Amalia se ponovo pridigla na klupicu i sjela na nju, te je sada čula Lupitin glas sa druge strane vrata: Gospo, evo me, mogu li ući?... Amalia: Lupita, samo uđi...

Dok je Lupita otvarala vrata i ulazila u Amalijinu sobu, razmišljala je što da joj reći jer je svaku riječ morala staviti na vagu zato što je ono što je ovdje vidjela i čula kao nijema Rosalia u ovom trenutku mogla zaboraviti, no na koliko će dugo morati zaboraviti, nije znala, mogla se samo nadati da će svima moći reći istinu, pravu istinu koja će, znala je, povrijediti i ražalostiti mnoge, ako ne i sve...

Ona istina, da ih je sve gledala u oči i šutjela dok su je oni dozivali i plakali za njom zato što su mislili da je mrtva, znala je da nitko od njih neće lako probaviti kada im jednog dana kaže cijelu pravu istinu gdje je bila i što je radila...

Naravno, bit će spremna snositi poslijedice nakon što im kaže istinu od onih najmanjih poput progona sa vlastitog imanja ili vlastite države, skidanje raznih prilegija koje je imala u vlastitoj državi, roditeljsko odricanje, do onih najvećih poput doživotnog zatvora, giljotine, vješala na glavnog trgu gdje će svi doći gledati kako je vješaju ili odrubljuju glavu, no svejedno što god da Octavio odluči napraviti s njom nakon što napokon progovori istinu, postat će još jedna mrlja u nizu na ugledu obitelji Martinez...

Gorka istina će možda postati ona slatka jer ako bude prognana iz svoje zemlje, imat će se gdje vratiti, barem se tome nadala, no očeva presuda je, znala je, mogla biti i ona smrtna, no bila je spremna na tu presudu jer se nije nikada bojala smrti, a pogotovo sada kada se bližio rat gdje nitko nije znao što nosi dan, a što noć...

Sutrašnji dan za Amaliju nije više postojao, nego se samo utrkivala sa vremenom za koje nije znala kada će stati i početi ono vrijeme rata gdje će biti sasvim nemoćna zaustaviti neizbježno, a to je da joj u dva limena lijesa ne donesu dva njena najvažnija muškarca u životu, no ona je bila neustrašiva i imala je lavlje srce koje je kucalo u njoj i bilo se u stanju boriti do zadnje kapi krvi...

Sada je ponovo pomislila na krvavi rat gdje nitko, ama baš nitko neće biti siguran u tom ratu, bilo da su to djeca, žene ili muškarci, bili bogati ili siromašni, u ratu će biti svi jednaki i djeliti će poslijednje korice kruha...

Amalia se trgnula iz tih misli kada je pored sebe čula Lupitu kako joj je govorila: Gospo, kada mi je Helena rekla da ste živi i dođem u Vašu sobu jer da me trebate, ja nisam mogla vjerovati da ste živi jer smo svi bili neutješni za Vama... Amalia se nasmijala, te joj je rekla: Lupita, ni sama ne mogu vjerovati da ste svi vi živi, no čim sam se sjetila svega prije tjedan dana u samostanu, ja sam se morala vratiti jer mi je dužnost

zavladati Panamom kao jedina živuća naslijednica...

Amalia je ove zadnje riječi izgovorila sa velikom knedlom u grlu jer joj je riječ „zavladati" značila doživotni zatvor, a ovoga trenutka je odlučila pratiti Lupitin govor, pa joj reći hrpu laži koje će ponavljati iz dana u dan dok ne odluči da je vrijeme za istinu, a dotada će Anibala i njegovo imanje nositi u mislima jer tu nitko ne može ući, a ako bude sreće, možda ga i vidi, makar se tome više nije nadala...

Lupita: Gospo, gosp...knez Pedro je rekao da ste Vi izgorili u požaru kojeg je zahvatio štalu... Amalia: Lupita, pa vidiš da nisam izgorila u tom požaru, zapravo sam pobjegla prije požara, no nisam znala gdje sam, pa sam se popela na planinu da vidim gdje mi je dom, ali pala sam niz stijenu i izgubila sam svijest, a slijedećeg čega se sjećam jest da se budim u krevetu uz časnu sestru... Lupita: Ali kako, ja još ne vjerujem svojim očima, no u samostanu ste bili ovih godinu i tri mjeseca?...

Lupita je kao i uvijek bila luckasta, no oduvijek je znala gdje joj je mjesto u kući, a to što se još kao djevojčica zaljubila u Paola, to je bio njen slatki grijeh za koji je Amalia znala, a znao je i to sam Paolo jer njeni zaljubljeni pogledi prema njemu su tada govorili više od tisuću riječi, no očito Octavio, Lucija i Carolina to nisu primjećivali...

Sada 32-godišnja Lupita je imala potpuno ravnu crnu kosu koja joj je padala preko ramena, ovog jutra se odlučila za maslinastu zelenu odoru koja joj je već bila uska oko struka, pa joj je već naglašavala malo zaobljeni trudnički trbuščić, a na nogama je imala platnene smeđe cipele...

Lupita joj se naklonila glavom, te je rekla: Gospo, oprostite, previše pitam, petljam se gdje mi nije mjesto, a nisam Vas pitala zašto ste me zapravo zvali?... Amalia: Lupita, nema veze, no sada kada sam ponovo tu, hoćeš li mi ponovo biti vjerna sluškinja?...

Lupita je spustila pogled na svoj trudnički trbuščić, te joj pokaže na trbuh i kaže: Ali gospo, grof tj. Vaš otac mi je zabranio da radim u kući, a i Loreno će poludjeti i to ponovo...

Amalia je spustila pogled na Lupitin trudnički trbuščić kojeg prije mjesec dana nije imala, te joj je rekla: Moj otac je pristao da ponovo radiš za mene pod uvjetom da što manje srećeš Paola, nego u kojem si mjesecu?...

Lupita: Ne znam zašto me to pitate kada mislim da znate istinu, jesam li u pravu?... Amalia je sada digla lijevu obrvu, te ju pitala: Lupita, znam li je?...

Lupita je spustila desnu ruku na trbuh i vidjevši da Amalia zapravo nema pojma o čemu ona priča, te je rekla: Gospo, oprostite nisam znala da Vi još ne znate tj. da Vam Paolo još nije rekao sve... Amalia: Lupita, ja sam sada bila u blagovaonici sa obitelji i Paolo je rekao da te silovao pod prevelikim utjecajem alkohola i da ti je napravio dijete, a da će mi svoju verziju događaja reći nasamo, zanima me što mi to Paolo treba reći?...

Lupita: Gospo, samo nam Vi možete pomoći, recite mi da Vam mogu vjerovati jer je ovo tajna između mene i Vašeg brata... Amalia: Lupita, naravno da mi i ti i on možete vjerovati, reci što ti je na srcu?...

Lupita je cijelo vrijeme stajala ispred nje i gledala je u oči, te je rekla: Nema mi druge, moram Vam vjerovati na riječ, znači Vaš brat Paolo je jedan od najboljih muškaraca koje sam ikada upoznala, on je kavalirski priznao da je kriv za ovo dijete, ali molim Vas vjerujte mi, nije kriv, nije me on mene silovao, ja sam tako reći njega silovala jer sam htjela podsjetnik na njega kada ode u rat i pogine tamo, kunem se ovim djetetom da je tako bilo...

Amalia ju je netreptajući gledala i pretvarala se da ju je to malo šokiralo što joj je rekla, no ubrzo joj je rekla: Moram priznati, ovo me malo šokiralo, no i on i ja vrlo dobro znamo da si još kao djevojka zaljubljena u njega, no zašto si mi ovo rekla, što hoćeš od mene?... Lupita: Gospo, ovo što nosim je Vaš nećak ili Vaša nećakinja koje se neće roditi živo, ako mi ne pomognete, poslao mi Vas je sam Bog... Amalia: Dobro, slušam što hoćeš od mene?...

Lupita: Loreno me strašno nadzire, ne mogu disati bez njega, a ta primalja koju mi je našao, Pepita je užasno gruba, a kada me je pregledavala prošli tjedan, prokrvarila sam...

Amalia je na trenutak srce stalo kada je čula Lupitu da je prokrvarila, te je brzo pitala: Lupita, je li dijete dobro?, pitam zbog krvarenja... Lupita: Ne brinite se, dobro je, jako je na mene i Vašeg brata...

Amalia je ispustila neprimjetni uzdah olakšanja jer bih njena žrtva povratka u stari život bila uzaludna da je Lupita doživjela spontani pobačaj, te je onda rekla: Hvala Bogu, samo nastavi govoriti, slušam te...

Lupita: Loreno je zbilja pretjerao sa glasinom o Paolovom silovanju...

Amalia se ponovo pravila glupa, te joj je rekla: Lupita, što se događa?, kakve glasine?, moram znati sve detalje da bih ti tj. tebi i njemu pomogla... Lupita: Gospo, evo već Vam govorim Paolo je mislio da će te glasine koje će se proširiti trajati maksimalno nekoliko dana do neke nove teme tj. nekog novog trača, no evo treći mjesec glasine se ne stišavaju, meni se čini da je sve gore i gore, a Paolo je sada osuđen sjediti u kući jer nema posla za silovatelja...

Kada je ovo ponovo čula iz Lupitinih ustiju, Amalia je pomislila da su se svi troje malo previše zaigrali, a nitko nije stvarno mislio na to dijete koje će se roditi za nekoliko mjeseci...

Pokušala je zamisliti što im je tada svima bilo u glavama, ali nije mogla stvarno pročitati što im je bilo u tim ludim glavama, samo se zapitala hoće li se to ikad više na staro ili to što se slomilo kao staklo u tisuću komadića ne može nikada više biti isto?...

Lupita: Gospo, preklinjem Vas, Paolo ne smije poginuti u ratu jer prvo mora uzeti ovo dijete u naručje i to prvi, čak i prije mene...

Amalia je u Lupiti sada vidjela očajnu ženu kojoj je kao da joj je upravo došao zapovijednik vojske i rekao joj da joj je muž poginuo u ratu i da samo čeka da što zapovijednik vojske što prije, da ona može pustiti da joj poteku bujica suza koje je imala u očima i u srcu...

Amalia je shvatila što hoće reći s tim da Paolo prvi primi dijete, te joj je rekla: Lupita, Paolo će otići u taj rat, samo preko mene mrtve, kanim razgovarati s njim o tome poslije jahanja i odgovoriti ga od te sulude ideje, a ja se ne mogu boriti protiv Lorena, niti hoću, on ti je dečko i kako god da bilo, priznao je to dijete kao svoje...

Iako je smatrala da je Loreno žrtveni jarac od Pedra i Lucije koji je obavio dio vrlo prljavog posla na njenom i Martinovom vjenčanju, Amalia je smatrala da se u ovo ne smije i ne može petljati, iako se radilo o njenom nećaku ili nećakinji, pomislila je da će u Lorenu možda probuditi vuka u janjećoj koži, a to nikako nije željela jer joj je bilo dovoljno što mora paziti na Luciju i Pedra na svaki njihov pokret i korak...

Lupita: Ali gospo, ako Paolo ne bude sa mnom dok budem rađala, ja i dijete nećemo preživjeti porod...

Amalia se digla sa klupice na kojoj je cijelo vrijeme sjedila, te joj je rekla: Lupita, žene rađaju otkako je svijeta i vijeka, čak se i same odvaže poroditi bez ičije pomoći, a tebi bi moglo biti ugodnije roditi uz tu primalju nego uz Paola...

Lupita: Gospo, ali s njim bi se osjećala tako sigurnim, a u Pepitu nemam povjerenja, da rađam i u štali kao Djevica Marija kada je rađala Isusa i da je on uz mene osjećala bi se najsigurnije jer imam beskrajno povjerenje u njega...

Sada je to kristilno jasno Amalia mogla vidjela da ispred sebe ima dugogodišnju zaljubljenu ženu u njenog brata Paola, te ju pitala: Lupita, zašto nisi nikad pokušala osvojiti moga brata?... Lupita: Gospo, ja Vašeg brata nisam dostojna, ja sam kćer, znate i sami, jedne čileanske pralje koja me prodala u bijelo roblje sa petnaest godina za nekoliko pessosa, a Vaš brat je odrastao u medu i mlijeku, shvaćate li?, nisam ja za njega, mi smo kao nebo i zemlja, dva svijeta koja se nikada neće susresti...

Amalia je znala koliko se Lupita zapravo vara u vezi samog Paola, no možda je to ona i znala, ali odbija svaku vezu s njim jer se nastojala zaštiti od bilo kakve boli koju bi joj eventualno Paolo nanio i zato se držala po strani i voljela Paola izdaleka...

No Amalia i Paolo su htjeli više od ovoga nadasve ispraznog života s kojim se samo mogla zadovoljiti Lucija, a njih dvoje su težili za nečim većim poput slobode i mijenjanja svijeta nabolje...

Amalia: Ali Lupita, voliš li ga?... Lupita: Gospo, volim ga svim srcem, no on mi je nedostižan, a odavno sam morala shvatiti da se od ljubavi ne živi, meni je suđen život da ga služim i promatram ga izdaleka, a njemu je suđen da bude grofov sin...

Amalia je duboko i teško udahnula jer je znala da to što Lupita govori istinu, svakome kada se rodi, sudbina je već bila zapisana u zvijezdama, u svojim starim dobrim prijateljima, knjigama je čitala kako život priča priče, no zapravo to nije bilo tako jer su naši životi ispisani u svemiru i zapečani i prije nego smo se rođeni kao koverta sa važnim pismom koje putuje na adresu zvanoj život, no imalo je i drugu adresu koja nije bila napisana i u samo jednom trenutku stići će adresu smrti, no nitko nije znao gdje je ta druga adresa i kada će se to važno pismo zaustaviti na njoj, a to je značilo da život nije kao šahovske ploče i njegovih figura, iako je ta misaona igra imala svoja pravila kao i sve u životu, ipak si mogao utjecati na tijek igre, no Amalia se sada osjećala šahirano, više nije vidjela svoj izlaz, bila je zauvijek matirana...

Pomislila je da joj je suđeno da zavlada uz Luciju i Paola koji će, nadala se, ostati tu i pomoći joj da Lucija ne napravi neku glupost kao grofica jer je otac uspjevao da Panamu održi na stabilnim nogama 36 godina dosadašnje vladavine...

Kada roditelji umru, pomislila je, Lucia će biti ta koja će preuzeti nimalo laku titulu očeve prijestolonasljednice i, iskreno se nadala, da će biti dotada dovoljno zrela da preuzme tu titulu tj. tu odgovornost jer je otac sjajno vodio Panamu...

A ona i Paolo će, kada se jednom ožene za svoje odabranike svojih srca, dobiti titule vojvotkinje i baruna od Paname i te titule će mnogo toga donijeti, što odgovornosti, što privilegija...

Iako Amalia svoj uzdah nije ni pokušavala sakriti, Lupita ju je upitala: Gospo, jeste li dobro?... Amalia je klimnula i rekla: Lupita, želim se presvući za jahanje Anaballe... Lupita: Gospo, sada ću Vas presvući...

Lupita joj je polako skinula bisernu ogrlicu koju je cijelu vrijeme nosila na vratu i stavila je u dotada praznu smeđu kutiju na komodi, te kutiju oprezno poklopila, te je Amalia pitala: Lupita, što osjećaš prema Lorenu?...

Lupita je Amaliji počela povlačiti patentni zatvarač koji joj bio iza leđa duž žute krinoline, te joj je rekla: Kada ga je prvi put Vojvoda doveo sa sobom na imanje, ostala sam bez daha od muževnosti i zaljubila sam se u tu njegovu muževnost, no nije neki ljepotan sa svojih 29 godina, ali može se reći da je pametan, no moja se jedina ljubav tek treba roditi...

Amalia se jedva sudržavala da se ne nasmije na ovo Lupitino da je Loreno pametan, a on nije mogao biti gluplji nego što je, no da nije neki ljepotan, tu se mogla složiti s njom, ali nije htjela ništa komentirati...

Amalia: Lupita, zaključak je da ti svim srcem voliš moga brata, rodit ćeš mu dijete, ali zaljubljena si i udati ćeš se za Lorena, jesam li upravo?... Lupita: Da, dobro ste zaključili jer neke ljubavi su nemoguće, ali osjećam da volim i Lorena kao i Paola i čim budemo mogli, vjenčat ćemo se jer se jako volimo...

Lupita joj je napokon skinula krinolinu, te ju je položila na Amalijin krevet, te je prešla na njene dugačke žute svilene rukavice, te joj je rekla: Gospo, Vaš brat neće odustati od idenja u rat ni radi Vas, rekao mi je da ako želimo mijenjati ovaj svijet nabolje, moramo proći kroz vrata i učiniti neku promijenu jer se promijene ne događaju samo tako... Amalia: Da, to je istina, ali u rat će Martin i on samo preko mene mrtve... Lupita: Ali Vaš brat je tvrdoglav i hoće ići u rat, teško ćete ga slomiti... Amalia: Ne brini se, samo ti to prepusti meni...

No u ove svoje zadnje riječi se nije uvjerila ni sebe, a znala je, ni samu Lupitu jer je znala kada Paolo nešto naumi, od toga ne odustaje, bio je tvrdoglav kao magarac, no bila je to i ona, pa mu to nije mogla zamjeriti...

Ali rat je rat, odlučila ga je odgovoriti od te proklete ideje da život stavi na raspolaganje domovini, neće učiniti to, makar ona morala povući drastične mjere...

Lupita je sada i rukavice stavila pored žute krinoline na krevetu, te je kleknula na svoja koljena i počela joj odvezivati čizme na vezanje, te ju je pitala: Ok, ali čula sam, dok Vas nije bilo tu, da grof misli da Vaš brat voli muškarce, je li to istina?...

Amalia je ostala potpuno zbunjena, te je pitala: Lupita, molim te, reci mi točno kada je to grof rekao i što je Paolo na to rekao?... Lupita: Otprilike se to dogodilo prije četiri mjeseca i Paolo mu je da nije to, no čak da i jest, sin mu je i to ne bih trebao biti grijeh... Amalia: Lupita draga, Paolo ne voli muškarce, to što nema curu ili ženu u ovim godinama, samo je dokaz koliko voli svoj posao i maksimalno mu je posvećen... Lupita: Ali zašto nema ženu ili barem curu?... Amalia: Lupita, ajde reci mi hipoteksi kako bi se ti osjećala da je Paolo tvoj muž i da usred noći on odjednom mora otići na neku intervenciju i da ga nema, recimo, sedam dana?... Lupita: Bila bi ponosna na njega što spašava tuđe živote...

Amalia: Hm...da, možda jednom ili dvaputa bih i bila ponosna, no recimo, čim dođe, mora ponovo na intervenciju i tako cijelo vrijeme, kako bi se tada osjećala?... Lupita: Gospo, shvaćam što mi hoćete reći, jako bih patila za njim jer ga ne bih nikad vidjela... Amalia: Tako je, ali to je posao doktora kojeg Paolo voli...

No, Amalia uopće nije bila sigurna da Paolo nije homoseksualac, nikada ga u životu nije vidjela sa curom, ali ovo što je Lupiti rekla da je Paolo dušom i tijelom bio posvećen svojim poslom i da svaka cura uz taj njegov posao jako patila, bila je istina...

Međutim, Amalia je znala da ako prizna ocu da je homoseksualac, otac će ga se trenutačno odreći i poslati na lomaču jer mu je duša bila grešna i otrovana, a ona mu tada neće moći pomoći...

Lupita joj je napokon skinula i njene čizme sa nogu i stavila ih na klupicu, te se vrlo oprezno dizala iz klečećeg položaja...

Lupita se vrlo polako digla na noge, držeći rukom svoj trudnički trbuh sa donje strane, a Amalia se jedva sudržavala da joj ne pomogne i da se sama ne presvuče jer je morala glumiti gospođicu...

Lupita je sada došla do njenog ormara i, otvorivši ga, pitala ju je: Gospo, koje jahačko odjelo želite odjenuti?... Amalia: Lupita, crno i crne kožne čizme...

Amalia je stajala u potpunosti u pamučnom donjem rublju, a sada je Lupita donijela njeno jahačko odjelo i crne čizme, te joj je Amalia rekla: Ti mi samo obuci hlače i odjelo, a ja ću si obuti čizme da se ti ne naprežeš, može?... Lupita: Gospo, ali meni stvarno još uvijek nije problem...

Lupita joj je držala jahačke hlače, dok joj je Amalia govorila: Lupita, ti si prošli tjedan krvarila, a to je veliki upozorenje da možeš izgubiti dijete tj. moga nećaka ili nećakinju, pa ti savjetujem da se čuvaš što više možeš...

Lupita je sada navukla Amaliji njene jahačke hlače i rekla: Gospo, hvala Vam, ali ja moram raditi, makar izgubila ovo dijete koje nosim pod srcem jer ako me grof otpusti zbog nerada, ostajem bez krova nad glavom i bez hrane, a da se Vojvoda brine za još dvoja usta, to mu ne bih dopustila, prije bih se bacila pod vlak nego da me netko drugi uzdržava...

Amalia je primjetila da joj je glas poletan dok govori o svom i Paolovom nerođenom djetetu, a ona se samo mogla nadati da će i ona imati takav glas dok će govoriti o vlastitom djetetu kada će ga nositi ispod svog srca...

Amalia: Ja nisam nikada bila, niti ću ikad biti poput oca, pa zato me molim te slušaj i čuvaj se što više jer sam ti ja gospodarica, ok?... Lupita: Gospo, najljepša vam hvala i čuvat ću se...

Lupita je sada Amaliji pridržala jahački kostim, te joj je govorila: Nego gospo, srela sam Vojvodu kada sam išla k Vama, baš je izlazio iz kuće i išao se i on presvući za jahanje, bio je sav ozaren, a ne kao u ovih godinu i nešto svi su bili tužni, među svima vladala je tuga za Vama...

Amalia je znala da ju Lucia nije nimalo žalila, no je li ju Pedro žalio i je li mu se ikada probudila grižnja savjest zbog toga što joj je učinio, no to nije mogla znati...

Zapitala se vidi li on tko je zapravo Lucija ili ima ružičaste naočale koje nikako da mu padnu sa očiju?...

Amalia: Lupita, vjerujem da su svi bili tužni radi mene, no reci mi zna li Martin istinu o Paolu i tebi?... Lupita: Gospo, zbilja ne znam zna li Vojvoda istinu... Amalia: Oprosti, i ja pitam gluposti, moj otac te udaljio od svih događanja koja se događaju u kući, pa kako bih i znala zna li Martin istinu?... Lupita: Gospo, tako je...

Lupita joj je odjenula jahački kostim, te se Amalia okrenula prema njoj, te joj je Lupita počela kopčati gumbe na kostimu, no Amalia je rekla: Lupita, mogu sama dovršiti, idi ti u kućicu za sluge...

Lupita ju je pustila, te se glavom naklonila i rekla: Još jednom mi je drago što ste vratili živi i zdravi... Amalia se nasmiješila i rekla: I meni je drago što sam se svega sjetila...

Lupita je otvorila vrata i za sobom ih zatvorila, a Amalia je stala pred zidno okruglo ogledalo iznad komode, te si počela kopčati gumbe na svom kostimu, no i govorila si je: Dobrodošla natrag, gospođice Amalijo Martinez...

No ta rečenica ju nije nikako veselila, naprotiv ta rečenica ju je dovodila na rub suza, no odlučila je da neće plakati...

Sada je Amalia zakopčala i poslijednji gumb na rukavima, te je sjela na klupicu da si obuče čizme, navukla ih je brzo i povukla patentne zatvarače i digla se sa klupice, te je rekla: Idem sada svojoj bijeloj ljepotici...

Kao pravo dama, polako je izašla iz sobe, te je zatvorila vrata za sobom, te je pošla dugačkim hodnikom čiji su zidovi bili ukrašeni sa mnoštvom crno-bijelih fotografija...

Dok je polagano hodala, Amalia je sada gledala sve te crno-bijele fotografije na kojima se nalazila i ona, no kraj jedne fotografije je ipak morala stati i bolje ju pogledati...

Na uokvirenoj crno-bijeloj fotografiji na desnom zidu nalazila su se ona i Martin kako se smiješe ispred kuće...

Na toj fotografiji se vide osmijesi, ali ne i njihove tadašnje osjećaje, no Amalija je sada znala da osmijesi nekad skrivaju veliku tugu...

Amalia se dobro sjećala tog dana, to je bio dan kada je dovela Martina na upoznavanje sa roditeljima, dodirnula rukom fotografiju, te je zatvorila oči i prisjetila se toga dana...

Prije dvije godine i šest mjeseci:

Amalia je toliko bila uzbuđena zbog upoznavanja Martina sa roditeljima, da nije prestati vrištala cijelo jutro, a za tu prigodu izabrala je svjetlozelenu krinolinu, te ju je Lucia sada dok su doručkovale otrovno pogledala i rekla(bijesno): Travnata, upoznajemo velikog novog grofa, zar ne?...

Amalijine oči su se toliko sjajile srećom, te joj je rekla: Ma što ti danas rekla, nećeš mi pokvariti sreću današnjeg događaja jer ako si ti sama, ne moram i ja biti, i ako te baš zanima, to mi je tek dečko, još ne razmišljam o nikakvoj udaji... Lucia: Možda jesam još sama, no to bi se moglo uskoro promijeniti jer sutra idem na sajam konja, pa mi tamo netko priđe... Amalia: Sretno ti na sajmu... Lucia: Hvala...

Lucia je izabrala krinolinu boje breskve, ali ta krinolina je ubrzo poprimila boju njene ljubomore, a grof i grofica su se još presvlačili, kao i sam Paolo...

Elena i Lupita su poslužile svoje gospodarice sa bijelim vinom i kruhom na maslacem, te su se obje vratile na mjesto...

Sada je ušao Paolo i odmah sa leđa čvrsto zagrlio Amaliju, te je rekao: Seko moja, kako si zgodna u ovoj svjetlozelenoj krinolini, kada dolazi taj tvoj koji će te mi preoteti za koju godinu?... Lucia(umiljato): A ti Paolo, vidim, nemaš drugu sestru osim Amalije?...

Gotovo službeno i bez puno riječi, Paolo je pozdravio Luciju sa riječima: Bok seko... Lucia: Bok brate...

Paolo je i dalje držao u zagrljaju Amaliju i s njom nastavio razgovor: Onda kada stiže taj otmičar moje sestre?... Amalia se nasmijala tim Paolovim riječima i rekla mu: „Otmičar" stiže u podne i pusti me da jedem u miru, braco... Paolo ju je pustio i otišao sjesti na svoje mjesto preko puta stola, te joj je rekao: Jesi li mu rekla da imaš opasnog brata koji će te braniti od njega?...

Amalia se nasmijala jer je znala da Paolo nije opasan za ni za koga, te mu je rekla: Paolo, daj molim te, ne nasmijavaj me, ti ne možeš biti opasan sve kada bi i to htio, ali rekla sam mu da imam brata koji me mazi i pazi, nego gdje su roditelji?...

Sada je Amalia podigla pogled sa tanjura da vidi Paola i bio je kao i uvijek sav dotjeran, a za upoznavanje sa budućim šogorom je izabrao crno odijelo sa zlatnim gumbima na vezanje...

Paolo je počeo odgovorati, ali Helena je otvorila vrata i u blagovaonicu su ušli grof i grofica...

Octavio je bio standarno u svom novom crnom odijelu, a Carolina je izabrala krinolinu boje narandže i rekla: Želimo Vam dobro jutro...

U podne su svi izašli iz kuće, bila je to jedna od najhladnijih zima u Amalijinom dotadašnjem životu, bio je mraz po drvećima i na livadi...

Carolina se zagrnula smeđim toplim kaputom i ruke stavila u vuneni grijač, Octavio i Paolo su odjenuli odijela sa postavom, pa njima nije bilo tako hladno, no i Lucia je odjenula svoj žuti topli kaput, a Amalia je uzela svoje zelene vunene rukavice koje je upravo stavljala na ruke, a i zagrnula se sa zelenim toplim kaputom...

Seljačka kočija koja je ulazila na imanje gdje se otraga vidio veliki fotoaparat, Octavio je tada rekao: Naručio sam fotografa da ovjekovječi ovaj trenutak, ako nemaš ništa protiv, kćeri?...

Amalia je bila presretna što se Octavio toga sjetio, te je rekla: Oče, zapravo sam presretna što ste se toga sjetili, hvala Vam puno...

Dok je fotograf iskrcavao fotoaparat iz seljačke kočije, Amalia je pogledala iza kočija i vidjela Martina kako ide i nosi pune ruke, što buketima, što bocama vina, pa se nasmijala...

Martin je došao do njih svih, te je prvo Amaliji predao buket sa crvenim ružama, te je rekao: Ovo je, draga moja za tebe...

Amalia je primila buket, pomirisila ih je i zarumenila se, te rekla: Hvala ti Martine...

Martin je prišao Luciji, te je primio drugi buket sa ružičastim ružama i rekao: Ovo je za Vas, mlada damo...

Lucia je primila svoj buket, te mu se naklonila glavom i rekla: Gospodine, vrlo ste ljubazni, hvala Vam...

Martin je sada prišao Carolini, naklonio se glavom, te je primio njen zadnji buket sa narandžastim ružama i rekao: Grofice, ovo je za Vas...

Carolina je izvukla ruku iz vunenog grijača, nasmiješila se i primila buket, te mu je rekla: Gospodine, stvarno niste trebali, no najljepše Vam hvala, veliki ste kavalir...

Martin: Grofice, to je mali znak pažnje za Vas i Vaše kćeri, a za grofa i Vašeg sina Paola imam vina koje sam pomno izabrao iz svoje vinoteke...

Martin im je dao drvene kutije sa vinima i napravio nekoliko koraka unatrag, pogledavši u grofa, približio je svoje noge jednu do druge, stavio je lijevu ruku na leđa, a desnu ruku na slijepočnicu, te je rekao: U stav, mirno...

Martin je blistao u bijelom od glave do pete, te je sada rekao: Grofe, Vama i Vašoj obitelji na usluzi stoji Martin Luque, Vojvoda od San Pedra...

Octavio je odmjerao cijelo vrijeme Martina, te je rekao: Vojvodo, hvala Vam na ovim darovima...

Lucia je sada promrljala(više za sebe): Tipično ulizivanje... Paolo koji je stajao pored Lucije, pitao ju je(šapatom): Lucia, što si rekla?... Lucia: Ništa, ništa...

Martin je sada došao do Amalije koja je sjala pored njega, te mu je ona rekla: Otac je pozvao fotografa da ovjekovječimo ovaj trenutak, hoćemo li se fotografirati?...

Martin je oduševljeno rekao: Naravno da ćemo se fotografirati, sjajna ideja... Octavio: Mi idemo unutra dok se nismo pretvorili u sante leda, a Vas dvoje kada se poslikate ovdje, uđite u kuću i unutra ćemo se fotografirati...

Fotograf je samo klimnuo, a Amalia je skinula rukavice i kaput, te je sve to Carolini predala, a ona joj je rekla: Dušo, nemojte dugo ostati vani, hladno je, prehladit će se... Amalia: Majko, nećemo, evo nas brzo unutra...

Carolina, Lucia, Paolo i Octavio su ušli u kuću, a fotograf je rekao: Vas dvoje, jeste li spremni?...

Amalia i Martin su se samo pogledali i klimnuli jednom drugom, te ga je ona zagrlila sa leđa i nasmiješila se, a i on se nasmiješio...

Čuli su fotografa kako im kaže: Ostanite tako, savršena poza i ptičica... Fotoaparat je tada bljesnuo...

A sada je Amalia otvorila oči jer je taj bljesak još jednom vidjela u sjećanju, bio je jak, no ona je i dalje je desnu ruku držala na toj fotografiji, gledajući ponovo u fotografiju, počela se pitati gdje je nestala sva ljubav koju je osjećala prema Martinu na ovoj fotografiji ili je bila samo slatka iluzija, to još nije dokučila...

Nemoguće je vratiti vrijeme i početi ondje gdje je stala, pomislila je, za to bih joj stvarno trebala amnezija, no Bog zna da nije željela zaboraviti ono predivno imanje u Trinidadu i predivnog čovjeka po imenu Anibal kojeg možda neće nikada više vidjeti, no znat će da je tu i da je čuva poput anđela čuvara...

Dok je odlazila od fotografije i išla prema stepenicama, zapitala se zar nakon svega ostaju samo uspomene i fotografije, no nije joj imao tko odgovoriti...