Prije nego što je to izgovorila, Amalia je duboko udahnula, te mu je rekla: Zato što će ona i Pedro nakon samog vjenčanja dobiti titule kneginje i kneza, pa se onda iskreno nadam da će mene pustiti na miru da živim i umrem u miru pod okriljem svog i Martinovog imanja, htjela bi napokon biti sretna sa svojim Martinom...

Kada je Amalia govorila o svom Martinu, Anibal je osjećao kako mu se srce mrvi poput keksa koji bih se u ruci nakon laganog stiska i pretvara u čisti prah od kojeg je bio načinjen...

Anibalu se učinilo da u zadnja dva mjeseca, a pogotovo u proteklih mjesec dana gradi nešto s Amalijom što bi se moglo jednog dana prerasti u nešto poput veze sa ljubavi njegovog života koju je sada gledao u te njene tamnosmeđe oči u kojima se mogao vrlo lako izgubiti, ali očito se zavaravao cijelo vrijeme jer ona voli Martina i voljet će ga do kraja života...

Prije mjesec dana je počeo gajiti očito lažnu iluziju u svom srcu da bi Amalia mogla jednog dana zavoljeti takvog kakav jest i biti sretna s njim, daleko od svega onoga što je ikad poznavala, ali to je očito bila velika ljubav koju je osjećao prema njoj i samo on nju volio, no znao je da će morat zauvijek zaboraviti tu slatku iluziju, no odlučio je da će tu veliku ljubav zadržati za sebe jer je srce odlučilo da će biti ona ta za kojom će iskrvariti...

Anibal ju je sada pogledao u oči, ponovo nakašljavši se, rekao joj je: Amelia, Lucia će onda biti zakonita prijestoljonaslijednica i samim time buduća grofica Paname, a onda kada dođe na vlast, uništiti će sve što je tvoj otac stvorio, zar to želiš?... Amalia: Gospodaru, Lucia neće uništiti Panamu, nego će to prije učiniti sam rat umjesto nje jer rat gdje god da se pojavi razori sve što su ljudi stvorili i tamo neće biti sreće ni za slijedećih tisuću godinu, a ustvari, neka Lucia radi što god hoće kada jednom dođe na vlast, mene nije zanimala nikakva titula ni tada, a ni sada me pogotovo ne zanima...

Anibal: Amelia, ali ti možeš promjeniti svijet kada jednom zavladaš Panamom... Amalia mu je odmahnivala glavom jer je znala da to nije tako, te je rekla: Gospodaru, nije to tako kako Vi mislite, riječ vladati je samo riječ... Anibal: Nego?, objasni mi...

Amalia je sada zatvorila oči, te mu je rekla: Ja skoro cijeli svoj život gledam svoga oca kako samo potpisuje razne dokumente, već 20 godina sjedi u kući, nikuda ne ide i potpisuje samo te dokumente, vladati ne znači ono što Vi mislite tj. donijeti promijene u svijetu ili donijeti mirovni sporazum između dvije zemlje koje se spremaju na rat, nego vladati znači živjeti po nekim tuđim pravilima i zakonima koji su već doneseni prije nekoliko tisuća godina, a neka mi Bog oprosti, ali ja to ne želim...

Amalia je poslijednje riječi izrekla sa toliko velikom tugom u glasu, otvorivši oči, nastavila je normalnim tonom u glasu govoriti: Samo želim biti sretna uz svog Martina, a ako će Luciji usrećiti titula kneginja i samim time dokument da će ona postati jednom buduća grofica, neka tako i bude, ne želim se više boriti, ni svađati s njom za ono što nikada nisam željela postati, samo želim zakopati ratnu sjekiru koju imamo od najranijeg djetinstva...

Anibal je sjedio na krevetu okružen jastucima, ponovo se nakašljao i rekao: A što Martin kaže na sve to?..

Amalia je slegla ramenima i rekla: Ne znam što kaže, ali on je bio običan dječak prije svega što mu se dogodilo u najranijem djetinstvu, pa mu neće smetati, uostalom on ima svoju titulu vojvode od San Pedra, a kada se vjenčanjamo, od moga oca ćemo dobiti titulu vojvotkinje i vojvode od Paname, a ja ću automaksi postati i vojvotkinja od San Pedra...

Anibalova soba je bila osvjetljena jer su kroz razmaknuta dva plava zastora probijale zrake blistavog sunca koje su i okupale Anibalovo i Amalijino lice...

Anibal je pokazao na stolicu pored svoje lijeve strane, te je rekao: Amelia, sjedi, molim te, na stolicu i reci mi zašto si tako brzo donijela odluku o povratku?...

Amalia ga je odmah poslušala i sjela na stolicu na koju ju je Anibal pokazao da sjedne, te mu je rekla: Zato što sam shvatila što je moja sudbina, ne mogu se boriti protiv nje, sudbina mi je pomoći bratu da budem sretan kako u poslovnom, tako i u privatnom životu, a planiram se čim to roditelji odobre, udati za svog Martina i otići živjeti na njegovo imanje gdje ću naći mir kao što sam ga ovdje našla...

Anibal je htio barem jednom da njega tako nazove kako sada ponovo zove Martina, no bio je svjestan da se oni vole od prvog dana kada su se upoznali i da oni imaju puno toga zajedničkog i da je samo on tu jedini višak koji se bezuvjetno i bezglavo zaljubio u Amaliju...

Anibal: Amalia, koji ti je plan kada se vratiš?... Amalia: Gospodaru, još nemam nikakvog plana, jedino što znam da ću se truditi Lupitu što više držati pored sebe da ju Paolo može vidjeti bar izdaleka jer je u njenoj utrobi njegovo dijete i to je jedino bitno...

Anibal je pomislio da razmišlja dobro, no želio je znati hoće li im reći gdje je bila i što je radila sve ovo vrijeme, te je pitao: A hoćeš li im reći za sve ovo?...

Amalia je dobro znala na što točno Anibal misli, te mu je rekla: Dok ne procijenim da je pravi trenutak za reći im cijelu i pravo istinu, ne, neću im reći za ništa od ovog... Anibala je zanimalo što će im zapravo reći, te ju je pitao: A što ćeš im onda reći?...

Amalia: Nemam pojma, još nisam razmišljala o tome što ću im reći kada se vratim, no smislit ću... Anibal: Amelia, razmisli, pa mi reci ako ti treba donijeti neki nalaz ili nešto slično iz grada Tunapuna jer ću sigurno otići tamo da vidim što je od njega kada se oporavim za koji dan... Amalia: Gospodaru, stvarno ste ljubazni, naravno, reći ću vam što sam im odlučila reći im, i da ako Vas mogu, zamoliti još nekoliko stvari?...

Anibal se ponovo nakašljao i rekao: Amelia, naravno, samo reci... Amalia: Mislim da za moj odlazak ne trebaju znati ni cure ni dečki, ne znam slažete li se?... Anibal: Amelia, hoćeš mi reći da tražiš od mene potpunu diskreciju?... Amalia je samo klimnula, te je Anibal rekao: Amelia, naravno, diskrecija je zagarantirana kod mene, no ne znam kako ćeš samo nestati bez pozdrava sa curama i dečkima?...

Kada je čula Anibala kako kaže da joj je diskrecija kod njega zagarantirana, Amalia ga je htjela zagrliti od silne sreće, no taj poriv je morala obuzdati u sebi jer to bih bilo neprimjereno da ona srdačno grli svoga gospodara...

Amalia: Za to se ne brinem, smislit ću već nešto kada dođe to vrijeme oproštaja, a druga zamolba je da bi htjela da moj povratak bude iznenađenje za moju obitelj, a to znači da im nitko živ ne javlja da dolazim i kako sam Vam već rekla ja sam zaboravila kako je to biti plemkinja, morat ću negdje to vježbati...

Na poslijednje riječi se Anibal nasmijao, te joj je rekao: Amelia, ti si zapravo zaboravila kako je to dosađivati se, zar ne?... Amalia se počela smijati, te mu je rekla: Pa zapravo da, i to sam zaboravila, no i više nemam ona ravna leđa koja imaju moj otac i moja majka, a i neću znati koji pribor koristiti za koje jelo, ni kako više plesati na otmjeni način?, apsulutno sam sve zaboravila...

Anibal je iza njenoga smijeha primjetio njene suze poput bisera kako padaju i umivaju joj obraze, iako ih je pokušala skriti svim silima, nije uspjela, sam osjećaj da odlazi sa ovog imanja je bio dovoljan da postane tužna, no mučilo ju je još tisuću raznih pitanja... Anibal ju je nježno pitao: Zašto plačeš, Amelia?...

No Anibalu se skoro sa njegovih usana otela kriva rečenica koja bi mogla uništiti sve i udaljiti ga tisuću kilometara od Amaliju i navesti ju da ga se počne bojati, a to nikako nije htio, a ta rečenica bi glasila: Zašto plačeš, ljubavi moja?...

Amalia(kroz suze): Sam Bog zna da ne želim otići sa ovog imanja, imam osjećaj kao da sam pobjegla na godinu dana na toliku željnu slobodu i da se za mjesec dana vraćam u svoju zlatnu ćeliju, ali i bojim se da se moj povratak ponovo nešto nepokrene kod Lucije, bojim se toga toliko...

Anibal se sudržao odgovoriti joj na ovo prvo što je rekla da ne želi otići jer je odluku donijela sama, te joj je samo rekao: Amelia, slušaj me, kao prvo, možemo ponovo noću ovdje vježbati sve što želiš za tvoj veliki povratak na staro, a kao drugo, zašto se bojiš da će se ponovo dogoditi nešto?... Amalia(kroz suze): Ne znam, valjda što je to jednostavno Lucija i zato što me ona hoće vidjeti mrtvu, a moj glavni motiv za povratak je jedino to Lupitino dijete koje ima pravo na život i biti prijestoljonaslijednik ili prijestolonasljednica jer to po krvi zaslužuje jer je ono Paolovo dijete i ja ću se izboriti da to i bude...

Iako ju je u ovim trenutcima htio čvrsto zagrliti i utješiti sa srdačnim zagrljajem, Anibal si nije mogao dopustiti da nešto krivo učini i da ju sada zauvijek udalji od sebe, te je samo rekao: Amelia, ne zaboravi, ti si borbena žena i siguran sam da će se za sebe i za to dijete izboriti i na kraju ćeš biti sretna sa svojim Martinom... Amalia je obrisala suze i rekla mu: I ja se nadam da ću na kraju biti sretna s njim...

Anibal se ponovo nakašljao i rekao: Ajde sada svojim poslom, oboji kosu ponovo u svoju prirodno crnu boju, pa se vidimo nočas... Amalia: Idem, no moram Vas prije pitati kako ste jutros?... Anibal: Vidiš i sama, još malo kašljem zbog previše dima koje sam udahnuo, no to će proći, a opekline će već za nekoliko dana nestati sa mazanjem i previjanjem novih zavoja... Amalia: Ako treba, i ja mogu uskočiti previti Vas i namazati sa kremom umjesto cura... Anibal: Amelia, preljubazna si, ali ne treba, cure su savršeno organizirane u tome, no hvala ti na ponudi... Amalia: Onda ja idem, pa se vidimo nočas... Anibal joj se nasmiješio i rekao: Ugodan dan, Amelia...Amalia se digla sa stolice, naklonivši mu se, vrlo laganim korakom je izašla iz njegove sobe i za sobom zatvorila vrata, ali je od boli u grudima zastala pred vratima, te se rukom primila za prsa, te je samo imala toliko snage da klekne i počne plakati...

Amalia je kleknula na svoja koljena i počela plakati jer, iako je to njen odlazak bio udaljen mjesec dana, imala je osjećala da je sada ispred kuće čeka kočija koja će ju odvesti zauvijek sa ovog imanja njene mira i slobode...

Suze poput bistre vode iz Amalijinog očiju su padale niz obraze i kupale joj lice, Amalijino nježno srce se slamalo od bola, a jedva je mogla udahnuti jer ju je toliko stezalo u prsima...

A u sobi je Anibal također prao svoje lice suzama, iako je znao da nikako ne može zadržati, niti će to pokušati, morat će prihvatiti tu gorku istinu da ju nikad više neće vidjeti, niti gledati na svom imanju kako svakog jutra naporno radi na njegovom imanju...

Od te pomisli je sada osjećao da mu srce vene poput ruže koja se ne zalijeva svaki dan i da će ta ruža potpuno uvenuti, tako će završiti i njegovo uvelo srce kada Amalia ode sa imanja...

Amalia je sada smogla snage da se digne na noge, iako ju je još stezalo u grudima, i izađe van na svježi jutarnji zrak koji će joj sigurno pomoći da dođe k sebi...

Amalia je izašla na svježi jutarnji zrak koji ju je opijao, a onda je svoj zamagljeni vid ugledala Zeusa kako radi svoj jutarnji ritual, te kroz gorke suze, rekla mu je(u sebi): Zeuse, ne brini se, čuvat ću i Anabellu i Vašeg potomka kojeg ona nosi, obećajem ti da im se ništa neće dogoditi...

Amalia je nekoliko puta duboko udahnula i izdahnula, te je osjetila olakšanje u grudima, no još malo je htjela gledati Zeusa i upiti sve ovo oko sebe, osvrtala se na mir, tišinu, zelenu livadu po kojoj je , gospodarevu kuću i kućicu za sluge prije nego što se sve cure i dečki probude i dođe vrijeme za doručak...

Kratko je još gledala oko sebe, a onda je rukom obrisala suze i otišla u kupaonici otuširati se u komori i obojiti ponovo kosu u crnu...