U međuvremenu;

U blagovaonici:

Paolov proziran pogled je bio usmjeren k Luciji, no zapravo je gledao kroz nju jer je bio ponovo zaokupljen svojim mislima, a njegova su usta već bila toliko suha, da su iznutra izgledala poput pustinje koja je čeznula za nekom oazom, a dotada su se borila za svaku kapljicom sline koja je u njima ostala...

No iako je bio jako žedan i već mu je prijetila opasnost da se na putu za vojarnu onesvijesti, Paolo je čvrsto odlučio da neće piti vodu ni iz bunara jer će ga Octavio, poznavajući ga, i njega dati ukloniti jer ga je on možda onečistio svojim rukama...

Sada razmišljajući, shvatio je da se svim silima trebao oduprijeti majčinom zahtjevu da uđe u, sada već stranu, kuću jer ga vlastiti otac ne prestaje omalovažavati i ponižavati što sjedi tu na stolici u blagovaonici gdje mu, osjećao je, više nije mjesto, no, odavno je shvatio, tu mu nikad nije ni bilo mjesto...

Unatoč strašnom ratu, on se osjećao slobodu, bio je samo ono što je htio biti cijelog života, a to je samo liječnik, liječnik koji je imao toliko znanja koje je volio podijeliti s svima, no i još veću dušu i srce koje se poput stakla lomilo pred teško ranjinim vojnicima, ali i pred kolegama koji su također stradavali u pokušaju da spase one koji leže na travnjacima okruženi svojom i tuđom krvi...

Iskru koju je zapalio Loreno o njemu kao silovatelju još je uvijek tinjala i mnogi su mu željeli da pogine u ratu jer ga je većina vidjela kao veliku opasnost za svoje kćeri, pogotovo one maloljetne koje su, po naređenju svojih majkih bježale od njega čim bi ga vidjele...

No iako ga je to pogađalo, znao je da ima čistu savjest jer je preuzeo cijelu krivicu na sebe, ne znajući za poslijedice koje sada skupo plaća zbog svoga dobrog srca, ali nije žalio ni trenutka jer, nadao se, da će se sve ovo jednom zaboraviti što je Loreno proširio kao istinu o njemu jer ne bi volio živjeti u svijetu kada bi mu Lupita rekla da se ona i Loreno sele iz Paname jer se boji da će dijete čuti tko mu je pravi otac i kako je zapravo nastao, a on spoznaju da više nikada neće vidjeti niti dotaknuti svoje dijete jer sada kada je dijete napokon osjetio, shvatio je što osjećaju svi očevi kada mu se dijete pomakne, a to je bila neopisiva sreća koju nije smio pokazati pred svojim ocem koji misli da je on običan razvratnik, a ne čovjek koji ima mnoštvom osjećaja...

Međutim, ako bi bio odlazak iz Paname riješenje svih Lupitinih, Lorenovih i dječjih problema, a pogotovo dječjih problema, on će to, teška srca, morati prihvatiti jer će to biti najbolje za njegovo dijete, a on nikad nije sebičan da će ih željeti pod svaku cijenu zadržati ovdje u Panami samo da bi vidio svoje dijete na minutu.

Sada se ovdje došao zauvijek oprostiti od svoje majke Carolina i sestre Amaliju za koju se nadao da će biti dobro u rukama svog voljenog Martina i da će je on, sada za stvarno, braniti životom...

A Lupita je imala svog čuvara koji mu, znao je, neće dati ni blizu ni njoj, a ni djetetu, pa je vjerovao da će uz Lorena, kakav god da jest, biti sigurna...

Zatvorit će vrata jednog životnog poglavlja kada prijeđe prag ove kuće za koju minutu, iako je bio svjestan da će ga jako boljeti napuštanje dviju najvažnijih žena, no znao je da to čini zbog njih jer dok on tu sjedi i sluša očevo omalovažanje, njegovi kolege se bore za živote srčanih junaka na ratištu, a pritom i sami gube živote jer nitko od njih nije bio siguran...

Htio je svoju majku i svojoj sestru poštediti boli koju će im možda nanijeti kada još više ovaj rat pokaže svoje bijesne zube, ako mu je sudbina već namjenila da pogine na ratištu spašavajući nečiji život...

Sada kada se vrati u vojarnu, lijepo će ih zamolit da ako negdje slučajno pogine, ne voze limeni lijes sa njegovim beživotnim tijelom do grofovske kuće jer on više nije punopravni član te obitelji i da ga pokopaju kao što su i sve ostale koji su donijeli samo svoj goli život i da nisu imali ni prebivalište na koje bi mogli javiti da su njihovi životi zauvijek ugašeni, a to je bilo da su navečer na licu mjesta njihova tijela spaljivali na lomači jer ne bi imali kamo s njima, a nitko ih nije ni tražio, a onda kada bi vatra ujutro dogorjela, vjetar bi raznio pepeo po zemlji, tako je i on htio biti pokopan, tiho i bez suza najbližih...

Također će ih ljubazno zamoliti da ako već vojnici iz dužnosti moraju učiniti, da njegovoj obitelji zapravo kažu da je nestao i da ga traže među ranjima, no znao je da će to kod majke Caroline izazvati bolna sjećanja zbog ujaka Alfreda i sumnjat će da mu se dogodilo kao i Alfredu, ali smatrao je da je bolje živjeti u nekoj nadi da će se ta osoba jednom vratiti, nego da ti ubiju svaku nadu sa svojom rečenicom; Žao nam je...

Zasad je pronašao novi dom i sreću u vojarni u nadasve hladnoj ćeliji koju je dijelio sa najljepšim izrazito zelenim očima koje su imale najdivnije ime na svijetu, a vlasnica tih izrazito zelenih očiju, imala je prekrasnu dugu izrazito plavu kosu koja bi ga zvala svaki put kada god bi sa njom zamahnula...

Iako nije znao što nosi dan, a što noć i nije želio da itko oplakuje kada ode s ovog svijeta, ali nažalost, znao je da će brzo vijest o njegovom mogućem kobnom ranjavanju saznati osoba sa smaragdnim očima i sa kosom poput najbistrijeg žita na poljima...

Samo se nadao da će u tom trenutku biti dovoljno priseban da je smiri, dok će, pretpostavljao je, iz njezinih zelenih očiju slijevati zelene suze niz njene bistre obraze i padati na njegovo ranjeno tijelo, a njena duga zlatna kosa će se vijoriti na vjetru, a svaka ta vlas će zrak zvati upomoć i milovati ga na samrti, te prepustiti joj na čuvanje ono što njemu predstavlja najveće blago, a to je njegov pastuh Olaf...

A sada kada izađe kroz velika vrata, neće se više vratiti, iako će mu se srce slamati jer neće znati što se događa sa sestrom Amalijom i sa majkom Carolinom, ali imao je povjerenja jedino i isključivo u Martina da će ih zaštiti, ako to bude potrebno, ali ne i u dva mrzovoljna stražara braću Hugu i Salvia koji će prije spašavati grofovsku stražnjicu nego ostale članove obitelji Martinez...

Željena sloboda i novi dom u vojarni davali su mu za pravo da mašta i razmišlja u rijetkim slobodnim trenutcima o budućnosti nakon samog rata izvan ovog zlatnog kaveza, kako je on zvao ovo imanje, kojega je strašno gušilo...

Zamišljao je da nakon ovog krvavog rata kupi jednostavan prsten i zaprosi svoju Adelaidu i učini je svojom zakonitom ženom, groficom svoga srca jer joj nema ništa vrijednijeg za ponuditi joj...

Također se zamišljao da će joj od svoje doktorske plaće jednog dana moći pružiti puno bolji, topliji i komodniji dom u kojem su sada boravili i u njemu je vladao samo mir i ljubav jer su to oboje očajnički trebali, što zbog života koji su ostavili iza sebe, a što zbog strahota zvanih rat i smrt koji su gledali svaki dan i bili okupani krvlju srčanih vojnika, a samo su se mogli nadati da će se ta krv jednom dana, za njih, pretvoriti u slatki med po čijim će stazama sretno hodati i sve bolesne pretvarati u zdrave...

No cilj je bio prvo preživjeti rat i po mogućnosti ostati normalan, a sve ostalo su mogli samo sanjati dok ne završi rat, a dotad su živjeli dan po dan jer za nikoga nije postojalo sutra ujutro...

Želio je najviše na svijetu samo nestati, nakon što rat završi, sa svojom voljenom Adelaidom, negdje gdje ih nitko neće poznavati i ponovo početi novi život s njom, daleko od svega ovoga jer svoju budućnost tada ovdje nije vidio, ali, znao je, rat neće sutra završiti, ni za mjesec dana, potrajat će godinama, a do kraja rata će i Lucia postati grofica i uništiti Panamu tj. ono što će od nje ostati, a on to uništenje vlastite domovine nije mogao gledati...

Zato, nadao se, neće biti ovdje kada se to bude događalo jer će sa Adelaidom biti sretan u nekoj drugoj državi i možda će jednog dana zasnovati i svoju malu običnu obitelj, a to je cijelog života i žudio biti samo običan čovjek...

Iz tih misli Paola je prekinula vrlo bijesna Lucia koja mu je rekla: Paolo, što me tako gleda?...

Paolo: Kneginjo, oprostite, zapravo Vas nisam gledao, samo sam se bio duboko zamislio... Lucia: U vezi čega?...

Paolo joj je stvarno mislio odgovoriti, no zaustavio se kada je otvorio usta, pa je umjesto pravog odgovora, rekao joj je: Kneginjo, ne zamarajte se time, nije vrijedno Vašeg vremena... Lucia se počela zlobno smijati, te mu je rekla: Da, upravu si, nije vrijedno da znam koju ćeš jadnu djevojku silovati na putu do te tvoje prljave vojarne...

Iako ga je Lucia pogodila izgovorenim riječima koje su doletjele do njegovog vrlo osjetljivog srca koje ga je ionako previše boljelo zbog stanja na ratištu, Paolo je ipak odlučio da sada i njeno omalovažanje u potpunosti ignorirati jer je znao zbog koga je zapravo ovdje, a to nisu bili ni Lucia, ni Octavio, ni Pedro, to je bila samo njegova voljena sestra Amalia, pa je brzo promijenio temu...

Paolo: Kneginjo, kako Vaša trudnoća?... Umjesto običnog i tihog odgovora, Paolo je dobio od Lucije bijesni pogled i vrlo glasan odgovor: Paolo, što tebe briga kako moja trudnoća?...

Octavio ju je sada prostrijeljao jednim ledenim pogledom, ali je Lucija, iako je vidjela očev ledeni pogled usmjeren prema njoj, nastavila po svom, te je vičući rekla: Ali oče, što njega briga za moju trudnoću?...

Paolo je sada spustio pogled sa nje prema svilenom bijelom stolnjaku koji je, kao i svakog dana, bio savršeno ravan i sada je netrptajući gledao u njega, te je rekao: Kneginjo, vjerovali ili ne, to mi je posao...

Ali i Lucia i Octavio su ignorirali tu njegovu rečenicu, te je potom Octavio Luciji rekao: Lucia, ti kao buduća grofica, moraš biti ljubazna i prema ovakvim razvratnicima kao što je on, znači samo tiho i ljubazno odgovori na pitanje... Lucia(glasno): Ali oče, zašto ga Vi možete omalovažati, a ja ne?... Octavio: Kćeri, za mene vrijede druga pravila kao grofa, ja sam njega napravio, pa ga ja mogu i omalovažati...

Paolo je sada ignorirao očeve, pomalo zle riječi i tiho Luciji rekao: Kneginjo, u redu je, prepisat ću ovo promijeni raspoloženja koje su česte u trudnoći, ako mi ne želite reći kako Vaša trudnoća, samo sam Vas upitao jer se brinem za Vas?... Lucia(glasno): Nemaš ti što brinuti o mojoj trudnoći, brini se ti o sluškinjoj trudnoći kojoj si ti napravio dijete...

Paolo su te Lucijine riječi jako zaboljele jer se jako brinuo za Lupitu i za svoje dijete, a za Lucijinu trudnoću je pitao red da radi jer je samo htio temu sa sebe i svog „razvratnistva"...

Lucia je sada podigla zalogaj k ustima, te je rekla: A ako te baš toliko zanima moja trudnoća, evo tek sam trudna mjesec dana i imam jutarnje mučnice za koje uopće ne znam zašto se zovu jutarnje kada ih imam cijeli dan...

Lucia je lagala za jutarnje mučnine koje je, naravno, imala, ali ne cijeli dan, no to joj je bilo opravdanje da ne silazi na objede jer nije nikoga htjela vidjeti, a pogotovo nije htjela vidjeti Lupitu sa trbuhom, no htjela je ovaj put da joj plan sa Amalijom uspije, pa je stalno govorila Pedru kako i što treba učiniti u četiri zida njihove spavaće sobe, a njoj nije bilo do jela dok se njen, sada genijalni i puno bolji od prošlog, ne ostvari jer je živjela od zločestoće i nije trebala puno hrane.

Paolo: Ako smijem znati, tko ti je primalja?... Lucia: Primalja se zove Sara koja je iz sela, kako se zove selo, hm... nekako sa P?... Paolo se tiho nasmijao, te je rekao: Možda selo Pinogana, a primalja se preziva Ruiz?... Lucia: Da, tako je, Sara Ruiz iz sela Pinogana...

Što se tiče imena gradova i sela, Lucia je malo bila priglupa i nekada nije znala ni ime, a nekada bi totalno pogriješila...

Lucia je i po pitanju pameti bila drugačja od Amalije i Paola koji su na svojima satovima pozorno slušali svoje učitelje, a zatim i profesore, a nisu se pravili važni i dobijali najbolje ocjene na lijepe oči...

Paolo je zbog svog doktorskog poziva proputovao cijelu Panamu, te je znao ime i najzabačenijeg sela u Panami, no znao je i točna imena gradova i država koje su postajale u svijetu, baš kao i Amalia koja je živjela u svijetu knjiga, no i tako je učila...

Carolina je ostavila žlicu s kojom je dosada miješala čaj u kojem je bio otrov, žlicu je odložila na tanjurić, te je, dizajući glavu prema Paolu, pitala: Paolo, poznaješ li tu primalju?, je li pouzdana?...

Paolo je znao da majka kako brine o Lupitinom djetetu, tako se brinula i o Lucijinom djetetu za koje nije bio uopće siguran, nažalost, hoće li se ono živo roditi, no to joj nije mogao reći, te joj je rekao: Majko, naravno da Saru poznajem i ne brinite se, pouzana je, žena ima iskustva i srednjih je godina, ali... Tu se naglo zaustavio jer nije znao kako da to kaže, prvenstveno Luciji, a da ne bude njenih bijesnih riječi...

Carolina se zabrinula na Paolovo ali, te ga je sada pogledala zabrinutim očima i pitala ga: Sine, što ali?, molim te reci nam, je li novac u pitanju?... Paolo nije dizao pogled sa stolnjaka, te je rekao: Majko, nije u pitanju novac, nego kod samog pregleda kneginje kada me grof zamolio da provjerim da je trudna kada je imala spontani, uočio sam da ima uske bokove... Lucia: A što ti to znači? i usput rečeno bilo mi je strašno neugodno kada si me to pregledavao...

Paolo je sada šutio, ali ne zato što nije htio odgovoriti ili pak što nije čuo pitanje, već se sjetio kako ga je otac pohvalio tada da mu najviše vjeruje u njega i da hoće da ju on pregleda...

Promišljajući o tome, upitao se kakav čovjek možeš biti da u svega tridesetak dana u potpunosti promijeniš mišljenje o svom djetetu da ga sada zoveš razvratnikom i govoriš svom unučetu, iako se ono još nije ni rodilo, da je kopile, pa ti nisi onda čovjek, ti si onda veliko zvijer...

Ali kada je bolje razmislio, otac ga nikad nije blagoslovio za ovo što je radio, sada je shvatio da mu je njemu bilo sasvim svejedno tko majci daje inekcije za smirenje za vrijeme Amalijinog odsustva, bilo da joj je on davao ili neko drugi, on je vjerovao da to može svatko, pa čak i on sam...

A onda je došla Lucija sa viješću o svojoj lažnoj trudnoći, Octavio je, znajući da se Lucia često zna zabuniti, birao između ološa zvanog Pedro koji se očito uselio u njenu sobu jer nije imao gdje živjeti ili mrlju zvanu Paolo koji je bio nešto, nešto što se zove nekim doktorom, ali da može potvrditi je li Lucia trudna ili ne, te je on naivno povjerovao u očevu laž da mu najviše vjeruje i da želi da ju on pregleda, ali sada je znao da ga je iskoristio kao staru krpu i ponovo je bacio u smeće gdje joj je i bilo mjesto...

Ako će ikad moći doživjeti očinstvo kako on to želi, biti posvećen i sudjelovati u odgoju maksimalno, on će prema svom djetetu biti puno bolji otac od njegova oca, njegovo dijete će moći biti što god poželi i on će se veseliti zbog toga i na kraju biti uvijek tu za svoje dijete...

Lucia je sada ponovila pitanje: Paolo, što ti znači da ja imam uske bokove?... Paolo se ponovo vratio u svoju surovu stvarnost i odgovorio joj: Uski bokovi znače duži, teži i bolniji porod...

No Paolo nije mislio samo na Lucijine uske bokove, već na one bezbrojne abortuse koji su ostavili traga na njenoj maternici, ali to nije htio reći...

Sada je Paolo digao glavu s stolnjaka i gledao Lucijinu reakciju na to što joj je rekao, a to su bile njene crvene bijesne oči koje su izgledale kao da će svakog trenutka iskočiti van, te mu je rekla: Nema šanse da i trenutka provedem u trudovima, ako je tako, tražit ću od primalje Sare da mi napravi carski rez i gotovo...

Paolo se slatko nasmijao i rekao: Kneginja zatraži i ona to učini, zar ti zaista misliš da to tako ide?... Lucia: Zar to ne ide tako?... Paolo je odmahnuo glavom i rekao: Ne, ni najmanje ne ide to tako jer mi carski rez ostavljamo kao krajnju opciju jer hoćemo da tijelo odradi svoje jer je žensko tijelo savršen mehanizam...

Dok je u njezinim očima vidio bijes, Lucia je ponovo rekla: Zar za 35 godina nisu mogli izmisliti da tko traži carski rez da ga i dobije?... Paolo: Kneginjo, neće zbog Vas mijenjati zakon i shvatite da ćete biti sretni ako i dobijete bilo kakvu primalju jer ćete rađati u paklu rata koji će se dotada još više rasplamsati... Carolina ga je žalosnim očima pogledala Paola i vrlo tihim glasom pitala: Sine, zar ju ti ne možeš poroditi?, ja bi bila smirenija i mirnija kada bi ju ti porodio...

Lucia se u svojoj tamnoljubičastoj krinolini toliko bijesno digla sa stolice na kojoj je dotada sjedila, tako da je pala na tlo, a ona je, pokazujući prstom na Paola, rekla(glasno): Majko, pa ja nisam bilo tko, a ni ovo dijete nije bilo tko, nego je to Vaše pravo unuče i naslijednik grofovske titule, neću dopustiti da me on dotakne jer me može ubiti, zajedno sa djetetom, on je možda dobar za porođaje seljana, ako to on uopće radi, ali za jednu buduću groficu ne i to je moja zadnja...

U Lucijinim očima i riječima koje se više nisu mogle povući, Paolo je još bio, pored razvratištva, i ubojica rodilja i njihove djece, te se sada osjećao kao da je njegovo nježno srce bila velika pikado meta u koje su Lucia i Octavio mogli pogađati otrovnim i ponižavajućim strijelicama u obliku riječi ravno u njega...

No Lucia nije još završila sa svojim ponižavanjem Paola, pa je, spuštajući prst sa Paola, rekla: Da me ti porađaš, to bi bilo ravno kao da me porađa moj muž Pedro...

Kršeći svako grofovsko, pa i najmanje pravilo ponašanja za stolom, Pedro je, držeći vilicu u ruci dignutu k ustima, stao sa jelom i pogledao Luciju koja je, vidio je, bila elementu, te je zaključio da mu je bolje samo šutjeti...

Carolina je samo zabrinuta za nju, te je počela govoriti: Ali kćeri... No Carolina nije uspjela izustiti više od toga, jer joj je Lucia upala u riječ i rekla joj(glasno): Ništa ali, ja odlučujem o svom tijelu, a ne Vi majko, a ja želim i zahtjevam da me porodi primalja Sara i točka...

Paolo je osjetio neopisiv strah koji je dolazio od strane Pedra kojeg je sada pogledao i vidio da gleda Luciju raširenih usta i bojažljiva pogleda, a bio je poprilično uvjeren da nije svjestan toga da krši pravila ponašanja za stolom jer stisak vilice u njegovim rukama nije nimalo popuštao, čak mu se činilo da je stisak postao u jednom trenutku još jači i, iako je vilica bila od čistog čelika, mogla pući po Pedrovim još malo jačim stiskom...

Promatrajući ga, Paolo je samo na sekundu osjećao sažaljenje prema Pedru jer ima Luciju za ženu, no dobro je znao što i koga ženi, pa ako ga pusta titula kneza, a kasnije i grofa može zadovoljiti njegove apetite za sreću pod cijenu da zauvijek ostane uz njegovu nepodnošljivu sestrom, onda mu želi sve najbolje jer treba za Luciju imati čeličnih živaca...

Još je malo zadržao pogled na Pedru koji kao da nije bio prisutan u svom tijelu otkad je čuo Lucijinu nadasve šokantnu izjavu o njenom porođaju u kojem spominje njega kao njenu primalju...

Osjetivši Pedrov još uvijek ogromni strah, Paolo je odjednom shvatio ono što je za njega bilo normalno, za Pedra i ostale muškarce neće biti normalno bar za, pretpostavljao je, ovo stoljeće u kojem, nažalost, on živi i gdje je bio u potpunosti nesretan jer je bio neshvaćen od društva samo zato što je želio promijeniti svijet i poboljšati stvari na bolje...

Paolo nije skidao pogled sa Pedra jer mu je bilo jasno da Pedro ne bi mogao vidjeti ni vlastitu krv kako teče već natopljenim prekrvavim travnjacima, a kako bi mogao onda poroditi svoju ženu Luciju koja će rađati, nadao se, njihovo dijete...

Paolo je napokon preselio pogled na majku Carolinu i smirujućim tonom joj rekao: Majko, slušajte me, ne brinite se, Sara je pouzdana i ja mogu garantirati za nju, ako Vam je tako lakše...

Sada, gledajući Luciju u njene bijesne oči, Paolo joj se obratio: Kneginjo, bez brige, kako sam Vam već jednom rekao, neću Vas ni dodirnuti dok budete rađali i toga ću se držati bez obzira na sve poslijedice koje me mogu snaći poslije nepružanja pomoći nekome tko je u nevolji...

Lucia ga je prostrijelila pogledom i rekla(bijesno): E pa ni ne želim tvoju pomoć, ni da me tim prljavim rukama dotakneš, jasno?...

Lucijini preniski udarci, Paola su pogađale kao nožem jer, iako je nosio poderanu odjeću i na nogama imao isto tako poderane opanke, no sve je to bilo čisto kao suza, kao i on sam, no pristojno joj je odgovorio: Kneginjo, bit će kako Vi kažete...

Lucia je sada pogledala Pedra koji je sada pobijelio kao snijeg i izgledao je kao živi duh, te mu je rekla(glasno): Idemo u sobu, ovdje smo, vidim, nepoželjni... Pedro se natjerao da pomakne usne i kaže: Ali draga, vidiš da jedem... Lucia(glasno): Pedro, ja vidim samo da ti se vilica u ruci sva ukočena, zato mi nemoj tu glumiti, nego tu stražnjicu lijepo digni sa te stolice i idemo u sobu odmorati...

Pedro je sada polako spustio svoju vilicu na tanjur, te dok se dizao sa stolice, govorio je: Oprostite, moramo ići odmarati... Octavio: Samo Vi dajte...

Nervozno udarajući desnom nogom o pod, Lucia ga je već čekala sa otvorenim vratima blagovaonice, a Pedro se osjećao kao da ta otvorena vrata vode u njegov pakao ili smrt... Pedro je digao stolicu koja se Luciji srušila pri snažnom dizanju i vratio je na mjesto, te je pošao za Lucijom i onda su izašli, zatvorivši vrata za sobom, zajedno iz blagovaonice...

Kada je čula da je Lucia izašla, Carolina ga je sada pitala: Sine, mogu li ja znati kada si joj rekao da je nećeš poroditi?...

Paolo je odlučio slagati majci jer ju nije htio opterećivati nečime što nije zaslužila čuti o svojoj kćeri, te joj je rekao: Majko, to je nešto iz mladosti, ništa posebno...

Carolina je duboko uzdahnula, pa ga je po drugi put Carolina pitala: Jesi li siguran da je primalja Sara pouzdana?...

Octavio je sada još više pobjesnio jer nije više htio slušati o porođajima, te je rekao: Draga, svaka primalja će odraditi dobar posao jer one razumiju ženu i ženine potrebe tijekom porođaja, a Paolo je...

Prije nego što je Octavio uspio išta više reći, Paolo je, umjesto njega, odgovorio: ...što sam, možda tetkica, ubojica djece, bezosjećajan u tim trenutcima, koji mi više pridjev niste prišili?... Octavio(glasno): Ti si bezobrazan...

Paolo: Grofe, Vi možete misliti što god hoćete o meni, ali ja znam svoju vrijednost u svojoj duši i najvažnije znam tko sam, i ni Vi ni nitko mi ne može to uništiti... Octavio(glasno): Ti si razvratnik, eto tko si... Paolo je samo neprimjetno uzdahnuo na njegove riječi koje su negdje duboko u njemu izazivale bol koju nije htio imati...

U međuvremenu: U predsoblju;

Čim su izašli u predsoblje i maknuli se od svakog pogleda obitelji, Lucia je Pedru uputila jedan bijesni pogled koji ga je gotovo skamenio, te ga je ljutito, gledajući ga u tamnozelene oči, pitala: Kada smo stupili u vezu, jesi li me otada prevario?...

Pedro ju je gledao u oči u kojima je vidio samo bijes, no vidio je da su joj se nosnice brzo širile i skupljale poput razbješnjelog bika koji je vidio crveni plašt, te joj je mirno rekao: Nisam te varao, kunem ti se...

Pedro je dobro znao da joj se lažno kune na nešto što je neistinito i da ga možda tamo negdje čeka njegova Emma, iako ju više nije imao pravo zvati „svojom", ali i dalje se nadao da će ju bar izdaleka vidjeti jednog dana, sretnu, udanu i uređenju kao kraljicu onako kako je i zaslužila da je tretiraju, a on će i tada žaliti za vremenom kada ju je ostavio u suzama one noći i kada ju vidi sretnu sa nekim drugim tko nije on, ta rana na njegovom srcu će se produbiti i zaboljeti još više nego što sada boli...

No bio je svjestan svoje sadašnje pozicije, znao je da nije više mogao ništa učiniti za sebe i Emmu, no ono što je mogao i morao jest bilo pripremiti se za ulogu oca jer je vidio da će Luciji biti dijete samo sredstvo kojim će ona upravljati kako bude htjela, a s tim će biti loša majka, a to je značilo da će on biti zadužen za odgoj svoga djeteta i nadao se da će ga izvesti na pravi put...

Lucia ga je tada bijesno ošamarila po njegovom lijevom obrazu i rekla(bijesno): Lažeš!...

Pedro je brzo podigao lijevu ruku, te je počeo trljati bolni obraz, no shvatio je da je ovo samo jedan u nizu šamara koji će dobiti od Lucije kroz život s njom i da se ona promijeniti neće ni za sto godina, te da se mora naviknuti na njene šamare, bio on kriv ili ne u tom trenutku...

Pedro je sada, pokušavajući smiriti situaciju za dobrobit djeteta, mirno rekao: Ljubavi, smiri se, naštetit ćeš djetetu... Lucia se nije smirivala, već je naprotiv bila sve bijesnija, te mu je rekla: Ti ćeš mu naštetiti... Pedro: Kako, molim te?... Lucia mu se zlobno nasmijala, te mu je rekla(bijesno): Još pitaš?, pa naštetit ćeš mu svojim lažima...

Pedro ju je gledao u oči gdje su se sada sijevale munje, munje usmjerene prema njegovim očima, te je rekao: Draga, ne lažem ti... Lucia: Dobro, ako mi ne lažeš, iskreno mi odgovori tko je Valentín Montoro i što si imao s njim?...

Pedro je samo jednom vidio Valentínovu dugu sjenu, bojao se da ga ne vidi jer će ga onda rastaviti od Emme, no to im je učinio on, samo on... Emma je govorila za Valentína da je strog, ali pravedan, ma što god joj to značilo...

Pedro: Ništa, kunem ti se, čovjeka nisam ni ne poznavao... Lucia(bijesno): A zašto si se onda počeo daviti na spomen njegovog imena?... Pedro je sada lagao: Čista slučajno, zalogaj mi je zapeo u grlu... Lucia(bijesno): Nisam sigurna vjerujem li ti išta više i jesi li ili nisi homoseksualac, a taj Valentín ti je bio ljubavnik...

Pedro ju je sada prekinuo jer nije mogao više slušati optužbe koje je Lucia govorila prema njemu da je homoseksualac i da mu je Valentín bio ljubavnik, rekao: Ženo Božja, ni ne poznajem ga...

Lucia je digla kažiprst desne ruke u vis i rekla(bijesno): Ovo je zadnji put da me prekidaš dok govorim... Pedro je jedva progutao ogromnu knedlu koja mu je sada bila pritisla grlo, te joj je čista grla samo kratko rekao: Ok... Lucia: Uglavnom, ako dođeš kući, a nisi odradio posao onako kako sam ti rekla učiniš, kada se vratiš kući, nećeš jutra dočekati...

Uz Lucijinu otvorenu prijetnju njegove smrti, osjetivši već oštri bodež nad svojim vratom, sve što je mogao u tom trenutku reći, bilo je: Sve će biti ovaj put po tvom planu, ne brini se...

Prije nego što je Lucia krenula prema stepenicama koje su vodile k njihovim sobama, za kraj mu je rekla: I bolje ti je, dragi moj, i bolje ti je...

Lucia je polako krenula prema stepenicama, a Pedro je na trenutak okrenuo glavu prema zatvorenim blagovaonskim vratima, te je rekao(u sebi): Oprostite mi, molim Vas, ne želim Vam ništa nažao učiniti...

A sada kada je ponovo pogledao Lucija koja ga je već gledala preko ramena i nervozno čekala da dođe, te mu je sada još rekla: Pa ako je tako, idemo se presvući u jahačka odjela i idemo tamo gdje trebamo biti... Pedro: Evo me, draga moja...

Pedro je sada hodao ponizno za njom kao njen sluga pokorni jer se tako već danima osjećao, a ne da ima titulu kneza i njenog muža i taj ga je osjećaj rastrgavao njegovu dušu...

U blagovaonici:

Sa puno ljubavi, Paolo je promatrao Amaliju kako graciozno jede svoje slasno pecivo i po prvi put shvatio da je ona nakon što joj se vratilo pamćenje u samostanu Santo Domingo u kojem je boravila za vrijeme svoje amnezije napokon bila slobodna otići bilo gdje i zauvijek zaboraviti Panamu i živjeti svoju slobodu koju je oduvijek i sanjala...

Nije mogao zamisliti kako joj je bilo kada se prisjetila da su oni možda „mrtvi" i da bi se trebala vratiti i preuzeti onaj možda i najgori teret na svoja leđa, a to je bio onaj državni i vratiti svoje mjesto kao izgubljene i nestala grofica...

Vjerovao je da joj je ta odluka o povratku bila najteža koju je donijela u životu jer, vjerujući da je njena obitelj mrtva i da je ostala sama na svijetu, morala se suočiti sa njihovim grobovima, a suočavanje sa grobovima, znao je po sebi, nikada nije bilo lako, pogotovo kada moraš preuzeti onu titulu koju nisi nikada ni željela imati...

Nije znao zašto se vratila u ovaj, za njega, pakao od života kada bi joj osobno dao krila i dopustio bi joj da leti prostranstvima koje samo ona zna da postoje, a za njih je svejedno bila samo pepeo koji se pomiješao sa pepelom od izgorjele štale, pa ga nisu ni trudili pokupiti i staviti u kutiju, već ga je jak vjetar raznio po raznim livadama...

Po izlasku iz samostana, Amalia je mogla samo nestati iz njihovih života i živjeti svoj vlastiti život, ali se vratila k njima i svojoj kući, no zašto, nije nalazio odgovor...

Možda je bio malo sebičan, no bio je sretan što ju može ponovo vidjeti, dok bude daleko od ovog svega, pamtit će sve trenutke s njom jer je odlučio da se više neće vraćati ovdje, ma koliko mu teško bilo što je daleko od nje...

Amalia je digla pogled sa peciva i vidjela je da su Paolove sjajne oči koje su gledale ravno u nju, bila je njegova mala princeza i još uvijek je, a osjećala je da će to uvijek i biti...

Ona nije smatrala Paolove ruke nimalo prljavim, kao što je njihov otac upotrijebio tu riječ samo da bi ga još više ranio i ponizio, ona je najviše znala o Paolovom poslu i samim time, znala je da ima zlatne ruke...

Svjesna je požrtvovnosti svog brata da bi spasio tuđe živote, no bojala se da neće moći spasiti svoj posao nakon samog rata jer se previše zapetljao u laž koja je bila džentlmenska, ali mislila je da će biti kobna i da će na kraju ostati bez posla...

Njegove okrvavljene ruke su bile, znala je, za nekog spas, a neke su slale u vječni san jer je pretpostavljala da ih nije mogao sve spasiti, ma koliko on to htio...

Sada ih je oboje trgnuo jak zvuk razbijanja stakla o tlo iz misli...

Tresak razbijanja stakla o tlo koji je dolazio i do same blagovaonice, a čuvši taj snažan zvuk, Paolo se odmah digao sa stolice, ali mu je srce na trenutak stalo jer mu je njegova ruka maloprije osjetila udarac vlastitog djeteta i možda ga sada upravo gubi, a sve zbog gluposti svog oca...

Octavio je bio hladan na jak zvuk razbijanja stakla, te je samo rekao: Platit će mi ta sluškinja Guadalupe za taj stakleni vrč što ga je razbila...

Amalia je vidjela veliki strah u Paolovim očima, te je jedva čula njegovo disanje i izgledao je kao da mu se noge odsjekle na zvuk razbijanja stakla, znala je da se brine i za Lupitu i za dijete...

Dok je govorio, Paolov glas je drhtio: Majko, Amalia, Martine, idem vidjeti što se dogodilo, pa idem svojim putem...

Octavio(glasno): Sjedi tu, nitkove... Paolov glas je još uvijek jako drhtio: Ja Vama nisam više nitko i ništa i zato, hvala Bogu, više ne možete naređivati, mogu otići kada god hoću i ne možete me zaustaviti...

Amalia ga je pogledala Paola kojem mu je čelo bilo bijelo poput papira, te mu, što je normalnije mogla, rekla: Paolo, ja i Martin ionako sada idemo, pa ću ja dovesti Lupitu ovdje, pa ako joj je nešto bilo, vidjet ćeš, sjedi, molim te...

Paolo je poslušao sestru i, ne rekavši joj ni riječi, sjeo natrag na stolicu, a Amalia je pogledala Martina koji se, zajedno s njom, digao sa stolice, te mu je samo rekla: Samo da se pozdravim sa majkom, a ti odi vidi što je sa Lupitom?... Martin joj je samo klimnuo, te je, pozdravši samo grofa, napustio blagovaonicu...

Amalia je sada majci Carolini prišapnula na lijevo uho: Molim Vas, ne pijte čaj... Carolina(šapatom): Sve će biti u redu, zabavi se u prašumi...

Amalia je teško uzdahnula jer nije znala hoće li majku naći živu ili mrtvu kada se vrati iz prašume i premda je čvrsto vjerovala u Paola, pogledala je u njega i rekla(u sebi): Čvrsto ti vjerujem, dragi braco...

Amalia je sada izašla iz blagovaonice i vidjela je kako Martin u svom bijelom odjelu pokušava uhvatiti Lupitu za lijevu ruku da je podigne na noge, ali ona tjera jer su u toj ruci nalazili komadići stakla, a dlan desne ruke joj je bio sav u krvi, a kapi krvi su padale na tlo...

Amalia je morala laganim hodom doći do ulaznih vrata, iako bih najradije potrčala prema Lupiti i pomogla Lupiti i Martina, ali znala je da su čizme toliko teške da je jedva ujutro potrčala bratu u zagrljaj, pa je odustati te ideje da ponovo potrči...

Kada je došla do ulaznih vrata gdje su stražari ponovo ukrstili koplja i tako joj blokirali put do Lupite i Martina, te je lijepo rekla: Molim Vas, pustite me da prođem... Stražar Salvio: Gospođice Martinez, nećete proći jer je tu puno krvi, a Vi ste u tako divnoj žutoj krinolini da bi bilo prava šteta da se umrlja sa krvi...

Amalia je to tako naljutilo, te je, gotovo bijesno, rekla: Ne zanima me što će biti sa mojom krinolinom, hoću pomoći svojoj sluškinji, naređujem da me pustite...

Stražar Hugo: Moj brat je rekao „ne" i to stvarno znači ne, dajte shvatite da Vas samo štitimo, to je bila naredba grofa... Amalia se nasmijala i bijesno im rekla: Od koga me štitite, je li od mene same?... Stražar Salvio: Ako ćemo morati, štit ćemo Vas i od Vas same...

Dok je tražio rupčić po džepovima koji je uvijek imao sa sobom za svaki slučaj i klečao je pored Lupite, Martin je nekako uhvatio Amalijin tužan pogled prema njemu koji je kao da je govorio: Reci im da me puste, molim te...

Izvadivši napokon rupčić iz unutarnjeg desnog džepa odjela, Martin se stražarima obratio: Naređujem da pustite moju zaručnicu da izađe, od sada pa do kraja ovog putovanja ja odgovaram za nju kod grofa...

Hugo i Salvio su mu sada morali udovoljiti vojvodi što je zapovijedio, no ipak su nerado odmaknuti koplja, te je Hugo rekao: Gospođice Martinez, možete proći do zaručnika...

Amalia je istog trenutka priteknula Martinu upomoć, te je kleknula do Martina koji joj je dao rupčić jer je pretpostavljao da i ona zna nešto o medicini...

Dok je rupčićem previjala Lupitin dlan, Amalia je na stražare povikala: Budaletine jedne, žena se porezala, a Vi ju samo gledate i ništa ne činite?, no glavno je da mene spriječite da izlazim tim svojim kopljima, je li tako?...

Stražar Hugo: Svi ste bili prisutni kada nam je grof tj. Vaš otac izdavao naredbe koga da štitimo, kako i zašto... Amalia: Čula sam svog oca vrlo dobro, ali u obitelj je mislio i sluškinje i sluge...

Amalia je bila svjesna da laže jer njen otac nije mislio na sluge kada je rekao rečenicu „štitite obitelj", no morala je izraziti svoj bijes prema stražarima koji su se pokazali kao monstrumi prema Lupiti kojoj nisu bili u stanju priskočiti upomoć...

Stražar Hugo: Vaš oca nam je jasno dao popis onih koje trebamo da štitimo, a Vaše ime je podebljao, tako da mi samo radimo svoj posao... Martin je samo za kraj još rekao: Vi ste neljudi...

Stražari Hugo i Salvio nisu znali što da kažu na tu uvredu, pa su zaključili da im je bolje šutjeti nego nešto krivo reći vojvodi...

Amalia je sada svezala rupčić oko Lupitine desne ruke, te je Lupitu sada pitala: Jesi li dobro?... Lupita(kroz suze): U redu sam, gospo...

Amalia je pogledala stražare i rekla im: Naređujem Vam da ju odvedete natrag u blagovaonicu...

Sada se bez pogovora stražar Salvio spustio do ranjene Lupite i pitao ju: Možete li hodati?... Lupita(kroz suze): Mogu... Stražar Salvio ju je polako digao na noge i oboje su ušli u kuću...

Martin se digao na noge, te je sada pomogao i Amaliji da se i ona digne na noge, te ju je Martin pitao: Hoćemo li?...

Amalia je zatvorila oči i čvrsto ga zagrlila oko vrata i osjetila potrebu reći mu: Hvala ti, hvala!...

Amalijin čvrst zagrljaj koji je uputila Martinu, govorio je Anibalu više od ijedne riječi i srce mu je pucalo od bola, no bio je sretan zbog nje što ju, unatoč ratu, može vidjeti sretnu sa Martinom...

U blagovaonici:

Stražar Salvio je polagano hodao uz Lupitu koja se pridržavala lijevom rukom uz njegov vrat, a kada su ušli u blagovaonicu, rekao je: Evo ranjenice, gdje da ju spustim?... Lupita(kroz suze): Ostavite me kraj ormarića kod vrata...

Paolo ju je pogledao sa strahom u očima kada je vidio gotovo krvavi rupčić na njezinom desnom dlanu, no samo malo ga je smirila, oblikovavši mu rečenicu usnama: Dobro sam...

Ostavši Lupitu kraj ormarića o koji se ona pridržavala lijevom rukom, stražar Salvio je napustio blagovaonicu i vraćao se na svoje mjesto, a u tom trenutku je Carolina iskoristila trenutak da popije svoj čaj sa otrovom...

I dok je osjećala kako joj u krvotok ulazi otrov od kojeg će ubrzo pasti u nesvijest iz koje nije znala hoće li se probuditi živa, no sada je sa puno ljubavi pogledala Paola koji je zabrinuto gledao Lupitu, a ona se, u možda zadnjim sekundama životama, počela se prisjećati tajnog susreta s njim koji se dogodio prije tjedan dana.