Dva tjedna kasnije:

Građani Meksika i ostalih okolnih država doživjeli su pakao krvavog rata, no rat se prelio poput čaše mlijeka na gotovo svu Južnu Ameriku kako je svećenik Miguel i prognozirao...

Iz sekunde u sekundu su na tisuće vojnika ginuli na svim bojištima u državama koje su bile pod španjolskom okupacijom, no ipak je najgore prolazio Meksiko,vijesti koje su stizale do okolnih država o zbivanjima u Meksiku, bile su više nego zastrašujuće...

Po travnjacima na kojima su se vodile najgore bitke za slobodu svojih domovina, potekla je krv nevinih žrtava u potocima koja je zauvijek zalila te travnjake tom dragocjenom crvenom tekućinom koja je život značila, no neki je nisu znali cijeniti, pa su, pogotovo mladići koji su tek izašli iz vojske, željni tuđe krvi, olako davali živote za svoju domovinu, živote koje nitko nikada neće poslije moći vratiti jer su zauvijek oduzeti...

No nad Panamom su se nadvili oblaci dima jer su se bitke vodile i sa topovima, ali i sa atomskim bombama koje su se dizale u nebo i tako onečišćivale zrak, kao i krv pomalo brzopletih, no ipak nedužnih vojnika ostat će zauvijek zapisani na tlu gdje su se teški ranjenici borili do zadnjeg daha da prežive jer su znali da ih netko tamo negdje čeka i nada se njegovom povratku, no rane su bile preteške da bi se i prebacili u poljsku bolnicu, a kamoli da prežive operaciju, umrli bi na licu mjesta za nekoliko minuta nakon što bih dobili smrtnosnu ozlijedu...

A na imanju San Carlosu su nestali mirisi i šarenila cvijeća poput hortenzija koja je pupala na velikoj livadi koja je spajala dva imanja, a sada je uvenula trava livade izgledala je otužno poput tužne vrbe koja je još više svoje lišće spustilo prema zemlji, a na njoj je to lišće pjevalo tužnu pjesmu dok je polako ono lelujalo na vjetru...

A Amalia je doživjela ono čega se bojala cijelo vrijeme svoje odluke o povratku u stari život...

Naime, u ova dva tjedna je Amalia postala zatočenica vlastite kuće, no ona je znala da bi ju najradije okovali i bacili u lance u neku tamnicu koja ne bih imala ni prozore ni vrata, ptica u njoj koja je samo željela letjeti vedrim i čistim nebom i širiti samo ljubav i mir, a ne mržnju, no ponovo je bila spriječena jer su joj krila bila slomljena i podrezana, tako da neće moći letjeti nekoliko godina...

Nijemo gledavši kroz prozor svoje sobe, čekajući toplu pojavu voljenog brata Paola i njegovog konja Olafa kojeg nije vidjela čak dva tjedna, zapitavši se hoće li više ikad biti kao što je prije bilo ili je ovo stvarno početka kraja za sve njih, nije si znala odgovoriti si na to pitanje...

Amalia je danas odlučila odjenuti žutu krinolinu koju joj je poklonio Anibal na odlasku sa imanja San Paolo, te mu je tako bila bliže i pritom popunjavala prazninu koju je osjećala zbog silne usamnjenosti, iako nije više znala čuva li ju još negdje u grmlju ili je otišao kao i mnogi u rat i ostavio ju samu da se bori protiv divljih životinja koji su je okruživali i htjeli je rastrgati na komade, no ona nije imala više snage za borbu, već je osjećala da se polako predaje u potpunosti smrti ili ovom starom životu kao zatočenica sa teškim okovima jer se ionako osjećala kao da je polumrtva...

Još uvijek je ukočeno stajala pred prozorom i čekala Paolov dolazak sa mirisima jutra, još se samo zapitala hoće li doći jednom trenutak kada će moći raširiti svoja veličanstvena krila i poletjeti nebom i s pomoću njih rastjerati ove oblake dima ili ova kuća postati njena grobnica iz koje nikada više živa neće izaći...

Strepila je na Paolovim životom jer se nije htio sresti sa ocem s kojim se žestoko posvađao sa ocem oko uvođenja vanjske straže koja će ih braniti od čega god treba, pa čak primiti metak namjenjen njima...

No unatoč Paolovom žestoko protivljenju odluci svog oca, uvedena je vanjska straža i Amalia se još više osjetila kao da je u pravom zatvoru...

Pogledavši sa prozora svoje sobe ta dva mrzovoljna stražara u crnim uniformama kako stoje ispred vrata koji su ju u stopu pratili kada god bi htjela udahnuti malo zraka, osjećala je da se guši u vlastitom dahu...

Na trenutak je zatvorila oči i prisjetila se te večeri kada je bijesan Paolo otišao iz kuće...

Dva tjedna prije:

Navečer na imanju San Carlosu je apetit gotovo svima ukučanima bio vrlo slab, pa su većinom svi miješali svoj večernji obrok koji se sastojao od piletine i špinata, a bilo je posluženo čak nekoliko boca bijelog vina kojeg su jedva i dotakli...

Vladala je potpuna tišina zbog novonastale situacije, Panama je bila opkoljena i prije nego što su to očekivali i ta činjenica je bila u većini glava te večeri, osjećao se kod Octavija strah u zraku...

Dok je držao čašu sa vinom u ruci, Paolo je samo ove večeri gledao Lupitu i njen lijepi istaknuti trudnički trbuh, te je razmišljao o Adelaidinom pitanju da mora izabrati između majčinog i djetetovog života, koga bi izabrao?...

Proletjeti će, znao je, ovih još šest mjeseci do Lupitina poroda, on je bio sasvim siguran da mu se neće dok bude porađao svoje dijete dogoditi nikakva pogreška jer su mu ruke bile pozlaćene, no što ako ju ipak ne uspije on porodi kao što joj je i obećao i porođaj se zakomplicira, to ne bih podnio jer, htio to on priznati ili ne, živio je za taj dan, za taj trenutak da svoje dijete bar na trenutak primi u svoje naručje, no ako se porod zakomplicira i Lupita i dijete budu jako loše, Loreno će biti taj koji će morati odabrati koga će primalja spasiti, a njegovu odluku je mogao, nažalost, pretpostaviti...

Paolo je ostavio na stol svoju čašu vina kojeg je jedva i okusio, te je sada pogledao Amaliju koja ga je cijelo vrijeme gledala blistavim očima kao da mu zahvaljuje što se vratio živ, no ona još nije znala da tek počinje opasnost za sve njih...

Držeći čvršto svoju čašu vina, gotovo je u ruci i lomeći, te sjedeći na svom mjestu na čelu stola, Octavio je počeo govoriti: Drago mi je da smo svi na okupu jer Vas moram nešto priopćiti...

Napokon su za stolom bili i Lucia i Pedro, no oni su od razliku od ostatka obitelji bili gladni kao psi koji nisu odavno vidjeli hranu, a ustvari je Lucia dobijala pladnjeve sa hranom koje joj je donosila njena sluškinja Elena, ali koje je ona vraćala gotovo netaknute pod izlikom da ima jake mučnine i da stalno povraća...

Paolo je sada pogledao Octavija i rekao mu: Oče, riječ je Vaša, recite što nam imate priopćiti?...

Octavio se nakašljao, te je tako pročistio grlo jer ga je nešto užasno stezalo u grlo od ovog silnog stresa oko rata koji su znali da dolazi, no koliko god da se pripremaš, uvijek te iznenadi čak i nepozvan gost, a kamoli ne rat, te je sada jasno i glasno rekao: Ne želim da nam nikako ugrozim živote u ovom ratu, pa sam danas popodne poslao brzojav sa izričitom molbom za stražom koja će nas od sutra čuvati svojim životima, dok se ne ispali poslijednji metak ili bomba u ovom nadasve neizvjesnom ratu i za nas grofove i za sve države koje su okupirane...

Martin i Pedro su samo šutjeli, a Amalia je sebe, dok joj je u ušima odzvanjala riječ straža, zamišljala u ćeliji koja nema vrata za izlaz, a na njen prozor u svijet su postavili debele zlatne rešetke kroz koje su prolazile rijetke zrake sunca, a na njenim rukama i nogama su bili teški lanci privezani za zid...

Od same pomisli na to ju je prošla jeza, te je uzela svoju čašu vina, te ju je polako približila usnama i počela ga piti zatvorenih očiju jer je očajnički htjela zadržati kontrolu nad vlastitim životom za kojeg je osjećala da joj on curi kroz prste poput pijeska u pješćanom satu, no nije ga mogla zadržati...

No sada je čula kako Paolo govori Octaviju: Oče, zar mi ne možemo biti normalna obitelj?... Octavio ga je pogledao svojim ledenim pogledom koji bi nekog sledio krv u žilama i pretvorio u santu ledu, no Paolo je već navikao na sve očeve poglede, te je ostao miran...

Dok ga je tako ledeno gledao, Octavio je pitao: Definiraj mi što misliš pod normalnom obitelji jer mi to odavno nismo...

Carolina je stavila desnu ruku na Octavijevu i rekla: Dragi, mislim da je prerano za tako radikalne mjere...

Octavio ju je pogledao toplim pogledom i nježno joj rekao: Draga, nikada nije prerano za zaštititi svoju dragocjenu obitelj...

Octavio se sada ponovo okrenuo Paolu i rekao: No definiraj mi što je za tebe normalna obitelj?...

Paolo se nasmijao i rekao: Pa nisam primjetio da odavno nismo normalna obitelj, a pod time sam točno mislio što će nam, dovraga, straža?...

Amalia je sada prisilno otvorila oči i pritom je istog trenutka raspršila poput praha svoj savršen svijet koji je samo ona vidjela u svojim zatvorenim očima jer joj je ponestalo vina koje je imalo okus malina, te je teškog srca ostavila praznu čašu vina na stol i pogledala oca koji je sav crven od bijesa gledao Paola očima koje su bile pune mržnje, te je sada rekao: Sine, neću da nam zapale imanje ili nas poubijaju na spavanju...

Paolo: Oče, ne želim da Vas poubijaju, nemojte me krivo shvatiti, no... Paolo je sada zašutio jer nije želio reći što zbilja misli o straži koja će ih čuvati, te je sada uzeo onu istu čašu vina u desnu ruku i ispio je gutljaj i divan okus maline mu je prekrila jezik, no Octavio je, pomalo već ljutito, rekao: Ovdje se dovršava rečenica, zato dovrši rečenicu jer mi je strpljenje na rubu...

Paolo je ispio još jedan gutljaj vina i sasvim mirno rekao: No dobro, dovršit ću rečenicu, što će nam straža kada imate mene i Martina koji smo bili u vojsci i vojnici smo koji su Vam spremni služiti i dati svoj život za Vas, nije li tako, Martinu?...

Martin se odmah digao sa stolice i stavio desnu ruku na slijepoočnicu i ravno stavio lijevu ruku uz lijevi kuk i gledajući Octavija i rekao: Za grofa i za domovinu, i u crnu zemlju idem, ako je ginuti, ginut ću, no znat ću zbog koga i zbog čega stavljam svoj život na raspolaganje...

To je bila uzrečica koju su učili u vojsci, a Octavio ga je sada oduševljeno pogledao i rekao: Martinu, molim te, sjedi... Martin je polako spustio desnu ruku i ponovo sjeo pored svoje drage Amalije, a Octavio je potom rekao: Martinu, hvala ti, ali ne želim da braniš mene nego Amaliju, iskoristi te vještine koje si naučio u vojsci za obranu svog i Amalijina života, dobro?...

Martin: Ako Vi tako želite, onda dobro, a Amaliju sam jednom izgubio jer je nisam obranio, ali ovaj put je više ne puštam iz svoga naručja gdje će biti uvijek i zauvijek sigurna i sretna...

Martin ju je sada pogledao, a Amalia mu uzvrati pogled, te se morala natjerati da mu se nasmiješi, te je jedva izgovorila: Ja jesam sretna i sigurna u svom naručju i uvijek ću i biti...

No iznutra su je preplašile riječi uvijek i zauvijek jer joj se srce uzbunilo poput glasnog alarma, tako da je luđački počelo kucati, iako još uvijek nije znala zašto...

Bila je uvjerena da pomalo vraća onu ljubav prema Martina koju je osjećala na dan vjenčanja, a Anibal je bio samo slatka iluzija koju nikada više neće vidjeti u životu, a njena stvarnost je bila ispred nje, gledao ju je očima punim ljubavi koja je bila samo za nju, a ona mu to još nije mogla uzvratiti i malo je žalila zbog toga, ali bila je uvjerena da će to ubrzo moći, no sada ga je pomilovala nježnim pokretom desne ruke po njegov glatkom licu i prošaputala mu: Volim te puno... Martin: I ja tebe, mila, i ja tebe...

Octavio: Martine, samo mi čuvqqaj kćer i ja ću biti najsretniji na svijetu... Martin je ponovo pogledao Octavija i rekao: Grofe, imate moju časnu riječ da mojoj Amaliji neće nedostajati ni dlaka sa glava...

A sada je Octavio ponovo okrenuo glavu prema Paolo, a Amalia se okrenula prema ocu, a kroz odsjaje svijeća koje su gorjele na stolu kao i svake večeri do sada, primjetila je da ocu iz očiju sijevaju munje prema Paolu...

Octavio se, sa ponovnim omalovažanjem, obraćao Paolu: Nama trebaju profesionalni stražari koje će nas štiti danonoćno jer je ovo imanje dosta staro, pripadalo je tvom šukundjedu po imenu Carlos, zato ovo imanje i nosi ime prvog grofa u Panami i treba ga zaštiti kao ljude u kući u kojoj se on rodio, a ti nikad nisi tu, a i kada jesi, spavaš cijelo popodne, zato se ne mogu nimalo pouzdati u tebe, a i kladim se da ni pušku, ni pištolj ne znaš držati kako Bog zapovijeda...

Paolo je sada povisio ton svog glasa i rekao: Liječnik sam i ja spašavam živote, a ne oduzimam ih, to je kažnjivo, a to moje zvanje je vrlo osjetljivo i moram odspavati kada dođem kući, a vjerovali ili ne, znam pravilno držati pušku i pištolj... Octavio je sada također povisio ton svog glasa, te je glasno rekao: Dok si tamo negdje u neko doba noći, mogu zamisliti kako spašavaš živote...

Paolo je samo na trenutak pogledao Lupitu koja je tužno spustila glavu jer je čula omaložavanje što Paolo čuje gotovo svaki dan, a Paolo je samo želio normalnu obitelj kakvu je viđao kod drugih, no shvatio je da to nikad neće dočekati u ovom životu jer je on grofov sin i tako će ostati zauvijek, do njegove smrti, bila ona sada ili za pedeset godina...

Paolo je znao da i Amalia želi normalnu obitelj o kakvim je samo mogla čitati u knjigama, no i ona je bila osuđena na ovaj život, te se samo mogao nadati da će se sresti u slijedećim životima u kojima će biti sretni, te daleko ispred svog vremena i imati samo sanjane normalne obitelji...

Paolo(glasno): Oče, na što točno aludirate?...

Octavio(glasno): U neko doba noći se samo može nekoga silovati i napraviti još kopiladi...

Iako su ih svi članovi obitelji gledali i šutjeli jer se nisu htjeli miješati u razgovor dvojice muškaraca, Paolo je, na žalost svih ostalih, morao ovu novu svađu dovesti do kraja, i pod cijenu da ona ima i drugi kraj, te je rekao(glasno): Oče, ne vjerujete mi da radim noću?...

Octavio(glasno): Misliš uokolo „radiš" kopilad, kao i što si i Lupiti napravio kopile... Paolo se digao sa stolice i rekao(glasno): Ako ne vjerujete vlastitom djetetu da radi u to doba noći i da spašava tuđe živote i ima ruke umrljane krvlju, a Lupitino dijete je nastalo jer sam bio mrtav pijan te večeri... Paolo nije uspio dovršiti rečenicu, a Octavio je, gotovo vikajući, rekao: Ti te bajke pričaj nekome drugom da si Lupiti napravio dijete mrtav pijan, sigurno si vrlo dobro znao što radiš... Paolo(glasno): Ja ova Vaša poniženja više ne mogu trpiti, pošto ionako neću imati intime kada tu bude straža, odlazim iz ove kuće zauvijek...

Octavio(glasno): Ne brinem se ja za tebe, imat ćeš ti puno intime tamo gdje ćeš provoditi noći, a kada odeš, zaboravi da si moj sin i ne moraš se više ni vraćati, a u tvojoj sobi ništa nije tvoje, nego moje i to znači da ništa ne nosiš odavde...

Paolo je ostao miran, ali u njemu se sve slamalo jer su očeve riječi boljele više nego ikad, te je rekao(glasno): Grofe, bit će kako Vi kažete, imam li Vaše dopuštenje da uzmem samo svoju liječničku torbu i svoje jahačko odjelo iz svoje sobe?...

Octavijev glas je poprimio normalan ton, te je rekao: Imaš moje dopuštenje, idi i uzmi svoga starog konja Olafa jer meni ničemu ne služi...

Paolo je pogledao majku Carolinu koja je tužno gledala, no oblikovao je usnama rečenicu: Žao mi je, ali ne mogu ostati ovdje... Onda je pošao prema vratima blagovaonice bez ijedne riječi pozdrava za oca Octavia...

Prije nego što je izašao iz blagovaonice, još je samo pogledao Lupitu koju je htio samo zaštititi, no bojao se da je to sada nemoguće jer je ova svađa izvukla onaj drugi kraj tj. onaj deblji kraj...

Lupita ga je također na trenutak tužno pogledala jer su u njoj bile sada daleke i neostvarive želje, njegov tužni pogled joj je govorio da je odlučio o svojoj sudbini i da zauvijek odlazi odavde i da svoju krivicu za nju još jednom priznaje pred ocem...

Zalupivši blagovaonskim vratima, Paolo je otišao gore u svoju sobu, ako je još tu sobu mogao nazvati svojom, a na putu do nje, razmišljao je o Lupiti, no ništa nije mogao jer bi njena otmica značila za njega zatvor ili vješala, a to nikako nije htio jer on treba pomoći tolikim ljudima u ratu i ono zbog čega mu se srce slamalo u komadiće, ugasiti im poput svijeće dragocjene živote...

Ušao je tiho u svoju sobu, pogledao ju je onako u mraku jer mu je bila utočište svih ovih godina i iz nje će uzeti samo dvije najvažnije stvari, shvatio je da je ovo početak propasti za obitelj Martinez, znao je kada večeras ode odavde, jedini čvrsti stupovi ove obitelji će biti majka Carolina i njegova voljena sestra Amalia, u njih se najviše uzdao, kao što se uzdao i u Boga da će ugasle živote vojnika probuditi u vječnosti gdje nema patnje, ni boli, a da će onima koji će ih oplakivati, dati neku utjehu...

Dok je ulazio dublje u svoju sobu da bih uzeo svoje jahačko odjelo iz drvenog ormara, nije žalio što odlazi odavde, ni ostavlja ove skupe stvari jer je oduvijek želio otići i nestati kao bijeli dim što ostaje za konjskim kopitima, no grofov sin ne može samo tako nestati, pa se samo veselio otići odavde u vojarnu gdje ga ljudi stvarno i trebaju...

Uzevši svoje jahačko odjelo i kožne čizme, počeo je napokon polako skidati crno odjelo koje je odjenuo za večeru...

U blagovaonici:

Carolina se sada digla sa stolice i bez riječi otišla do vrata, no onda je Octavia čula kako joj govori: Draga, kamo ćeš ti usred večere?... Carolina se okrenula prema Octaviju, iako se sve u njoj slamalo, zadržala je mir i stav grofice kakva treba uvijek i biti i rekla mu je normalnim tonom: Dragi, ja idem ispratiti sina koji je meni još uvijek sin, a ako to tebi nije, meni jest...

Amalia je sada bijesno pogledala oca Octavija, te se i sama digla sa stolice i rekla: Majko, čekajte me, idem i ja s Vama ispratiti svog voljenog brata...

Carolina je pričekala da joj se kćer Amalia gracioznim koracima pridruži, te su zajedno izašle iz blagovaonice i uputile se u Paolovu sobu...

A Octavio je tada bijesno rekao: Uživajte u njemu dok još možete jer mislim da ga zadnji put vidite živog, dao Bog da se taj Paolo prijavi za vojnika i da njegova krv što prije razlila travnjacima gdje će se voditi krvave bitke za slobodu okupiranih država, pa će možda isprati ovaj nadasve uprljani ugled zbog kopileta koje je napravio Lupiti i ono treba umrijeti da bi se očistio naš ugled...

Čuvši ovo iz Octavijevih usta, Lupita se morala stojski potruditi da ne zaplače pred grofovskom obitelji jer bi to bio znak njene slabosti, njeno srce je sada kucalo za dvoje, znala je da će roditi u paklu rata, no žarko je htjela da Paolo bude s njom u tim trenutcima, ali to je bio samo sada vrlo daleki san, vjerovatno će morati strepiti za vlastiti život i za život svoje bebe jer je samo Paolu mogla vjerovati...

Martin je ostao šokiran riječima grofa Octavija koje je upravo izrekao jer je on znao da je Paolo nevin i prije što mu je Amalia to rekla, ali bio je nemoćan da išta kaže kada je Amaliji dao časnu riječ da neće nikom ništa reći, a on bi svoga sina branio od cijelog svijeta čak i ako bi bio kriv jer bi ga toliko volio...

Octavio: Slijedeći put, nadam se, da ću ga vidjeti u limenom lijesu jer mi slijedeća njegova živuća pojava ovdje neće za mene dobro završiti...

Octavio je sada pogledao Luciju koja je sve do sada imala zločesti osmijeh na licu, a zatim je pogledao i Pedra koji je samo šutio i jeo ono što je bilo na tanjuru...

Octavio: Lucia i Pedro, imate se pravo izjasniti u vezi straže jer ćete Vi jednog dana preuzeti moje i Carolinino mjesto...

Pedra je od tih Octavijeh riječi prolazila jeza jer Lucia kao grofica je jednako propast, ne samo ove države, nego ovog svijeta, no sada je čuo Luciju kako mu govori: Oče, straža je neophodna i za vremena koja dolaze, a i sada kada ne znamo što nas čeka sutra i ja se slažem s Vama što je želite odmah uvesti...

Octavio se nasmiješio i rekao: To je moja prijestoljonaslijednica... Pogledavši Octavija, Pedro je rekao(u sebi): To je Vaš mali vrag, a ne prijestoljonaslijednica... No Pedro se to nije usudio reći naglas...

U Paolovoj sobi:

Paolo se presvukao u jahačko odjelo i stavio odjelo na krevet... A prije nego li je uzeo svoju liječničku torbu koja je bila na njegovom noćnom ormariću, pokucale su majka Carolina i sestra Amalija na vrata...

Dok je kucala, Carolina je blagim tonom rekla: Sine, mi smo, ja i Amalia... Paolo: Samo uđite, nisam zaključao... Ušle su u sobu i zatvorile su za sobom, te je Carolina odmah rekla: Sine, znaš da otac nekad tako plane, a poslije mu bude žao...

Paolo joj je prišao i milovaći joj lice, rekao: Majko, poslije više ne postoji jer on mene mrzi i mrzit će me zauvijek... Carolina: Dušo, ali otac te ne mrzi... Paolo: Majko, on me mrzi i zato odlazim odavde bez ijedne svoje stvari jer ja više omaložavanje ne mogu trpiti... Carolina: No gdje ćeš?... Paolo: Idem ondje stvarno i trebaju, idem u vojarnu i tamo me neće držati pod povećalom zvanom straža jer ja hoću slobodno disati...

Amalia nije mogla govoriti jer su joj se suze slijevale niz njene nježne obraze, te su joj se tako riječi koje mu je žarko htjela reći, stajale u grlu... Samo je mutnim pogledom gledati kako jedina osoba zbog koje se zbilja i vratila i odrekla svoje slobode koju je bila stekla, sada odlazi pred njenim očima, odlazi ondje gdje se možda nikad neće vratiti kući jer tu mu je kuća, a sada odlazi u nepoznato, pomislila je, brisajući rukom svoje suze koje su nemilosrdno tekle...

Paolo je sada čvrsto zagrlio majku Carolinu koju je čvrsto zagrlio i rekao: Majko, volim Vas puno i ne zaboravite to... Carolina: I ja tebe, sine i molim te čuvaj se... Paolo ju je poljubio i rekao: Ne brinite, čuvat ću se... Carolina: Molim te, reci mi da ću te viđati... Paolo: Majko, naravno da ćete me viđati, dolazit ću Vas vidjeti kada god uzmognem...

Paolo se sada odmaknuo od majke i prišao uplakanoj Amalije, svoje je ruke stavio na njene obraze i počeo palcima brisati njenu bujicu i potiho govorio: Nemoj plakati, seko...

Carolina je bila na rubu suza jer je gledala Amaliju kako plače koju su je suze gušile, morala je napustiti ovu sobu i, iako to nije htjela, sama zaplakati... Zadnjim atomima snage, Carolina je rekla: Sine, moram se vratiti na večeru, a tebe neka Bog blagoslovi na tvom putu...

Paolo: Idite s Bogom, majko...

Shvaćajući da joj nestaje daha, Carolina je izašla iz sobe i pustila suze neka teku za sinom koji joj odlazi... Otišla je u spavaću sobu i tamo plakala u tišini i u mraku...

Koliko god ju Paolo pokušavao smiriti, Amalia je i dalje neutješno plakala i govorila mu(kroz gorke suze): Nedostajat ćeš mi, braco... Paolo: I ti ćeš meni nedostajati, seko... Amalia(kroz gorke suze): Braco, moraš li ići?... Paolo: Znaš da moram, a ti mi obećaj jednu stvar, hoćeš li?... Amalia(kroz gorke suze): Naravno, braco moj, obećati ću ti što god hoćeš...

Paolo: Čuvaj mi Lupitu i njeno dijete, a i ti se, seko, isto čuvaj, molim te... Amalia(kroz gorke suze): Naravno, obećajem ti da ću ih čuvati kao da si ti tu... Paolo je sada uzeo svoju liječničku torbu i rekao: Bilo bi lijepo da me ispratiš bez tih suza, tih bisera koji su dragocjeni u tvojima predivnim tamnesmeđim očima...

Amalia mu se nasmijala, te je brzo obrisala suze i rekla mu: Evo želja ti je ispunjena, no ono unutra ne možeš popraviti, iskreno se nadam da ću te često viđati... Paolo joj je nježno uzeo ruku i rekao: Naravno da ćeš me viđati, ne mogu ti obećati da ću često moći dolaziti, ali potrudit ću se zbog tebe i majke jer meni nitko ne može zabraniti da Vas ne viđam...

Amalia: A ja ću te čekati sa svojim posebnim zagrljajem i čekat ću sa mirisima jutra... Paolo im je otvorio vrata i izašli su držeći se čvrsto za ruke...

Brzo su sišli niz stepenice, te su se našli u predsoblje kuće gdje ih je čekao nadasve šokirani Martin koji je rekao grofu da se želi pozdraviti sa Paolom, pa je izašao u predsoblje da se smiri od grofovih groznih riječi za Paola...

Paolo je pustio Amalijinu ruku, te mu je Martin prišao i pitao: Prijatelju, mogu li te zagrliti?... Paolo: Naravno da možeš, prijatelju... Martin ga je čvrsto zagrlio, te mu je Paolo rekao(šapatom): Čuvaj Amaliju, molim te... Martin(šapatom): Prijatelju, naravno da hoću, ali i ti se, molim te, čuvaj... Paolo(šapatom): Budem, obećajem ti...

Martin ga je pustio, ali Amalia ga je zagrlila, zabila glavu u njegovo jahačko odjelo i nije ga puštala...

A vani se čula strašna grmljavina, te je sekundu kasnije, čuo pljusak koji je prestrašio Amaliju koja je u Paolovom naručju drhtala i ponovo počela plakati i govorila mu(kroz suze): Poginut ćeš, poginut, a što ću ja onda bez tebe?... Paolo joj je podigao glavu do svojih očiju i rekao: Blesavice moja mala, neću poginuti, obećavam ti to...

Suze su bile jače od nje, a Martin ju je sada povukao prema sebi i umjesto Paolo čvrsto zagrlio i nježno joj rekao: Tu sam i plači koliko god hoćeš jer imaš moje rame za plakanje, imaš me cijelog za što god hoćeš...

Paolo je otvorio ulazna vrata i na grmljavini i pljusku otišao do konjušnice...

Amaliju je smirivao miris, glas i Martinova pojava dok ju je držao u svom zagrljaju, no ona je mutnim pogledom gledala u pljusak i grmljavinu i bojala se da se njen brat Paolo više neće nikad vratiti...

A sada se trznula iz sjećanja i dok je još držala oči čvrsto zatvorenim, čula konjske rzaje ispod svoga prozora i srce joj se uzbudilo, no nije znala želi li više vidjeti Paola na svom Olafu ili Anibala na svom Zeusu...

Sada je vrlo polako otvarala oči poput slijepca koji će prvi put u životu vidjeti sve divne boje koje ga okružuju...