada je otvorio oči i oslonivši se na svoj štap, digao se sa poda, te je teškog srca otišao do pletenog koša za smeće jer je sada vidio da Amalia ima predivan rukopis, no koliko god ga je htio zauvijek zadržati taj komadić papirusa, znao je koliko je to opasno za samu Amaliju...

Nakon što ga je još jednom pomirisao, pogledao njen predivni rukopis, pročitao poruku, papirus je morao poderati na najsitnije komadiće i baciti komadiće u pleteni koš za smeće, no imao je osjećaj kao da je umjesto toga papirusa poderao svoje srce u najsitnije komadiće i bacio ga u taj pleteni koš, ne osvrčući se je li mu još srce živo, diše li još?...

Sada je pogledao sobu, bila je preuredna za ono što su svi mislili da radi svake noći sa Amalijom u sobi, tj. da vode ljubav...

Anibal je gledao uokolo po sobi, počešao se po vrhu glave jer je razmišljao gdje da razbaca posteljinu na kojoj su spavali i odlučio je da će ostaviti svoju posteljinu na podu, a onda je uzeo jastuke sa kreveta gdje je Amalia spavala, te ih je razbacao po sobi, a svu posteljinu zgužvao i onda je uzeo svoj cilindar sa noćnog ormarića, stavio ga na glavu i izašao iz sobe...

Dok je hodao hodnikom do stepenica, nije mogao, a da ponovo ne pogleda crno bijele slike sa Amalijom, prišao je jednoj od slika gdje je sama Amalia u jednoj u svojih krinolina, na slici je sjedila na travi i smiješila se...

Pazeći da ga nitko, ama baš nitko ne vidi, Anibal je prstima dotaknuo i pomilovao tu sliku i njeno lice na samoj slici, kada već ne može nju tako milovati...

Ovdje je došao po jednom jedinom zadatku da je ostavi na sigurnom, sa obitelji koja će ju znati zaštiti od strahote zvane rat koju je već mogao namirisati da uskoro dolazi i ostat će koliko god treba dok se ona ne slomi i progovori, no jedino se bojao da kada dođe taj trenutak njenog slamanja, da je neće on zaustaviti da se ne slomi i ne progovori jer znao je da je ljubav jača od svega na svijetu, a njegovi osjećaji prema njoj su bili sve jači i jači svakom sekundom, no to će morati dobro obuzdati taj poriv jer mu je bilo najvažnije da je ona sigurna, a tu će biti najsigurnija u svom domu, u svojoj obitelji...

A on je znao da će otići odavde sa boli u srcu koja peče poput otvorene rane, ali to je ona rana koja nikada neće zacijeliti, no znao je da prava ljubav i boli...

Odvojivši se od slika, napokon je stubama sišao u prizemlje, a pošto su velika vrata bila otvorena i miris jutra koji je mirisao na livadu tratinčica ispred kuće i jednostavno ga je mamila da malo udahne toga jutarnjeg zraka... Izašao je van i zatvorio oči i nekoliko puta duboko udahnuo miris prekrasnog jutra...

Kada je otvorio oči, vidio je da preko livade ide Martin koji ga je već primjetio i digao ruku u znaku pozdrava, isto je učinio i Anibal koji je stajao ispred kuće oslanjajući se u potpunosti na svoj štap...

Kada mu je Martin došao sasvim blizu, Anibal se glavom naklonio, a isto je to učinio i sam Martin, a nakon te formalnosti, Martin ga je pitao: Gospodinu Pinada, stigli ste, jeste li dobro putovali?... Anibal: Vojvodo, jesam, stigao sam u pratnji svoje osobne sluškinje, bilo je mirno more, pa smo ugodno putovali...

Martin: Gospodinu Pinada, gdje je ta vaša osobna sluškinja?... Martin se počešao po tijemenu, te mu rekao: Hm...kako se ono zove... Rosalinda?... Anibal: Vojvodo, dobri ste, ali ne zove se tako, nego Rosalia... Martin: Gospodinu Pinada, oprostite, inače stvarno pamtim imena, no danas mi je loš dan, pa gdje nam je Rosalia?, volio bi je upoznati, ako je, naravno, ne skrivate...

Anibal je vidio da je Martin previše rastresen zbog nečega, no zbog čega, nije mogao znati, to nitko nije mogao znati osim samog Martina...

Anibal: Otišla je valjda malo prošetati po ovom mjestu dok sam ja spavao, već bi se trebala vratiti, no čim se vrati, upoznat ću vas, budite bez brige, ako smijem pitati, zašto Vam je danas loš dan?...

Jučer je Martin bio u obližnjim gradovima i selima da provjeri je li se počela smirivati vatrena stihija zvana zli jezici, no samo što se nije počela smirivati nego se još pogoršala... Naime, sada su uvukli i samog Martina i „pokojnu" Amaliju u te svoje tračeve, a Martin kako god da je jučer otišao, na njega su pokazivali prstom i glasno govorili: To je vojvoda od San Pedra, to je najbolji prijatelj od monstruma koji će nam obeščastiti kćeri, ljudi, čuvajte svoje kćeri od vojvode i od monstruma...

A onda je uslijedio nastavak koji Martin nije mogao ne čuti jer su preglasno govorili: Vojvoda ima svoje potrebe nakon što je ostao bez zaručnice na dan vjenčanja, a zaručnica mu je bila sestra od monstruma, hvala Bogu da nije živa, pa ovo ne vidi što joj brat radi, a moguće je da se i zaručnik ugledao na njega jer su ipak najbolji prijatelji i monstrumov nesuđeni šogor...

Martin je žalosno slušao sve te zle riječi koje su kružile u obližnjim selima i gradovima o svom prijatelju, sve je mogao podnijeti, pa čak da i njega kao vojvodu uključuju u te grozne tračeve i da mu okaljaju ime, no ono što nije nikako mogao podnijeti da uključuju Amaliju, njegovu voljenu, njegovu dušu koja je otišla sa njom onoga dana kada je saznao da je više nema, čuo je te zlobne riječi od ljudi za koje bih Amalia dala život, a oni njeno ime sada okaljavaju... Srce mu se slamalo dok je to slušao na svakom uglu bilo grada ili sela, a bio je siguran da tako govori i cijela Panama...

Nije se imao snage ni čvrstih argumenata suprotstaviti tim ljudima jer nije znao istinu, samo ju je pretpostavljao, no bez dokaza nije mogao ništa, ama baš ništa i to ga je ubijalo...

Prošavši vraćajući se kući kroz sva ta sela i gradove i još jednom čuvši te zle riječi, vratio se kući i legao je u hladan i prazan krevet jer ga nije imao tko ugrijati, a nikada i neće imati tko ga ugrijati jer on neće Amaliju nikada zamjeniti, počeo je razmišljajući o svojoj jedinoj i pravoj ljubavi Amaliji, bio je siguran da bi ona, da je samo živa, Paola branila i bez ijednog jedinog argumenta ili pravog dokaza o njegovoj nevinosti u ovom slučaju jer je voljela svoga brata, znala bi da je nevin u svom velikom i dobrodušnom srcu...

Okupan suzama koje nisu prestale teći otkad je došao kući jer je na sam spomen Amalije, Martin bi počeo plakati, utonuo je lagani san..

Martin je doista bio rastresen i sada je Anibalu odgovorio: Gospodine Pinada, sigurno ste jučer čuli što je Paolo učinio Lupiti, vjerujete li da je to stvarno učinio?... Anibal: Vojvodo, iskreno ne vjerujem da je gospodin Martinez to stvarno učinio, više mi se čini da nekog štiti s tim što krivicu preuzima na sebe... Martin: Ali on sebi s tim stavlja na svoju karijeru, na svoju blistavu karijeru, ogromni pečat koji će se teško dati ponovo otpečatiti ljudi u selima i gradovima ga se boje, jučer sam bio u izvidnici i sada ga zovu „Monstrum", sada su u cijelu priču uključili i mene, ajde ja više nisam bitan, ali kada sam čuo da uključuju i Amaliju u cijelu priču, srce mi se slomilo na to...

Anibal je zadržao normalan izraz lica, iako ga je ova vijest da su građani i seljani sada počeli uključivati i Amaliju u tu cijelu priču više nego potresla, te je rekao: Vojvodo, da, gospodin Martinez je stvarno vrhunski doktor, izvrsno mi je izliječio zglob kada sam prošli put bio ovdje, ne znam što će biti s njegovom karijerom nakon što ovi tračevi prođu, no vjerujem da će se ponovo izboriti za nju i naći mjesto pod suncem... Martin: Ajoj, oprostite, nisam Vas pitao kako ste sa nogom?... Anibal: Vojvodo, izvrsno sam, još malo, pa neću ni trebati štap...

Dok su Anibal i Martin tako nastavili razgovarati, Amalia je stigla do crkve gdje joj je stao život, onaj stari život koji je i službeno pretvoren u prah, ona službeno više ne postoji...

Stajala je pred crkvom koja je bila sva bijela poput snijega, a pored svake strane su se uzdizali dva tornja, jedan toranj je bio ukrašen sa satom, dok je u drugi bio sastavljen veliko zvono, a u sredini crkve je bio veliki križ Isusa Krista... 

Amalia je gledala onaj dio starog života gdje joj je život i službeno stao, srce joj je luđački kucalo, a to se događalo otkada je došla ovamo u svoje mjesto gdje se rodila, a ondje gdje se nadala da će se uskoro vratiti sa Anibalom, ostavila je svoj mir u duši i u srcu...

No ovdje joj je vladala bojaznost da je netko ne prepozna i uspomene koje su bile svuda oko nje, zbog toga svega srce joj nije mirovalo i htjelo je iskočiti iz grudi...

Amalia je napokon došla do vrata crkve, duboko udahnuvši, ušla u crkvu u kojoj je trebala reći Martinu sudbonosno da...