Navečer toga dana:

Atmosfera na imanju San Carlos je bila uzavrela i probijala je svoj vrhunac, a te večeri je bilo savršeno vrijeme za šetnju, puhao je lagani lahor, na nebu su bile blistave zvijezde i pun mjesec koji se jasno vidio, no nikome od obitelji Martinez nije bilo do šetnje jer su večerali srdžbu...

U blagovaonici su svi sjedili na svojim mjestima i večerali toplu juhu od mrkve, no Paolo je kao i u ovih tjedan dana samo miješao ta sva jela jer je u zraku vladala napetost koja se mogla rezati jedino i isključivo oštrom sjekirom...

Ta napetost je bila poput čvrste tkanine satkane nitima koje je Lucija utkala zbog vjenčanja kao i od svega radila cirkus i niti koje je utkao sam Paolo i cijela njegova situacije...

Naime, Paolu nisu dopuštali da vidi Lupitu već više od tjedan dana, Martin mu nije imao što reći jer nije ni on znao ništa o Lupiti...

Paolu se slamala cijela duša zbog toga što nije mogao vidjeti jer je kako god bilo, ona je bila majka njegovog djeteta, a on je bio odgovoran, pa će to dijete biti bilo kako zaštićeno sa njegove strane jer je to ipak njegovo dijete...

Octavio se sada obratio svima za stolom, te je rekao: Gospodin Pinada je trebao danas ujutro dobiti moje pismo i po primitku istoga, kako je sam napisati, i odmah krenuti za Panamu, te ga možemo očekivati sutra prijepodne... Lucija: Dobro, što imamo mi s njim?... Octavio ju je pogledao i rekao: Itekako imate, ne samo ti, nego svi Vi... Carolina je odložila žlicu na mjesto i rekla: Da čujemo dragi što je posrijedi?... Octavio je Carolinu pogledao toplim pogledom i rekao: Draga, ti si već grofica dugi niz godina i ne treba ti objašnjavati kako se treba ponašati pred gostima... Carolina mu je taj topli pogled uzvratila, rekavši mu: Zaboravio si reći da sam ti i grofica tvog srca?... Octavio je kroz blagi osmijeh rekao: Draga, pa to se podrazumjeva... Sa pokušajem da prekrije tugu u glasu, Carolina je rekla: No dobro, reci što imaš?...

Bez obzira što je Carolina znala koliko ju Octavio voli, željela je da joj to još katkad i kaže prije nego što oboje napuste ovaj svijet i spoje se u vječnosti, Carolina nije znala koliko im još preostaje na ovom svijetu, no nadala se da će bar vidjeti unuče kako trči ispred nje, svjesna je bila da je to dijete neće nikada nazvati bakom, no bit će sretna ako ga prije smrti vidi kako trči ispred nje...

Carolina je bila svjesna Octavijevih i svojih godina i da neće još dugo biti ovdje i da će mjesta vladara uskoro prepustiti svojoj kćeri Luciji i njenom budućem mužu Pedro koji su, istini za volju, bili nedorasli za titule kneza i kneginje koju će dobiti nakon vjenčanja koje će se održati početkom rujnu...

No jedino se nadala da će njezin sin Paolo biti Lucijin glas razuma kada jednom bude grofica jer Panamu samo može Paolo očuvati od propasti koju je Lucija kadra uništiti jednim potezom kao i one tanjure koji su beživotno ležali na podu, a ondje je ležalo i njeno srce razbijeno u sto tisuća komadića...

Octavio je sada okrenuo glavu prema Pedru i rekao: Slušajte me sada dobro, ti tu i ova ovdje... Sada ga je Lucija naglo prekinula, te se bijesno ustala sa stolice i još bijesnije rekla: Oče, ja sam Vam kćer, kako me možete zvati „ova ovdje"?, a i kako možete budućeg zeta zvati „ti tu"?... Octavio ju je prostrijelio pogledom i grubo rekao: Lucia, sjedi istog trenutka na stolicu...

Lucia je odmah zadrhtala od straha od Octavijevog glasa i samog pogleda i sjela odmah natrag na stolicu, te je Octavio nastavio govoriti: Dakle, od vas dvoje očekujem najpristojnije ponašanje prema gospodinu Pinadi i njegovoj nijemoj sluškinji Rosaliji, ovaj put neću vidjeti nikakav skandal od tebe, jasno?... Lucia: Ali oče... Octavio ju je sada prekinuo, te joj je rekao: Lucia i Pedro, uskoro ćete zauzeti moje i Carolinino mjesto kao grof i grofica, bit ćete vladari cijele Paname, a to nije nimalo jednostavno, ako mislite da biti vladar znači samo potpisati nekoliko dokumenata dnevno i narediti nešto slugi i sluškinji i otići na pokoji bal, silno se varate... Octavio je nastavio govoriti: Biti vladar znači sve osim toga, biti vladar znači preuzeti odgovornost za cijelu državu, donosi teške odluke, a isto znači zadržati stav osobe koja u svakom trenutku zna što treba učiniti, a htjeli mi to priznati ili ne, rat se bliži, možda tada više mene i tvoje majke ne bude, a možda on izbije i sutra, pa ću ja morati donijeti neke teške odluke za Panamu...

Lucia ga nije usudila ništa pitati, no imala je osjećaj da joj laže, ali Octavio joj nije lagao, bilo je teško biti vladar države, no Lucia ga nikada nije vidjela zabrinutog zbog neke odluke koju je trebao donijeti, ali nikad ju to nije previše ni zanimalo...

Octavio: Ne želim vidjeti nikakav skandal od tebe, je li ti to jasno?... Lucia: Jasno, oče... Octavio: A ti Pedro, buduću ženu drži na oku, jasno?...

Pedro je samo progutao knedlu i jedva rekao: Grofe, imate moju časnu riječ... Octavio: Dobro...

Pedro je tokom cijele večeri neprestano govorio(u sebi): Nijema Rosalia nije sama Amalia, nije Amalia, nije Amalia... No nije se nimalo uvjerio u to, već se i dalje strepio od sutrašnjeg dana jer dok se sam svojim očima ne uvjeri da to nije Amalia, već neka jadna druga cura koja je nijema, neće se smiriti...

A sada se Octavio okrenuo glavu prema Paolu i rekao: A sada me dobro ti slušaj, nesrećo jedna... Paolo: Oče, slušam Vas... Octavio: Skidaj te zavoje sa nosa i nemoj dodirnuti Rosaliju...

Octavio je to govorio pred cijelom obitelji, uključujući i Martina koji je u ovih tjedan dana već navikao na Octavijevo omalovažanje Paola tokom svakog obroka, no i dalje je čvrsto vjerovao u Paolovu nevinost u vezi Lupite...

Paolu je nestala oteklina sa njegovog lica, no slomljeni nos još nije prestao krvariti, zato si je prematao nos svakoga jutra prije nego što će sići na doručak...

Paolo: Oče, meni još nos nije prestao krvariti, hoćete li gospodinu Pinadu okrvavim svojom krvlju?... Octavio: Nesrećo jedna, sramoto, ako baš moraš, zadrži te zavoje na svom nosu, no preklinjem te nemoj dodirivati tu jadnu djevojku... Paolo je znao na što mu otac Octavio misli i rekao: Oče, kunem se da tu Rosaliju neću ni dotaknuti, dobro?... Octavio: Dobro je...

Martin se sada obratio Octaviju i Carolini, rekavši im: Grofu i grofice, sutra idem do grada sa Diorom, moram nešto ići vidjeti, a i da Dior malo protegne svoja kopita, pa ću Vam se tek preksutra pridružiti... Carolina: Sine, samo ti idi, neka te Bog čuva... Martine: Grofice, hvala Vam puno...

Martin ide sutra zapravo provjeriti je li se smirila vatrena stihija zvana zli jezici koji su još govorili o Paolu i njegovom navodnom silovanju...

Octavio je sada pozvao sluškinju Renatu da mu se približi, kada mu se približila, Octavio joj je rekao: Renata, idi gore i pripremi najdalju gostinjsku sobu od Paolove sobe za gospodin Pinadu i njegovu nijemu sluškinju Rosaliju koji nam sutra ujutro stižu u goste... Octavio je čim je to rekao ošinuo Paola ubojitim pogledom koji je on dobro znao značenje toga ubojitog pogleda... Renata se naklonila, te je rekla: Grofe, idem odmah... Renata je otišla do velikih blagovaonskih vrata, otvorila ih i izašla iz blagovaonice...

Iako se Martin nadao da će sutra čuti nešto drugo iz usta tih ljudi, neće... Paolove karijere je bila zasada uništena, ni u gradovima ni u malo bogatijim selima, vatrena stihija zlih jezikam nije se nimalo stišavala, Paolo je i dalje u očima tih ljudi bio silovatelj jadne sluškinje Lupite kojoj je napravio dijete...

Posla je samo imao u zabačenim i najsiromašnijim selima u koje je najradije išao jer to mu je bio bijeg i od oca koji ga nije mogao vidjeti ni blizu sebe, a i od zlih jezika koji su ga pratili sve dok ne bih ušao u selo...

Paolo se već počeo pitati kada će početi taj krvavi rat kako su ga prozvali, pa da se prijavi zajedno sa Martinom kao vojnik i da dobrovoljno svoj uništeni život na raspolaganje domovini jer posla više nema, počeo se pitati hoće li ga ikada više i biti liječnik u gradovima i u malo bogatijim selima ili će zauvijek ostati silovatelj koji je napravio dijete sluškinji u očima tih bogatih ljudi?, a kod oca je bio razvratnik i nesreća koja je ponovo zamrljala uglednu obitelj Martinez u kojoj je sve bilo savršeno dok se nije on odlučio odreći se titule prijestoljonaslijednik i otići na medicinski fakultet prije 16 godina...

Ovo je daleko Paolo što je planirao da će mu život do sada donijeti, no to dijete koje Lupita nosi zaslužuje živjeti, možda se ono roditi u paklu rata, no ono rat ne smije osjetiti, mora biti bezbrižno, mislio je dok ga je Martin gledao...

Paolo je zapravo sada samo udisao zrak koji, imao je osjećaj, više nije ni njegov, nego neki tuđi, osjećao se poput osuđenika koji samo želi biti nevidljiv u vlastitoj kući, no to ne uspijeva...

Razmišljao je o ratu da nakon toliko godina kada bude na bojišnici da pusti da ga protivnici ustrijele u srce, samo bi zatvorio oči i čekao svoju dragu sestru Amaliju da njegovu dušu povede k sebi u kraljevstvo nebesko gdje je, siguran je, sretna i doživljava samo njoj znane avanture negdje gore na nebu, njegova duša bi se uz nju zauvijek odmorila od ovozemaljski događaja...

No, on ipak ima dozu odgovornosti prema tom malom stvorenju koje će se roditi početkom ili sredinom ožujka slijedeće godine za koje se iskreno nada da će ga on i donijeti na svijet, no kako sada stvari stoje sa Lorenom, ne bude ga ni vidio do punoljetnosti...

Odgovornost koju je osjećao prema tom nerođenom biću, tjeralo ga je da se i dalje bori protiv svih vjetrenača kojeg su ga otpuhivale daleko u ovom trenutku...

To dijete i Lupita ga trebaju živog, a ne mrtvog, trebao je naći onaj miligram snage da se ponovo izbori za svoju karijeru, ponovo vrati povjerenje oca i to po mogućnosti dok nije počeo rat koji će obilježiti mnoge, a mnogi se nikada neće vratiti kući iz njega...

Sada pogledavši Carolinu kako ponovo jede juhu, pomislio je da i ona treba živog, no ako on ipak pogine od zalutalog metka u šatoru za ranjenike, njegovo dijete će imati baku koja će se boriti za njega poput neke vile koja će bdjeti nad njim sve dok je živa...

Sada pogledavši i samog Martina, premda je Paolo znao da će Martin položiti život za domovinu kada dođe doba rata jer Martinu je bilo svejedno hoće li na bojnišnici umrijeti ili živjeti jer se on više nema zbog čega boriti, Paolo se samo nadao da neće biti on taj koji će mu zauvijek zatvoriti oči jer bih ga to ubilo na mjestu...

Nekoliko sati nakon:

U Yucatanskoj luci:

More koje ih je vodilo k Yucatanskoj luci, bilo je mirno i zato su oboje putovanje većinom prespavali...

Kada su stigli u Yucatansku luku, bila je prošla ponoć i dok su se ljudi iskrcavali sa broda, Amalia je nosila svoju torbu sa odjećom i odjećom, te je uzela knjigu od Anibala koju je on pročitao do kraja, te ju je pritisla snažno o svoja prsa, te je progurala van iz potpalublja, dok je Anibal izvodio Zeusa na obalu, Amalia je možda zadnji put poželjela vidjeti kako more izgleda, te je došla do brodskog okvira gdje se more dobro vidi i ponovo se zagledala u taj predivni morski beskraj koji ju je hipnotizirao, duboko je udahnula miris mora i svježi noćni zrak koji je mirisao na miješavinu mora i na palme kokosa koji su rasle okolo obale...

Amalia je htjela na moru ostati zauvijek i gledati u more i u lice mjeseca koje je presijavalo svoj puni sjaj u moru, ali znala je da je to nemoguće...

Anibal je brižno izveo Zeusa na obalu, te se okrenuo prema Amaliji koja je bila hipnotizirana morski beskraj i Zeusu rekao: Ne mogu je pustiti, no moram ju pustiti jer je to za njeno dobro... Anibal je sada polako krenuo natrag na brod po nju oslanjajući se na svoj štap...

Vratio se na mjesto gdje je Amalije bila hipnotizirana morskim beskrajem, došao joj je sa leđa, te joj je oprezno položio desnu ruku na njeno lijevo rame... Istog trenutka Amaliji je ispala knjiga i torba od straha, te se počela sva tresti...

No onda je čula Anibala kako joj nježno govori: Ne boj se, ja sam, neću dati da te itko naudi... Anibal je sada dovršio rečenicu(u sebi): Branio bi te i životom, ako treba...

Amalia: Gospodaru, Vi ste, oprostite što sam se prestrašila, ali... Anibal ju je prekinuo i umjesto nje rekao: Ovdje se ne osjećaš sigurno, bez brige, razumijem sve... Amalia se sada malo opustila, te mu rekla: Da, ne osjećam se više sigurno ovdje, bojim se, bojim... Anibal: Ne boj se, cijelo vrijeme ću biti uz tebe...

Amalia je ovo bilo prvi put da je Anibal ozbiljno dodirne, no taj njegov nježan, nimalo grub, dodir na svom ramenu, nije znala zašto, no na nju je dijelovao smirujuće, tako da se brzo smirila, te je posegnula za knjigom koja se nalazila na brodskom podu...

Amalia je podigla knjigu i torbu i okrenula se prema Anibalu, te se prvi put zagledala u Anibalove oči i učinilo joj se da su njegove oči prekrasno oceansko plave, mogla se zakleti da je u njima mogla vidjeti i nebo i ocean, te duboke plave oči su sjali prema njoj i njenim smeđima očima... Srce joj ludo kucalo dok ju je gledao svojim plavim očima... A Anibalovo srce je na trenutak stalo...

Zeus ih je gledao sa svog mjesta, te je zarzao i tek tada kada je Zeus zarzao, oboje počeli spuštati na zemlju iz magičnog trenutka u kojem su se osjećali kao da ih je neka vila digla u nebesa i držala ih u zraku da lete...

Sada je tek Amalia vidjela da su Anibalove oči zapravo bile prekrasno tamnosmeđe poput zrna kave, te je spustila glavu i rekla mu: Gospodine, izvolite Vašu knjigu... Anibal je uzeo knjigu, te je pitao: Hvala ti, nego reci mi što si gledala tamo u daljini?... Amalia se ponono okrenula prema morskom beskraju, te je rekla: Htjela bi se pretvoriti u morsku pjenu i ostati zauvijek na moru... Anibal: Šteta jer ta morska pjena ne živi dugo, tek živi nekoliko sekundi sa dodirom sa morem, a onda se rasprši poput zraka i nestane... Amalia: No tko mi garantira da ću doživjeti i sutrašnji dan kao ljudsko biće, evo Vam odgovara; nitko... Anibal je sa uzdahom rekao: I to što kažeš...

Sada je došao kapetan broda kojem je bilo ime Velerio Carmona do njih da napuste brod, te su ga oni uljudno pozdravili i napustili zadnji brod...

Amalia: Gospodaru, kako ćemo do Paname?... Anibal: Kočijom... Amalia: Ali prošla je ponoć, sada nema kočija... Anibal: U svakoj luci mora biti kočija u bilo koje doba noći ili dana, trenutno nema nijedne, malo ćemo je pričekati...

Anibal i Amalia su došli do samoga Zeusa, Anibal je spustio knjigu na tlo, te ga je stao mati po grivi, a ubrzo mu se pridružila i Amalia koja je mazila po dugim crnim leđima, te je čula kako je Anibal pita: Amelia, jesi li imala kobilu prije Anabelle?... Amalijin glas je tužnu boju, no izgovorila je to brzo: Da, jesam, zvala se Reina, moja svjetlo smeđa prijateljica, dobila sam ju kada sam imala samo 14 godina, no njoj se kada je samo pet godina dogodila nesreća, naime, slomila je prednju desnu nogu, nije se mogla više dići na noge i, i, i...

Trudila se da tu riječ izgovori, no riječ joj je zapela u grlu i počela je plakati... No Anibal je shvatio što hoće reći, te joj rekao: Dobro, shvatio sam što su joj učinili, no Reina nije mogla sama slomiti nogu, a ti je, kako sam shvatio, taj dan nisi jahala?... Amalia(kroz suze): Nisam ju taj dan jahala, uvijek sam pazila na sve konje, ona je bila u staji, a ja sam čitala u gustoj travi, Paolo mi je došao reći da mu je Lucia rekla da je Reina htjela preskočiti svoj boks i da je prilikom preskakanja ozlijedila i da ne može ustati na noge i da se dođem oprostiti od nje, dotrčala sam u staju sa knjigom u ruci sva u suzama, vidjela sam Luciju kako mi se smije jer sam ponovo bila „travnata" u svojoj bijeloj krinolini...

Anibal je malo razmislio o Amalijinim riječima koje je do sada rekla, te ju je sada prekinuo i rekao joj: Amelia, Lucia je bila s njom?... Amalia je sada sve shvatila i rekla(kroz suze): Ajme imate pravo, Lucia je nekako natjerala Reinu da slomi nogu i da je smaknu, samo da bude meni u inat, samo da ja patim...

Anibal: Ne znam je li to istina, samo nagađam što se moglo dogoditi tog dana... Amalia: Znam da ne znate, ali sve si mislim da ste upravu jer ako je ovo bila spremna učiniti sa mnom, a što je tek bila učiniti nedužnoj životinji...

Oboje su za vrijeme cijele priče neprestano mazili Zeusu kojem je to strašno godilo, te je Amalia sada rukom obrisala suze sa svog lica, te je rekla: Koja je ovo maza, Bože moj, samo bi se mazio po cijeli dan... Anibal se nasmijao tom Amalijinom komentaru, te joj je rekao: Da... Amalia: A oprostite, kako je Zeus dobio ime kada je divlji konj?... Anibal: Eh vidiš, Zeus je kako je sam odabrao vlasnika, tako je sam odabrao i ime... Amalia: Kako?...

Anibal: Onog jutra kada je došao na moje imanje i pasao travu na livadi, ja sam ga promatrao cijeli dan, a kada je pala noć, on se digao na stražnje noge i gledao samo u jednom smjeru u zviježđe Orla, a od tada ga više nikad nisam vidio to zviježde nad svojim imanjima... Amalia je bila još više zadivljena Zeusom i njegovim i njezinim gospodarom Anibalom, znala je dobro što zviježđe Orla znači po mitologiji, te je rekla: Vi poznajete astronomiju?...

Anibal je kod Josepa Márqueza, sve naučio, znao je sve o svačemu, naučio je brzo čitati i pisati, više nije bio neuki mladić, iako se još ponekad tako osjećao, pogotovo u društvu same Amalije...

Anibal: Znam ju savršeno, a ti?... Amalia: Naravno da znam... Anibal: Onda ajde da čujem što znači zviježđe Orla?... Amalia: Ovako, Orao na latinskom Aquila je sjajno zviježđe na južnom nebu, nalazi se između zviježđa Dupina, Herkula, Jarca, Zmije, Zmijonosca, Strelice, Strijelca, Štita i Vodenjaka, uveo ga je u 2. stoljeću astronom Ptolomej, najsjajnija pripadna zviezda Altair udaljena je 16,8 svjetlosnih godina od Sunca, s prividnom magnitudom od 0,77, sa zvijezdama Denebom (Labud) i Vegom (Lira) tvori tzv. Ljetni trokut, a Orao leži na nebeskom ekvatoru i predstavlja orla koji je nosio munje grčkog boga Zeusa...

Amalia je nastavila govoriti: A po starogrčkoj mitologiji, u ratu bogova i titana je taj orao prenosio Zeusove munje, nakon pobjede nad titanima, Zeus je zadržao orla na nebu, pored toga, kada je bogovima bio potreban novi peharnik, orao je poslan neka donese Ganimeda na Olimp, - ili se po drugoj inačici, sam Zeus pretvorio u orla i donio Ganimeda. Ganimed je prenesen na nebo kao zvieždje Vodenjak (Aquarius), koje graniči s Orlom...

Amalia je nastavila govoriti: I zaključak je da je maza Zeus gledala u zviježđe Orla jer se htjela kao grčki bog koje je to zviježđe i stvorio... Sada je bila jako blizu Zeusove grive, pa joj je Zeus jezikom polizao lice, a ona se samo slatko nasmijala, te mu rekla: Zeusu, znam da sam točno odgovorila na pitanje, no volim tvoju vlažnu potvrdu... Anibal: To je moj pas, a ne konj...

Sada su čuli kotače kočije i kočijaša sa njegovog mjesta na kočiji kako ih pita: Noćni putnici, trebate li prijevoz?... Anibal: Da, da, imate li mjesta za još jednog konja?... Kočijaš: Kako da ne, s njim ćemo biti brži...

Anibal: Idem ja njega upregnuti, a ti uzmi knjigu, pa idi unutra u kočiju, brzo ću doći... Amalia: Može... Amalia je uzela knjigu sa tla i otišla do kočije, a Anibal je sa Zeusom krenuo polako do kočijaša oslanjajući se na svoj štap...

Amalia je ušla u kočiju, svoju torbu stavila pored sebe, a knjigu je položila na krilo, te se osvrnula na izgled kočije...

Kočija je izgledala poput onih u kojih se vozila dok je bila grofova kćer, no činila joj se u mraku puno starijom od onih u kojima se vozila... Kočija je mirisala po miješavini biljaka lavande i kamilice, pa je počela zamišljati tko se vozio ovdje prije njih...

No ubrzo je prekinuta u zamišljanu jer je u kočiju ušao Anibal, te je sjeo nasuprot nje i rekao: Krećemo... Amaliji je srce počelo ubrzano kucati, a kucalo je u ritmu topota kopita koji su tek krenuli na dalek put prema Panami... Anibal je ponovo odložio svoj štap i rekao: Amelia, mogu li te nešto pitati?...

Amalijini otkucaji srca su bili jači od bilo čega u tome trenutku, pa je sebe jedva čula kada je rekla: Gospodaru, naravno... Anibal: Sada bi već bila godinu dana i mjesec dana u braku sa Martinom, jesi li ikada zamišljala što bi se dogodilo da se to ostvarilo?...

Amaliji su se sada odjednom smirili otkucaji i sa uzdahom mu rekla: Znate, da ste me to tada pitali, rekla bih Vam da je brak moj spas od onoga što me jednom čekalo, a to je prisezanje zakletve za groficu kada moji umru, no sada mislim da bi samo upala u novi zatvor i da bi bila svezana za kuću jer bih sada već vrlo vjerovatno nosila drugo dijete u trbuhu i to bi se od mene očekivalo da rodim puno djece da me ima tko naslijediti moje mjesto grofice kada ja umre... Anibal: A ti ne bih djecu ili?... Amalia je tu pogledala u knjigu koju je držala u krilu i rekla: Naravno da bih, smatram da nositi dijete čovjeka kojeg voliš devet mjeseci ispod svog srca nešto najlijepše na svijetu, no valjda mi nije suđeno da imam dijete, pa sam se pomirila s tim...

Anibal nije ništa odgovorio na to, no primjetio je da gleda u knjigu „Romeo & Julia", te joj je rekao: Slobodno čitaj, ako hoćeš... Amalia: Ali dala sam si obećanje da knjige više neću čitati, a uostalom vaša sam sluškinja, ne bih bilo korektno od mene da sada tu čitam... Anibal: Amelia, svejedno ću još malo odspavati, a ti ćeš se dosađivati, pa samo slobodno čitaj...

Prije nego što mu je uspjela reći da je mrak i da nema svijeće, Anibal je već utonuo u dubok san...

Amalia je neko vrijeme gledala kroz prozor kočije, no nije se moglo ništa vidjeti, pa je popustila pred kušnjom i mirisom knjige koja ju je zvala da je ponovo pročita i tako lijepo mirisala na runolist da nije mogla odoljeti, pa je uzela knjigu i otvorila ju, te ju počela čitati(u sebi): „Dvije kuće, obje čašćene i slavne, u svoj Veroni, gdje se radnja zbiva, zapodjenuše borbu s mržnje davne,..."

Nakon 7 sati:

Ušli su sa kočijom u grad Yavize i Amaliju je dijelilo svega nekoliko kilometara do imanja svoje prošlosti... No ona se tako zanijela u čitanje knjige da nije ni primjetila da su stigli u grad Yavize, te joj je preostalo svega nekoliko riječi do kraja...

Amaliji su ponovo suze tekle od Shakespeareovih snažnih riječi koje je utkao u knjigu, a dok je u sebi izgovarala zadnje riječi: „No Julija i mili njen..."

Amalia slučajno naglas uz duboki uzdah izgovori(kroz suze): „...Romeo"... I tada probudi i samog Anibala koji je cijelim putem spavao, on brzo pogleda kroz prozor kočije i shvati da su vrlo blizu imanja i kaže: Amelia, zar ne vidiš?, u gradu Yavize smo, vrlo smo blizu cilja...

Na te Anibalove riječi, Amalia brzo odloži knjigu na svoje krilo, rukom obriše svoje suze, a srce joj ponovo ludo počne kucati kao da će joj iskočiti iz grudi, no ovoga puta od prevelikog straha, a ne iz ugode...

Pogledavši kroz prozor kočije, vidjela je da ulaze na imanje San Carlos, a da ih je njen brat Paolo izašao dočekati ispred vrata kuće, zabrinula se kada mu je vidjela zavoje na nosu, no ovdje je bila kao Anibalova osobna nijema sluškinja Rosalia... Amalia si je sada neprestano ponavljala(u sebi): Samo da sve dobro prođe, samo da sve dobro prođe...

Kočijaš je stao sa kočijom malo dalje od vrata kuće, a Amalia je predala knjigu Anibalu, a Anibal se digao sa svog mjesta, te je uzeo svoj štap, te je izašao iz kočije i otišao k Zeusu da ga oslobodi kočijaške opreme... Amalia je uzela svoju torbu, opipala si puls, bio je minimalno tristo, ako ne i više, duboko je udahnula i izdahnula, te je izašla iz kočije...

Amaliji je zbog sjene koju je pravila kočija ponovo njenu dugu raspuštenu plavu kosu učinilo crnom, a Paolo koji je gledao direktno u njih dvoje kako izlaze van iz kočije, pa je ostao zbunjen kada je umjesto Rosalije vidio svoju pokojnu sestru Amaliju, samo u odori za sluškinje...

Paolo ju je sada zazvao: Amalia, jesi li to ti?...