U rano jutro u gradu Maicao u državi Columbia:

Anibalov konj Zeus je stao lizati Anibala po licu da bi se on probudio... Čim ga je Zeus polizao po uhu, Anibal se trgnuo iz sna i pitao(više za sebe): Zar je već zora?... Zeus je rzao u znaku potvrde, a Anibal ga je pogledao i pomilovao, te ga pitao: Jesi li spreman za još jedan dan cijelodnevnog putovanja jer bismo danas navečer trebali biti u Panami?... Zeus je ponovo zarzao u znak potvrde, Anibal je sada pogledao svoju ranjenu nogu koja ga je sve više boljela, ali odlučio se ipak dići i nastaviti put do Paname, pa će tamo potražiti liječnika da mu pregleda nogu.. Anibal se tako držeći na Zeusevu grivu, ponovo zajahao svog Zeusa i zajedno su nastavili put prema Panami...

Na njegovom imanju San Paolo:

Amalia, Tea, Carla, Loreen, Magdalena i Ana su se budile u svojim krevetima... Amalia je ustajala među prvima i otišla na doručak... U kuhinji bi ju uvijek dočekala nasmiješena Ana, tako je bilo i ovog jutra... Ana: Dobro jutro Amelia... Amalia je sjela na stolicu pored nje i rekla: Dobro jutro Ana... Samo je tamo bila Ana za stolom, ostale su kasnile na doručak... Na stolu su se ovaj put nalazio jabuke i jogurt... Ana: Amelia, mogu li te nešto pitati?... Amalia je uzela svoju jabuku i stavila si malo jogurta u tanjur, te joj rekla: Samo pitaj, Ana... Ana: Pošto sam ja najduže tu, nagledala sam se svega i svačeg, primjetila sam kada te gospodar doveo prije godinu dana, da si potpuno drugačja od nas, kao da nisi dio nas... Amalia je sada progutala ogromnu knedlu u grlu, bila je uplašena da ju je Ana već prvog dana pročitala, ali to nije rekla, te je zatim brzo pitala: Drugačja?, kako to misliš drugačja?... Ana: Ne znam, nekako da ne pripadaš nama sluškinjama, ne znam kako bi ti to objasnila, u ovih godinu dana si postala naša, ali kada sam te prvi put vidjela kako dolaziš sa gospodarom, bila si nekako preotmjetna, ne znam, možda sam se prevarila... Amalia je znala da uopće nije daleko od istine, ali ovih dana je razmišljala i odlučila je da kakve god joj vijesti gospodar donese o njenom imanju, da se nikada neće vratiti tamo i da će zauvijek ostati ovdje gdje je našla novu obitelj i dugo skrivenu sebe koja je bila zakopana onog dana kada se Paolo odrekao svog mjesta prijestolonasljednika grofovske titule... Amalia je na trenutak zatvorila oči i prisjetila se rasprodaje robova na glavnog trgu Trinidada...

Prije malo više od godinu dana:

Kapetan broda s kojim je plovila, na vrat joj je stavio broj i uzeo ju je u naručje i odnio na trg jer je još bila u polusnu... Kapetan ju je stavio na mjesto i začudo ostala je stajati, kapetan joj je tek tad odvezao svezane ruke... Amalia se tek tada budi i pogledom na lokvu kiše koju je imala ispred sebe, vidjela je da je raščupana i da je u najjadnijoj odjeći i na vratu je imala broj, broj koji imaju robovi za prodaju, broj koji će ju obilježiti za cijeli život, a broj koji je imala bio je 30, vidjela je gomilu ljudi kako licitiraju za robove... Amalia je sada primjetila da nešto ima u svojoj čvrsto stisnutoj desnoj ruci, kada ju je otvorila, vidjela je svoju bisernu ogrlicu koja joj je nekako dospjela u njenu ruku, a da ni sama ne zna kako... Ta biserna ogrlica joj je vratila sjećanje na ono što se poslijednjeg sjećala, samo je kroz suzu i šapatom uspjela reći: Martine... Trgovac robovima je prozvao njen broj, te rekao: Istupi... Tako je brzo stisnula šaku i istupila dok ju je srce tuklo sto na sat, pokušavala se sjetiti što se u međuvremenu dogodilo, ali bilo je uzaludno, nije se ničega sjetiti, bilo je sve u mraku i potpuna tišina... Gledala je one sve ljude kako licitiraju za nju, ali je jedan čovjek ponudio najveći iznos za nju i trgovac je rekao: 400 pessosa jednom, dvaput, triput, cura pod brojem 30 ide gospodinu u svečanom plavom odjelu.. Anibal je došao do trgovca i platio curu, te je nježno uhvatio za lijevu ruku i poveo je za sobom... Kada su bili iza ugla, rekao joj je: Vidim ti strah u očima, sva se treseš, ne boj se, vjeruj mi, ne znam što si prošla, ali novi dom će ti se svidjeti, reci mi kako se zoveš?... Amalia se stvarno tresla od straha, i dalje se bezuspješno pokušala sjetiti što se dogodilo, ali ono čega se poslijednjeg sjećala bila je samo smrt svojih voljenih na svom vjenčanju, na njen najsretniji dan.. Smrti koje bi najradije zaboravila, ali nije mogla... Amalia: Zovem se Amelia, gospodaru... Anibal: Samo me se nemoj bojati, možda su te jako tamo gdje si bila povrijedili, ali ovdje, dok sam ti ja gospodar, nećeš biti povrijeđena... Amalia je cijelim putem šutjela do Anibalovog imanja, Anibal ju je pozvao da sjedne s njim u kočiju bez krova, ali ona je sjela kraj kočijaša... Anibal je taj dan htio kupiti samo neke namirnice, ali umjesto namirnica se vratio sa novom sluškinjom... Kada su stigli na Anibalovo imanje, Anibal je sa Amalijom ušao u kuhinju gdje su Magdalena, Tea, Ana i Loreen upravo ručale, te im je predstavio novu kolegicu: Ovo je Amelia, nahranite ju i pokažite joj sobu i naravno budite dobre prema njoj i želim vam dobar tek... Anibal je otišao u svoju kuću, a djevojke su ju odmah prihvatile kao svoju...

Sada je Amalia otvorila oči i shvatila je da Ana još gleda u nju i čekala da joj Amalia odgovori, te je Amalia sada rekla: U toj obitelji u kojoj sam zadnje služila gdje su se zabave svakodnevno priređivale, ta pokojna starica koja me jako voljela, a i ja nju, htjela me pretvoriti u damu što je donekle i uspjela, naučila me pisati i čitati što je bilo najvrijednije što mi je mogla dati, znaš ne čine te ni krinoline, niti kuća damom, nego znanje, vječno ću joj biti zahvalna toj starici što me velikodušno naučila pisati i čitati i tako mi posvetila dio svojeg vremena, znaš pred kraj svog života je bila oslijepila i molila me da joj čitam, to sam rado činila za nju, nekada sam joj čitala i po cijelu noć dok nije preminula... Amalia je sada tužno uzdahnula, a Ana ju je pitala: Oprosti što te to pitam, jesi bila uz nju kada je preminula?... Amalia je sada ponovo uzdahnula i rekla: Jesam, tu noć mi je rekla i zamolila da joj čitam dok ne svane, ali jutro za nju toga dana nikad nije svanulo, preminula mi je pred mojim očima, ja sam joj zatvorila oči... Ana: Oprosti, tebi je teško o tome govoriti, a ja pitam, pa pitam... Ana je sada nastavila govoriti: Zato si ti meni izgledala drugačje od nas, ali ustvari si jednaka nama... Amalia je sada pao kamen sa srca, iako je maloprije izrekla hrpu laži koje je samo čitala u knjigama i bilo joj je drago što je u to povjerovala Ana, ali jedno je bilo sigurno, bar je ona tako mislila, vidjela je smrt svojih voljenih, iako bi se gospodar vratio sa vijestima da je ona jedina živuća naslijednica i da ju on oslobađa, ona se ne bi mogla vratiti i suočiti se s grobovima svojih voljenih, to bi ju ubilo... Ana ju je sada pitala: A zbilja znaš pisati i čitati?... Amalia: Znam, a ti?... Ana se smatrala gazdaricom sluškinja i sluga jer je prva došla na imanje, te je bila slušana od strane sluškinja i slugu, ali onaj koji je njoj nadrađeni, bio je gospodar Anibal... Pa je ono što je tada rekla samoj Amaliji, bilo malo šokiralo i Amaliju, Ana joj je ovo rekla: Ne znam nijedno, mislim znam malo i jednog i drugog, naučio me gospodar, ali uvijek gospodar sastavlja popis namirnica koji mu ja kažem i ide ih kupiti... Amalia nije pokazala da ju je to šokiralo, ali Ana je zatim rekla: Nakon što doručkujemo sa curama koje debelo kasne, ti idi očistiti u knjižnicu u kući, ponekad je puna prašine... Amalia se iznenadila da gospodar ima knjižnicu, u ovih godinu dana je bila svega nekoliko puta u velikoj kući i to uglavnom u blagavaonici, nikada nije njuškala po kući, a nije imala ni vremena jer su kućanski poslovi bili za nju nešto novo, bila je uglavnom u kućici za sluškinje ili u konjušnici u kojoj se osjećala predivno jer je osim knjiga, u životu voljela i konje, ta divna, plemenita bića... Amalia: Gospodar ima knjižnicu?... Ana: Da, veliku, Anibal je zaljubljenik i kolekcionar knjiga, ali te knjige nemaju nijedne slike, osim jedne, on kaže da se zove Atlas svijeta i da se tu može naći bilo koji grad ili država, nekad mi čita neku knjigu u krevetu, ali ja to ništa ne razumijem... U tom trenutku su ušle Tea, Carla, Loreen, Magdalena u kuhinju i sjele na svoje stolice, te uzele svoj doručak... Ana: Dobro jutro cure, a gdje ste vi?... Magdalena: Ana, oprosti što kasnimo, ali Hector je bio gol do gaća na njivi, pa smo ga gledali... Ana: Znači Hector je kriv za vaše današnje kašnjene, dobit će on svoje... Loreen: Molim te, mi smo krive, nemoj mu ništa učiniti... Ana: Ok, ali sutra da ste mi točne, ne zanimaju me više nikakvi Hectori, Octaviji, Victori,... Amalia je vidjela da je djevojkama odmah laknulo kada su to čule, a Carla je rekla: Obećajemo, sutra smo točne... Tea je sada pozdravila i Amaliju: Amelia, dobro jutro... Amalia: I vama cure, dobro jutro...

U Columbiji:

Na putu do Paname, Zeus je jurio poput vjetra, ali Anibalu su tek u ovom trenutku nije znao što je očekivao da će naći u Panami... Prije tri dana možda gonjen osjećajima koje nije još definirao prema Amaliji, sjeo je na svog konja Zeusa i sa malo hrane uputio se prema njenoj zemlji Panami.. Tek sada su u Anibalovoj glavi počele misli što će tamo naći, što očekivati, što reći, što ako nađe ono što je Amalia poslijednje vidjela, što ako je ona zaista jedina živuća naslijednica, što ako je to sve bila neka predstava, što ako su svi živi i brinu se za nju... Nije znao što misliti, ni što osjećati... Jednostavno u ovom trenutku nije znao ništa... Samo ga je neki čudni osjećaj gonio da ide u Panamu...