Nakon 4 dana:

Na imanju San Paolo:

Rano jutro je bilo vedro, nebo je blistalo od čistoće, iako je bila slaba ljetna kiša koja je noćas padala samo zarosila livadu kojoj je sada trčao Zeus nakon jutarnjeg pozdrava suncu koje je sjalo punim sjajem i uzdizalo se polako na vrh nebo...

U ovih tjedan dana Anibal i Amalija su se sastajali svaku noć u ponoć da bi vježbali Amalijinu nijemost pred svojom obitelji, sve su više puta probali, svaku moguću situaciju su predvidjeli, ali sama Amalia je znala da je bilo tu na imanju bilo suviše lako glumiti nijemu osobu, no tamo gdje je odrasla, napravila prve korake, bit će vrlo teško šutjeti danima ili satima, gledajući u oči prije svega svoju majku Carolinu, brata Paola, sestru Luciju i njenog zaručnika Pedra za koje nije bila sigurna što bi joj ovaj put mogli učiniti da shvate da je to ona, pa na kraju krajeva tamo će susretati svaki dan i Martina, no prihvatila je ovo prije tjedan dana, rekla je da ide riskirati sve što je do sada ovdje izgradila, samo da ih još jednom vidi žive...

Nema više nazad, pismo je poslano, tjedan dana je prošlo, danas bi trebao stići odgovor od grofa, a Amalia je ovo prihvatila kao jedan od svojih izazova, znajući sve poslijedice svojih odluka, a to je značilo da ako se bilo što dogodi izvan njenog i Anibalovog plana, ona će se mora vratiti na staro...

Naravno, pribojavala se da ju netko ne zovne pravim imenom, onda će progovoriti i bit će gotovo sa njezinim snom o slobodi i željom za povratkom ovdje jer se jako željela vratiti ovamo, ovom svom miru i biti slobodna zauvijek poput slobodne ptice na nebu...

Sve svoje bojazni je prošle noći rekla Anibalu, ali on joj je rekao da se ne brine i ponovi joj je da on ima plan za sve...

Zbilja je Anibal imao plan za svaku moguće situaciju osim za njene osjećaje za domom i obitelji koje nije mogao kontrolirati...

Ako je oni preplave poput nabujale rijeke koja se spremala da sruši branu koji su ljudi izradili, on će se morati povući i vratiti na svoje imanje bez nje, bit će sretan zbog nje, ali i tužan zbog svoga srca koje je ludo kucalo u blizini nje...

Svoje srce će morati u tom trenutku zauzdati poput konja koji je bio željan slobodan, srce je trebalo biti slobodno kao njegov omiljeni prijatelj Zeus, no to ne može biti zato što ga je gospodar svezao za sebe jer ga želi samo za sebe, ali nitko nije znao da svakome konju treba sloboda da bi ostao uz svog gospodara...

Čuvši poštansku kočiju kako ulazi na imanje iz svoga kreveta, Amalia se sada digla iz kreveta, polako se odjenula novu malo otmjeniju bijelu odoru i obula nove blistave bijele ravne cipele koje su joj pristajale kao salivene...

Naime, Anibal joj je ipak kupio sve novu i otmjeniju odjeću i obuću u sve tri boje koje je i do sada imala na izbor da bih mogla stala pred grofa, no Amalia nije bila presretna što joj je on kupio tu malo otmjeniju odjeću i obuću jer je željela pred oca stati kao neugledna nijema njegova sluškinja, makar mu kniks izvela i bosa, ali htjela je udovoljiti Anibalu, te je danas napokon odjenula tu odoru i obula te blistave ravne cipele i stala je pred ogledalo...

Stojeći pred ogledalom i gledajući se tako malo uređenijom za oca, nije se osjećala onako kao jučer, osjećala se da će isti trenutak zaplakati jer ju je to upravo i podsjećalo što je zapravo trebala postati udajom za Martina, a jednog dana i vladarica cijele Paname, a sam je Bog znao da ona to nije željela postati i dok se gledala u ogledalo u ovako malo urednijom odorom i blistavim ravnim cipelama, nije više bila ona Amelia, nego bila je gotovo stara Amalia koja je samo zamjenila teške krinoline koje su bile teške poput najtežih kamenja sa planina i litica, imala je preurednu odoru i blistave ravne cipele...

Put na imanje svoje prošlost koje je možda već danas započinje nije ovako zamišljala, zavoljela je svoje stare odore i svoje japanke, sada je skrenula pogled do desnog kuta i pogledala je one stare dobre odore koje je uredno nočas složila u kut svoje sobe i koje su je jednostavno zvale da ih obuče...

Znala je da se Anibal istrošio za ove tri odore i tri para blistavih cipela, ali jednostavno se morala presvući u svoju staru odoru i japanke jer je u njoj je sve vrištalo zbog ove uredne odore i blistavih joj cipela...

Sada se brzo svukla tu novu odoru i odjenula svoju bijelu pomalo prljavu odoru i preobula se u japanke, do sad je bila sva napeta, čak je ispravila leđa u onoj urednijoj odori, ali sada sa ovom odori se ponovo skroz opustila, opustila svoja leđa i osjetila veliko olakšanje...

Kada se ovaj put pogledala u ogledalo, sa ogromnim smješkom na licu, te je rekla: Dobro jutro Amelia... I ono što je ovaj put vidjela u ogledalu bio je odraz zadovoljstva i sreće, te je tek sada izašla iz svoje sobe, te je izašla iz kuće za sluge tiho na prstima da ne probudi druge cure koje su još spavale...

Izašavši iz kuće za sluge, zatreptala je jer ju je sunce malo zaslijepilo svojin briljantnim sjajem poslije ljetne kiše, no kada se navikla na njegove jake zrake, vidjela je Anibala, izgledao je poput bijelog anđela bez lepšavih krila jer je bio odjeven sav u bijelo, no ona je znala da su njegova krila nevidljiva i da se ona skrivaju u njegovom ogromnom srcu jer tko bi drugi učinio za nju sve ovo što je on napravio u ovom kratkom vremenu...

Promatrajući ga izdaleka kako okupan sunčevim zrakama sjaji u bijelom cilindru, bijelom odjelu i bijele elegantne cipele, a ni štap u ruci mu nije bio suvišan, čekajući kočijaša da u poštanskoj kočiji prepunoj pisama pronađe i izvadi pismo koje je doputovalo čak iz Paname...

Kada je Anibal napokon dobio pismo sa pečatom grofa Martineza u ruke, pogledao je prema kući za sluge i Anibalov i Amalijin pogled se susreo i Anibalovo srce je počelo ludo kucati...

Anibal joj je sada mahnuo pismom iznad svoje glave i rekao: Amelia, dođi... Dok je ona dolazila k njemu, on je rekao kočijašu: Ostanite još malo, mi bi odmah krenuli, ako bih odgovor unutar bio pozitavan... Kočijaš: Pisma će onda svima kasniti... Anibal: Znam, pokrit ću sve gubitke, nije problem, ovo nam je od velike važnosti, molim Vas... Kočijaš: Dobro, ostat ću još malo...

Amalia mu je veselo došla, te rekla: Gospodaru, dobro jutro i što piše u pismu?... Anibal: Ne znam, čekao sam te da zajedno otvorimo kovertu... Amalia je već bila nestpljiva, te mu je rekla: Tu sam, možete ga otvoriti...

Anibal je polako otpečatio kovertu lakim pokretom ruke, izvadio njen unutarnji sadržaj koji je bio pismo, te ga rastvorio i letimično ga pročitao, te je Amaliji rekao: Grof je odobrio naš dolazak, spremi se, idemo odmah... Amalia: Dobro, no što grof piše u pismu?...

Sve se to odvijalo pred očima kočijaša koji je mirno stajao kraj kočije, Amaliju je poznavao samo kao Anibalovu sluškinju, a Ana je bila, znao je, glavna sluškinja... Kada je čuo da Anibal ide s Amalijom na put, a inače je putovao sam, a sada ide s njim neka Amelija koju je kupio prije nešto više od godinu dana, logično bi bilo da ako s nekim mora ići da to bude prije Ana... Iznenadio se što će putovati odmah i u poštanskoj kočiji koja je bila samo za siromašne ljude, a ne za bogate poput Anibala, no sada je čekao da se ukrcaju u poštansku kočiju i da ih voze negdje gdje mu narede...

Anibal joj je predao pismo, te joj rekao: Pročitaj si ga sama...

U trenutcima dok je davao Amaliji pismo od njenog oca Octavija njihovi vršci prsti su im se dotakli i oboje su nesvjesno zadrhtali od toga kratkog dodira, a Anibal se mogao zakleti da su Amalijine oči poprimile sjajnu naranđastu boju, boju njene radosti kada je primila pismo u svoje ruke...

Amalia, primivši pismo u svoje ruke, odmah prepoznavši rukopis svog oca Octavija, srce joj je htjelo iskočiti iz grudi, počela je odmah čitati(u sebi):

„Poštovani gospodinu Pinada. Prije nekoliko dana su u kući uzavrele emocije do svoga samog vrhunca. No moja žena i uzdanica unatoč svemu tome želi da Vas pozovem da dođete Vi i Vaša nijema sluškinja Rosalia. Ostali ste joj u divnom sjećanju. Ona Vas moli da povedete i Zeusa jer je Anabella zatrudnjela s njim. Bilo bi joj drago da ga ponovo vidi. A Vi ste navikli na već uzavrele emocije kod nas, pa slobodno dođite, jer nećete naći ništa ni bolju ni goru situaciju nego što ste ju ostavili kada ste otišli onoga dana.

S poštovanjem

Octavio Martinez, grof od Paname"

Amaliji je osjećala da će joj srce iskočiti iz grudi jer je imala dokaz u svojoj ruci da su njeni roditelji živi, ali sada kada je pročitala sadržaj pisma, znala je da joj je Anibal nešto prešutio, ali što, nije mogla znati...

Anibal je znao da se u kući događa nešto više od samih Lucijinih hirova, ali što, nije mogao znati... Anibal je također bio svjestan kakvu joj je golemu stvar prešutio na dan svog odlaska sa imanja San Carlos, sada je osjećao malo grižnju savjest zbog toga...

Anibal joj je sada naredio: Amelia, idi se spakiraj, a ja ću dovesti Zeusa, naravno ako kočijaš dopušta... Kočijaš: Naravno, bit ćemo još brži sa još jednim konjem... Amalia mu je kamena lica pružila pismo, no u sebi je imala raspsodiju emocija, a onda kada je predala natrag pismo, onda mu se glavom naklonila i rekla: Gospodaru, s Vašim dopuštenjem...

Anibal joj je s malim smiješkom i vrlo neprimjetnim naklonom glavom signalizirao da joj dopušta da ode po svoje stvari u kuću za sluge...

Čim se okrenula i potrčala prema kući za sluge, Amalia je nasmiješila, držati živi dokaz o živosti svojih roditelja i prepoznati rukopis svog oca, bio je za nju neopisiv osjećaj i sada se ipak malo radovala što ide kući, makar samo na nekoliko dana, iako se i sada pribojavala ishoda te avanture...

Ušavši ponovo u kućicu za sluge, pošla je polaganim korakom prema svojoj sobi gdje je kada je ušla uzela malenu torbu koju je odmah raširila na krevet i u nju počela slagati stare tisuću puta oprane odore i nove preuredne odore, a i stavila je stare japanke koje je imala još jedan par i nove blistave ravne cipele u sve tri boje...

Dok je stavljala te nove stvari u torbu, suze koje su joj htjele poteći poput potoka zbog novih stvari koje je pažljivo stavljala u torbu, samo je spriječila Anina ruka koja je rekla: Amelia, već sedam dana te hoću pitati kakav ti je gospodar u krevetu?...

Amalia je bila zatečena pitanjem, iako ju je Anibal malo bio pripremio na ovo Anino pitanje, no ipak je ostala zatečena, te je sada odgovorila: Ana draga, to pitaš pogrešnu osobu, to trebaš pitati njega, ja sam samo izvršavala svoju dužnost, a je li gospodar bio zadovoljan?, to moraš pitaj njega, a ne mene...

Koliko god ju je Anibal pripremio na ovo, bilo je to nedovoljno, ponovo je ostala zatečena, pomislila je da se na neke stvari nikad ne možeš dovoljno pripremiti...

Sada dok je poslijednju stvar pažljivo stavljala u torbu, Ana ju je pitala: Amelia, gdje ideš?... Amalia: Gospodar me je pozvao na put sa sobom, nadam se da se ne ljutiš..

Ana je ostala u šoku, nije mogla ništa reći, zanijemila je na trenutak, osjećala se nakon toliko godina vjernog služenja iskorišteno, jadno, bijedno i po prvi puta prljavo...

Gledajući nijemo u Amaliju, počela se pitati što ona ima, a ona nema, u Aninim očima je Amalia bila ravna drugim sluškinjama i njoj samoj, ali pomislila je da je Anibal možda nešto više vidio u njoj kada ju sada vodi na putovanje sa sobom i već sedam dana zaredom vode ljubav...

Anu je sada dušu zabolio nepoznat osjećaj, a to je bio žal ljubomore, osjećaj koji Ana nije poznavala, znala je samo da osobu koju sada gleda, polako joj oduzima njeno mjesto, mjesto gazdarice, mjesto vladarice u njegovom krevetu koje je imala toliko godina, osjećala se moćno tih nekoliko sati dok je s njim vodila ljubav, imala je osjećaj da joj je svijet na dlanu tih nekoliko sati...

A sada gledajući još uvijek nijemo u Amaliju koja je imala smiješak na licu, te je sada uzimala svoju malenu torbu i pošla prema vratima... Ana ju je samo pratila pogledom i mislila(u sebi): Zaboga miloga, zašto je nju odabrao za putovanje, a mene koja mu vjerno služim već 15 godine, nije nikad nigdje vodio, neka mi netko objasni zašto?... No Anine misli nije nitko čuo, samo ih je čula ona sama i njen um...

Tek je sada Ana sa ogromnim smiješkom na licu koji je skrivao veliku bol u njenom srcu, odgovorila Amaliji: Naravno da se ne ljutim, draga Amelija, gospodar može pozvati i povesti bilo koga od nas sa sobom na putovanje...

Anibal je sada pogledao prema kućici za sluge baš u trenutku kada su iz nje izlazile Amalia koja je bila sada preozbiljna i Ana koja je bila prevesela za rano jutro, te je Anibal odmah znao da nešto nije uredu sa Anom, ali što, to nikako nije mogao znati...

Anibal je upravo Zeusu pažljivo stavljao naočnjake za oči i duboko je žalio što mu to mora stavljati na oči, no nije imao izbora jer su dva konja iza Zeusa imale naočnjake, pa Anibal nije preostalo ništa drugo nego da mu to stavi, no dok mu je to stavljao, smirivao ga je sa riječima: Nemam te pravo zvati svojim jer ti si svačiji i divlji i kad te lišće šuma pozove natrag k sebi, otići ćeš i ostaviti me kako te je to lišće i dovelo prije 15 godina k meni na ovo imanje koje ti je postalo domom, no znam kako te vjetar i doveo ovdje, može mi te slijedećeg jutra i odvesti, no ja te svejedno zovem svojim crnim ljepotanom...

Zeus ga je ponovo polizao po licu, te se Anibal nasmijao i nastavio govoriti: Znam da nisi stvoren za kočijaškog konja i biti ovako vezan za kočiju sa još dva kočijaška konja, znam, nije nimalo ugodno i još ti ja stavljam ove naočnjake da ne možeš vidjeti ni lijevo ni desno, no gledaj to sa vedrije strane, tvoja bijela lijepotica Anabella je trudna, postat ćeš otac za nekih 10 mjeseci, idemo ju vidjeti...

Zeus se sada isprsio, te se Anibal nasmijao i rekao mu: Vidim da me shvaćaš, dragi moj prijatelju... Ana je sada došla do Anibala koji je još bio uz Zeusa, poklonila mu se i rekla: Gospodaru, možemo li razgovarati?... Anibal: Ana, no sada putujem, možemo li razgovorati kada se vratim?...

Ana nije pokazivala nimalo ljutnje, naprotiv, bila je vesela, pa Anibal nije mogao ništa pročitati na njenom licu, samo ju je čuo kako mu govori: Ne možemo jer je stvar hitna, u kvaru je sifon za sudoper u kući za sluge, molim Vas da pođete za mnom...

Amalia je ostavila pored kočije svoju malenu torbu, te joj je Anibal rekao: Amelia, možeš li pričuvati Zeusa dok ja sa Anom odem vidjeti taj sifon... Amalia: Gospodaru, naravno... Amalia je otišla do Zeusa i počela ga maziti, a Anibal je pošao sa Anom pogledati „sifon"...

No sifon je bila Anina pomukla laž i već kada ga je povukla iza ugla njegove kuće, svom ženskom snagom ga je ošamarila po lijevom obrazu, no Anibala to ni najmanje boljelo jer je dobijao u djetinstvu takve i još veće šamare, već je samo rekao: Ana, što ti je?... Ana je počela plakati, te je govorila: Anibale, mislila sam da imamo nešto više od same strasti, u tvom naručju se osjećam tako voljeno, tako spokojno, svaki tvoj dodir me čini da zadrhtim od tvoje strasti za mnom, a što ti učiniš, nju pozivaš na putovanje?, što ima ona, a ja nemam, molim te, odgovori mi?...

Anibalu su se sada stvari u trenutku razbistrile, te joj je rekao: Ana, razgovarali smo o tome prvog dana tvoga boravka da je to što sanjaš nemoguće, ja ne mogu voljeti nikoga... Ana(kroz suze): A nju, gdje vodite?... Anibal: Ana, oprosti, to ti ne mogu reći... Ana(kroz suze): Anibale, zašto si odabrao nju, a ne mene da idemo negdje?... Anibal: Ana, molim te, ne navaljuj... Ana(kroz suze): Željela bi ti podariti dijete...

Anibal je malo zastao na toj Aninoj rečenici, no nakon što se pribrao, rekao: Ana, molim te, urazumi se, jasno sam ti rekao prvog dana sve, ja se nikada ne želim oženiti i da ću u ovoj velikoj kući živjeti sam, a ti će uvijek i zauvijek biti zadužena za red među sluškinjama i slugama...

Ana(kroz suze): No bio si mi prvi sa kojim sam legla u krevet i prvi koji si mi probudio strast u meni... Anibal: Ana, molim te, bilo ti je sve jasno prvog dana i na to si pristala, ja ne mogu voljeti, molim te, shvati me... Ana(kroz suze): Oprosti, ali ne mogu te shvatiti, čovjek sa 45 godina ne želi dijete sa sluškinjom koja mu se na pladnju nudi da mu rodi hrpu djece, nisi mi jasan...

Anibal je shvatio da ovaj razgovor nema smisla, samo će mu Ana otvoriti stare rane, no ovaj put ne na njegovim leđima, već one duboko urezane u njegovo srce...

A poštanska kočija ga je čekala zajedno s Amalijom koja je bila pored Zeusa...

Anibal ­je sada rekao Ani: Ovaj naš razgovor nema smisla, zato obriši suze i idi nahrani konje... Ana je obrisala suze, poklonila mu se i sa smiješkom rekla: Gospodaru, naravno, idem odmah, želim Vam sretan put!... Anibal: Ana, hvala ti...

Ana je otišla svojim putem, a Anibal je izašao sa ugla kuće i Amaliji koja mu je sada čula korake, rekao: Samo idem po knjigu u knjižnicu, a ti se lijepo smjesti unutra, ja odmah dolazim... Amalia mu se glavom naklonila i rekla: Gospodaru, odmah...

Anibal je sa smiješkom ušao u veliku kuću po knjigu, kočijaš je Amaliji podigao njenu torbu na krov kočije, a onda joj je otvorio vrata kočije kao pravoj dami, što je ona i bila, no za njega je bila obična Anibalova sluškinja...

Ušavši u poštansku kočiju prepunu pisama koja su bila poredana u staklene male vitrine sa abecednim redosljedom slova grada u koji su išla...

Amalia se okrenula i zahvalila kočijašu što joj je vrata pridržao dok je ulazila u kočija, no kočijaš nije ništa odgovorio, bila mu je nebitna osoba, samo je zatvorio vrata, a Amalia gledajući u sva ta lijepo složena pisma u staklene vitrine, ostala je očarana omotnicama raznih boja...

Čak bi se mogla zakleti da je osjetila miris svakog pisma iz njegove omotnice, te se sada dok je sjedala na sjedalo, pitala se je li neki vojnik na vojnom roku piše svojoj ženi ili ona pak njemu, pitala se kakve više poruka nose u pismima primateljima koje će ih čitati, ona se uvijek nadala onim sretnim, dobrim i veselim vijestima, no znala je da će jednom jedno pismo nositi i ratnu objavu i otuda će sve krenuti niz brdo poput kolica koje jure sto na sat u ponor bez dna...

Onda će se samo pisati o tragediji, boli i smrti dragih osoba, zato se nadala da će ove omotnice koje sada vidi donijeti bar pokoju sretnu vijest...

Sada su se vrata kočije ponovo otvorila i u kočiju je ušao Anibal koji je u desnoj ruci nosio knjigu „Romeo & Julija", a dok je u lijevoj ruci ponovo nosio štap sa kojim se oslanjao na ozlijeđenu nogu... Kočijaš je dobio upute gdje da ih odveze...

Anibal je polako sjeo nasuprot Amaliji, odložio štap pored sebe, te je rekao: Predivna kočija... Amalia: Da, prepuna riječi koje jedva čekaju biti dostavljenje svom primatelju...

Sada su čuli konjska kopita kako kreću, što je značilo kočijaš je krenuo prema luci Diego Martin kamo mu je Anibal rekao da ih vozi...

Anibal je bio ponovo zadivljen Amalijinim dubokim riječima, te je sada rekao: Da, pisma u staklenim vitrinama, zamisli da imamo tu moć da uđemo u sva ova pisma i pročitamo ih sva... Amalia mu se nasmijala i rekla: Bolje ne, jer su neka pisma jako intimna i samim tim bismo ušli u nečije snove, nadanja, možda u njegovu najdublju intimu...

Anibal se samo divio Amaliji, te je sada rekao: Znači mi sada sjedimo usred tisuću raznih priča... Amalia: Ne, mi sada sjedimo usred svetišta pisama koja trebaju biti uručena jer meni je pismo nešto najsvetije moguće što postoji na kugli zemaljskoj...

Anibal je sada uzdisao njen jutarnji miris koji je nosila svakoga jutra, mirisila je po cvijetu božura koji je imala u svojoj sobi, no ovaj put je taj miris bio pomiješan sa njenom predivnom mudrošću...

A sada je Anibal podigao knjigu koju je ponio za čitanje, te ju je pitao: Jesi li čitala „Romea & Juliju"?...

Amalia je samo klimnula i rekla: Naravno da jesam, i to nekoliko puta i uvijek bi se rasplakala na kraju kada oboje umru, to je tužna i tragična priča o dvoje mladih koji su umrli da dokažu svijetu koliko se vole i da ih vječnost nije rastavila, nego upravo suprotno, spojila ih je u vječnosti, a Vi, jeste li ju već čitali ili sada prvi put čitate?...

Anibal je samo upijao njene dubokoumne misli i svakim trenutkom joj se još više divio, te je rekao: I sam je čitao nekoliko puta u životu i sam sam plakao na tom samom kraju...

Amalia ga je sada pogledala i rekla mu: Mogu li biti tako slobodna i reći vam najdraži moj citat iz te knjige?... Anibal ju je rado slušao kako citira svoje omiljene citate iz knjiga koje je pročitala, te je samo klimnuo potvrdno glavom...

Amalia je sada zatvorila oči i zaronila u onu ogromnu riznicu riječi koje su počivale u njoj, te je sada takvom lakoćom počela govoriti: „Romeo, o Romeo! Zašto si Romeo?, o zataji oca svog, odbaci ime to – il ako ne ćeš, prisegni da me ljubiš, pa ću ja poreći da se zovem Capuletti... Anibal ju je gledao kako to citira sa lakoćom, te prekinuvši ju, umjesto nje, nastavio: ...Romeo kaže za se: Da slušam još il da odgovorim?... Amalia je sada počeo podrhtavati glas kada je čula Anibala, no svejedno je nastavila: ...tek tvoje ime moj je dušmanin, jer ti si ti i bez tog imena, "Montecchi" nije niti ruka niti noga, niti lice niti trup ni drugo ništa, to pripada muškarcu, drugo ime na sebe uzmi – ime nije ništa!, što nazivljemo ružom, slatko bi mirisalo i s drugim imenom, baš tako bi Romeo, da i nije, Romeo, svu milinu svoju divnu sačuvao i bez tog imena, Romeo moj, odbaci svoje ime jer ono nije dio bića tvog, i mjesto njega uzmi mene svu!"...

Kada je Amalia otvorila oči, shvatila je da joj suze teku niz obraze, a glas još podrhtava od snage citata...

Amalia je obrisala suze, no još joj je podrhtavao glas, ali Anibala je svejedno upitala: Ako smijem znati, što je Ana htjela od Vas?... Anibal: Htjela me je ošamariti i uspjela je u tome... Amalijin glas je u tom trenutku postao normalnim, te mu je rekla: Pa da, rekla sam Vam da će ona biti nadasve ljubomorna na mene, što sada ja sjedim tu nasuprot Vas, a ne ona... Anibal: Možda misli da je ljubomorna, no to nije, a ni nije zaljubljena u mene, kako sam ti već rekao, ovisna je o meni, a to nije ljubav, ljubav je ono što sam vidio kod tvog Martina, u svakoj riječi, pokretu, suzi on iskazuje koliko te voli...

Amaliji je riječ njezin zaparala uho jer nije znala što više osjeća prema njemu dok ga ne vidi, onda će valjda znati, ali pitala ga je Anibala sada: Mogu li biti tako slobodna i pitati Vas zašto se niste do sad oženili?, ne morate mi odgovoriti, ako ne želite...

Anibal je znao da ako joj kaže što i Ani, tu bezočnu laž da ne može voljeti, izgubit će je zauvijek, no i ovako je gubi, zato joj je odlučio djelomičnu istinu koja je glasila ovako: Ljubav me još nije dotakla, čekam onu pravu s kojom ću ostarjeti, ona koja će mi moj svijet okrenuti za 180 stupnjeva, ona za koju će srce udarati sto na sat, ona koja će mi biti cijelo vrijeme u glavi, ona zbog koje ću gubiti glavu, onu koju ću obasipati svojima poljubcima za dobro jutro, no takva me ljubav još nije dotakla, ali vjerujem da ću znati kada me dotakne...

Anibal je sada u Amalijinim očima vidio suze koje su se presijavala na suncu, a Amalia ih je pokušala sakriti, ali to nije uspjela, a Anibal ju je pitao: Amelia, zašto plačeš?, reci mi...

Amalia(kroz suze): Takvu ljubav sam i ja sanjala da ću imati sa Martinom, a sada više ne znam što osjećam prema njemu, osjećam kao da se ljubav putem izgubila, nisam više sigurna u ni u što, prezbunjena sam svim ovim što se događa i da me moja sestra, moja vlastita sestra me je poslala u bijelo roblje, uvijek sam mislila da je ljubomora bila jedno zbog toga što su mene roditelji više voljeli, a da je nešto sasvim drugo odnos nas dvije kao sestara, no sada vidim da sam joj ja uvijek bila na neki način konkurencija i da me se htjela oduvijek riješiti po svaku cijenu...

Vidivši da ju ova tema dira u njeno nježno srce, Anibal je htio promijeniti temu, te ju je pitao: Amelia, jesi li se ikada vozila u poštanskoj kočiji?... Amalia je dlanovima obrisala svoje suze i odgovorila mu: Ne, nikada, ovo mi je po prvi put da se vozim u poštanskoj kočiji zahvaljujući vama i da mogu osjetim miris svih ovih divnih pisama koja jedva čekaju biti uručena svom primatelju, a Vi, jeste li se vozili ikad u poštanskoj kočiji ili je ovo i prvi put?... Anibal: Također mi je prvi put...

No Anibal je sada lagao Amaliji da mu je ovo bilo prvi put, bilo mu je naravno prvi put kao Anibalu, ali ne i kao Estebanu...