Amalia je bila upravu, Carolina ju je onoga trenutka čim ju je vidjela, doista i prepoznala... Carolina su oči zasjale poput najsjajnijeg bisera, usta je prekrila rukama jer nije mogla vjerovati koga vidi nekoliko metara od sebe, vidjela je svoje najveće blago sa veličanstvenom plavom kosom koja joj je sjajno stajala, njene japanke su bile stare, opušteno se držala, imala je neku staru odoru, ali to je bila ona, njena Amalia, prepoznala ju je po crtama lica koje se nisu promijenile... Stajala je kao ukopana, a srce joj je luđački lupalo od sreće kao da je htjelo iskočiti iz grudi...

Amalia je krajičkom oka promatrala svoju majku, a po pogledu je znala da ju je prepoznala, no još se pretvarala da gledala u konje koji su radosno trčali po livadi po kojoj je nekad davno i sama trčala i skrivala se od vlastite sestre Lucije koja ju je sada ošamarila iz sve snage, pa je desnom rukom trljala bolni lijevi obraz koji je bridio od bola...

Čim je majku vidjela, ponovo je htjela povikati majko, no sjetila se da je ovdje kao druga žena, druga osoba sa drugim imenom koja je nijema, ovdje je samo u službi Anibalova osobna sluškinja, no koliko god je očekivala da će biti sve ovo teško za nju, ipak je mislila da malo pretjeruje, no sada je tu i bori se protiv same sebe i svojih osjećaja koji samo hoće izaći van, ali znala je zašto je ovdje i što joj je krajnji cilj, a to je bio vratiti se sa Anibalom na imanje gdje je pronašla svoj potpuni mir...

Amalia je ponovo pogledala svoju majku Carolinu u oči i htjela je zaplakati, no uspjela je obuzdati svoje osjećaje i ostala mirno stajati uz Anibala, a to je značilo da je čvrsta u odluci da se vrati na imanje San Paolo...

A onda je čula Anibala kako Paola pita: Gospodine Martinez, gdje nam je Vojvoda od San Pedra?...

Amalia je sada srce stalo na trenutak jer ako će se morati i sa Martinom suočiti još danas, to ona neće moći podnijeti, nešto će ju već izdati... Naravno došla se oprostiti od svih dragih osoba i svega ovoga, no ne sve u jednom danu...

Paolo: Gospodinu Pinada, Vojvoda će nam se pridružiti tek sutra jer je morao nešto ići vidjeti u gradu sa svojim konjem Diorom... Čim je to čula iz Paolovih ustiju, Amalia je tiho odahnula...

A Carolina je sada gledala Amaliju sa bisernim očima, a kada joj je Octavio napokon prišao, upitavši je: Draga, što je?... Carolina je gledala u Amaliju i govorila: Dragi, ono je naša Amalija, ona je živa, živa je i tu je...

Octavio je pogledao prema djevojci u koju je Carolina gledala bisernih očiju, no on je vidio samo neuglednu djevojku koja je imala opuštena leđa, plavu kosu, pomalo prljavu bijelu odoru i japanke na svojim nogama, dok njegovoj voljenoj pokojnoj kćeri nije bilo ni traga, kćeri koja je uvijek imala savršeno držanje, savršenu uređenu krinolinu, blistave čizme na vezanje i crnu dugu kosu koja ju je uvijek krasila, no ova djevojka nije imala ništa od toga...

Octavio je pogledao Carolinu i nježno joj rekao: Draga, naša kćer je mrtva, htjeli mi to prihvatiti ili ne, mrtva je, ova djevojka nije naša kćer, niti ne može biti, možda ti je samo slična, no ona nije naša kćer...

Carolina ga je pogledala i rekla mu: Želiš li mi reći da moje srce laže?, moje majčino srce laže, hoćeš li mi to reći?... Octavio: Draga, najviše bih na svijetu volio da je naša kćer živa, ali nije, tvoje majčinsko srce se sigurno zabunilo jer ono nije naša kćer... Carolina je spustila ruke sa usta i ponovo pogledala djevojku koju je prije sekundu tvrdila da je to njena Amalia, u to sada više nije bila sigurna, te je tužno pogledala u Octavija i još tužnije mu rekla: Možda si upravu, možda sam zbilja pogriješila... Octavio: Ja te shvaćam, i ja bi volio vidjeti Amaliju, no ova djevojka nije naša Amalia... Carolina je samo tužno uzdahnula, ne rekavši više ništa...

Octavio ju je nježno uzeo za ruku i rekao: Idemo im poželjeti dobrodošlicu... Carolina: Da, idemo...

Amalia, Paolo i Anibal krenuli su u susret grofu Octaviju i grofici Carolini, te je Anibal pri dolasku pred grofa, zabivši štap čvrsto u zemlju, približio svoje noge jednu do druge, stavio je lijevu ruku na leđa, a desnu ruku na slijepočnicu, te je rekao: U stav, mirno... Octavio je učinio isto, te je rekao: Gospodinu Pinada, nadam se da Vam je moj sin već poželio dobrodošlicu... Anibal je sada lagano spustio desnu ruku, te je i nju stavljao iza leđa, te mu rekao: Grofe, na usluzi sam Vam... Anibal se sada i naklonio grofu Octaviju... Octavio: Gospodinu Pinada, voljno...

Anibal je ponovo uzeo štap u lijevu ruku, te se ponovo počeo ponašati normalno, dostojanstveno, ali normalno, te je rekao: Grofe, jest, poželio nam je dobrodošlicu i neizmjerno smo zahvalni što nam je upravo on iskazao toplu dobrodošlicu... Octavio: No iako je Paolo to već učinio, još jednom primite moju i supruginu dobrodošlicu, osjećajte se kao kod kuće... Anibal: Grofe, hvala Vam lijepa... Anibal je tada primio Carolininu lijevu ruku, te ju je digao u vis i pitao: Grofice, mogu li?...

Carolina se zacrvenila, te mu rekla: Gospodinu Pinada, naravno da smijete... Anibal joj je poljubio ruku, a Carolina mu se glavom naklonila... Carolina je lagano spustila ruku i rekla: Gospodine Pinada, pravi ste džentlmen... Anibal: Grofice, ako taj kompliment dolazi od Vas, onda je sigurno istinit...

Paolo se sada obratio Octaviju sa pitanjem: Oče, smijem li znati zašto je majka maloprije bila tužna?... Octavio: Sine, naravno da smiješ, majka ti je mislila da je Anibalova pratnja zapravo naša Amalija, no sam je razuvijerio od te glupe ideje... Paolo: I ja sam mislio da je Rosalia Amalia, no nije ali možete biti mirni, već sam se ja njoj ispričao...

Amalia se sada malo primirila, uspio je plan sa plavom kosom, nitko nije bio siguran da je to zasigurno ona, jer su svi u kući znali da nikada ne bih ofarbala svoju crnu kosu, no sada sve ovisi o Martinu, sve ovisi o njemu, njena daljnja sudbina je ovisila sada o jednom jedinom čovjeku...

Octavio: Gospodine Pinada, molim Vas, upoznajte nas sa Vašom osobnom sluškinjom Rosalijom... Anibal: Grofe, to ću učiniti vrlo rado... Anibal je, pogledavši u Amalia, nastavio govoriti: Ovo je moja osobna sluškinja Rosalia koja je nažalost nijema, Rosalia, ovo su grof i grofica o kojima sam ti pričao da idemo... Octavio: No ona sve razumije, zar ne?... Anibal: Grofu, naravno da razumije i ona sa mnom komunicira gestama...

Octaviju je to bilo očaravajuće za čuti, no kako priliči grofu, rekao joj je: Rosalia, moram ti se ispričati u svoje i grofičino ime zbog svoje kćeri Lucije zbog šamara koji ti je dala, nagla je... Amalia je oprezno spustila knjigu „Romeo & Julia" i svoju torbu na tlo, te je oprezno spustila glavu i ponovo ju digla, te je Anibal rekao: Evo ovo znači da Vam ne zamjeri i da Vam oprašta... Octavio: Rosalia, hvala ti puno... Carolina: Paolo, donesi joj led za obraz... Paolo: Oče, smijem li joj donijeti led?... Octavio: Naravno da možeš, a tvoja sestra će me još čuti zbog ovog što je Rosaliji učinila ni krivoj ni dužnoj... Paolo: Idem po led, odmah se vraćam... Paolo je ušao u kuću i zaputio se prema kuhinji...

Anibalu je bilo nadasve čudno što je Paolo do sada čekao sa ledom za Amaliju i što pita Octavija smije li joj pomoći, no valjda to ima veza sa njegovim zavojima na nosu...

Paolo je izašao držeći laneni ručnik u kojem je bio led, te je kada je došao do Anibala, rekao: Evo dajte joj Vi... Anibal je desnom rukom uzeo ručnik punog leda od Paola, te je nježno ručnik predao Amaliji koja ga je odmah pritisnula o bolni obraz, ispuštivši pri tome bolni krik bez glasa...

Octavio: Gospodinu Pinada, hoćemo li u kuću?... Anibal: Zašto bismo sjedili u kući kada je ovako divno jutro?...

Jutro je bilo poput sna, vatrena kugla zvana sunce koja ih je grijala punom snagom uspinjala se polako prema vrhu neba koje je bilo čisto bez oblačka...

Carolina osvrnuvši se oko sebe i vidjevši da je Anibal upravu i da je šteta ovakav divno jutro provesti u kući, rekla je Paolu: Paolo, reci Renati da iznese stolice i stol vani, a i Heleni da iznese hranu, jest ćemo vani...

Paolo je sada ponovo ušao u kuću, a Carolina je rekla Octaviju: Idemo se mi presvući?... Octavio je tek sada primjetio da stoje pred Anibalom u kućnim ogrtačima i u papučama, te je rekao: Ispričavamo se što smo izletili u ovom izdanju, no više nemam opravdanja za moju kćer, bili ste prije nekoliko tjedana tu i vidjeli ste sve s čim se moramo nositi, nego idemo se nas dvoje presvući, pa se vidimo... Octavio i Carolina su ušli u kuću...

Anibal je iskoristio taj trenutak nasamo sa Amaliju da ju upita: Rosalia, boli li te jako obraz?... Amalia je samo klimnula... Renata je počela iznositi stolice i stol, a Helena je držala hranu...

Dok su se stolice, stol i hrana iznosili pred kuću, u Lucijinoj sobi je vladala zaglušujuća tišina... Elena ju je napokon sredila, te ju je pitala: Gospo, gotovi ste, trebate li me još što od mene?... Lucia je jedva dočekala da joj Elena kaže da je gotova jer je bila bijesna kao ris na Pedra, gledala ga je cijelo vrijeme prostrijeljivačkim pogledom, njen bijes se vidio na njenom licu jer je bila crvena kao paprika, te je Eleni rekla: Ne treba ništa, slobodna si...

Čim je Elena iza sebe zatvorila vrata, Lucia je počela govoriti Pedru(bijesno): Dobro, što vidiš u njoj?, žena nije ništa posebno, no ti si je gutao pogledom, hoćeš li voditi ljubav s njom u mojoj kući?... Pedro je samo ležao na svom krevetu i nonšalantno rekao: Čekaj, jesam li te ja pitao za one sve tvoje nazovimo ih ljubavnike s kojim si spavala u ovih 7-8 godina i sa kojima si imala najmanje 10 abortusa, pitam li te to?... Lucia(bijesno): Ja sam s tim prestala kada sam upoznala tebe, a usput moji ljubavnici ne dolaze, niti ih ja gutam pogledom, a tvoja je tu i ti je gutaš pogledom, kako bi se ja trebala osjećati?... Pedro: Uhhhh što ja znam kada ti odeš na jahanje gdje si i što si i ono najvažnije s kim si?... Lucia(bijesno): A sada ja tebe varam?...

Pedro je pomislio da je jedina dobra stvar u svemu ovome bila da Lucia ništa ne sumnja da je Rosalia možda njena sestra Amalia jer je zaslijepljena prevelikom željom za vlasti jer to nije bila ljubav ni sa njegove strane, a ni sa njene... Njena jedina ljubav je bila moć i neće stati dok to ne dobije, pa makar morala i po leševima hodati i gaziti ih... S tom spoznajom je živio svaki dan, ali i njegov život je bio ugrožen, no sve bi napravio da izbjegne krvavi rat, a to samo može uz grofa i groficu jer mora ostati živ zbog kraljice svoga srca Emme koja će ga, vjeruje, čekati do kraja života...

Pedro: Pa što ja znam što ti radiš kada odeš na to svoje jahanje?... Lucia(bijesno): Znaš što ja mislim?, da mi ti izbjegavaš odgovoriti na pitanja?... Pedro: Lucia, sada me dobro slušaj; ono mi nije bila ljubavnica, mislio sam da jest, no nije i zato sam je morao pogledati malo duže da vidim je li to ona ili nije... Lucia(bijesno): Koga ti lažeš?, gutao si je pogledom... Pedro: Lucia, slušaj me ponovo; tebe sam zaprosio, tebe ću oženiti, tebe ću učiniti majkom, tebe, a ne neku tamo drolju... Lucia(bijesno): Znači shvatit ću ovo kao priznanje, ja se sada moram praviti fina prema tvojoj drolji i gospodinu Pinadi jer nam titula visi o koncu jer ako napravim još jedan ispad, titulu neću vidjeti...

Pedro je bilo sada sasvim svejedno hoće li dobiti tu titulu kneza nakon jutrošnjeg Lucijina ispada sa šamarom koji je dala Rosaliji, te joj je rekao: Shvati to kako god hoćeš, no nije mi ljubavnica, a ti se ionako moraš pristojno ponašati kada jednom postaneš grofica, pa počni to od danas i usput onaj šamar ti nije stvarno trebao, ali sada si ga stvarno pretjerala... Lucia(bijesno): Pretvarat ću se da ovo nisam čula da me moj budući muž ne podržava u ovakvoj situaciji... Pedro: Ja barem imam glas razuma kojeg ti očito nemaš... Lucia(bijesno): Za ove tvoje riječi ćeš mi platiti, i to tako da ćeš bit vatren večeras u krevetu... Pedru je sada bilo dosta slušanja Lucijinih gluposti, te se sad digao iz kreveta i rekao: Lucia, idemo dolje, ja sam gladan... Lucia ga je sada pogledala i poprilično mirno rekla: Idemo... Pedro ju je uhvatio za ruku, otvorio vrata sobe, pa su izašli iz sobe...

A kada su primjetili da dolje nema nikoga, pretpostavili su da su vani, pa su i oni izašli van... A prizor koji su vidjeli bio je stol prepun obilja voćne sezonske raspsodije od smokava, pa sve do dinja... Svi ti plodovi su divno mirisili i mamili da ih uzmeš, no kada je Lucija došla do stola sa voćem i uzela dinju u ruku, pogledala je Octavija koji ju je prostrijelio pogledom jer se nije još ispričala Amaliji na šamaru...

Amalia koja je stajala u sredini, sa njene lijeve strane joj je bila Helena, a s njene desne strane joj je stajala Renata... Amalia je sada imala priliku sve drugačje promatrati od svog oca do budućeg kneza Pedra i nekako drugačje promotriti stvari iz drugog ugla i slijedećih dana će ih sve dobro promatrati...

Lucia je sada došla do nje sa dinjom u ruci i rekla: Rosalinda, oprosti mi što sam te ošamarila, znam da to nisam smjela, no omaklo mi se, molim te oprosti mi...

Iako je Amalia znala da joj sestra Lucia namjerno izgovara pogrešno ime, nije mogla ništa, nego je samo ponoviti gestu opraštanja koju je učila zajedno sa Anibalom, oprezno je spustila glavu i ponovo ju digla, te je Anibal koji je sjedio malo dalje pod suncobranom i jeo lubenicu u društvu grofa, grofice i Paola, te je Luciji rekao: Evo ovo znači da Vam ne zamjeri i da Vam oprašta, gospođice Martinez i gospodine Conto, dođite nam se pridružiti... Lucia: O hvala ti Rosalinda, baš si ljubazna... Pedro koji je uzeo smokve za doručak i Lucija su se pridružili društvu...

Carolina: Gospodine Pinada, sada sam se nešto sjetila, kada ste nas prvi put posjetili, niste spominjali nikakvu Rosaliju, rekli ste da imate samo pet sluškinja koje se zovu Magdalena, Tea, Ana, Carla i Loreen, ako se ne varam?...

Očekivajući ovo pitanje, i to baš od grofice, Anibal je pripremio priču za koju ni sama Amalia nije znala što će ispričati, taj dio plana za koji nije znala je bila priča koju je trebao on ispričati pred njenima o njoj, o Rosaliji, ali vjerovala mu je da će mu povjerovati što god je namjerao reći...

Anibal: Grofice, nisam spominjao tada Rosaliju jer je tada nisam ni imao, prije malo više od mjesec dana u povratku od Vas na otok Trinidad pristao je brod kasno u noći, a meni je pogled sam odlutao na drvenu ploču na kojoj se svaki jutro prodaju robovi koji dođu noću na brodu, no te noći je tamo još stajala Rosalia i to sama, bila je uplašena poput srne, zamislite kada mi je drhtala u naručju, vrlo oprezno sam joj prišao sa svojim Zeusom i vidio sam joj na vratu pločicu koja obilježava svakog roba, ona je bila broj 25 i ispod tog broja je pisalo njeno ime Rosalia... Anibal je nastavio govoriti: Kada me pogledala, vidio sam u tim tada suznim očima vladala bol, duboka bol i bila je odjevena u najjeftinijoj robovskoj odori sa rupama i bosih nogu...

Dok je neprimjetno gledala Pedra kako se ponovo neprimjetno davi sa šljivama koje je jeo za doručak i svoju sestru Luciju koja je sjedila pored Pedra i slušala što Anibal priča, shvatila je da je to što je Anibal govorio zapravo Carlinu priču samo u malo izmijenjenoj verziji...

Carolina: Gospodine Pinada, a što se zapravo dogodilo?... Anibal: Grofice, to sam tek saznao nekoliko dana poslije, kapetan broda mi je rekao da broj 25 nije nitko htio kupiti jer je nijema, pa ju je ostavio na ulici nakon licitacije, znači bila je prepuštena sama sebi, ne znam odakle je došla, ni kakvu je sudbinu prošla u prošloj službi, ali sada sam je uzeo pod svoje i neću je dati nikome i nikada sve dok sam živ... Lucija: A gospodinu Pinada, jeste li je već uzeli?, oprostite, ne znam kako bi to pristojnije rekla...

Anibal je procjenio da najviše još Pedro sumnja da je Rosalia sama Amalia, a za sve ostale je bio siguran da više ništa ne sumnjaju...

Anibal: Gospođice Martinez, svaki dan je uzimam, dobra je u krevetu...

Lucia je uputila Pedru pogled koji ga je mogao ubiti, iz njenih očiju se vidjela vatra, vatra koja nije bila strast, nego vatra koja mu je govorila da je Rosalia ipak njegova ljubavnica...

Lucia: Rosalinda, dodaj mi mrkvu sa stola da udarim ovu svoju budalu... Octavio se diskretno nakašljao na njene riječi, te mu je Lucia rekla: Oče, što sam ja sada krivo rekla?... No Octavijevog odgovora nije bilo, nego je samo nastavio jesti...

A za Amaliju je ponižavanje počelo ponovo od strane njene sestre Lucije, no ona je znala što su se ona i Anibal dogovorili, te je ostala mirno stajati uz Helenu i Renatu...

Okrenuvši glavu prema Amaliji, Anibal je Luciji pristojno odgovorio: Gospođice Martinez, kao prvo zove se Rosalia, a ne Rosalinda, a kao drugo i najvažnije ona služi samo meni, ona je moja osobna sluškinja... Carolina: Kćeri, gospodin Pinada ima pravo, Rosalia je njegova osobna sluškinja i logično je da samo njega služi... Lucia je sada zazvala Helenu i rekla joj to isto...

Dok je Lucija udarala mrkvom po Pedru, Octavio je Paolu rekao: Vidim da se nisi još pohvalio gospodinu Pinadi što si nam učinio, pa pohvali mu se...

Paolo je znao da ga otac Octavio svjesno, sada nije više bilo slučajnosti, stavlja u neugodan položaj, ali je ipak rekao: Oče, mislim da ste nam jučer rekli da se prema gospodinu Pinadi i njegovoj sluškinji Rosaliji ponašamo pristojno, zar ne?... Octavio: Da, rekao sam to, no gospodin Pinada mora znati kakvu bi sudbinu mogla dočekati njegova Rosalija i ako poželi otići u selo ili u grad, čut će tračeve za koje ne zna jer ih nije čuo iz naših usta...

Paolo je bio svjestan da ga otac prisiljava da Anibalu kaže ono što je svima rekao, no on je planirao reći pravu istinu i tako si olakšati dušu i srce koje je nosilo pretežak teret... Paolo: Oče, zakunuo sam se, što više hoćete od mene?... Octavio: Hoću da se gospodinu Pinadi pohvališ što si nam divno napravio...

Paolo je spustio pogled, duboko udahnuo i rekao: Oče, dobro, evo već govorim, znači gospodine Pinada ovako, u mrtvom pijanom stanju sam silovao Lupitu na Amalijinu godišnjicu smrti, no ja se toga ničega ne sjećam, no te večeri Lupiti sam napravio dijete i zato imam zavoje na nosu jer me Loreno tada udario šakom u nos, Lupita je odlučila roditi, a Loreno će to dijete odgajati kao da je njegovo vlastito...

Anibal ga je promatrao dok je to govorio pod pritiskom svog oca Octavija, nije mu se baš činilo da je Paolo silovatelj, nije to bilo u njegovom blagom karakteru, a još je bio i liječnik, no sjetio se da je Paolo priželjkuje razgovor u četiri oka s njim ovih dana, pa možda će saznati nešto više o tome...

No onda je Anibal pogledao u Amaliju i po šokiranom izrazu lica, zaključio je da je u ovo što joj je brat Paolo govorio povjerovala u svaku njegovu riječ...