Mjesec dana kasnije:

Na imanju San Carlos je početak kolovoza već počeo pokazivati svu svoju raskoš, na livadi su se rasuli i rascvjetali gladioli, pelargoniji, ljiljani i tratinčice poput neke čarobnih domine i stvarali jedan predivan mozaik, sunce je pržilo poput žive žeravice, a vedro plavo nebo se presijavalo poput dragog kamena...

Tog jutra je ulazila poštanska kočija na imanje dok je grofska obitelj Martinez i Anibal doručkovali svoj uvijek raskošni doručak koji se ovoga jutra sastojao od jaja Benedikt koji se pravio na Octavijev omiljen način, a to je da dvije polovice engleskog muffina, a svaki je preliven kanadskom slaninom, poširanim jajetom i holandaisom umakom, a u čašama su bilo bijelo vino od vinarije La Rochelle...

Octavio: Gospodine Pinada, uživate li u doručku?... Anibal: Grofe, naravno da uživam, vaše sluškinje izvrsno spremaju obroke... Octavio: A vino, je li Vam odgovara?...

Anibal je bio i vrhunski enolog, tu zanimljivu vještinu ga je naučio isto njegov učitelj Josep Márquez, te je on sada odlučio posegnuti za vinom da svom domaćinu udovolji, odloživši na tanjur nož i vilicu koje je upotrijebljao za vrijeme jela, te je uzeo čašu sa vinom i rekao: Grofe, oprostite, vino još nisam ni probao, ali evo u čast Vama ću nazdraviti Vama i vašoj obitelji što ste tako dobri domaćini... Octavio se tome blago nasmijao...

Anibal je lagano zavrtio vino po čaši, polako zatvorio oči, te prinio čašu nosu, pomirisao vino i počeo govoriti: Osjećam miris badema i zrele kruške... Anibal je prinio čašu usnama i malo je ispio, te mu je na jezik izlio predivan okus zrele kruške i bademom, te je rekao: Uz zrelu krušku i badema, osjećam i notu vanilije i karamele sa tragovima hrasta što se izvrsno sljubljuje sa hranom koju danas imamo za doručak...

Sada je otvorio oči i odložio čašu na stol, te mu je Octavio rekao: Gospodine Pinada, tu Vašu vještinu nismo vidjeli u proteklih mjesec dana, no vino ste izvrsno opisali i okusom i mirisom, a znate li koliko je staro?...

Anibal je ponovo primio vilicu i nož, te je rekao: Grofe, po okusu rekao bih da je staro možda pet ili šest godina?... Octavio: Gospodine Pinada, niste ni približno pogodili, ovo vino stoji već 30 godina jer sam ga kupio na dan Amalijinog rođenja i htjeli smo ga otvoriti za njeno vjenčanje, no znamo kako je to završilo...

Amalia koja je mirno stajala malo dalje od Anibalove stolice i dalje se pravila nijema i vjerno služila Anibala, iako je to kako su dani prolazili bilo sve teže i teže podnijeti tu svoju šutnju...

No Anibalova prisutnost i osjećaj povjerenja u njega ju je tjerala da nastavi šutjeti, bila je uvjerena da će ubrzo reći da odlaze odavde i to će biti kraj svega ovoga...

Renate i Helene su bile malo dalje od nje, te su i one mirno stajale, dok je Elena stajala u predsoblju i nije ulazila u blagovaonicu jer je bio dan dolaska jedne posebne poštanske kočije koju je ona nestrpljivo čekala jer je kočijaš bio njena tajna ljubav...

A što se tiče garderobe, Amalia se odjevala stare tri odore svih ovih mjesec dana i nije se htjela odvojiti od svojih japankih, iako je to Octaviju bila neprimjerena obuća za stajati pred njime, no koliko god ju je Anibal u sobi nagovarao da obuče ravne cipele, ona mu je samo odmahivala glavom i nastavila obuvati svoje japanke, pa je na kraju odustao i pustio ju neka obuva i nosi ono u čemu se osjeća udobno...

No u Amalia se počeo buditi novi osjećaj koji do sada nikad nije osjetila ni sa samim Martinom u kojeg je ipak nešto osjetila dok je bila u njegovom zagrljaju, no ovaj novi osjećaj je na sve to bacao ogromnu sjenu jer su to bili leptirići u trbuhu, to je bio osjećaj o kojem je samo čitati u knjigama, no nikada ih nije doživjela, no sada bi joj oni poletjeli u trbuhu kada god bi je Anibal dotaknuo...

Iako joj je Anibal davao Amaliji slobodu i držao potrebnu distancu između sebe i Amalije kao njegove sluškinje i pred njenom obitelji i kada su bili sami u sobi, ona je spavala na bračnom krevetu, dok je on spavao na podu, no to mu nije smetalo jer mu je samo bilo bitno da se ona osjeća sigurno u vlastitoj kući, ipak je Amalia boravila cijelo vrijeme sa njim jer je ozbiljno shvatila svoju ulogu osobne sluškinje i Amaliji se dogodio taj nevjerovatni osjećaj prije točno pola mjeseca...

Amalia je sada zatvorila oči i vratila se u tu večer...

Pola mjesaca prije:

Nakon večere na kojoj su posluživali piletinu u umaku od brokule i salatu, a onda su nakon te slasne večere Octavio, Martin, Anibal, Paolo, Pedro počeli pričali o aktualnim temama uz čaj koji je poslužen u blagovaonici i to u porculanskim šalicama koje su bile nevjerovatno oslikane sa ljubičastim tulipanima i još je svaka bila ukrašena i vijugavom crtom od zlata, u tim šalicama sada su ispijali čaj od kamilice, sada je odjednom Anibal Amaliji koja je bila blizu njega, rekao: Rosalia, natoči mi još čaja...

Paolo je samo šutio i promatrao cijelu situaciju, uključujući i samu Amaliju i Anibala, dok se Lucia otišla pozabaviti svojim vjenčanjem gore u sobi, a Carolina se samo htjela opustiti uz šalicu čaja u društvu svojih muškaraca, razgovor je slušala na pola uha...

Amalia je sada prišla Anibalu, naklonila mu se glavom, u desnu ruku je uzela porculanski čajnik sa stola i počela mu je točiti čaj, a onda je čula pitanje svoga oca Octaviju upućeno Anibalu: Gospodine Pinada, kakvo je Vaše stajalište o ratu koji, znate i sami, nemilosrdno dolazi?... Anibal: Grofe, uz dužno poštovanje, moje stajalište o ratu je da će mnoge majke zaplakati za svojom djecom koja su tek postali mladići, a koji će biti ili nestali ili mrtvi, njihova djeca će biti bez očeva, a žene će biti zavijene u crno, slijedi nam jedan krvavi rat koji se još može zaustaviti...

Octavio: Slažem se s Vama što se tiče mladih života koji će biti zauvijek ugašeni i netko će plakati za njima do kraja svojih života, no rat se ne može više zaustaviti, sada više nije pitanje dana, nego to je pitanje sekunde kada će netko proglasiti ratno stanje, ja to osjećam u svojim starim kostima...

Anibal: Ali Meksiko još može napraviti sporazum sa španjolcima... Octavio je sada vrtio porculansku šalicu i zamišljeno gledao u nju, te je odgovorio: Nažalost, prekasno je za sve sporazume sa španjolcima, sada nema više natrag, sada je zapravo zatišje pred ogromnu buru, španjolci već smišljaju taktiku kako nas napasti...

Amalia je žalosno pogledala u svog oca Octavija jer je vidjela koliko mu taj rat stvara osjećaj nemoći, neizvjesnosti i bojaznosti, no Octavio je nastavio odlučno govoriti: No ipak ne možemo izbjeći neizbježno, je li tako?... Anibal: Grofe, tako je... Octavio: Gospodine Pinada, idete li Vi u rat?... Anibal: Grofe, ja sam spreman ovaj trenutak otići u rat i položiti život u ruke vojske koja će me voditi i dati, ako treba, život za domovinu, a Vi?... Octavio: Nažalost, moje godine mi više ne dopuštaju da ratujem, ali tu su zato moj budući zet, moj nesuđeni zet i moj sin koji će ići dobrovoljno u rat i staviti svoje živote na raspolaganje domovini...

Carolina se sada uključila u razgovor i rekla: Ovu temu sam zabranila u ovoj kući jer mi nanosi bol, ogromnu bol... Octavio: Draga, pričamo o aktualnim temama, a jedna od njih je i taj rat... Carolina: Dragi, i četvrti predsjednik Amerike James Madison je aktualna tema, pa ga Vi ne spominjete... Octavio: Rat je stvarnost koja nam dolazi i s tim se moraš pomiriti...

Carolina: Ja se nikad neću pomiriti da netko dobrovoljno ide u smrt, to je smrt, a ne rat, čuješ li me?... Octavio: Draga, što si se sada uključila u ovaj muški razgovor?... Carolina: Dragi, samo ću ti ovo reći ako sam Vas pristojno dopustila da malo popričate o tom groznom ratu o kojem ja ne želim više ni čuti, trebaš li odmah govoriti da ćeš ti poslati našeg sina, Pedra i našeg Martina u taj krvavi i grozni rat kao da su tvoji trofeji, pa se s njima ponosiš, a kada poginu sva trojica, sigurno ćeš reći ponosan sam što su dali život za ovu domovinu, zar ne?... Octavio: Pa sigurno ću se više ponositi ovim ovdje razvratnikom da časno pogine u ratu, nego što sam ponosan što je napravio kopile našoj sluškinji i ponovo je pala mrlja na naš ugled...

Carolina je sada skupila svu moguću snagu koju je imala u sebi, ustala se s stolice i odlučno im rekla: Slušajte me sada dobro, kada sam se udala za Octavija, dobila sam titulu grofice i imam ista prava kao on i zato kažem da samo preko mrtve netko od Vas ide u rat, u suprotnom, nitko ama baš nitko od Vas ne ide u rat, a dijete koje nosi Lupita je sveto, ma kako god je nastalo, i pobrinut ću se da Lupita dok ga rađala bude u najboljim rukama tj. u rukama doktora kojem ja vjerujem najviše na svijetu, a to je moj sin Paolo... Paolo je sada pogledao Carolinu sa sjajnim očima i rekao: Majko, hvala Vam puno... Carolina: Sine, ništa, tu sam uvijek da te obranim...

Octavio: Draga, divan govor, no zaboravljaš da je vojska moćnija i od nas i da je bolje da idu dobrovoljno u rat nego da ih prisilno dođu voditi... Carolina je sada bila na rubu suza, no još je mogla odlučno govoriti: Samo preko mene mrtve će mi uzeti moju obitelj, mi kao grof i grofica smo ipak neki zakon u državi u kojoj vladamo sve ove godine i ne dam djecu, čuješ li me?, ne dam svoje dijete, svog sina jer sam jedno dijete već izgubila i nikada se još nisam oporavila od toga, niti ću se ikad oporaviti... S tim riječima je Carolina pala na koljena i gorko zaplakala i govorila: Moje dijete, moje dijete, moja zlatna Amalia...

Amalia se sada počela tresti desna ruka u kojoj je držala porculanski čajnik, znala je da je ovaj cijeli servis za posluživanje čaja naslijeđe od očeve majke i da ga obitelj čuva kao oko u glavi, te ga iznosi samo u posebnim prigodama, čajnik je brzo stavila natrag na stol, no onda je vidjela šalicu i tanjurić koji je zamalo preliven na savršeno bijeli stolnjak...

Sada se Amalia počela sva luđački tresti jer je vidjela majku kako joj se srce slama za njom, onda je nekako otvorila usta jer je htjela progovoriti da je živa i da je to ona, no to joj um i srce nisu dali jer se njen um i srce žarko htjeli da se vrate tamo gdje su našli svoj potpuni mir, pa je bez glasa pokušavala progovoriti, no glas nije izlazio iz nje...

A sve se to događalo ispred Anibalovih očiju, ovaj trenutak je čekao da Amaliju popusti snaga volje i da napokon progovori, no vidjevši da se i dalje luđački trese i da iako pokuša progovoriti, nije mogla, no trenutak je bio tu, nije ga mogao propustiti, iako se on borio sa svojim jakim osjećajima prema Amaliji i željom da je zagrli, nije si to mogao dopustiti, ovo je čekao pola mjeseca, prema tome ...

A nakon što je Carolina pala na koljena, nije se mogla više dići od bola i suza koje su padale na njenu crnu krinolinu, odmah se Martin digao da joj pomogne da se digne, a Octavio Paolu govorio: Sine, molim te, vodi majku u sobu i daj joj inekciju za smirenje...

Paolo se sada digao sa stolice, te iako je i dalje pozorno gledao u Amaliju kako se sva trese, išao prema drugom dijelu stola, brzinski Anibala pitao: Gospodinu Pinada, što joj je?... Anibal se nabrzinu sjetio jedine dijagnoze koju je znao napamet, te je rekao: Ima epileptični napadaj... Paolo: Onda je morate čvrsto zagrliti i ne puštati iz naručja dok joj ne prestaje... Anibal: Ne mogu je zagrliti... Paolo je već stigao do Caroline i Martina koji ju je uspio Carolinu osoviti na noge, te ju držao za desnu ruku, a Paolo ju je prihvatio za drugu ruku, te je još jednom Paolo Anibal rekao: Gospodine Pinada, morate ju zagrliti jer neće dobro završiti... Paolo, Carolina i Martin su polako izašli iz blagovaonice...

Sada je Anibal i Amalia koja je izgledala kao riba sa otvorenih ustima koja hvata zrak i sva tresla kao list na vrlo jakom vjetru bili pod povećalom Octavija i Pedra koji u njega gledali i nije mu preostalo drugog izbora nego da se digne sa svoje stolice i čvrsto ju zagrli...

Anibal se digao sa stolice i čvrsto ju zagrlio, a taj osjećaj je njemu samom značio više nego ono cijelo imanje, držati u naručju ženu koju toliko voliš bilo je ispunjene njegova sna, iako je znao da je ovo možda kraj njihova druženja, no ovaj predivni osjećaj on neće zaboraviti nikada, a pošto se Amalia još tresla, on joj je nježno šapnuo na uho: Smiri se, tu sam, ne boj se, nikud ne idem bez tebe...

Kada ju je Anibal čvrsto zagrlio, Amalia je osjetila da joj tisuću leptirića lete u trbuhu, što nikada nije osjetila sa Martinom, osim što su joj leptirići letjeli u trbuhu, srce joj je stalo lupati sto na sat i cijeli svijet je na trenutak oko nje nestao, bili su samo njih dvoje u tom njoj izmišljenom svijetu koji je mirisao na crvene ruže, a sada ga je ona neprimjetno pomirisala njegovo bijelo odjelo, mirisao je na tulipane, a kada je čula njegov šapat koji joj je rekao da se ne boji i da ne ide nikuda bez nje, potpuno se umirila i vratila se u stvarnost u kojoj je sve gledao njen otac Octavio...

Sada kada je Anibal pustio Amaliju iz svog čvrstog zagrljaja, obratio se Octaviju kojem je rekao: Grofe, hvala Vam na razgovoru, ali najbolje da ja i ona odemo na spavanje... Octavio: Gospodinu Pinada, kako god hoćete, laku Vam noć...

Anibal je prihvatio svoj štap koji je bio uz stolicu, te je rekao: Grofe, i Vama laku noć, nadam se da će grofica biti dobro do sutra...

Amalia i Anibal su polako izašli iz blagovaonice i krenuli prema njihovoj gostinjskoj sobi, a Amalia je onaj mali trenutak slabosti u Anibalovom zagrljaju prepisala prevelikoj privrženosti za Anibala jer je ipak srce reagiralo u Martinovom nježnom zagrljaju...

Sada je Amalia morala otvoriti oči i vratiti se u stvarnost zbog kristalnu čaše koja je odzvanjala od udaraca nožem poput pokvarenog zvona na crkvi...

Sada kada je Amalia otvorila oči, vidjela je kako Lucia stoji i drži čašu i nož, te njim udara kristalnu čašu, te govori: Molim za malo pozornosti, ja i još malo, pa moj budući muž Pedro Vam imamo nešto za priopćiti...

No Amalia pogledavši Pedra kojem je gledala u leđa, a koji je još uvijek sjedio na svojoj stolici i bezbrižno jeo svoje jaje Bendikt, zaključila da on nema pojma o čemu Lucia govori, te ga je Lucia sada bijesno pogledala i rekla(ispod glasa): Diži se, budalo i digni čašu...

Pedro nije znao o čemu je riječ, ali ju je nevoljko poslušao, ostavio je nož i vilicu i uzeo svoju čašu punu bijelog vina, te se digao sa stolice i podigao svoju čašu...

Sve oči su bile usmjerene na njih dvoje, te je Lucia počela govoriti: Drago mi je da ste svi tu na doručku, a pogotovo naši gosti gospodin Pinada i njegova sluškinja Rosalia, da Vam...

Čim je Lucia izgovorila uvodnu riječ i počela govoriti veliku vijest, u blagovaonicu je upala Elena sa jednim pismom u rukama, te se Luciji zamalo izgovorila jednu neugodnu rečenicu, no uspjela se sudržati, te je sjela i rekla: Elena, što je?, za koga je to pismo?... Elena: Ja se duboko ispričavam, gospo, što sam vas prekinula u govoru, no ovo mi je pismo dao kočijaš za Vašeg gosta gospodina Pinadu...

Lucia je pucala od bijesa nakon što ju je Elena prekinula u govoru, no Pedro je još uvijek stajao, bio je nesvjestan da je Lucia sjela, te kada je spustila čašu na stol, jako ga je udarila laktom u list noge, te je Pedro od bolnog Lucijinog udarca u nogu sjeo, te ju je pitao: Lucia, što je bilo?... Lucia: Eh da ti ne bih rekla, pa da mi pokvariš mojih pet minuta slave, saznat ćeš kada i svi ostali...

Pedro se više nije ni trudio shvatiti Luciju jer je ona bila neshvatljiva za njega, te je samo hladno rekao: Dobro...

Sada je Lucia namjestila kiseli osmijeh na licu dok je iznutra kuhala od bijesa poput kipuće kave, te je Eleni rekla: Nema problema, Elena, ovo može čekati, a sigurno to pismo ne može, pa slobodno predaj našem uvaženom gostu... Elena je otišla do Anibala koji je sjedio pored Pedra, te je rekla: Gospodine Pinada, ovo je pismo za Vas...

Anibal je uzeo pismo i rekao: Elena, hvala ti najljepša... Elena: Gospodine, nema na čemu... Elena je otišla na svoje mjesto između Helene i Renate, te je Anibal sada nježno otpečatio kuvertu na kojem je bio Trininadov pečat, otvorio ga je i počeo ga čitati, no dok ga je čitao, izraz lica mu se sve više pretvarao u onaj zabrinjavajući...

Octavio je vidio da je Anibal sve zabrinutiji dok je čitao pismo, te je pitao: Gospodine Pinada, problemi?... Anibal je klimnuo glavom, te mu je rekao: Grofe, nažalost da, i to veliki problemi u Tunapunu, gradu u kojem vladam i opskrbljujem ga svim i svačim, u pismu mi javlja gradonačelnik da su izbili požari i da im guta cijeli grad, no da ne znaju zbog čega su izbili požari, a predugo sam izbivao sa otoka... Octavio: Gospodine Pinada, možemo li ikako pomoći?... Dok je Anibal spremao pismo u svoje bijelo odjelo, grofu je odgovorio: Grofe, zapravo i možete...

Anibal je okrenuo glavu prema Amaliji, u njenom jednom jedinom pogledu prema njemu je shvatio da želi ići natrag s njim na njegovo imanje, ipak je svih mjeseca Amalia komunicirala samo i isključivo pogledima da je već on znao što ona misli kada bih je samo pogledao u njene smeđe oči...

Octavio: Gospodinu Pinada, recite kako bih mogli pomoći?... Anibal se ponovo okrenuo k grofu i rekao: Ja i Rosalia bi što prije napustili ovo imanje i zaputili se prema Yucatanu u kojem se nadam da će nas čekati parobrod za Trinidad... Paolo: Gospodine Pinada, nema problema, nakon što doručkujemo, odjahat ću na svom Olafu do grada Yavize i dojahat ću sa Vašom kočijom, uglavnom smatrajte to riješenim...

Anibal se naklonio glavom i Octaviju i Paolu u znak zahvale, te je onda rekao: Gospođice Martinez, ispričavam se što je pristiglo pismo za mene uništilo vaš govor, hoćete li nam sada reći što ste nam htjeli priopćiti?... Lucia je sa kiselim osmijehom sada ponovo ustala, te je i Pedra povukla za sobom, te je rekla: Gospodinu Pinada, ne brinite se, ništa niste uništili...

No Anibal je vidio da iz Lucijinih očiju sijevaju munje na njega, a iz njenih usta su izlazile lažne riječi i imala je lažni osmijeh na svom licu...

Lucia je ponovo dobila željenu pozornost od svoje obitelji i ponovo su sve oči bile usmjerene na nju i Pedra, te je rekla: Sada neću duljiti, samo ću reći da sam trudna i da ćete uskoro postati baka i djed...

Izrazi lica su kod svih bili drugačji, Octavio i Carolina su bili sretni i odmah su se digli sa svojih stolica, prišli Luciji, zagrlili je i čestitali joj, dok je Paolu pao mrak na oči jer je znao zašto to Lucija čini, sve mu je bilo jasno kao dan da sve to čini zbog Lupitinog djeteta čiji je on otac i to čini da slučajno Lupita ne bih zatražila za svoje dijete mjesto koje će mu po zakonu pripadati, no kada su zadnji put razgovarali Lupita mu je rekla da je to uopće ne zanima, no Lucija očito ne misli o mogućim poslijedicama same trudnoće i porođaja koji vrlo lako može završiti kobno za nju, ali i za dijete jer je sa silnih abortusa maternica i rodnica toliko izranjavanja da će biti čudo ako oboje prežive samu trudnoću, a i porođaj...

Paolo ju je sada gledao gotovo sa dubokim sažaljenjem jer si je možda sada upravo sama sebi presudila zbog svoje natjecateljske naravi...

Također je znao da ako neka seljanska primalja pogrešno vodi sam tijek ove nadasve komplicirane trudnoće, a pogotovo porođaja sa Lucijinim tolikim ožiljcima na samoj maternici i na rodnici može završiti kobno i za nju i za njeno dijete...

Paolo je znao da je u cijeloj Panami ne postoji takav stručnjak koji bi porodio Luciju sa prevelikim rizikom kao što je on to mogao obaviti, no on ju neće ni dotaknuti jer joj to i rekao početkom lipnja kada je bila Amalijina godišnjica smrti, iako će tako prekršiti svoju Hipokratovu zakletvu, a i više nije imao ni posla...

Paolo je držao čašu vina u desnoj ruci i gledao zamišljeno u Luciju cijelo vrijeme dok je o tome razmišljao, a Lucia ga je sada trgnula iz tih misli, te mu gledajući ga, rekla(kroz smiješak): Braco, ne veseliš li se što ćeš postati ujakom?... Paolo je svoj zamišljen pogled sa Lucije sada premjestio na čašu, te joj je rekao: Seko, čestitam ti i veselim se što ću postati ujak, no seko, ne vrti se svijet samo oko tebe, nego oko svoje osi... Lucia: Braco, ja sam trudna, ako me nisi čuo i danas svijet vrti oko mene...

Paolo je ponovo svojim zamišljenim pogledom pogledao u Luciju i rekao joj: Lucia, kao prvo, u devet mjeseci ti se može svašta dogoditi osim ako se ne budeš strogo pazila, kao drugo, nisi ti jedina koja je trudna, milijun žena na svijetu u ovom trenutku trudno i ponavljam da se svijet vrti oko svoje osi, a ne oko tebe... Lucia: Braco, tek mi je 28 godina, ne pada mi na pamet preležati cijelu trudnoću, znam da nisam jedina trudna na svijetu, no jedina sam trudna u ovoj kuću i zato je danas moj cijeli svijet... Paolo: Seko, radi što god hoćeš, uostalom odrasla si i donosiš sama odluke i snosit ćeš poslijedice istih... Lucia: Hvala Bogu, jesam, odrasla sam i mogu odlučivati sama za sebe... Paolo ju je samo još pogledao ispod oka, ne rekavši joj više ništa, te je odložio čašu i ponovo prionuo svom jajetu Bendikt...

Carolina je bila jako sretna, te je Lucija pitala: Kćeri, nego reci ti nama, kada si saznala?... Lucia(kroz smiješak): Jučer sam otišla na svojoj Ofeliji do grada El Real de Santa Maríje i otišla sam do najbolje tamošnje primalje Lole i ona mi je potvrdila moju sumnju, a i ona mi je rekla da će me poroditi kada dođe to vrijeme, rekla mi je da bih mogla roditi tamo negdje u petom mjesecu slijedeće godine... Carolina: Lucia, znaš da nije pametno ići tako daleko na konju i to sama i još u tvom stanju, trebala si ipak pitati Paola da te pregleda, pa on te može i poroditi kada dođe to vrijeme...

Lucia se nije usudila više pogledati u lice Paola jer je vrlo dobro znala što mu je rekla prije samo dva mjeseca, a i nije mu nikada previše vjerovala, pa joj je majci Carolini rekla: Majko, ja bi da me žena porodi, Paolo mi je ipak brat, ne bih da me on porađa, on nije prošao ono što žene prolaze kada rađaju, znam da nije bilo pametno, ali sam Vas sve htjela iznenaditi vješću o mojoj trudnoći... Carolina je bila nasmijana, te je rekla: Molim te, nemoj više sama ići nikuda, ubuduće ćeš zamoliti Pedra da ide s tobom... Lucia: Majko, hoću, ali htjela sam i njega iznenaditi sa vijesti da će postati otac... Carolina: Kćeri, veselim se unučadi, ali pazi u trudnoći da se nešto ne naprežeš, moraš se kloniti stresa... Lucia: Majko, hoću, pazit ću se sada u trudnoći, ipak mi je ovo prva trudnoća nakon spontanog pobačaja koji je bio početkom lipnja ove godine, držat ću se svih pravila da rodim zdravo dijete i prijestoljonaslijednika naše loze... Octavio: Tako će i biti, kćeri, tvoje dijete će biti prijestoljonaslijednik naše loze, a ne Paolovo kopile...

Paolo je na te očeve riječi samo tiho uzdahnuo, ali zbog prevelike euforije zbog Lucijine trudnoće, nitko ne bih ni čuo da je to i glasno učinio...

Lucia je sada pogledala u Pedra i pitala: Jesi li sretan, dragi, što ćemo postati roditelji?... Pedro je sa smiješkom na licu kratko odgovorio: Da...

Međutim, čim je Lucia rekla da je trudna, on se ukipio poput kamene skupture, dok mu je kroz glavu prolazilo milijun misli o kojih je jedna od njih bila i njegova Emma...

Pedro je razmišljao kako bi se zapravo osjećao da mu tu stoji Emma i da mu ona priopći da će postati roditelji jednog malenog i bespomoćnog bića, bio je siguran da bi je on odmah podigao u vis i zavrtio je oko sebe, ljubio je i grlio dok se ne bih oboje umorili, no pored sebe nije imao Emmu, već Luciju i samim tim nije osjećao nikakvu radost zbog djeteta koje ona nosi...

Pedro je shvatio da je njegov život u potpunosti u Lucijinim rukama i da ako napravi bilo koji pogrešan potez, bit će mu ugrožen život, no tek nakon vjenčanja, ali on nije smio dopustiti da to malo biće što je u njenoj utrobi i što nije krivo za ništa da se rodi mrtvo, to nije mogao ni htio dopustiti, borit će se za to dijete da se rodi živo, makar ga Lucia poslala na vješala nakon toga...

Bio je svjestan da će je morati pratiti u stopu da slučajno ne pomisli popiti neki pripravak za poticanje porođaja kao što mu je i rekla prije malo više od mjesec dana, znao je da će morati otvoriti četvere oči, ali spreman je na sve samo da se to dijete rodi živo jer svatko zaslužuje živjeti...

Također je bio svjestan da joj je on posložio kao seksualni rob koji će joj napraviti dijete i oženiti se s njom da bi ona dobila titulu kneginje, a onda ga može lako ubiti i postati udovica bez ikakvih problema...

Pedro je tek sada poljubio Luciju, glumeći sreću, rekao joj: Osjećam se divno, postat ćemo roditelji...

Anibal je sada rekao: Čestitam sretnim roditeljima, neka dijete bude živo i zdravo sto godina... Lucia: Gospodinu Pinada, hvala Vam puno na divnim željama, no nadam se da se još vidimo do toga čarobnog trenutka, stoji Vam pozivnica za vjenčanje, slobodno dođite i dovedite Rosaliju sa sobom... Anibal: Ne znam, vidjet ću hoće li moći?, ako ne, unaprijed Vam čestitam na vjenčanju i na prinovi...

No u trenutku kada je Lucia rekla da je trudna, Anibal se glavom okrenuo i pogledao u Amaliji i vidio da se neprimjetno drži za svoju trbuh i mazi ga, bio je svjestan da ju je ova vijest itetako pogodila, makar mu je kada su putovali dovde rekla da bi bila svezana za kuću i od nje bi se očekivalo da rodi puno djece da bi ju imao tko naslijediti kada ona umre, no on je osjećao iz njenih tih pokreta nekakvu tugu...

Amalia ga je tada pogledala i istim tim pogledom mu potvrdila da je dobro, te mu se naklonila glavom da bi mu to još jednom potvrdila,a za kraj mu se i nasmijala, te je sada on nastavio jesti...

Amalia je u toj sekundi bila jako tužna i desna ruka joj je nesvjesno poletila na trbuh, no nije ni pomišljala da se sada otkrije, samo se pitala kakav je to osjećaj kada u tebi nešto raste i hoće li taj osjećaj i sama doživjeti, a ono što je bilo najvažnije od svega s kim... Sama je odabrala otići odavde sa Anibalom natrag na svoj imanje mira i biti mu vjerna sluškinja do kraja života i mora jednostavno prihvatiti činjenicu da neće nikada biti majka...

Amalia je sada pogledala Martina koji je imao izraz boli na svom licu, znala je da svaku sekundu misli na nju i da mu je sada najgore od svih u prostoriji, znala je da sada misli na njihovu djecu koja se nisu nikada rodila i da će možda ostati i bez potomaka, no tu nije ništa mogla, morala je nastaviti slijediti svoj put slobode, a taj put je našla zahvaljujući Anibalu...

Sada su Carolina i Octavio vratili na svoja mjesta, a Pedro i Lucia isto sjeli na svoja mjesta, te je Octavio podigao čašu i rekao: Htio bih nazdraviti, neću duljiti, samo ću reći nekoliko riječi, iako se Pedro nije mogao sudržati do vjenčanja da moju Luciju ne obeščasti, nesretnim slučajem je prvi put izgubila dijete, no Bog joj je ponovo blagoslovio utrobu, te je sada trudna i zato dižem ovu čašu i nazdravljam Luciji i Pedru na ovom blagoslovu, molim Vas sve da podignu čašu i nazdrave budućoj knezu i kneginji i njihovom plodu ljubavi, a jednog dana i grofu i grofici od Paname...

Paolo je samo šutio jer je dobro znao zašto Octavio to sve govori, a prije malo više od mjesec dana je bila sasvim druga priča, sada je i on podigao čašu, te je rekao: Živjeli!...

Svi su sada podigli svoje čaše i uz zvuk kucanja o čaše, rekli: Živjeli!...

Lucia je odmah spustila svoju čašu, a svi ostali su popili svoje vino osim Anibala koji je gledao u svoju čašu sa bijelim vinom...

Anibal je gledao u svoju čašu savršeno bijelog vina, no to je vino u njegovim očima postalo crveno poput krvi, a kada ga je napokon prinio nosu, mirisalo je po blagim jagodama, a sada kada ga je malo ispio, te mu je na jezik izlio predivan medeni nježni okus ananasa sa slatkom dozom jagode...

U ovom trenutku se sjetio što mu je Josep rekao o vinima, rekao mu je to da može piti i najfinije vino, biti vrhunski enolog, no da su vina poput žena, okus i miris vina podsjeća na ženu koju voliš, čak može piti i najjeftinije vino, no on će u njemu uživati jer će biti opijen ljubavlju tj. najlijepšim osjećajem na svijetu ...

Anibal je u ovom trenutku bio sav opijen ljubavlju, te je napokon mogao shvatiti riječi svoga životnog učitelja, a sada kada je odlagao čašu, vino se ponovo pretvorilo u kristalno bijelo vino...

Sada se Paolo digao sa svoje stolice, te je rekao: Ja se ispričavam, odoh se presvući u jahačko odjelo, pa idem po kočiju gospodina Pinade... Octavio: Sine, samo naprijed... Martin: Paolo, mogu li ići s tobom?... Paolo: Martine, naravno... Martin se sada digao sa stolice, te je Luciju lagano dotakao desno rame i sa drhtavim glasom joj rekao: Čestitam ti od srca, sve najbolje ti želim... Lucia: Hvala ti Martinu... Martin se sada obratio Carolini sa riječima: Grofice, vratit ću se čim sa Paolom dopratim kočiju za gospodina Pinadu... Carolina: Samo ajde s njim i čuvajte se...

S tim grofičinim riječima, obojica su izašla iz blagovaonice, a Anibalu je bilo jasno kao dan da Martin nije mogao podnijeti ovu spoznaju sa Lucijinom zato je pitao Paola može li ići s njim u Yavizu po njegovu kočiju...

Sada kada su izašli iz blagovaonice i ostali sami u predsoblju, Paolo je Martinu pitao: Martinu, kako se osjećaš?... Martin je točno znao na što Paolo misli, te mu je, spuštivši pogled na pod, rekao mu: Paolo, tebi ne mogu lagati, kada je Lucia objavila da je trudna, osjećao sam kao da mi netko oštricu najoštrenijeg bodeža zariva ravno u srce i nemilosrdno ga okreće... Paolo: Naravno, taj osjećaj mi je i više nego poznat, a i primjetio sam veliku bol na tvom licu kada je Lucia objavila da je trudna... Martin je digao pogled prema Paolu, te je rekao: A ti, Paolo, veseliš li se stvarno što ćeš postati ujak?...

Paolo mu nije mogao, ni želio reći Martinu da Lucia ima iza sebe niz abortusa i da njena trudnoća spada u onu vrlo rizičnu skupinu i da će biti pravo čudo, ako dijete i Lucija prežive cijelu trudnoću i porod, zato mu je rekao: Ja žalim to dijete kojem će ona biti majka...

Martin: Kažu da majčinstvo mijenja ljude... Paolo: Ne vjerujem da će nju majčinstvo promijeniti, a bar će dijete imati najboljeg ujaka koji će se o njemu brinuti... Martin: U to sam siguran da će imati najboljeg ujaka, a Paolo, je li te povrijedila kada je rekla da neće da je porodiš?... Paolo: Ona me više ne može povrijediti jer prema njoj više nemam osjećaja, a uostalom neka radi što god hoće sa svojim životom... Martin je sada teško uzdahnuo i rekao: Paolo, znaš, ovo ti nisam nikada rekao jer nisam imao snage o tome govoriti i sada jedva nalazim riječi za to, ali da je Amalia živa i da je trudna, mi bi tebe zamolili da vodiš njenu trudnoću i porodiš svojeg nećaka ili nećakinju, ona bi sigurno to htjela, imala je beskrajno povjerenje u tebe i jako te voljela...

Paolove oči su zasuzile, te ga je zagrlio i rekao: Znam to da me jako voljela i da je u mene imala beskrajno povjerenje, katkad tu njenu ljubav osjećam još uvijek u kući, u svom srcu i sigurno sam da bi vam bila divna djeca jer ste vas dvoje bili jedna duša u dvije duše duše koje su se našle u ovom velikom svijetu... Martin: Znaš, još mi dođe nekad u san... Paolo je pustio Martina iz svog zagrljaja, te je obrisao rukom svoje suzne oči i rekao mu: Isto tako ju još nekad sanjam... Martin: Paolo, ali prije ujaka ćeš ti postati otac... Paolo: Aha, postat ću otac kopileta kao što kaže moj otac...

Martin još nije iz Paola izvukao pravu istinu koju je on samo rekao Anibalu, no Martin mu je ipak rekao: Ne zovi ga tako, svako dijete je Božji blagoslov, ti ćeš bar svoje dijete gledati kako raste, makar i dalekozorom, a ja... Martin nije mogao tu rečenicu dovršiti, jednostavno su mu riječi zapinjale u grlu, te mu je Paolo rekao: Martine, Amaliju ne možeš vratiti, no siguran sam da bi ona htjela da i ti nastaviš živjeti kao što smo donekle svi mi nastavili svoj život i da nađeš ženu koja će ti roditi djecu...

Martin mu je sada odmahnuo glavom, ispruživši desnu ruku na kojem mu je bio prsten, pokazao mu je vjenčani prsten i rekao: Paolo, u mom životu neće biti druge žene osim Amalije, Amaliju sam volio, volim je i voljet ću je do poslijednjeg daha, znam da sam se sa tim osudio na život bez djece, no nju sam jedino vidio kao svoju ženu i majku svoje djece, ne postoji nijedna druga koja bi ju mogla zamijeniti...

Paolo je teško uzdahnuo, te je rekao: Martine, dobro, ako si tako odlučio, imaš moju podršku, a sada, idemo li mi po tu kočiju za gospodina Pinadu?... Martin je klimnuo glavom, te je brzo rekao: Odoh ja po Diora, nađemo se ispred ulaza imanja, može?... Paolo: Može, a ja se odoh presvući... Paolo je otišao do stepenica i brzo nestao iz Martinovog vidokruga...

Tek što se Martin okrenuo prema ulaznim vratima, lice su mu okupale bezbrojne suze koje su i dalje padale niz njegove obraze, nije ih zaustavljao, pustio ih je neka teku, dok je izlazio van na toplo sunce, neka mu ove suze bar malo ublaže bol koju je cijelo vrijeme osjećao zbog gubitka voljene Amalije...

U Paolovoj sobi se on presvlačio u jahačko odjelo, ali mislio na sadašnju svoju situaciju koja je bila gotovo ista kao i prije mjesec dana...

Što se tiče Lupite, o njoj nije znao ništa, ama baš ništa, a nije ju smio ni vidjeti, osim onoga slučajnog susreta s njom na dan Anibalovog dolaska na imanje, pitao se je li joj se već zaoblio trbušlić, iako je dobro znao da je prerano za to, Carolina je pokušala nagovoriti Lorena da Paolo vodi Lupitinu trudnoću, te da ju i porodi kada dođe taj trenutak, no Loreno joj je odgovorio da je već našao pouzdanu primalju koja će to sve vrlo dobro obaviti, a neće nekog tamo silovatelja kojoj je i napravio dijete, no Carolina je krajičkom oka vidjela da je Lupita na rubu suza i ona nema pravo glasa o tome, no nije ništa mogla učiniti po tom pitanju, a Paolo se samo mogao nadati da je ta primalja zbilja dobra i da zna svoj posao, te da će Lupita izdržati porod bez njega...

A što se tiče glasine nisu ni najmanje smanjivale o Paolovom silovanju Lupite, nego čak se Paolu činilo da se sve pojačalo jer je sve manje imao posla, čak i po najsiromašnijim selima, no bio je nemoćan u svemu tome, no nije se pokajao ni sekunde što je na sebe preuzeo krivicu Lupitina djeteta i nikada i neće, ma što god bilo s njim i sa njegovim poslom...

A što se tiče odnosa između njega i oca Octavio, bio je isti ili čak i još gori, iz Octavijih usta su svaki dane sijevale strašne riječi upućene samom Paolu koje nisu primjerene za jednog grofa, a kamoli to govoriti pred Anibalom, no Anibal je mudro šutio, a Paolo je sada zaključio da je njegov odnos sa ocem trajno narušen i da se više ne može popraviti...

Paolo je sada pred ogledalom zakopčao zadnji gornji gumb na jahačkom odjelu, te je pošao prema izlazu svoje sobe...

15 minuta kasnije:

Nakon što je Anibal čuo Paolovog konja Olafa kako se oglasio na izlazu na imanja, obratio se grofu sa riječima: Grofe, jelo je bilo preukusno, hvala Vam na doručku, nego mi bi se morali ispričati jer bismo se morali ići pakirati, no družimo se još do odlaska... Octavio: Gospodinu Pinada, slobodno... Anibal se digao sa stolice, te je rekao: Grofe, hvala Vam...

Anibal je, zajedno sa Amalijom, izašao kroz vrata, te Amaliji u predsoblju rekao: Vidimo se u konjušnici za pola sata... Amalia je klimnula glavom i otišla svojim putem...

Nakon pola sata:

Nakon što je Anibal cijelo tijelo osvježio vodom i tako se rashladio jer je vani bilo jako vruće, obrisao se sa lanenim bijelim velikim ručnikom, odjenuo ponovo svoje bijelo odjelo, stavio bijeli šešir na mokru kosu i obuo svoje crne cipele, te je izašao iz kupaonice i uputio se prema stepenicama koje su vodile do prizemlja, te je produžio do ulaznih vrata, no kada ih je otvorio, zapljusnuo ga je jako vrući vjetar koji je puhao ravno u njegovo lice...

Trebalo mu je nekoliko sekundi da se privikne na taj prevrući vjetar, osjećao se kao da je u Sahari, no nakon što se privikao, vidio je Zeusa i Anabellu kako trče na livadi, a ni ne znajući, provode zadnje trenutke zajedno jer se Anibal nakon ovog posjeta grofskoj obitelji nije namjeravao više vraćati na ovo imanje...

Anibal se nasmijao na taj divni prizor, te se uputio u konjušnicu gdje ga je trebala čekati Amalia, no kada je ušao u konjušnicu, nje nije bilo, no odlučio ju je pričekati jer joj mora nešto važno reći...

Nakon dvije minuta:

Amalia je ušla u konjušnicu, te za sobom zatvorila vrata, primjetivši da ju Anibal čeka, progovorila je: Gospodaru, oprostite što kasnim, presvlačila sam se u sivu odoru za put, nego izvolite, što ste me trebali?...

Anibal je bio presretan što je napokon progovorila, učinilo mu se da čuje najljepši zvuk na svijetu, te joj je rekao: Amalia,... Amalia ga je odmah prekinula: Rosalia, nikakva Amalia, ni Amelia, ovdje i zidovi imaju uši, zovite me još Rosalia, molim Vas... Anibal je očarano gledao u nju, te je sada rekao: Dobro, Rosalia, zašto ovo ne prekineš?, oboji svoju kosu ponovo u crno, prekini šutnju i obuci se ponovo lijepo... Amalia: Saznala sam puno toga, Lupita će rodit dijete moga brata Paola koji ju je jadnu iskoristio, svaki dan gledam Lorena i Lupitu kako se vole i maze, iako me je on odveo u nesvijesti tamo u štalu i skoro mi je oduzeo život, ja mu ne zamjeram jer sada ne bih bila s Vama, niti bih bila slobodna, oprostila sam mu za sve, oprostila sam svima i sve što su mi učinili jer sam sretna što sam Vam sluškinja i što mogu biti slobodna...

Anibal joj nije mogao reći da je to laž što je Paolo rekao o svom silovanju jer se zakleo u svoju majku, a to je ono najsvetije što čuva u dubini svog srca, te joj je rekao: Rosalia, ali zar ne želiš biti sa Martinom i roditeljima?... Amalia: Htjela bih, ne znate kako sam se osjećala dok sam ih sve gledala oči u oči nakon malo više od godinu dana, srce mi je vrištalo da im kažem tko sam zapravo, da nisam mrtva kao što neki misle, ali um mi je govorio da se strpim još malo i na kraju je um pobjedio...

Anibal je sada izvadio pismo iz džepa i rekao: U vezi ovog pisma sam te ustvari zvao... Amalia: Dobro, znam da ste rekli da su izbili požari u Tunapunu... Anibal: Osim što su izbili požari, moj narod me treba, mjesec dana me nema, narod me treba, kao što tvoj narod tebe treba, čim mi tvoj brat dovede kočiju idem, molim te dotada se presvuci i reci im svima istinu... Amalia: Kako sam vam već signalizirala pogledom, gospodaru, ja idem s vama, moram razmisliti o svemu što sam ovdje saznala i što ću dalje s svojim životom... Anibal: Ali tvoj narod me treba, tvoji roditelji bih bili sretni da znaju da ih je vlastita kćer posluživala, a ja te oslobađam... Amalia: Gospodaru, nije stvar u tome da vi mene oslobodite ili ne, naravno teško mi je stajati pokraj vas dok moji roditelji sa tugom u očima govore o meni, netko će me ponovo pokušati ubiti ili odvesti na rasprodaju, ali dva put se sreća ne ponavlja, neću ponovo imati gospodara poput vas, zato idem spremiti stvari i idemo...

S tim riječima je izašla iz konjušnjice, a Anibal je znao da ju ne može prisiliti da ostane ovdje...

Sat i pol kasnije:

Octavio i Carolina su bili vani i sjedili na stolicama ispred kuće, dok je Lucia bila unutra i zabavljala se planiranjem svoga velikog dana, a Pedro je bio sa konjima u konjušnici gdje je bio još i najmirniji...

A Anibal je ležao na travi i uživao u suncu koje ga je grijalo poput žarke žeravice, a Amalia je unutra u kući spremala stvari za polazak...

Odjednom su svi čuli topot konjska kopita, zajedno sa kočijom, zvučala poput grmljavine, Anibal se digao u sjedeći položaja, te je vidio da im stiže kočija, te se sada digao na noge i polako krenuo prema grofu i grofici...

Paolo i Martin na svojim konjima su ušli na imanje, a s njima je ušla lijepa velika crna zatvorena kočija sa dva konja, no bilo je još jedno mjesto i za Zeusa...

Paolo i Martin su sjahali sa svojim konja, te je odmah Paolo rekao: Evo kočije... Anibal je došao do njih i rekao: Gospodo, hvala Vam velika... Martin: Gospodine Pinada, nema na čemu, i drugi put...

Paolo je primjetio da Anibal već nekoliko dana hoda bez štapa, te ga je pitao: Noga Vam je bolje?... Anibal: Jest, noga mi je izvrsno i ne treba mi više štap, ostavio sam Vam ga u gostinjskoj sobi...

Martin se Carolini obratio sa riječima: Grofice, postaje prevruće vani, da uđemo unutra?... I Martin i Paolo su sada pustili svoje konje na livadu, te su sada i oni slobodno trčali sa Zeusom i Amalijom...

Carolina: Evo samo da ispratimo našeg gosta, onda ćemo ući... Amalia je izašla sa punim rukama, u jednoj je nosila knjigu „Romeo & Julia" koju su privremeno pohranili u Octavijevoj i nekoć njenoj knjižnici, a u drugoj ruci je nosila svoju torbu sa odjećom i obućom koju nije ni obula...

Zeus je odmah shvatio da je kraj njegovog druženja sa Anabellom, oni su se njuškama pozdravili, pa je Zeus pohitao Anibalu, te mu je on pokazao prstom na Paola, a dok je Zeus hitao k Paolu, Anibal je povikao Paolu: Gospodinu Pinada, možete li... Anibal mu nije trebao dovršiti rečenicu jer je Paolo shvatio što hoće od njega, a to je da upregne Zeusa na kočiju... Paolo je klimnuo glavom, te je kada mu je Zeus došao, počeo ga uprezati na kočiju...

Dok je Anibal Amaliji govorio: Rosalia, pozdravi se sa grofom i groficom sa kniksom...

Amalia mu je klimnula glavom, te je sada spustila stvari koje je imala u rukama na šljunak...

Sada je pažljivo desnu nogu stavila iza lijeve pete, no kada je desnu nogu pokušala postavila na prednji dio japanke, poskliznula se i pala na tvrdi šljunak...

Anibal nije znao radi li to namjerno ili slučajno jer se ovo iz dan u dan ponavljalo, ali je sada vidio da se Carolina od srca smije, no Octavio je imao izraz bijesa na lica... No Carolina je sada pružila ruku Amaliji da se digne sa poda, te joj je tako pomogla da se digne sa šljunka i pitala ju: Rosalia, mogu li te nešto zamoliti?...

Amalia joj je klimnula glavom, te je Carolina rekla: Prvi dan smo ti svi govorili da jako sličiš na pokojnu Amaliju, pa ja bih te htjela zamoliti da mi dozvoliš da te zagrlim?...

Amalia je osjetila da će joj bujica suza iz njenih lijepih smeđih očiju izliti poput rijeke kojoj je brana na rubu pucanja, no htjela je po poslijednji put osjetiti zagrljaj svoje majke, no znala je koliko riskira s tim zagrljajem, no odlučila je ponovo staviti sve na kocku i pokušati osjećaje još malo obuzdati...

Amalia je klimnula glavom, a Carolina je zatvorila oči poput Martina kada ju je grlio jer je doista htjela imati osjećaj kao da grli svoju kćer i raširivši ruke prema Amaliji, obuhvatila je njen struk i zagrlila ju...

Kada ju je majka Carolina zagrlila nakon toliko vremena, Amalia je osjetila nevjerovatan osjećaj sreće, no uspjela se iskontrolirati i ruke držati podalje njenog struka, dok je Carolini pobjegla suza iz njenog oka na Amalijinu plavu kosu, a onda je rekla: Kćeri moja...

Na ove dvije riječi Amalia je morala baš iskontrolirati svoje cijelo tijelo da ne poklekne i da se ne slomi, no uspjela je ostati čvrsta kao stijena... Taj zagrljaj je minutu koju je za Amaliju trajao jednu cijelu vječnost, no biti ponovo u majčinom zagrljaju bilo je neopisivo divno...

Prije nego što je otišao do Paola, Anibal ih je promatrao kako je Carolina grli, ni ne znajući, svoju kćer, te mu je pobjegla koja suza iz oka jer je želio da sada tako njegova majka grli njega, ali to je bilo nemoguće, zato je, obrisavši suze koje su mu osvježile obraze na ovom vrućem danu, otišao do Paola koji je već upregao Zeusa i mazio ga po grivi...

Anibal mu se u tome pridružio, a dok je Zeus uživao u pažnji i u maženju koju je dobijao od dvojice muškaraca, a Anibal ga je Paola pitao: Gospodine Martinez, je li Vas gospođica Martinez povrijedila kada je rekla da ne želi da ju Vi porodite?... Paolo: Gospodinu Pinada, reći ću Vam isto što sam rekao i Martinu, ona me više ne može povrijediti, ma što da više učini, a uostalom odrasla je, zna što radi... Anibal: Ne morate odgovoriti, no zanima me koliko ste poroda do sada obavili?... Paolo: Prestao sam brojati kada sam stigao do brojke 100...

Paolo je naslućivao da više neće vidjeti Anibala, pa ga je pitao: Hoćemo li se još vidjeti?... Anibal je duboko uzdahnuo, no nije mu imao srca reći da više ne planira dolaziti, pa mu je rekao: Ne znam, možda jednog dana ponovo dođem...

Anibalov uzdah je Paolu govorio sve što je trebao znati, a to je da ga više neće nikada vidjeti, a sada je Carolina pustila Amalija iz svog zagrljaja, te joj je za kraj prije nego što je ponovo otvorila oči utisnula jedan majčinski poljubac na čelo i onda otvorila oči i rekao joj: Rosalia, neizmjerno ti zahvaljujem na ovom osjećaju, bilo je kao da ponovo grlim i ljubim svoju kćer Amaliju...

Amalia joj se glavom naklonila, spustila se da pokupi svoju torbu i Anibalovu knjigu „Romeo & Julia" te ih sada sve držala u jednoj ruci, kada je to pokupila, otišla je do vrata kočije i otvorila ih... Paolo ju je vidio i rekao: Mislim da Vam Rosalia hoće reći da je vrijeme za polazak... Anibal se okrenuo prema njoj i rekao: Mislim da je tako...

Carolina, Octavio i Martin su došli do Anibala, a Octavio je samo rekao: Gospodinu Pinada, bilo nam je zadovoljstvo provesti s Vama mjesec dana, bilo bih nam drago kada biste nam ponovo došli, naravno poveli i Vašu osobnu sluškinju... Anibal: Grofe, meni je bilo još veće zadovoljstvo, trudit ću se doći, ali ništa ne obećavam, no u svakom slučaju ostati ćemo u kontaktu, čuvajte se i Vi i Vaša žena, ali i Vi Vojvodo... Octavio: Naravno, sretan Vam put želim od sviju nas... Anibal: Grofe, hvala Vam lijepa...

Gledajući ga kako ulazi u kočiju, Paolo je shvatio da je rekao da će se potruditi doći to rekao iz kulture prema grofu jer uvrijediti grofa značilo je posijati sjeme zla što Anibal u svakom slučaju nije nikako htio, a Paolo je znao da neće biti ni Anibalovih pisama...

Kada su Anibal i Amalia ušli u kočiju, te je Amalia zatvorila vrata kočije, spustila torbu i knjigu pored sebe, te je sjela nasuprot Anibala...

Paolo je već rekao kočijašu gdje će ih odvesti, pa je kočijaš sada krenuo... Amalia je sada morala na nešto usredotočiti, bar dok ne izađu sa imanja, a to su bile Anibalove tamnosmeđe oči... Amalia ih je pokušavala gledati, ali nije išlo, samo je čekala da skrenu na put...

Sve ono što je mjesec dana bilo nakupljalo u njoj, sada je trebalo izaći van... Kada su napokon napustili imanje i skrenuli prema putu za Yavize i onda će produžiti kočijaš za Yucatan koji je udaljen pola dana puta, Amalia je sada pukla kao balon, te je počela plakati kao kišna godina, a Anibal je dobro znao zašto plače, te je izvadio svoj rupčić iz džepa odjela, te joj je rekao(šapatom): Izvoli, samo plači, bit će ti lakše.. Amalia je uzela njegov rupčić, te mu je rekla(kroz gorke suze): Gospodaru, hvala Vam puno na rupčiću i na svemu u ovih mjesec dana... Anibal(šapatom): Amelia, nema na čemu, tu sam ako što zatrebaš...

Sada je spustila na koljena na pod kočije i sa rupčićem u ruci, položila lice u dlanove i suze su se slijevale u rupčić bez prestanka...