Anibalov zaključak je nažalost bio točan, Amalia je povjerovala u svaku Paolovu riječ jer je Paolo, iako je bio pod pritiskom oca Octavija toliko je bio uvjerljiv u tome što je govorio da bi mu svi povjerovali da je bio doista Lupitin silovatelj, no Anibal je sumnjao da je to istina što je govorio...

Amalia koja je stajala sa Helenom i Renatom, uvjeravala se da nije dobro čula, uvjeravala se da njen voljeni brat nikako nije mogao silovati Lupitu, no kao i uvijek, njegov ton glasa i njegovo držanje glave govorili su joj suprotno, poznavala ga je u dušu i ovo mu je bio znak da govori istinu i osjeća duboko kajanje zbog toga, Paolo nikada nije mogao reći neku veliku laž, a ovo joj je zvučala kao velika istina koju pokajnik govori pred velikim sudcem i čeka presudu, čak možda i onu smrtnu presudu...

Upitala se kako je moguće da je popio više od jedne ili dvije čaše vina koje ga nikada nisu toliko omamile da siluje žene uokolo i to na njenu lažnu godišnjicu smrti...

Gledajući nijemo u Paola koji je još bio spuštene glave gledao u svoja koljena, sjetila se da joj je uvijek govorio da mu je jedina ljubav medicina i da će njoj posvetiti život...

Paolo se još nije usudio dići pogled prema Anibalu jer se bojao da mu neće dopustiti da mu ispriča istinu, svoju jedinu pravu istinu s kojom se nosio sam protiv svih vjetrenjača koje su ga snašle, no neće se žaliti, sada kada je napokon uspio vidjeti Lupitu, vidjevši da je dobro i samim tim mu je pao ogromni teret sa srca, ponovo je spreman za borbu, borbu koja će mu vratiti titulu, titulu koju je jedino priznavao u svom životu, a to je bila titula vrhunskog liječnika koji je pomagao svima bez obzira na njihov status u društvu...

Anibal ga je sada pitao: Gospodine Pinada, a Vaša karijera liječnika, što je s njom?... Paolo: Nemam više posla osim u zabačenim i najsiromašnijim selima gdje je Bog rekao laku noć tim jadnim ljudima, a u gradovima i malo bogatijim selima govore da sam silovao svoju jadnu sluškinju Lupitu koja me godinama samo vjerno služi, a vijest o tome je proširio Loreno koji me je i udario šakom... Octavio je samo nadodao na to: S pravom te udario jer si mu curu dodirnuo gdje ne treba...

Paolo je neprimjetno tužno uzdahnuo, te je rekao: Da, s pravom me je udario, te je isto s pravom moju karijeru uništio, a ja se osjećam kao da sam u ponoru bez dna, samo tonem sve dulje i dulje, ne vidim u tom ponoru neki kamen za koji se mogu primiti i barem se pokušati popeti ponovo na vrh...

Octavio: Gospodine Pinada, molim Vas, oprostite što imamo djecu koja su zakazala u svemu, a jedino naše blago, naša Amalia je poginula u požaru i vjerovatno gleda sve ovo...

U tom trenutku je Amalia osjetila jaku bol u svom srcu koja joj je razrazala srce poput pčelinjeg uboda, no nije dala suzama da poteku, da je izdaju i da progovore umjesto nje...

Sada je napokon mogla vidjeti kristalno jasno stanje što se događa u njenoj obitelji iz druge perspektive...

Octavio je ponovo počeo pred gostom omalovažavati Paola, pa čak i Luciju je sada povrijedio s tim riječima koje su boljele... Lucia(šapatom): Oče, zar ponovo presveta Amalia?... Octavio: Kćeri čuj, ja sam grof i dok sam ja grof, svoju pokojnu kćer ću spominjati sve dok sam živ, a ti kada jednog dana postaneš grofica, možeš slobodno zanemariti Amaliju, no ja i majka dok smo živi, spominjat ćemo našu kćer i više se navikni na to... Lucia: Ok, ok, znači ja i Paolo smo zakazali u svemu, a Amalia koje nema već više od godinu dana, ona je još uvijek vaše blago... Octavio: Ako hoćeš iskreno, i jeste zakazali u svemu, Paolo na svoj način, a ti na svoj, a Amalia nije ni u čemu zakazala i zato ću ja svoju kćer spominjati svaki dan...

Lucia je sada ušutila jer nije imala što više za reći, a Paola nije bilo briga što tko misli o njemu od njegove obitelji, samo se htio vratiti se svom poslu, svojoj jedinoj pravoj ljubavi, iako će put biti trnovit do ponovog povratka na staro, vjeruje da će to uspjeti...

Paolo je tek sada smogao hrabrosti da digne pogled prema Anibalu, kada ga je digao i pogledao Anibalu u oči, vidio je da mu nije baš povjerovao da je on Lupitin silovatelj jer je imao blag pogled prema njemu poput Martinovog i to mu je dalo nadu da će ga ipak htjeti saslušati njegovu jedinu i pravu istinu i da će mu povjerovati u njegovu istinu...

Carolina je htjela promijeniti temu, te je sada pitala: Gospodine Pinada, kako ste se naučili s sporazumijevati u ovo kratko vrijeme i kako vam je tako brzo postala osobna sluškinja?... Anibal: Grofice, odmah mi je postala osobna sluškinja, a sporazumijevanje je teklo kako smo se učili jedno na druge... Lucia: Gospodine Pinada, a kada je „uzmete", ispušta li neke uzdahe?... Octaviju je bilo suviše neugodnu, te je rekao: Kćeri draga, ne zanima nas kakvi su u krevetu...

Anibal je gledao Luciju, te je pretpostavljao tj. znao je da ona želi čuti da su svi gospodari okrutni i da seksualno iskorištavaju svoje robinje, te joj je odlučio reći ono što ona želi čuti i ono što su se on i Amalija dogovorili prije putovanja...

Anibal: Grofe, u redu je, gospođice Martinez, ja nisam okrutan gospodar, ne bičujem ih kada naprave nešto loše, no zato sam vatren u krevetu, Rosalia ne može govoriti, samim time ne može ni uzdahnuti, no zato je ponavljam predobra u krevetu, znam prepoznati dobro mlado meso koje je k tome bilo i nevino, pa je u mom naručju prvu noć drhtalo poput malog janjeta koje je upravo izgubilo majku...

Anibal je još jednu laž o vođenju ljubavi sa Amalijom vrsno izgovorio, a sada je ulovio i Lucijin skriveni zlobni smiješak, to mu je sada potvrdio da je upravu...

Octavio: Gospodinu Pinada, ni mi ne bičujemo svoje sluge, lijepo je čuti da još netko to ne čini osim nas jer su i oni samo ljudi i griješe... Anibal: Grofe, baš tako, i oni su ljudi i griješe kao i svi mi... Octavio: Gospodine Pinada, drago mi je da se slažemo u vezi toga, a dokada biste ostali ovoga puta u posjeti?... Anibal: Grofe, ni Vas ni Vašu obitelj nikako ne želimo inkomodirati, otići ćemo kada god Vi kažete... Carolina: Gospodine Pinada, kakvo Vam inkomodiranje pada na pamet?, samo Vi ostanite koliko god možete... Octavio: Evo moja uzdanica je rekla umjesto mene, ostanite koliko god želite i možete... Anibal: Grofe i grofice, hvala Vam na gostoprimstvu...

Nekoliko sati kasnije:

Svi su otišli svojim poslom, pa tako i Anibal koji je otišao u knjižnicu spremiti svoju knjigu u nju i onda u šetnju po divnom imanju, a Amalia koja je sada napokon mogla pomilovati svoju dragu kobilu Anabellu kojoj su u boks stavili i Zeusom, ali boks je bio otvoren za njih oboje da kada god to požele, mogu otići...

Amalia više nije držala laneni ručnik na obrazu, no obraz ju je još jako bolio... Amalia je spustila svoju torbu pored boksa, te je čekala da je Anabella vidi...

Čim ju je vidjela, Anabella je odmah ustala, polako joj je došla i pomilovala ju je dlakavom njuškom po njenom bolnom obrazu... Amalia(u sebi): Ti znaš tko sam zapravo ja, zar ne?...

Kao da joj je pročitala misli, Anabella joj je ponovo dlakavom njuškom pomilovala po njenom bolnom obrazu... Amalia ju je pomazila njenoj grivi i rekla joj(u sebi): Naravno da znaš tko sam zapravo, moj miris nikada nećeš zaboraviti, no slušaj me sada dobro kada odem, otići ću zauvijek, to znači da me više nećeš vidjeti ni ti ni itko drugi, Anabella, da, znam, ovo je vrlo teška odluka za mene, ali tamo negdje daleko sam ja, prava ja koja je godinama bila zakopana duboko u meni, razumiješ li?...

Sada je Amalia čula Anibala kako joj prilazi i govori: Točno sam znao da ću te ovdje naći... Amalia mu se okrenula sa rukom na srcu, a Anibal joj je sasvim blizu prišao i rekao: Oprosti što sam te prepao, smiri se, ali svi se bave svojim poslovima i nitko više ne sumnja...

Amalia mu je sada brzo prekrila usta rukom da ne kaže to ime, a kada mu je spustila ruku sa njegovih mekanih usnama, Anibal joj je rekao: Oprosti, nisam htio, neće se više ponoviti, opraštaš li mi?... Amalia je spustila glavu i ponovo ju digla, a Anibal ju je pitao: Nego Rosalia, hoćeš li još tu biti ili?... Amalia je klimnula glavom, a Anibal joj je rekao: Dobro, čekam te ispred kuće... Anibal je tada otišao...

Amalia se ponovo okrenula prema svojoj kobili Anabelli i rekla joj(u sebi): Zato ćemo ti i ja otići ovih dana na oproštajno jahanje... Amalia je nastavila govoriti(u sebi): Žao mi je što neću vidjeti tvoje malo ždrijebe, no čuvat ćeš ga i za mene, znam to... Amalia ju je još jednom pomilovala po njenoj grivi i otišla...

Navečer toga dana:
Noć je bila vedra, jasno se vidjelo zvjezdano nebo, a to je ono što je Amalia najviše voljela kao mala, a to je gledati u taj beskraj neba i zamišljati da se gore događa nešto nevidljivo očima poput nekih veličanstvenih čuda...

No iznutra su zamirisale delicije koje su bile još malo sve na stolu, te se Anibal jedva odvojio od ovoga divnog prizora zvano zvjezdano nebo u kojem je uživao zajedno sa Amalijom koja je bila uz njega...

Dok su ulazili u kuću, zatim u blagaovanicu gdje ih je dočekao stol pun raznih delicija, no Anibal je primjetio da nema više stolice ni ničega za Amaliju, malo ga je to razočaralo i zaboljelo, no znao je tko je kriv za to i odlučio je šutjeti jer je znao koliko Carolinu još boli Amalijina smrt, iako ju je on doveo tu da ju osjete i vide, no očito je ona drugačija osoba, ne samo po fizičkom izgledu, nego i onom psihičkom nego što su ju zapamtili...

Sada je Amalia mirno stala uz svoju Renatu i Helenu u blagaovanici, a Anibal je smjestio svoj štap pored sebe sa lijeve strane prije nego što je sjeo na stolicu pored Pedra, te je čuo Octavija kako ga pita: Gospodinu Pinada, trebamo li Rosaliji omogućiti krevet u kući za sluge?... Anibal: Grofe, hvala Vam, ali ne treba jer će ona spavati s mnom, ja sam Vama već rekao u pismu da nam treba jedna soba i to je to...

Amalia znajući kakve su im gostinjske sobe i da imaju samo jedan krevet i to bračni kreveti u skoro svakoj sobi, osim u jednoj sobi gdje je bio samo jedan krevet, pretpostavljala je da je baš tamo spavao Anibal kada je bio prošli put tu, a sada s njim dijeliti krevet, a ona još to nije nikada s nikim, no nekako se snaći, ali se nije bojala...

Anibal je ponovo primjetio Luciju kako se zlobno smije, no ovoga puta nije ni trudila to sakriti, te je rekla(kroz zlobni smijeh): Netko će i noćas nastradati...

Octavio ju je sada po prvi put ošinuo pogledom da se Lucija sledila krv u žilama i cijelu večer nije više progovorila ni riječ, niti se nasmijala...

A kada joj je uputio pogled, Octavio joj je zatim rekao: Kćeri, sutra ćemo ozbiljno razgovarati, jasno?... Lucia je samo kliknula glavom i počela jesti juhu bez više ikakve riječi...

Paolo: Oče, mogu li ja sutra pregledati Rosaliju uz Vaše prisustvo i prisustvo cijenjenog gospodina Pinade?... Amalia je sada prestala disati zbog toga Paolovog pitanja upućenog ocu, a zatim i Anibalu jer se baš toga i bojala... Octavio: Sine, što se mene tiče, možeš, no moramo pitati gospodina Pinada, što misli na to?... Anibal je pogledao Paola kako ga gleda očima punih nade, no tu njegovu nadu je morao ubiti sa slijedećim riječima: Gospodinu Martinez, hvala Vam na ponudi i sigurno mislite sve najbolje, no ja sam Rosaliju odveo već na doktorski pregled na otoku Trinidadu i rekao da mi je da njoj nema pomoći, tj. takva je rođena...

Nakon što je čula Anibalov odgovor, Amalia je ponovo prodisala punim plućima... Paolo je teško i tužno uzdahnuo, no ipak je rekao: Gospodinu Pinada, dobro, no ako se ipak predomislite, znate da sam tu i za Vas i za Vašu osobnu sluškinju Rosaliju... Anibal: Gospodine Martinez, naravno...

Gledajući Paola kako od Octavija traži dozvolu da pregleda Rosaliju, Anibalovo srce se slamalo, no obećao je Amaliji da neće dati da ju Paolo pregleda, ali iz njegovih usta bih najradije izašlo: Naravno, samo Vi radite svoj posao... Sada su svi dobili predjelo, te su svi prionuli jelu...

Nakon večere:

Octavio: Renata, uzmi jednu svijeću sa stola i otprati našeg cijenjenog gosta Anibala i njegovu osobnu sluškinju Rosaliju do njihove sobe na katu... Renata se naklonila glavom i rekla: Grofe, na zapovijed...

Renata je lakim pokretom ruke uzela svijeću sa stola i rekla: Gospodine, Rosalia, pođite za mnom...

Dok je Anibal ustajao i prihvaćao svoj štap, Octavio je govorio: Laku Vam noć, vidimo se ujutro... Anibal: Laku noć svima, vidimo se ujutro...

S tim Anibalovim riječima su pošli putem kojim im je Renata vodila, no samo su od svega vidjeli plamen svijeće koji je gorila u Renatinoj ruci...

Kada su se napokon našli pred sobom, Renata ju je otključala i ušla je prva, te su onda i Anibal i Amalia ušli za njom... Renata je svijeću smjestila u svijećnjak, predala Anibalu ključ i rekla: Lijepo sanjajte!... Anibal: I tebi, Renata...

Kada je Renata izašla iz sobe, Anibal ih je dva puta zaključao i ostavio ključ u bravi, te joj je rekao: Sigurnosti radi... Amalia mu je klimnula glavom, a Anibal je napokon odložio svoj bijeli cilindar na noćni odmarić, te je rekao: Ja ću spavati na podu, a ti na mekanom krevetu..

Amalijina usta su se pretvorila u smiješak jer je mislila da se Anibal s njom šali, no Anibal se nije šalio, već je sada rekao: Drago mi je da te ponovo vidim nasmijanu, no ne šalim se, ja ću na podu, a ti na krevetu...

Amalia je odmahivala glavu, te je Anibal rekao: Znači ako ne ide drugačje, Rosalia, ovo je naredba, ti na krevetu, ja na podu... Amalia je napokon ostavila svoju torbu sa odjećom, te je klimnula glavom za potvrdu naredbe...

Anibal je uzeo jastuk i jedva pokrivač sa bračnog kreveta za sebe i za tvrdi pod na kojoj će spavati, te si namjestio smještaj u podnožniju kreveta, te je napokon legao na tvrdi...

Anibal je gledao Amaliju kako skida svoje japanke i kako se elegentnim pokretima uvlači pod plahte od mekane bijele svile i spušta glavu na jastuk od najmekanijeg pačjeg perja...

Prije nego što ga je opio san, Anibal ju je pitao: Zar mi nećemo progovoriti niti riječ dok smo ovdje?...

No njena šutnja mu je govorila više od bilo kakve riječi, pa joj je Anibal za kraj dana rekao: Laku noć Rosalia... Anibal se okrenuo na bok i odmah zaspao, a Amaliji su se same oči zatvorila i usnula nadasve čudesan san...

Amalia je otvorila oči, shvativši da se nalazi među oblacima, odlučila je dignuti se na svoje bose noge i hodati pod tim najmekšim oblacima, htjela je dotaknuti zvijezde koje je sada vidjela na domak sebe...

Zar sam umrla, zapitala se Amalia, no čim je to rekla, odjednom je zapuhao jak vjetar, ali to nije bio vjetar, nego se spuštala jedna divna bijela pegazica sa prekrasnim bijelim krilima na oblak gdje je bila sama Amalia...

Čim ju je vidjela, Amalija ju je prepoznala, to je bila njena pegazica Nea iz mašte u djetinstvu, htjela ju je odmah pomaziti, ali Nea je sletjela, te joj je rekla: Čekajte... Amalia ju je čudno gledala, no poslušala ju je i stala..

Nea joj je sada došla sasvim blizu, te joj se glavom naklonila i rekla: Grofice, Vama na usluzi stoji Nea... Amalia: Znam, pa ja sam te izmislila, no molim te, reci mi Nea, jesam li ja umrla?, i slobodno mi ti govori... Nea je digla glavu i rekla: Dobro, grofice moja, ne, nisi umrla, ovo je san, zapravo ti si u našem međusvijet, tvoje tijelo se sada nalazi u beživotnom stanju dolje na zemlji, a tvoja duša je u ovom našem međusvijetu jer ti moramo nešto reći, no bez brige, ujutro ćeš se vratiti u svoje tijelo...

Amalia je vrlo smireno to prihvatila, te ju je pitala: Dobro, ali tko su ti drugi jer ja ne vidim nikoga osim tebe?... Nea: Ti drugi su kentauri, fauni i druga mitološka bića koja si ti zamišljala dok si bila dijete, vidjet ćeš ih poslije... Amalia je prišla do Nee i počela ju nježno maziti po grivi, te je pitala: Dobro, no zašto me zoveš groficom kada ja to nisam?... Nea: Upravo to ti moramo reći, nisi još grofica, no to ćeš biti... Amalia: Ali...

Nea ju je odmah prekinula jer zna što je mislila reći, te joj je rekla: Ne moraš ništa govoriti, znam da se planiraš vratiti na imanje San Paolo zajedno sa Anibalom, bez brige, i vratit ćeš se s njim na imanje, no tamo će ti Anibal nešto reći što će ti promijeniti sve, no ti moraš odlučiti hoćeš li se vratiti tu ili ostati na imanju s Anibalom?...

Amalia: Ali čvrsta sam u odluci da ostanem uz njega što god da se dogodilo u mojoj obitelji... Nea: Ta vijest će ti promijeniti sve u tebi, to će biti suvrsni test za tebe i tu tvoju odluku... Amalia: A što će biti ako se ipak ne vratim?...

Nea: Amalia draga, mogu ti reći jer se ti ničega od ovoga nećeš sjećati kada se probudiš, mi znamo da ćeš ti ipak vratiti, iako će tvoja odluka biti možda teška... Amalia: Zar ne postoji neki drugi način da se ne vratim i zar se neću sjećati tebe, Nea?...

Nea: Nažalost ne postoji i nećeš se ničega od ovoga jer ja i svi mi zapravo ne postojimo, mi smo samo mitska bića i plod tvoje mašte, sjećaš li se?... Amalia: Da, sjećam se, no ako ću ja postati grofica, što će se onda dogoditi sa Lucijom koja silno želi postati grofica umjesto mene?...

Nea: Ne smijem ti reći jer to nije tvoj život, no neće dobro završiti... Amalia: A otac i majka?... Nea je spustila glavu i tužno joj rekla: Nažalost, grof i grofica neće još dugo poživjeti, no ne smijem ti reći koliko još imaš vremena biti s njima jer to nije tvoj život...

Amalia je počela plakati jer je oca i majku unatoč svemu jako voljela, te je rekla(kroz suze): A hoće li biti rat i što će biti sa Paolom?...

Nea: Rata će biti i to vrlo brzo, to i sama znaš, Paolo će biti dobro, to je sve što mogu reći o njemu, a druge odgovore u vezi njega, moraš potražiti u sebi...

Amalia(kroz suze): No zašto ste me doveli prvu noć ovdje i što mi pokušavate reći?, hoćete mi reći da neću moći izbjeći vlastitu sudbinu jer je moja sudbina da budem grofica, je li to?...

Nea: Mi smo jedino živi kada si ti tu jer smo tvoj plod mašte i likovi smo mnogobrojnih knjiga u tvojoj knjižnici, ponovo smo oživjeli kada si se vratila, a inače smo zamrznuti ovdje u međusvijetu dok nas neko dijete ponovo ne izmašta...

Amalia(kroz suze): Molim te, reci mi što sam te pitala, želim znati... Nea: Previše pitanja, no odgovorit ću ti na ovo jer je važno, ali ponovo ti ponavljam cijeli ovaj razgovor ćeš zaboraviti odmah kada se probudiš...

Nea je nastavila govoriti: Doveli smo te ovamo da ti kažemo da ćeš u danom trenutku imati pravo izbora, možda će ti biti teška, možda i bolna odluka, no imat ćeš pravo izbora i nažalost ćeš morati sama prepoznati taj trenutak, ja ti ga ne mogu reći...

Nea je nastavila još govoriti: Samo još nešto, u tom trenutku ti odlučuješ što ćeš slušati svoj um ili svoje srce i što ćeš prije žrtvovati srce ili svoju zemlju?... Amalia(kroz suze): Ali za koga ću se udati, hoću li imati djecu?...

Nea se spustila da joj se Amalija može popeti na leđa, te joj je rekla: Popni se, vodim te negdje... Amalia joj se radosno popela na leđa i Nea je zamahnula svojim veličanstvenim krilima i povela ju u nebesa gdje je Amalia mogla vidjeti sve ono što je oduvijek htjela vidjeti poput Machu Picchu u Peruu, Chichén Itzá u Mexicu, Kineski zid u Kini, Kolosu s otoku Roda u Grčkoj, Mauzoleju u Halikarnasu u Istambulu, Artemidinu hram u Efezu u Turskoj, Zeusov kip u Olimpiji u Grčkoj, Semiramidinu viseći vrtovi u Iraku, Keopsovu piramidu u Egiptu...

Amalia je osjećala da joj je napokon svijet na dlanu, no sjetila se da će sve ovo zaboraviti kada se jednom probudi, ali sada je obrisala suze i Neu pitala: Kamo me vodiš?...

Nea: Vodim te ljubavi tvog života koji te čeka na drugom kraju svijeta... Amalia: Čujem li ja neko ali?... Nea: Dobro čuješ draga, ali on nema lice, to je čovjek bez lica... Amalia: Ali zašto?...

Nea: Možda ti je srce i um u dilemi... Amalia: No ja trenutno ne volim nikoga... Nea: Draga moja, varaš se, da trenutno ne voliš nikoga, taj čovjek bez lica kod kojeg ćeš biti za nekoliko trenutaka uopće ne bih postojao...

Amalia: Čekaj, zašto ne bih postojao?... Nea: Pa međusvijet se stvara u tvojoj mašti, u tvom umu, u tvojoj glavi, sve što si tu ikada stvorila u svojoj mašti i ono što još voliš, sada je tu i probuđeno je jer si se vratila kući, Amalia...

Amaliji je srce luđački lupalo dok je pegazica Nea polako sletjela na oblak na kojem su bile tri stepenice napravljene od oblaka...

Nea je sletjela, a Amalia je graciozno sišla sa nje, te se na njoj odjednom od odore stvorila prekrasna bijela vjenčanica sa veličanstvenim cipelama na nogama... Nea je odletjela, a Amalia se polako uspela na vrh, a onda je vidjela sa desne strane kentaure, a sa lijeve faune kako joj se klanja, a ravno ispred sebe je vidjela čovjeka okrenutog leđima, a ispred njega je bio vjenčani cvjetni luk...

Amalia je drhtala dok je polako išla k njemu, a kada je došla do njega, sav strah je nestao, samo mu je rekla: Okreni se da te poljubim tko god da si...

Čovjek bez lica se okrenuo, a ona ga je zatvorenih očiju strastveno poljubila, no sa poljubcem su došle i prve zrake sunca koje su Amaliju probudile iz toga dražesnog sna...

Amalia je otvorila oči i protrljala ih u krevetu koji je mirisao na same ruže, ustala je tiho, obula je japanke, otvorila je ladicu na noćnom ormariću za koju je znala da u njoj postoji tinta, papirus i nalivpero...

Budući da je još jučer navečer odlučila da će se danas ujutro prošetati do crkve u kojoj se trebala udati za Martina, a nije željela govoriti zbog opasnosti da će je netko čuti, Anibalu je odlučila ostaviti poruku gdje je...

Kada ju je na brzinu napisala, pospremila je sve u ladicu kako je i bilo, a papirus sa porukom za Anibala je nježno spustila njemu pokraj glave...

Tiho je došla do vrata, a još tiše je okrenula ključ u bravi i otvorila vrata... Izašavši iz sobe, bezuspješno se pokušavala što je tu noć sanjala, no nije se mogla sjetiti, pomislila je da možda nije ništa sanjala zbog svega ovoga što joj se dogodilo jučer sa obitelji...

Sada je bila u hodniku i lagano zatvorila vrata od gostinjske sobe iz koje je upravo izašla, te je pogledala oko sebe i shvatila da je u kući vrijeme stalo kada je ona otišla iz nje...

Otišla je dublje u hodnik jer je žarko željela još jednom vidjeti svoju sobu, no kada je došla do nekoć svoje sobe i pokušala otvoriti vrata, no nije mogla jer je brava bila zaključana...

U tom trenutku je shvatila da neće nikada više moći vidjeti svoju sobu jer je zaključana zbog, shvatila je, majčine i očeve boli prema njoj koju je ostavila iza sebe i sigurno je u sobi, pomislila je, sve kako je ostavila onoga dana kada je otišla udati se u crkvu...

Amalia je sada samo pomilovala vrata svoje sobe i otišla natrag do početka dugog hodnika... Nije se usudila gledati ni lijevo ni desno u hodniku, a ni dok je silazila stepenicama jer je znala da bi je fotografije nje sa Martinom, nje same i njene obitelji mogle slomiti, a ako joj suze progovore, progovorit će i ona, a to nije nikako željela da se dogodi, bar ne još uvijek...

Samo je gledala ravno, sve do ulaznih vrata na kojima je stala da ih otvori i pustila zrake sunca u kuću, osvrnula se natrag na divnu kuću koju je nekada zvala domom, no sada je osjećala kao da nikada nije pripadala tu, nego da je oduvijek bila stvorena za divljinu poput Zeusa kojeg je sada uočila vani na livadi kako pozdravlja sunce na njemu poznat način, no sada mu se pridruži i njena Anabella...

Primjetila je da ih još netko gleda prekrasne prizore dvaju konja, a to su bili Loreno i Lupita koja je bila nasmijana od uha do uha...

Amalia je sada odlučila izaći i rukovati se sa njima jer nije imala drugog izlaza iz kuće i iskreno se nadala da ju Loreno neće prepoznati...

Amalia je izašla na to predivno sunce koje se dizalo u visinu, a Lupita ju je odmah primjetila, te je Lorenu rekla: Dođi dragi, moram te s nekim upoznati...

Lupita je dovela Lorena k Amaliji i rekla: Rosalia, ovo je moj dečko Loreno, Loreno, ovo je nijema osobna sluškinja od Anibala...

Loreno i Amalia su ispružili ruke jedan prema drugome, no kada je Amalia došla u doticaj sa Lorenovim dlanom ruke, brzo ju je povukla natrag jer je dodirom sa njegovim dlanom napokon doznala tko joj je stavio maramicu na usta i tako ju onesvijestio...

Amalia nije mogla vjerovati da bih Martina njegov vjerni sluga Loreno mogao tako izdati, no bila je istina i ni najmanje nije sumnjala, njegovu ruku je osjetila na svom vratu netom prije nego što će se onesvijestiti od tvari sa kojom je bila namirisana maramicama...

Što li ću još doznati,budem li samo šutjela i ostala čvrsta prema svim iskušenjima koje me možda očekuju, zapitala se Amalia...