Navečer toga dana:

Paolo se polako spremao za zajedničku večeru sa obitelji koja će možda i poslijednja... Dok je na sebe oblačio olovo zvano crno odjelo i kravata jer su za njega ti komadi odjeće to predstavljali još otkada je znao za sebe, a možda je danas to olovo bilo i najteže na njemu,

Dok je namještao kravatu koja je možda danas bila najteža ikad koju je stavljao oko vrata svih ovih godina, na trenutak zatvorio je oči ispred ogledala i prisjetio se popodnevnog razgovara sa Lupitom koja ga je zamolila za razgovor...

Nekoliko sati prije:

Kada se popodne vratio na imanje sakupljenih komadića svojeg srca i duše koje mu je tada odnijela Amalia, spremio Olafa natrag u njegov boks u konjušnici, htio se neprimjetno ući u kuću i proći neviđ, ali je na putu do kuće, sreo je na Lupita koja ga je pitala: Gospodine, možemo li razgovarati?... Paolo: Ako se bojiš da se predomisliti, ne boj se, neću jer sam čovjek od riječi, preuzet ću krivnju, večeras ću razgovarati s ocem u radnoj sobi, samo mi želim znati zašto si to učinila?... Iako je Paolo vrlo dobro to znao, želio je da mu to ona kaže, želio je to čuti iz njenih usta... Lupita je spustila glavu, te joj se zarumenili obrazi i stidljivo rekla: Ma znate vi to dobro... Paolo: Znam li ili ne, želim to od tebe... Lupita ga je pogledala u oči, ali i dalje je bila rumena, te mu rekla: Evo priznajem, zaljubljena sam u Vas otkad sam bila cura, je li ljubav grijeh?... Paolo: Nije grijeh, ali što si mislila tim postići?... Lupita: Ništa, rekla sam vam... Paolo joj je vidio u očima da laže, te ju je rekao: Lupita, budi iskrena, molim te... Lupita: Evo ako baš hoćete znati, osim što sam zaljubljena u Vas sve ove godine, htjela sam imati nešto Vaše ako ne vratite živi iz rata... Paolo je to znao, vidio joj je to u očima, ali htio je da ona i to izgovori, pa joj je rekao: Lupita, ja neću umrijeti u ratu, idem tamo samo kao medicinsko osoblje... Lupita: A ako Vas ipak prisile da idete na bojnišnicu?.. Paolo: U vojsci sam bio i preživio je, pa ću i bojnišnicu... Lupita je počela plakati, te mu je rekla: Bojim se da Vas neću nikad više vidjeti kada odete u taj rat, samo će vas jedan dan proglasiti nestalim ili mrtvim, pa će vas samo donijeti jedan dana u lijesu... Paolo: Smiri se, Lupita, ako želimo mijenjati ovaj svijet na bolje, moramo proći kroz vrata i učiniti neku promijenu jer se promijene ne događaju samo tako... Lupita(kroz suze): Ali zašto prokletim ratom?... Paolo: Ne znam zašto ratom, ali jedno je sigurno, sada više nego ikad želim mijenjati svijet... Lupita(kroz suze): Stvarno želite završiti kao gospođica Amalia?... Paolo: Ne razumiješ me, i ona je htjela mijenjati svijet, ali je bila sputavana, ali negdje tamo gore mi daje blagoslov da ja mogu učiniti umjesto nje, ja i ona nismo bili za ovo vrijeme, uvijek smo bili ispred ovog vremena... Lupita je obrisala suze i rekla: Ali zašto se ne prilagodite, gospodine, ovome vremenu?... Paolo: Lupita, to bih značilo da sam se predao, predao bih se ovom vremenu, a ne nekoj borbi nečije bolje sutra... Lupita: Kakva je bila gospođičina korist borbe za bolje sutra kada je od nje ostao samo i jedino pepeo?... Paolo je tužno udahnuo, te joj rekao: Ne znam, ali znam da ću se ja nastaviti boriti za nečije bolje sutra i za nju i za sebe... Lupita: Kako god da završila Vaša borba za nečije bolje sutra, ja ću imati podsjetnik na Vas cijelog svog života... Lupita je nastavila govoriti: Hoće li se sada nešto promijeniti?, naprimjer, odluka o neodlasku u rat, neće, je li tako?... Paolo: U pravu si, neće se ništa promijeniti, moja je dužnost otići danas i sutra u rat, jedino što ću sve učiniti da ovo dijete koje nosiš bude dobro i u trudnoći kroz koju ću te ja osobno voditi, ali pobrinuti ću se da djetetu bude dobro i nakon poroda... Lupita: Vjerujem vam da ćete učiniti baš sve da djetetu bude dobro... Paolo: Lupita, u to budi sigurna, kao i što sam ja siguran u ove moje ruke koje će te kada dođe to vrijeme poroditi... Lupita mu je uzela Paolovu desnu ruku, pogledala u nebo i rekla: Bože, ne daj da pogine prije nego što rodim, želim da me njegove ruke porode i želim da svoje dijete bar malo drži u rukama... Paolo je osjetio u njoj silnu želju da rodi to dijete, a Lupita mu je rekla: A sutra ću ja razgovarati sa Lorenom, ne znam što će vam napravi, ali nadam se da neće biti strašno... Paolo je samo rekao: Dobro, što god da mi napravi, nadam se da neće biti strašnije od onog što će navečer napraviti moj otac, sada idi i čuvaj se, nemoj dizati teško... Lupita mu je sada pustila ruku, naklonila se bez riječi i otišla... Paolo ju je gledao dok mu se nije izgubila iz vida, a onda je otišao u kuću, te kako nikoga nije želio sresti, potrčao stepenicama i ušao je njegovu oazu mira, u svoju sobu gdje ga je čekala njegova doktorska torba koju nije znao ni gdje ju je ostavio jutros... Samo se bacio na krevet u cipelama i odmah zaspao...

A sada je Paolo otvorio svoje oči i napokon izašao sav sređen iz svoje sobe i krenuo prema stepenicama koje su vodile u prizemlje...

U prizemlju su bile prostorije poput blagovaonice, radne sobe, knjižnice, kuhinje, plesne dvorane, a na katu samo i isključivo njihove sobe i nekoliko gostinjskih soba koje su služile za uvažene goste...

Paolo je sada prošao pokraj Amalijih slika, te su ga opet zarobile njegove misli koje je rekao Amalijinoj slici na zidu: Amalia, ti si me uvijek podržavala u svakoj mojoj odluci, i sada bi vjerujem, samo da si živa...

Paolo je krenuo dalje, stigao je do stepenica i polako se spuštao niz stepenice, ali ono što je sada vrtjelo po glavi, bilo je:

Ono što namjerava reći ocu Octaviju nakon večere, bio je svjestan da to može u Octaviju izazvati bijes prema njemu i nije znao što mu je u stanju učiniti jer su kao grofovska obitelj jako pazili i držali do ugleda, a Paolo će u Octavijevim očima biti razvratnik, silovatelj i možda okorjeli pijanac što je predstavljao sramotu za cijelu obitelj kao što je onda bio sramota kada je rekao sa 19 godina da se odriče titule prijestoljonaslijednika, ali onda je Amalia stala uz njega, a sada nje više nema, te je sada bio sam u ovome, ali sa ponosom će se nositi kakva god Octavijeva odluka bila...

Sada je čuo Martina kako nešto govori u blagovaonici, bilo mu je više nego drago što je i on tamo, odlučio je uzdignuti glave ući u blagovaonice, pa ako mu je to poslijednja večera sa obitelji, ako se još to mogla zvati obitelj bez Amalije...

Kada je ušao uzdignute glave u blagovaonicu, pogledavši prvo sve prisutne i krenuvši prema svojoj stolici pored Octavija, iako u svojim dubokim mislimi ali nije ni trenutka pomislio da će pobježati od onoga što će napraviti kao džentlman...

Paolo je sada sjeo na svoje mjesto pored Octavija, bio je udubljen u svoje duboke vlastite misli, sada je promišljao o najgorem scenariju koji se večeras može dogoditi nakon što Octaviju priopći vijest, a tom najgorem slučaju bih bio prognan iz kuće u kojoj se rodio, sa imanja kome je odrastao, ali to bi njemu i odgovaralo samo da nema Lucije koja će ovo sve uništiti kada jednom dođe na vlast koju je ipak netko trebao nadgledati...

Uputio joj je nakratko pogled, ali nije ništa rekao, dok je ona jela juhu koja je bila servirana i pred njim, pogled mu je onda skrenuo prema sada praznom mjestu gdje je do nedavno stajala Amalijina stolica i pribor i tako ostao gledati u tu prazninu, sve dok ga Carolina nije upitala Sine, nešto si nam dalek, što je?, zašto nisi bio na ručku?... Paolo: Majko, išao sam malo razbistriti misli na svom konju Olafu, pa sam se malo previše zadržao, ali sve je sada u najboljem redu...

Paolo se sada prisilio sebe na osmijeh, makar mu u ovom trenutku nije bilo ni do čega... Carolina: Dobro onda, ako ti tako kažeš, moramo ti vjerovati, ali što je sa Anabellom?, brinemo se cijeli dan za nju... Paolo: Majko, ne brinite se, veterinar je rekao da je Anabella trudna, dobit ćemo ždrijebe... Martin ga je šokirano pitao: Pario si ju?, a nikome nisi ništa rekao... Paolo: Nisam ju pario, dragi moj Martine, Anabella se sama parirala... Octaviju nije ništa bilo jasno, te je šokirano pitao: Molim?, možeš li biti malo jasniji?... Paolo: Oče, mogu biti jasniji, Anabella se parila sa Anibalovim konjem Zeus i dobit će njegovo ždrijebe, je li sada malo jasnije?... Octavio je sada sve shvatio i rekao: Sada sam shvatio, sada jedimo u miru... Nastala je ponovo tišina u blagovaonici, te je i Paolo koji nije bio uopće gladan, uzeo žlicu i počeo nasilu jesti juhu, a oči su mu bile neprimjetno usmjerene na Octavija... Ali nakon nekoliko zalogaja, juhu je ostavio i sada ju je samo gledao, pa, pogledavši ponovo Octavija u oči, pitao ga je: Oče, možemo li razgovarati u radnoj sobi nakon večere?... Octavio: Sine, naravno da možemo... Carolina: Sine, o čemu želiš razgovarati sa ocem?... Paolo nije htio uzrujavati Carolinu, te je, pogledavši ju, rekao: Majko, o ničemu važnom, nemojte se brinuti... Ali u Carolini je ipak vidio strah u očima...

Carolina ga je cijelo vrijeme gledala kako samo miješa hranu, što obično nikada nije radio, Carolina je znala da Paola nešto gadno muči, ali što?, nije mogla znati...

Nakon večere:

Carolina je otišla ispratiti Martina do vrata, a Lucia i Pedro su se povukli u svoju sobu, a Paolo i Octavio su otišli u radnu sobu i Paolo je za Octavijom zatvorio vrata, oboje su sada sjeli na drvene stolice, jedan nasuprot drugog, te ga je Octavio mirno pitao: O čemu želiš razgovarati?... Paolo je znao da mora biti otvoren i da mu to reći u glavu, te je počeo govoriti: Oče, napravio sam jednu glupost... Octavio je još bio miran i rekao: Dobro, o kakvoj se gluposti radi?... Paolo je Octavija gledao u oči, te je rekao: Sjećate li se kada smo sjedili za Amalijinu godišnjicu smrti za ovim istim stolom i vodili razgovor o mom povratu titule prijestoljonaslijednika?... Octavio: Sine, naravno da se sjećam, ali kakve to ima sa ovom glupošću o kojoj govoriš?... Paolo: Nažalost ima, itekako ima veze, možda ćete me mrziti zbog ovog što ću Vam sada reći, ali ja Vam svejedno moram to reći... Octavio: Sine, reci... Paolo: Na našeg razgovora tada, u blagovaonice sam uzeo prvu bocu vina i iskapio je do kraja, izašao van da udahnem svježi noćni zrak i nasrnuo je na jednu djevojku... Octavio se već mračilo pred očima, ali je još mirno pitao: Dobro, i?... Paolo ga je gledao u oči i rekao: Oče, ta je djevojka bila Lupita, te noći sam je silovao i napravio dijete... Octavio je pun bijesa iste sekunde ustao i počeo vikao: Što si rekao, što si učinio, nesrećo?... Paolo je osjetio da je u ocu Octavio sada probudio bijes zvijeri koju je vidio samo onda kada mu je priopćio da se odriče svoje titule i nikad više sve do sada nije ga vidio ovako bijesnog... Paolo: Oče, bio sam pod utjecajem alkohola... Sav bijesan i izvan svake kontrole Octavio ga je svom snagom ošamario po desnom obrazu, a Paolo je odmah dlanom desne ruke počeo trljati suviše bolni obraz, a Octavio je nastavio vikati: Ti si sramota za ovu kuću, prvo mi priopćiš da ćeš se radije baviti medicinom nego biti moj prijestoljonaslijednik, a sada mi priopćiš da ćeš postati otac kopileta ili Lupitu možda planiraš oženiti?... Grof je vikao tako da ga je čula cijela kuća, a Paolo je shvatio da je Octavio izvan svake kontrole i da ne kontrolira svojim reakcijama... Paolo: Ne, ne planiram ju oženiti, Lupita ima dečka Lorena, znate to i sami... Octavio je nastavio vikati: Na ovu kuću je pala mrlja sramote koju si ti prouzročio prije 16 godina i koju smo jedva onda utišali zahvaljujući Amaliji, ali sada nema Amalije da stane uz tebe, sada si sam... Paolo: Možda sam sam u svemu ovome, ali držim se svojih načela... Octavio se nasmijao i nastavio vikati: Načela, znaš li ti uopće što su načela?, ne bih rekao jer bih se onda ti načela i držao, ne bih nam priuštio još jednu mrlju na našu kuću, na naš ugled... Octavio ga je omaložavao Paolo i onda i sada, ali Paolo je onda imao uz sebe Amaliju, pa su ga tada njih dvoje brzo smirili, ali sada je sam u raljama bijesne zvijeri, ali odlučio je to sve stoički podnijeti... Octavio je nastavio vikati: Sigurno Lupita želi pobaciti to dijete jer nitko ne želi plod silovanja, nego plod ljubavi u svojoj utrobi, a i isto tako i Loreno... Octavio hvala Bogu nije ništa znao o trudnoćama, ni o porodima, pa mu je Paolo lako slagati sada rekavši mu: Nažalost, oče, za abortus je prekasno, mislim bio bih prerizičan abortus za Lupitu u ovom stupnju trudnoće, a Loreno još ne zna, danas je i ona saznala da je trudna... Octavio je nastavio vikati: Ma je li?, taj Martinov sluga će te ubiti kada čuje, a ja ću izgleda gledati kopile svoga sina kako mi trčkara pred očima, a kako je ona reagirala na vijest?... Paolo je ponovo lagao, te mu je rekao: Isplakala je bujicu suza kada je čula da je trudna od mene, a onda je prihvatila da je prekasno za abortus i da će roditi dijete za nekoliko mjeseci za koje se nada da će ga Loreno prihvatiti kao svoje... Octavio je nastavio vikati: Nesrećo, razvratniku, pijancu, ti si znači zaboravio da si je silovao jadnu Lupitu?... Paolo: Da, jer mi je mozak bio pod velikim utjecajem alkohola... Octavio je nastavio vikati: Zaslužuješ najgoru moguću kaznu... Paolo ga je samo gledao, znao je da nije ništa kriv, ali ovo radi kao veliki džentlmen za Lupitu...

Carolina je sada ušla u radnu sobu jer je čula Octavijevu viku dok je ispraćala Martina, gledala u Octavija koji je gledao u Paola sav bijesan, a kada je pogledala u Paola, vidjela je da se on drži i trlja već za nateknuti desni obraz i shvatila je da ga je Octavio ošamario, ali Octavio nikad nije bio nasilan, ni ovako bijesan na ikoga...Carolina je ponovo pogledala u Octavija i oštro mu rekla: Što si mu napravio?... Octavio je malo snizio ton svog glasa, ali je još bio glasan, govoreći joj: Ništa, što je on nama... Carolina je ponovo oštro rekla: Što god da je napravio, šamarom ništa nećeš riješiti... Octavio(glasno): Neka ti sam kaže što je napravio?... Carolina se okrenula sada Paolu i rekla(milim glasom): Reci majci svojoj, što si napravio?... Paolo: Majko, pod utjecajem alkohola sam Lupitu silovao i ona sada čeka moje dijete... Carolina se raznježila i rekla: Znači dobit ću unuče... Paolo: Majko, znate da se nemam namjeru ženiti, moj posao je moja jedina ljubav, a i Lupita se nada da će Loreno prihvatiti dijete kao svoje... Carolina je bila nasmijana, Paolo ju nije dugo vidio nasmijanu, sada mu je rekla: Dobro, ali živjet će tu, gledat ću ga kako raste, kada joj je termin?... Paolo: Da, živjet će tu i da gledat ćeš ga kako raste, pa prema mojoj procjeni bih to bilo početkom ili sredinom ožujka slijedeće godine... Octavio(glasno): Ali ljubavi, silovao ju je pod utjecajem alkohola, zaslužuje progon iz obitelji... Carolina se okrenula prema Octaviju i rekla mu: I sam kažeš da je bio pod utjecajem alkohol, to piće ti pomuti um, znači ništa nije kriv, taj prokleti alkohol je kriv, a dijete je Božji blagoslov, ma kako ono nastalo, a Paolo će biti prognan samo preko mene mrtve, a mi ćemo razgovarati kada se ti sasvim smiriš...

Paolo je gledao kako ga majka Carolina brani, branila ga je kao lavica kada brani laviće u džungli ili u kavezu u cirkusu, kao da ju je sama Amalija poslala da ga obrani, ali izdržao bi on sve te uvrede, čak i progon, da je do njega došlo, to bih vrlo rado prihvatio kao svoju kaznu što se ponio kao jedan veliki džentlmen...

Paolo je sada čuo oca Octavio kako tiho kaže: Dobro, može ostati... Carolina je prišla Paolu, podignula ga sa stolica, uhvatila ga za lijevu ruku, dok je desnom Paolo trljao bolan i natečen obraz... Carolina: Idemo po led, sine... Paolo: Može, majko...

Kada su izašli kroz vrata, Carolina ih je graciozno jednom rukom zatvorila i ona i Paolo su krenuli po led u kuhinju...

Nakon 5 minuta:

Carolina je držala led na Paolovom desnom bolnom obrazu, te mu je rekla: I kako se nakon dugo vremena moj sin osjeća kao pacijent?... Paolo koji je ležao na svom krevetu, glavom naslonjen na jastuk, rekao je: Majko, kada bih svi doktori bili kao Vi, ne bih se bunio svaki dan biti bolestan, a generalno mi je jako čudno biti pacijent, a ne taj koji liječi tuđe rane... Carolina koja je sjedila na krevet pokraj njega i držala led, rekla mu je: Sine, kada bi svi bili kao vi moja djeca, svijet bi bio savršeno mjesto...

Paolo je znao da onamisli i na Luciju, a ona nije tako bila savršena, ali za Carolinino srce je iona bila savršena kao i Amalija i on, pa je brzo promijenio temu, te je rekao: Majko,zaboravio sam kako je Vaš osmijeh bio prelijep, hvala Vam što ste se večeras nasmijalii podsjetili me na to... Carolina: Nema na čemu, sine... Carolina je sada rekla:Nego sine, ajde mi spavaj, neka te anđeli čuvaju... Čim je to rekla, Paolo je odmah zaspao, te je Carolina ostavila led na noćnom ormariću, te izašla tiho na prstima iz njegove sobe...