Tjedan dana kasnije:

Na imanju San Carlos:

Toga jutra je kočija došla pred kuću Martinezovih na Paolovog pismeni poziv, a dok su Paolo i kočijaš nježno vodili Anibalovog konja Zeusa k kočiji... Anibal je završavao svoj poslijednji obrok sa grofom Octavijom i groficom Carolinom za stolom, a napetost se mogla rezati nožem između budućih mladenaca, odnosno između Lucije i Pedra... Anibal je završio sa doručkom, te rekao: Grofe, grofice, bilo mi je čast što sam mogao biti ovdje, upoznati Vas i objedovati s vama i što ste mi spasili nogu... Carolina: Zadovoljstvo je naše i drago nam je što vam je naš sin mogao pomoći, gospodine Pinada... Uz lagano potvrđivanje glavom Anibal je rekao: Grofice, zadovoljstvo je bilo obostrano... Anibal je sada ustao sa štapom u ruci, a grof Octavio je rekao Lupiti: Dođi Lupita... Lupita koja je stajala pored vrata i držala zavežljaj sa hranom u rukama, prišla je grofu Octavio koji je kao i uvijek sjedio na čelu stola, te rekla: Grofe, recite... Octavio se sada obraćao Anibalu koji je stajao, te mu rekao: Spremili smo vam vodu i nešto hrane za put, a Lupita će vas otpratiti do kočije... Carolina: Ne, mi ćemo ga otpratiti do kočije... Octavio nije mogao odbiti svoju suprugu, pa se digao sa stolice, te se i Carolina digla, te ju je Octavio primio ispod ruke i krenuli su prema izlazu blagovaonice, a Lucia i Pedro su ostali sjediti i jesti svoju hranu i izgledali su kao da će se pobiti... Anibal je polako krenuo prema izlazu blagovaonice, a sada je Carolina, puštivši se iz Octavijog stiska pod rukom i okrenuvši se prema Luciji i Pedru, pitavši je: Lucia, Pedro, idete li?... Lupita je krenula za groficom Carolinom i grofom Octavijom, noseći zavežljaj u ruci... Lucia se nije udostojila ni pogledati Carolinu, nego je nastavila jesti svoju hranu, ne gledavši već danima ni u svoga budućeg supruga, već je prolazila pored njega kraj turskog groblja, a tijekom objeda je gledala ravno u jednu točku, ponašajući se da on ne postoji, ali se vjenčanje naravno planiralo... Sada je Lucia odgovorila Carolini sa riječima: Majko, ako se Vi već pravite sluškinjom jer to je posao za sluge da ispraćaju i primaju naše goste, a uostalom nisam još završila doručak... A Pedro je samo šutio, nije smio Luciju ni pogledati, te je i on gledao već danima tijekom objeda gledao ravno u jednu točku... Carolina: Ali Amalia bi... Lucia je prekinula Carolinu sa riječima: Vaše ljubljene Amalije više nema, bilo bi vrijeme da se malo posvetite meni... Octavio: Lucia, kako tako nešto možeš izgovoriti?... Lucia: Pa kada je istina, Amalia je oduvijek bila Vaša miljenica, a mene bih jedva pogledali, čak imam osjećaj da Amalia još uvijek živi u ovoj kući i da je njen duh još uvijek tu... Sada je namjerno rukom pomakla i razbila tanjure i pribor koji su bili postavljeni za Amaliju, te je sada rekla: Ups, nisi htjela, slučajno je bilo, stvarno... Carolini su počele suze curiti niz obraze dok je gledala u razbijeno posuđe na podu, pribor koji se razletilo po blagaovanici, te je kroz suze koji se pretvarao u plač, rekla Luciji: Lucia, ti ne znaš kako je to kada nadživiš svoje dijete i ne želim da tu bol ikad iskusiš, to je bol koju ti ja ne mogu opisati, neopisiva je, a ja još nemam ni gdje oplakivati... Carolina je potpuno zaboravila da su ona i Octavio htjeli ispratiti Anibala koji je sve to gledao sa vrata i sada se jedva sudržavao da im ne kaže: Amalia nije mrtva, živa je i kod mene je... Ali to nije mogao reći, dok ne razgovara sa samom Amalijom, te se sada prisilio da kaže: Ja moram ići, ne brinite se, sam ću se ispratiti... Carolina je sada obrisala suze koje su samo nemrsrdno nastavile teći, te uzela onaj zavežljaj sa hranom od Lupite, te njoj rekla(kroz suze): Ajde ti razbijeno posuđe pokupi i baci, a mi idemo ispratiti gospodina Pinadu... Lupita se odmah bacila na posao kupljenja razbijenih komadića posuđa, a Octavio je ponovo uzeo Carolinu pod ruku, ali je rekao: O ovome ćemo poslije, kćeri... Njih troje su izašli prvo iz blagaonice, pa onda iz kuće... Paolo je upregnuo Anibalovog konja Zeusa u kočiju, te ga je mazio, kada je vidio da se vrata otvaraju, te je počeo govoriti: Evo gospodine Pinada, Zeus je sprem... Ali je vidio da Carolina plače, te je protrčao k njoj, te je pitao: Oče, što se dogodilo, zašto majka plače?... Paolo je odmah prihvatio zavežljaj sa hranom koji je Carolina jedva držala, te ga spustio na pod... Octavio: Dogodila se tvoja sestra, eto što se dogodilo... Paolo: Što je sada napravila buduća grofica?... Octavio: Ajmo prvo ispratiti gosta kako doliči, pa ćemo se onda baviti obiteljskim problemima... Paolo je zagrlio Carolinu, te rekao: Majko, poslije ću Vam dati još jednu inekciju... Anibal je prišao do Zeusu, te ga stao maziti po njegovoj lijepoj grivi i rekao mu: Crni ljepotanu, idemo kući, jesi mi spreman?... Sada je Paolo nježno prebacio Carolininu glavu na Octavijevo rame, te je prišao Anibalu i rekao: Gospodine Pinada, ispričavam se u svoje ime i ime svoje obitelji čime god ste ovdje svjedočili u proteklih tjedan dana... Anibal: Hvala Vam, ali ovo je normalno u svakoj obitelji, ne morate se ispričavati... Paolo: Gospodine Pinada, znate da sam vam se povjerio na onom zelenoj površini gdje je izgorjela moja draga sestra, ja sam spreman sutra preuzeti ovo sve i odreći se svog poziva, samo kada bih otac rekao riječ... Anibal: Gospodine Martinez, zar se još nadate?... Paolo: Moram se nadati, jednostavno se moram nadati... Anibal: Ali Vaš doktorski poziv će tada biti uništen... Paolo: Znate da da, ali čovjek katkad ne može pobjeći od onoga što je zapravo, za ono što se rodio, ma koliko se trudio, katkad nema izlaza, a ja sam se rodio da vladam Panamom, ma koliko volio medicinu i svoj poziv, ne smijem dopustiti da Lucia sama vlada ovom zemljom, uništit će je... Anibal je ponovo čuo da Paolo govori bolne riječi, te je promijenio temu: Kada mi polazi brod u Yucatanu?... Paolo: U 14 sati, bez brige, primit će i Zeusa... Anibal: Znate, nikada ga nisam koristio za kočiju, a tako je sada miran... Paolo je sada pomilovao Zeusa i rekao: Valjda zna da vozi svoga gospodara... Anibal je udahnuo i rekao mu: Da... Anibal je sada otišao do grofice i grofa, te se lagano naklonio i rekao im: Još jednom Vam iskazujem duboku zahvalnost što ste me primili u svoj dom...Octavio je dok mu je Carolina plakala na ramenu, sada je progovorio: Hoćete li doći na vjenčanje moje kćeri Lucije i budućeg mi zeta Pabla, ako ga uopće bude nakon ovoga svega?... Carolina ga je pogledala crvenih očiju, te je rekla: Mogu li Vas zagrliti za sretan put?... Anibal: Grofice, Vi možete sve što hoćete... Anibal se ispravio i prišao joj, a Carolina ga je čvrsto zagrlila, kao da nije htjela da ode... Paolova košulja na Anibalu se topila suzama, ali njemu to nije smetalo, ionako je bio vruć dan, pa će se osušiti košulja do navečer, a kada ga je napokon pustila i pogledala u oči, Anibal je vidio u njenim očima ocean tuge koji je samo tekao iz njenih očiju, Anibal je svih tjedan dana gledao tu ogromnu tugu i kod grofice i kod grofa, iako su to pokušavali sakriti i od njega, ali nisu uspjevali jer je bol bila jača, još nakon jutrošnjeg skandala sa Lucijom i Pedrom, Carolinina tuga se pojačala... Anibal: Ovih tjedan dana ste mi bili kao druga majka koju pamtim samo po dobru, a Vaš sin Paolo brat kojeg nikad nisam imao... Anibal je znao da je sada sam sebi skočio u usta izjavom o bratu jer on nikad neće zaboraviti svoju braću Victora i Manuela, ma koliko se trudio, ali Paolo mu je na neki način bio poput brata ovih tjedan dana i morao im je to reći... Octavio: Zahvaljujem što tako mislite, nego niste mi odgovorili na pitanje... Anibal je ponovo bio u stavu i uz lagani naklon rekao: Grofice, grofe, bit će mi čast doći na vjenčanje vaše kćeri i buduće grofice, ako ga bude, ako se ne vidimo prije, vidimo se za tri mjeseca na vjenčanju... Paolo je davao poslijednje upute kočijašu koji je sada sjedio na svom mjestu i slušao Paola, a grofica je za kraj rekla(kroz suze): Gospodinu Pinada, čuvajte se i sretan Vam put...Sada je bilo vrijeme za polazak, te je Paolo pokupio zavežljaj sa hranom i vodom sa poda, otvorio vrata kočije i rekao Anibalu: Gospodine Pinada, uđite... Anibal je ušao i sjeo u kočiju, te mu je Paolo pružio zavežljaj sa hranom, a Anibal ga je prihvatio i stavio ga pored sebe u kočiji, te je rekao: Hvala Vam, ali stvarno niste trebali... Paolo: Pa ne možemo dopustiti da nam gost na putu do doma umre od gladi i žeđi.. Anibal: Dobro, hvala Vam... Sada je Anibal pružao štap koji je prije tjedan dana dobio od Paola kada je došao sa prijelomom zgloba, te je sada rekao: Vraćam Vam štap, gospodine Martinezu... Paolo: Ne, gospodine Pinada, oporavili ste se tek toliko da možete otputovati kući, ali štap Vam je još uvijek prijeko potreban, vratit ćete mi ga kada budete dolazili na vjenčanje moje sestre, do tada bi Vam trebao sasvim zarasti prijelom zgloba, i topla je preporuka štedite lijevu nogu... Anibal je ponovo uvukao štap u kočiju, stavio ga također pored sebe, te rekao: Gospodine Martinez, bit će Vam vraćenje tada i Vaša košulja, pridržavat ću se Vaših uputa i vidimo se najkasnije na vjenčanju... Paolo: Košulja i štap su dar, ne treba ih vraćati... Anibal to nije čuo jer je gledao kroz drugi prozor kočije, te je vidio da im dolazi svakodnevni gost preko livade... Čim je vidio da je Carolina u suzama, Martin je potrčao k njoj, a kada je došao do Caroline, prvo je rekao Anibalu: Gospodine Pinada, sretan Vam put... Anibal: Hvala Vam gospodine Luque... Sada je Anibal rekao kočijašu da krene i krenuo je, te je samo još čuo kako Martin pita Carolinu: Grofice, što se dogodilo, zašto plačete?...

Dok je kočijaš izlazio sa imanja, Anibal se lijepo smjestio u kočiju i gledajući van kroz prozor kočije, mislio je na proteklih tjedan dana, nakon što je doošao sa zelene površine gdje je dogodila navodna Amalijina smrt, Amaliju više nije spominjao pred grofom i groficom jer je vidio da im to stvara dodatnu bol, a ni u prisustvu Martina nije više spominjao Amaliju...

A onoga dana kada se vratio sam sa Zeusom kada je bio na zelenoj površini, svjedočio je žestokoj svađi između Lucije i Pedra, nije čuo o čemu je bila riječ, ali vikali su jedno na drugo, točnije Lucia je vikala, a Pedro je ponovo samo šutio, od tada su dva turska groblja i napetost se mogla rezati nožem, nekoliko puta je pokušao razgovarati sa svakim posebno od njih, ali nije uspio, sa Pedrom je bilo nemoguće razgovarati jer je čim bih ga vidio, bježao od njega, a Luciju je vjenčanje zakupljalo misli i samo o tome je govorila po cijeli dan sa svojim prijateljicama koje bih joj došle u posjetu, Anibal na kraju ništa nije doznao, nije imao nijedan čvrst dokaz za Amaliju da su joj Lucia i Pedro nešto učinili, samo je imao svoju riječ i ništa više...