Dok je jahao na Rockyju prema San Carlosu, Pedro je počeo misliti na događaj koji se zbio prije, sada već malo više od godinu dana...

Prije malo više od godinu dana:

U štali, nakon što ga je Lucija ostavila samog u štali, Pedro je počeo vući Amaliju po podu u vjenčanici do vučnih kola sa konjem koji je čekao malo podalje štale da Amaliju ukrca, te je rekao: Nadam se da je to sredstvo doista konjskog jer te čeka dug put, a ja se nadam da ću dobiti ubrzo zasluženu nagradu od Lucije.. Nakon što ju je ubacio u kola, tek je tada otkopčao gumb na kravati i obrisao rukom čelo jer je pržilo sunce u njega i nju u vjenčanici u kolima... Pedro se zatim popeo na mjesto kočijaša i pojurio vučnim kolima sa konjem do drugog imanja gdje ga je čekala njegova najveća tajna, njegova Emma... Čim ga je vidjela, Emma mu je rekla: Zašto si je doveo kod mene u ovo doba?... Pedro je sišao sa kola, konja privezao za stup, poljubio Emmu na brzinu i rekao: Treba mi ropska odjeća i neko žensko koje će ju presvući... Emma: Pa si se sjetio mene, baš krasno, a ti kao da nisi nikad vidio žensko golo tijelo?... Pedro: Molim te, samo ju presvuci, moram u Yucatan s njom ukrcati je na prvi brod za Trinidad... Emma: A što nisi rekao da će se riješiti?... Pedro: Emma, gospodar ti nije tu?... Emma: Nije, baš ste se mimoišli, otišao je na neku zabavu, nego odgovori mi na pitanje?... Pedro: Lucija se predomislila u zadnji trenutak, pa nisam opalio metak, kao ako je ubijemo, ona će biti anđeo u raju, Emma, molim te, idi po neku svoju robovsku odjeću u kuću, pa je na brzinu presvuci... Emma: Mogu li zadržati vjenčanicu?... Pedro: Žalim, ne možeš, tj. čuvat ćeš je dok ne dođem, a onda ću doći po nju i onda ide onaj drugi dio plana, malo je promijenjen zbog okolnosti, ali u principu ostaje isti, a plan je da zapali štala s njom i da to izgleda kao nesreća... Emma: Neće se probuditi, je li tako?... Pedro: Lucija kaže da neće, da je to konjsko sredstvo za uspavljivanje... Emma: Daj ju unesi u kuću, neću je valjda ovdje presvlačiti?... Pedro: Znaš li ti koliko je ta vjenčanica teška?, jedva sam je ubacio u kola, a ova vručina nimalo ne pomaže... Emma: Daj ju molim te unesi u kuću... Pedro ju je sada poslušao i Amaliju zajedno s vjenčanicom digao u naručje iz kola, a Amalia je, nesvjesna svega što se događa oko nje, još snažnije stisnula svoju bisernu ogrlicu u svojoj ruci... Pedro ju je sada unio u Emminu sobu, te mu je ona rekla: Polegni je... Pedro ju je polegao i rekao: Da joj odvežem ruke?... Emma: Sama ću, dragi, ne brini se... Pedro: I pazi, u ruci joj je ogrlica, tamo mora i ostati... Emma: Pa nisam ja kradljivica, odi van i za pet minuta se vrati, bit će spremna za polazak... Pedro je izašao, a Emma ju je počela odvezivati i tiho joj je rekla: Bože, kako si lijepa...

Nakon pet minuta:

Pedro je ušao u sobu i rekao: Jesi li je spremila?... Emma: Jesam, možete ići... Pedro je Amaliju ponovo uzeo u naručje i rekao: Kako je sada lagana kao pero, nije se budila?... Emma ga je poljubila, te je rekla: Nije, hvala Bogu, nego vjenčanica je kod mene, dođi po nju kada se vratiš... Pedro: Hvala Bogu, naravno da ću doći po nju, moram... Pedro je izašao sa Amalijom u naručju, te ju je ponovo položio u kola, odvezao konja, sjeo ponovo na mjesto kočijaša i krenuo putem Yucatana...

U ponoć je stigao u Yucatan i vidio da brod kreće za Yucatan, te je brzo zaustavio kapetan i rekao: Imam dobrog roba za prodati, molim vas, ukrcajte ju u brod i prodajte je za nešto novaca u Trinidadu, meni nije više od koristi, ona je zaspala po putu, ali sutra kada stignete tamo na rasprodaji robova... Kapetan ju je samo pogledao u onom mraku i rekao: Ajde ukrcaj je, ali ne mogu ti za nju puno dati, ne vrijedi više od 100 pesosa... Pedro ju je uzeo u naručje i ukrcao Amaliju, te se vratio i pokupio novce, te dok je ponovo sjedao na mjesto kočijaša, govorio je: Bog će vam platiti... Pedro je odmah krenuo natrag za Panamu...

U šest sati slijedećeg jutra bio je kod Emme koja mu je samo predala vjenčanicu i on je nastavio sve do imanja San Carlos... Pedro je sišao sa kola, oslobodio konja sa kola, kola privukao bliže štali, uzeo je vjenčanicu iz kola, izvadio šibice koju je imao u džepu, zapalio jednu, odmakao se od kola i štale i bacio na njih šibicu i sve je bilo u trenu u plamenu... Pedro je otrgnuo jedan mali dio vjenčanice, a ostatak bacio u plamen... Uzeo je još jednu šibicu i zapalio taj mali dio vjenčanice, ali nije dopustio da izgori do kraja, ugasio je to brzo, ali izgledalo je kao izgoreni dio nečije vjenčanice kao što je naposlijetku i htio da izgleda... Pričekao je još malo da još vidi taj ogroman plamen... A onda izgorenu tkaninu spremio u džep hlača, popeo se na konja i krenuo do kuće priopćiti im „tužnu" vijest... Pedro je sjahao sa konja, ušao u kuću, prije nego što je otvorio vrata blagavaonice, njegovo lice je poprimilo žalostan izraz, uzeo je iz džepa spaljeni dio vjenčanice, stisao je taj dio vjenčanice i otvorio vrata blagavaonice... U njega su gledali svi koji su bili za doručkom, a to su bili Octavio, Carolina, Paolo, Lucia, Martin i Lupita.. Cijelo večer i noć je protekla u iščekivanu, tješenju jednih drugih, Paolo je već tad dao majci Carolini inekciju za smirenje, ali nije pomagala... Pedro je pod budnim okom i ušima svoje Lucije, pomalo i ubojitim počeo govoriti(sa tužnim izrazom lica i još tužnijim glasom): Poštovani grof i grofice, od jučer navečer otkada je Amalija nestala, mi ju tražimo i sada sam saznao da je vaša Amalia oteta i gdje je zatočena, ali... Octavio je bijesnim pogledom i bijesnijim glasom rekao: Ali?... Carolina je ipak nježnijim glasom rekla: Govori Pedro dušo, što god da je, mi smo spremni imanje prodati za našu Amaliju, koliko traže?... Pedro(tužnim glasom): Točno, htjeli su otkupninu za Amaliju, ali se dogodila nesreća jer se njena vjenčanica zapalila na njoj u štali u kojoj su je držali zatočenu i tako da je od nje i te štale ostao samo pepeo... Carolina je pala u nesvijest, Martin je počeo glasno plakati, Octavio je skrivao svoje suze, ali i on je također plakao, a Lucia je glumila da plače, a i Paolo je počeo plakati, te je Pedro, otvarajući šaku sa spaljenim dijelom vjenčanice, prišao je Martinu i rekao: Sudeći po ovome i po mirisu izgorene tkanine, požar se dogodio u ranim jutarnjim satima, žao mi je, moja sućut, ovo su samo našli moji dečki na mjestu gdje je nekoć bila štala, spaljena je do temelja... Martin je uzeo spaljenu tkaninu iz Pedrove ruke, pomirisao je, mirisala je na svježu paljevinu, te je rekao(kroz gorke suze): Želim vidjeti tu štalu koja je spaljena do temelja, hoću vidjeti gdje mi je nesuđena voljena supruga poginula na naš najljepši dan, kada smo si trebali reći subodnosno „da", idem tamo... Carolinu je osvijestio Paolo, te je i ona gorko plakala i rekla: Želim i ja ići vidjeti gdje mi je kćer izgubila život, ne pokušavajte me sprečiti... Paolo(kroz suze): Majko, najbolje bi bilo da malo prilegnete i vi oče, niste cijelu noć oka sklopili, dat ću majci jednu inekciju za spavanje, a i vama oče također bi preporučio jednu, a ja i Martin ćemo ići na to mjesto da vidimo je li možda mogla preživjeti... Carolina se digla sa stolice i rekla(kroz gorke suze): Neću spavati dok ne vidim to mjesto gdje mi je kćer poginula... Martin se digao sa stolice, te rekao(kroz gorke suze): Grofice, idemo nas dvoje sami... Carolina je došla do njega, Martin ju je primio za ruku, a u drugoj ruci je čvrsto držao spaljenu tkaninu, te je sada Pedra pitao(kroz gorke suze): Gdje je bila ta štala, Pedro?... Pedro mu je objasnio gdje je, te kada su otišli i izašli iz kuće... Lucia(kroz suze): Oče, mogu li od stola?, presvukla bi u crninu... Octavio(kroz suze): Možeš, kćeri... Lucia se digla sa stolice, uhvatila pod ruku Pedra, kada su izašli iz blagavaonice i Lucia je zatvorila vrata, te ga pitala: Je li sve prošlo po planu?... Pedro: Jest, ne brini, sve sam napravio kako si rekla, a Amalia je sigurno već kupljena i trpi mučenje kod novog gospodara...

Pedro je sada stigao pred kuću, bio je već u konjušnici i zavezao svog konja, ali sada je stajao pred kućom i razmišljao o onom danu kada je pred svima rekao da je Amalia mrtva, nikada neće moći zaboraviti njihove tužne poglede i suze koje i dan danas traju...

Ušao je u kuću, popeo se stubama do sobe u kojoj je spavao sa Lucijom u odvojenim krevetima, ušao u nju, ponovo legao i pokrio se, nakon što je zatvorio oči, čuo je Lucijin glas: Mili, gdje si bio?... Pedro: Otišao sam popiti vode iz bunara... Lucia: Pa dugo si se zadržao... Pedro je vidio da mu Lucia ne vjeruje, pa je rekao: Onda mi se prigladnjelo, pa sam prošetao do kuhinje i uzeo si fini odrezak koji smo jutros imali za jesti... Lucia: Svejedno, dugo te nije bilo... Pedro: Dobro, što hoćeš?, zašto ne možeš spavati?... Lucia: Reci mi što si točno napravio sa Amalijom?... Pedro: Sve onako što si mi rekla da napravim, napravio sam, zadovoljna?... Lucia: Brinem se, sve je divno kako ja želim da bude, molim te reci mi što si učinio s njom?... Ali Pedro je više nije čuo, zaspao je...