Sada je Anibal zamišljeno sjedio u kočiji i razmišljao o Amaliji i što se događa na njegovom imanju...

Na imanju San Paolo:

Magdalena, Tea, Ana, Loreen, Carla i Amalia su upravo završile sa svojim doručkom, te je sada Ana prala suđe, a Amalia ju je pitala: Ana, trebaš li pomoć?... Ana: Hvala ti Amelia, ne treba... Ostale djevojke kao i sama Amalia su još sjedile i pile vodu, te je Amalia pitala: Ana, mogu li upaliti radio?.. Ana: Naravno da možeš, Amelia... Sada se Amalia digla sa stolice i prišla radiju i upalila radio, radio koji je samo pričao o nadolazećem ratu sa Španjolskom za neovisnost cijelog Meksika... Amalia je pored radija kleknula, a spiker je upravo ovorio o uzavreloj napetosti dviju država i da je samo pitanje trenutka kada će izbiti rat, iako su to spikeri već tjednima govorili da je samo pitanje trenutka kada će izbiti rat, još rata nije bilo, iako se osjećala neka napetost kod ljudi diljem države, svi su muškarci bili spremni otići u rat, od onih najsiromašniji, do onih najbogajih i položiti život u ruke vojske koja će ih voditi i dati, ako treba, život za domovinu... Ni jedna od djevojaka koje su bile u kuhinji svoje kućice, pa ni sama Amalia nije znala kako izgleda kako ustvari izgleda rat, samo je čitala o njemu u osnovnoj školi i majka Carolina joj je rekla da joj je ujak Alfredo vodi kao nestali u bitci u Venezueli i da su njen Martin i brat Paolo odslužili vojsku, a i Pedro je rekao da ju je odslužio, makar je on vrlo brzo pobjegao iz svoje vojske i nije se vraćao u nju, ali nitko od grofovske obitelji nije to ni slutio, samo je njegova Emma znala istinu o njegovom neodsluženu vojnom roku i da ako ode u rat, ide u smrt, živ joj se više neće vratiti... Amalia je na trenutak bila sretna da su svi njeni najmiliji mrtvi kada je spiker rekao: Bit će to krvavi rat, ako do njega dođe, bit će mnogo mrtvih, bogoljavih i nestalih u ratu koji možda dolazi...

Amalia je u ovom trenutku bila jako sretna jer joj rat nije mogao odnijeti ono što više nema, ono što je već izgubila, ona ne bih mogla podnijeti da njenog Martina donesu u limenom lijesu i kažu da je mrtav ili još gore da ga proglase nestalim kao ujaka Alfreda kojeg nisu nikad našli ni živoga, ni mrtvoga, njoj bi srce prepuklo od boli da joj to kažu za Martina, ali više nema nikoga za kim bih mogla plakati, a da već ne plače jer ne bih to podnijela, vidjela je smrt svojih najmilijih onda i to joj je slomilo dušu i srce, ali je ovdje započela novi život pun avantura pod drugim imenom sa puno novih prijatelja, a stari život joj je samo sada već mutno sjećanje koje sve više blijedi iz dana u dan, sjećanja koja će uskoro zauvijek nestati... Ali Amalia je u jednom bila sigurna da nikad, ama baš nikad do poslijednjeg daha neće zaboraviti Martinov glas, čak ako joj uskoro postane čovjek bez lica koje je nekad nježno milovala dok bi mu čitala svoje omiljene knjige na livadi, Amalia nije htjela da se to dogodi, ali bilo je izvijesno da će Martin i cijela njena obitelj da joj se njihova draga lica pretvoriti u maglu, u prašinu i da ih se jednog dana više neće moći sjetiti, jednog jutra kada se probudi ovdje u novom životu, sve što će je podsjećati na taj stari život bit će jedna biserna ogrlica...

Amalia je sada zatvorila oči i rekla(gotovo šapatom): Možda je bolje ovako, bar neću patiti ni za kime u ratu jer mi je duša i srce već slomljeni... Ana: Amelia, jesi li ti nešto nama rekla?.. Amalia je sada otvorila oči i čula spikera kako govori da će u cijeloj državi Trinidad biti sunčano cijelog jutra, a onda je isključila radio, digla se na noge i pogledala djevojke, te je rekla: Ma ne, ništa nisam rekla, nego rat će, djevojke, rat... Ana: Ne budali, Amelia, to već tjednima pričaju da je samo pitanje trenutka kada će izbiti rat, a još rata nema, taj rat se može dogoditi i kada nas ne bude... Amalia je znala da Ana govori istinu i da nitko poudano nije ni znao hoće li se dogoditi rat i kada, te joj je rekla: Da, ali može se dogoditi i sutra, a onda naši muškarci sa polja idu u rat, a sumnjam da će se neki ikad vratiti... Magdalena se oglasila: A i gospodar onda ide u rat, što ćemo onda mi?.... Amaliju je odmah nešto probolo u srcu kada je Magdalena rekla, ali nije obraćala pozornost na probanje, nego je rekla: Magdalena, negdje sam čula da ćemo mi žene biti medicinske sestre u ratu... Amalia se nije ničega bojala, naprotiv bila je željna avantura, a ako je i rat jedna od njih, spremno će ju dočekati... Amalia je sada pogledala u Anu koja je trebala prati suđe, ali kada je Magdalena spomenula gospodara, prestala je prati suđe, spustila je glavu i zašutjela, a Amalia je to primjetila, te ju pitala: Ana, što ti je?... Anin glas je drhtao, ali je ipak rekla curama: Magdalena, ti idi pospremiti konjušnicu, pusti konje na livadu, Tea, ti operi pod u hodniku gospodareve kuće, Loreen, ti operi naše rublje, a ti Carla, odi u gospodarevu kupaonicu i pospremi je... Sve djevojke su se odmah digle sa svojih stolica i otišle na poslove koje im je Ana dala... Anin glas i dalje je drhtio, te ju je Amalia pitala: Ana, jesi dobro?, hoćeš li da ti natočim vodu?... Ana je sada jedva govorila: Ne treba, hvala ti, nego Amelia, budi dobra, pa danas ti pospremi gospodarovu sobu... Amalia nikada nije bila u gospodarovoj sobi, čak ni da je pospremi, to je Ana preuzela na sebe, ali Amalia je rekla: Dobro, ali ja nisam nikad bila u toj sobi, to je tvoj posao... Anin glas je bio sve drhtaviji, te joj je rekla: Amelia, molim te, idi pospremiti gospodarevu sobu... Amalia je sada otišla iz kuhinje, a Ana je spustila tanjur u sudoper, te se okrenula prema vratima i stražnjicom se naslonila nad kuhinjski ormarić i počela plakati, suze koje su padale niz njene obraze pokrila je svojoj dugom smeđom kosom... Ana je na neki svoj način voljela gospodara Anibala, bilo joj je tek 20 godina kada mu je postala vjerna sluškinja i on joj je bio prvi s kim je vodila ljubav, bio je tako nježan te noći, ali i tijekom svih ostalih noći koje su proveli skupa, sanjala je da postane gospodarica njegove velike kuće i njegovog srca, ali znala je od prvog dana da je to što sanja nemoguće, on joj je jasno dao doznanja da nikad ne želi oženiti i da će živjeti sam u velikoj kući, ali ona će uvijek i zauvijek biti zadužena za red među sluškinjama i slugama... Znala je da mu nije jedina, da i ostale svoje sluškinje nježno mazi kao što i nju nježno mazi, sve je znala i prihvatila stvari kakve jesu, ali ono što joj je maloprije izazvala knedlu u grlu i zašto je sada plakala, jest bila Magdalenina rečenica da će i gospodar u rat, to joj nije palo na pamet, sve dok to nije Magdalena rekla, a ona nikada nije ni vidjela niti ga je mogla zamisliti sa puškom u ruci, a ako ode u rat, bojala se da joj se živ neće vratiti, a to je gore od svega, samo njegovo prisustvo ju je činilo sretnom, čak i ako bi bio daleko, barem je znala da je živ i da će se ubrzo vratiti na svoje imanje, ali u ratu bi se bojala da će joj preko radija ili pisma ili da joj dođu sami civili reći da više nije živ ili da je proglašen nestalim, njoj bih srce prepuklo... Ana se sada skupila kosu u rep, obrisala rukama suze i otišla raditi ručak, jer nije željela ni htjela ovog trenutka izaći iz kuhinje...

U Yucatanskoj luci:

Anibal je točno stigao na vrijeme za polazak broda koji će ga odvesti kući u Trinidad, uzeo zavežljaj i štap iz kočije, te je izašao iz nje... Dok je kočijaš odvezivao sa kočije njegovoga Zeusa, on je gledao u okolo, kao da nekoga traži, iako nije ni sam nije znao koga traži... Zapravo je trebao nekoga pitati o Amaliji, bio je siguran da su ju dovezli tu i da ju je netko ukrcao u jedan od brodova i brod ju je odveo na Trinidad na rasprodaju robova, a taj netko je dobro znao što čini...Anibal se osvrtao, ali nije znao koga da pitao, a u njegovim mislima je sada vrtio prethodni Božić proveden u krugu slugu i sluškinja, Anibal nije htio biti kao njegov okrutni otac i ponašati se prema slugama i sluškinjama kao da nemaju osjećaje, od prvog dana je Ani dao doznanja da je dobar gospodar, nije ih manje vrijednjim osobama od sebe, slavio je samo s njima Božiće i Nove godine, kupovao im poklone za Božić, oni su mu bili obitelj kakvu nije imao i kakvu je oduvijek želio imati... Anibal iako se obogatio, nikada neće zaboraviti odakle je potekao i kako se obogatio, a i kako je vlastitim rukama podigao svoje imanje na kojem sada živi i na kojem će i umrijeti, možda i sam... On je sluga i cijelog života ostati sluga, i kao sluga se najbolje osjećao u društvu svojih sluga i sluškinja, sluškinja koje su drhtale pod njegovim nježnim dodirom dok je s njima vodio ljubav... Anibal je odlučio da se neće nikad ženiti, niti imati potomke, ako se baš čvrsto ne zaljubi u osobu svog života, odlučio je to zbog svoga oca jer je on imao sa svakom sluškinjom koju je dotakao barem jedno dijete, ali imao je i ženu koja nije mogla roditi nijedno dijete, a te sluškinje su mu rađale barem jedno dijete, ali on nije prihvatio nijedno dijete kao svoje, bili su mu svi kopilad... A kada je odlazio sa toga prokletog imanja, Anibal se zakleo da neće nikada nijednoj ženi napraviti dijete, a da ne osjeti zaljubljenost prema toj ženi, a i ona prema njemu, bila ona najsiromašnija ili najbogatija na svijetu, srce će znati... Ali prošle su godine, nije imao nikoga tko bih se zaljubio u njega osim Ane koja ga je na neki način voljela, ali on je znao da to nije ljubav, nego ovisnost, ovisnost o njemu jer ako se njemu što dogodi, ona nije imala kuda, bila je ovisna o njemu, u svakom smislu te riječi, ona nije imala, niti vidjela budućnost bez njega, nije se imala kome vratiti, roditelje je davno izgubila, bila je jako mlada kada mu je počela služiti, ali je on shvatio da to nije ljubav kod nje kada je počeo dovoditi druge sluškinje koje je kupio u svoj krevet, nju to nije dotaklo, iako mu je prva, a i on njoj da se radi o ovisnosti, a ne o čistoj ljubavi koju on još uvijek traži... 

Za pretprošli Božić im je kupio pet svilenih šarenova šalova, pozorno je gledao Ameliju kako otvora svoju kutiju, kada je izvukla svoj šal, izgledala mu je kao da nikad vidjela šal, bila je sretna kao malo dijete, bila je naprosto oduševljena poklonom, ali nažalost, za nekoliko dana, dok je prala rublje na potoku, šal je upao u njega i više ga nije vidjela, bila je tako tužna...