Ušavši u crkvu, pored sebe je zamjetila veliku kamenitu posudu koju je odmah dotaknula Svetu vodicu i s njom se sa lakoćom prekrstila...

Dok je hodala sklopljenih ruku prema oltaru, zatvorila je ponovo svoje oči i vratila se ponovo u onaj dan svog vjenčanja koje se održalo baš tu i baš tu je Lucia napravila predstavu, u Božjoj kući staroj stoljećima, a Amalia se sada u mislima vratila na svoj dolazak pred ovu Svetu kuću...

Prije nešto više od godinu dana:

Crvena i bijela kočija su stigle pred crkvu, Pedro je prvi sišao sa njegove i Lucijine kočije, te je pružio ruku Luciji kao pravi džentlmen da joj pomogne da izađe iz kočije, a ona ju je tako stisla da je Pedra ruka zabolila, no nije joj to pokazao, samo su mu oči govorile koliko je stisla, a ona mu je oblikovala na ustama riječi: Ovo ti je samo mali uvod u ono što će ti se dogoditi ako se Amalia uda za Martina...

Morali su paziti da Amalia nešto ne posumnja, pa su istodobno oboje pogledali u nju koja je bila još u kočiji, no vidjelo se da nije bila na zemlji, nego je letjela sto metara iznad zemlje, Amalia je samo htjela ući u crkvu i reći to sudbonosno da i zato nije ništa čula ni vidjela ni čula...

Pomoću Pedrove ruke koju je Lucija sada otpustila stisak, Lucia je sišla sa kočije i Carolini koja ju nije ni gledala jer je silazila sa kočije držeći se za Octavijovu ruku, rekla: Majko, ovdje smo suvišni, Pedro i ja bismo ušli u crkvu i zauzeli svoja mjesta... Samo joj je Carolina rekla: Kćeri, samo uđite...

Lucia i Pedro su ušli u crkvu, ne pogledavši Martina koji je bio okrenut leđima, došetali su brzo do svoga mjesta na prvoj klupi lijevo do oltara, a Carolina je dotakla tlo, te se okrenula prema Amaliji i veselo joj rekla: Sada ti, kćeri...

Octavio je već pružao ruku prema Amaliji, no Amalia, dok su joj oči blistale poput zvijezda na nebu, rekla mu je: Oče, ne zamjerite mi, ali ja bih bratovu ruku za silazanje iz kočije... Octavio: Dobro, neka ti Paolo pomogne pri silasku iz kočije, ali ja ću te otpratiti do oltara, to ti je valjda jasno... Amalia mu se nasmijala, te mu rekla: Oče, drugog nekog ne bi mogla zamisliti da me preda voljenom umjesto Vas...

Octavio i Carolina su se odmakli nekoliko koraka unatrag i gledali svoje dvoje djece, te je Carolina Octaviju rekla: Naša malena se udaje, možeš li to vjerovati?... Octavio je pogledao svoju suprugu Carolinu kojoj su oči sjale poput bisera, te joj je rekao: Iskreno ne mogu vjerovati da se naša malena udaje, no postajem svjestan da će nedostajati jedna duša u kući, no isto tako znam da ćemo jednog dana ostaviti Panamu u dobrim rukama, bit će dobra vladarica jednog dana zajedno sa Martinom...

Paolo je digao sa sjedišta u kočiji i sišao na tlo, te se okrenula prema Amaliji, te je ispružio ruku i rekao: Seko, evo ti moja ruka... Amalia se pažljivo digla sa sjedišta, te je spretno uhvatila bratovu ruku i pažljivo se spustila na tlo... Amalia je pustila Paolovu ruku i rekla: Hvala ti, brate... Paolo: Nema na čemu, mila seko...

Carolina je odmah prišla Amaliji i primila joj dugi veo iz njezine ruke, te joj rekla: Kćeri, sada ću ti ja veo razmotati i namjestiti kako treba... Amalia: Majko, hvala Vam puno... Paolo: Majko, oče, ja bi ušao u crkvu, ako nemate ništa protiv i zauzeo svoje mjesto... Octavio: Sine, slobodno uđi, i mi ćemo za koju minutu ući...

Paolo je ušao u crkvu, došetao je dostojno i polako prvo do Martina, stavši mu ruku na lijevo rame, tako ga pozdravši, pa je osjetio da je malo nervozan, te mu je prošaputao: Ne brini se, ona stiže... Paolo je tada došetao do svoga mjesta pored Lucije i Pedra...

Carolina je sada razmotala veo, te je došla do Amalije koja je sada već bila nestrpljiva i imala veliki osmijeh na licu, te joj je uzela gornji dio vela i pitala ju: Kćeri, vidim ti u očima da si spremna... Amalia je pažljivim pokretom glave klimnula majci, te joj je sada Carolina navukla gornji dio vela preko lica i smanjila joj vidljivost jer je veo načinjen od vrlo guste svile...

Za kraj ju je Carolina pomilovala po licu i okrenula se prema crkvi i ušla u nju, te je sada zatvorila vrata crkve iza sebe, te je dostojanstveno došetala do svoga mjesta pored svoje djece...

Octavio je sada poljubio Amaliju u ruku, te ju je uzeo pod ruku i rekao: Idemo?... Amalia je sa velikim smiješkom rekla: Oče moj, idemo...

Octavio i Amalia su polako i sitnim koracima došli pred vrata velike crkve koja su se sada polagano otvarala i Amalia je začula svadbeni marš, te ju je Octavio još jednom pogledao i pitao: Kćeri, jesi li spremna?...

Amalia je bila prekrivena velom koji joj je prekrivao cijelu glavu, no potajni osmijeh je imala cijeli dan i bila je jako sretna, te je rekla: Oče moj, rođena sam spremna... Vrata su se skroz otvorila i oni su polako hodali prema oltaru uz svadbeni marš koji ih je pratio u stopu...

Dok je Amalia polako hodala sa Octavijom pod rukom prolazeći dug put crvenim tepihom prema oltaru, uspjela je vidjeti bijele i crvene ruže sa kojima je i željela da njima bude ukrašena svaka klupa u crkvi kada već nije imala pravo na nikakav buket jer je to kod grofske obitelji strogo zabranjeno, mada se nije znalo zašto, ali tako je bilo...

Oni malobrojni koji su bili u crkvi na ceremoniji su stajali dok Amalia ne dođe do Martina... Amalia kako svakim korakom bila bliže svojoj avanturi života kako je tada brak sa Martinom zamišljala, srce joj je snažno kucalo u ritmu svadbenog marša...

Crkva je bila ukrašena stoljetnjim veličanstvenim mozaicima koji su se uzdizali na prozorima i prozorima davali još dublju veličinu, a oltar prema kojem su išli, imao je zlatni saliveni križ na samom oltaru, a iza svećenika koji je bio u bijeloj odori i u rukama je držao Bibliju, bio je veliki križ sa razapetim i krvavim Isusom...

Kada su Amalia i Octavio napokon došli do oltara, Martin se okrenuo, a Amaliji je zastao dah kada ga je vidjela, Martin je obukao najsvečanije bijelo odjelo sa ordenom na kojem je bilo oslikano sunce pokraj njegova srce, te je Octavio sada stavio Amalijinu ruku na Martinovu i rekao mu: Vojvodo, u Vaše ruke predajem svoje najmilije blago, čuvajte je, molim Vas... Martin: Grofe, ne brinite se, čuvat ću ju kao oko u glavu i kao kap rose na dlanu...

Octavio je sada sjeo do svoje supruge Caroline koja je već lila suze, do tada je Martin skinuo Amalijin veo i prošaputao: Prelijepa si... Amalia mu je isto tako prošaputala: I ti si prelijep...

Svećenik se sada započeo: Dragi mladenci, dragi grofice i grofu, okupili smo se ovdje da bi ujedinili Amaliju Martinez i njenog odabranika Martina Luquea u sveti sakrament...

Amalia je samo gledala u Martina, nestao je cijeli svijet u tom trenutcima, ništa nije ni vidjela ni čula, bili su okrenuti jedan drugom i spojeni rukama, njen tadašnji svemir je bio napokon pred njom i uskoro će mu izreći sudbonosno da...

Lucia je sada udarila laktom Pedra koji je bio pored nje i prošaptala: Gdje su više onaj tvoj prijatelj Loreno i njegovi prijatelji?, ispovraćat ću se ako ovo budem slušala pet minuta dulje... Pedro: Kada je rekao da će doći, onda će doći na onom dijelu gdje smo se dogovorili da dođe... Lucia je sada prošaputala: Budalo, tiše, tiše... Pedro je prošaputao: A daj, kao da ćete nas itko čuti... Lucia ga je još jednom udarila laktom ovaj put jače, na što je Pedro morao pregristi jezik da ne ispusti bolni krik...

Nakon pola sata mise;

Napokon je došlo vrijeme da svećenik pita: Ima li netko protiv ovoga svetog braka, neka kaže sada ili zauvijek šuti?... Pedro je podignuo ruku i rekao: Imam ja...

Amalia se jedva uspjela okrenuti i bijesno pogledala Pedra poput bijesnog risa koji danima nije jeo i sada mu i plijen koji je želio uhvatiti, pobjegao...

Octavio se digao sa klupe, no već su ušli Lorenovi prijatelji što ispaljuju strelice za uspavljinje, pa su Octavija prvog pogodili, pa su se Lucia i Pedro digli kao da Octaviju pomognu, pa su i na njih ispalili strelice... A prije nego što se Carolina i Paolo snašli i tek digli da vide što je sa Octavijom, Luciji i Pedru i na njih su ispaljene strelice...

U tom je Loreno Amaliji prišao sa leđa, odvojio ju je od Martina jer je bio on već u dubokom snu, sada je stavio ruku na vrat i čekao trenutak da Amalia vidi da su svi „mrtvi" i da leže na podu Svete crkve kao i svećenik na samom oltaru...

Kada je Amalia vidjela da se nitko od njih ne pomiče, počela je vrištati: Majko, oče, Paolo, neee, Martineee, ne smiješ umrijeti, trebam te...

A onda je, pokušavši izvući iz Lorenovih ruku, samo odjednom osjetila maramicu sa nekim čudnim mirisom na svojim ustima, sredstvo ju je odmah omamilo, pa je i ona zaspala još dubljim snom od svoje obitelji i Martina...

Amalia je sada otvorila oči, bila je usred crkve u odori i japankama, crkva je bila ista kao što je bila i onoga dana, no osjećala je da ona nije bila ista osoba kao što je odavde silom odvedena...

Hodajući od imanje do crkve, shvatila je nešto... Shvatila je da nju ne bih mogla sakriti ni odjeća, ni plava kosa da je ona ista osoba što je bila onda, no ona se promijenila duhom, postala je još čvrsta, naučila je svašta raditi u ovo kratko vremena i naučila je poštovati svog gospodara Anibala i zato je nisu mogli prepoznati, barem je tako vjerovala...

Stojeći usred Božje kuće, nije se mogla ni pomaknuti, samo se spustila na koljena, dlanovima prekrila svoje oči i lice i počela plakati... Nije ni sama znala zašto plače, no ovdje je bila sama, nije bilo u blizini roditelja, brata, sestre ili Martina, bila je sama u crkvi u blizini Isusovog križa, barem je tako izgledalo...

Dok su joj suze govorile ovdje priču koju nije mogla ispričati na imanju, glava joj je dotakla pod crkve, a malo nakon toga je osjetila nečiju ruku na svojoj kosi i osjetila je da ju ruka mazi, a skamenila se kada je čula glas koji je progovorio: Dijete, otkud ti tu tako rano?...

Amalia je prepoznala glas svećenika koji ju je trebao oženiti za Martina, a kada joj je Anibal rekao da su svi živi, znala je da je i svećenik živ, no nije se nadala da će ga tako rano zateći u crkvi, nekako se nadala da će otići prije nego što on dođe, no otkada je došla, ništa joj nije išlo glatko, pa je ovo možda čak i očekivala da će joj se dogoditi...

Prekrivena svojom plavom kosom i dlanovima u koje su i dalje nemilosrdno padale njene suze, još se nije usuđivala dići sa poda crkve, no svećenikova ruka je još bila na njenoj plavoj kosi i pomalo ju mazila, te ju je još jednom pitao: Kćeri, kakva te nevolja ovdje dovodi?...

Iako je još bila skamenita jer se bojala da ju i on može prepoznati, polako je digla glavu sa poda crkve, sjedavši na svoje noge, a onda je vrlo polako spuštala svoje dlanove sa svog lica i svoje ruke stavljala na svoja koljena i odoru koja je sušila dlanove od suza koje su se skupile u njenim dlanovima i suze koje su još padale niz obraze...

Našla se u oči u oči sa svećenikom koji je klečao uz nju, te je kroz svoj mutni pogled mogla vidjeti da ju svećenik neprepoznaje, te je sada mogla vrlo tiho odahnuti...

Svećenik koji je klečao pored nje i gledao milo u nju, nije bio stariji od 65 godina, a imao je već dugu službu Gospodinu, njegovo lice se puno nije promjenilo, lice mu je ostalo glatko, zelene oči poput smaragda kao da su joj se smiješile, njegov glas je bio sada topla simfonija za njene uši, a bio je u bijeloj mantiji i imao je svoj svećeniski ovratnik, a njegovo ime je bilo Eugenio...

Znala je da mu se može ispovijediti i otkriti da je ona Amalia, no sama je sebi dala zavjet šutnje u brodu dok su ona i Anibal plovili do Yucatana, Anibal joj nije rekao koliko mogu ostati, pa je zavjet položila na neodređeno i koliko joj srce izdrži, a da mu to ni njemu nije rekla...

A i da svećeniku Eugeniju i kaže tko je, da se tu došla samo oprostiti od svih njih i da mu kaže da je negdje tamo daleko od svega ovoga započela novi život, počeo bih je nagovarati da se vrati ovom životu gdje pripada, a ona to nije željela...

Svećenik: Kćeri, jesi li dobro?, kako se zoveš?... Amalia ga je gledala dok su joj suze i dalje nemilosrdno tekle niz obraze i samo je klimnula, a svećenik je sada shvatio da ona ne može govoriti, te ju je sada upitao: Kćeri, izgubila si dar govora?... Amalia je na to samo klimnula, te ju je svećenik zagrlio sa velikim suosjećajem...

Amalia je osjećala u tom trenutku kako ju probada žalac krivnje u njeno srce koji ju je bolio poput osinjeg uboda, no nije smjela progovoriti prvenstveno radi sebe i radi svega što je čeka na imanju San Paolu, tamo je vidjela svoju budućnost, kakva god da je...

A uživala je u trenutcima toplog zagrljaja svećenika, a sada se svećenik odmakao od nje i rekao: Kćeri, idemo sjesti na klupu?... Amalia mu je klimnula, pa se digla sa poda crkve, te je sada ona njemu pomogla da digne iz svoga klečećeg položaja, tako da ga je primila desnu ruku i svećenik se pridigao, te joj, puštajući njenu ruku, rekao: Bog te blagoslovio, kćeri... Amalia je samo spustila glavu u znak zahvale...

Polako su prišli najbližoj desnoj klupi i sjeli jedan pored drugog, te je Amalia stavila svoje ruke, a svećenik Eugenio je stavio jednu svoju ruku na njenu ruku, te je rekao: Kćeri, bila ti nijema ili ne, Bog te čuje, ne zaboravi, On nas sve čuje i obrati mu se, i ne znamo zašto se nešto događa, to samo On zna, no znamo da se sve događa sa nekim razlogom koji je nama neznan...

Amalia mu je klimnula, te ju je, primjevši kako vješto skriva dlanove, a pritom je skrivala i žuljeve koje je osjetio dok ga je držala za ruku, svećenik pitao: Jesi li nečija robinja?... Amalia je ponovo klimnula, no sada je podigla lijevu ruku prema suznim očima i obrazima i obrisala suze u njima...

Svećenik: Dijete, žuljevi su tu od tvog poštenog i vjerujem predanog rada tvom gospodaru i zato se nemaš čega sramiti... Amalia je ponovo klimnula svećeniku, te se sada digao i rekao: Moram ići, no ti si došla pričati s Gospodinom, a ne s mnom, jesam li u pravu?... Amalia je ponovo klimnula, te je svećenik otišao svojim putem...

No Amalia nije došla razgovarati s Njim, nego je došla prisjetiti se u potpunosti događaja sa svoga neuspješnog vjenčanja, a to je jedino mogla ovdje na licu mjesta i jednom zauvijek zaklopiti to poglavlje svoga života kao knjigu i krenuti napokon dalje bez duhova prošlosti, bez grižnje savjesti koju je osjećala jer je mislila da je ona kriva za smrt obitelji i Martina, no lako je, znala je, bilo reći da će otići nakon što ih je sve vidjela žive, a to će teško učiniti kada dođe to vrijeme, vrijeme rastanka...

Nakon što je čula svećenikove riječi, osjetila je potrebu nešto nijemo reći Gospodinu...

Amalia(u sebi): Bože, griješim li?, griješim li kada ovo sve želim ostaviti i nastaviti život u Trinidadu gdje dišem punim plućima, gdje svakog dana ustajem sa osmijehom i liježem sa osmijehom na licu, dok moja obitelj tuguje za mnom, od mene, znam, nije pošteno to što ću otići zauvijek odavde, a neću im reći tko sam zapravo, no ne mogu, ne mogu jer bi me ponovo zatvorili, a ja ne želim više živjeti pod staklenim zvonom, ni u zlatnoj krletci, samo želim disati...

Amalia je sada pogledala u velikim križ sa razapetim i krvavim Isusom, te je nastavila govoriti u tišini svoje duše(u sebi): Bože, je li moja sudbina da se vratim ovdje, da se vratim i jednog dana zavladam Panamom i da budem zatvorenica vlastite države, a s tim i vlastitog imanja, kao što je sudbina Tvog sina bila da ga razapnu poput nekog kriminalca...

Amalia je sada sklopila ruke u molitvu i počela se moliti(u sebi): Oče naš, koji jesi na nebesima, Sveti se ime...

Dok je Amalia tako molila u crkvi, na imanju se probudio Paolo, probudio se sa jednim velikim olakšanjem, više nije osjećao teret težak poput kamena kojeg je nosio svih ovih dana zato što nije mogao vidjeti Lupitu...

Iz postelje je čuo Martinov i Anibalov glas koji su se nalazili ispred kuće, no što pričaju, to nije mogao čuti, a nije bilo ni bitno... Paolo se digao iz kreveta i uzeo je svoje jahačko odjelo, to je bilo jedino odjelo u kojem se osjećao ugodno, odlučio je pozvati Anibala na jedno prijateljsko jahanje na njihovim dragim pastusima, a i na tom jahanju reći će mu svoju i jedinu pravu istinu o sebi i Lupiti...

Otišavši iza paravana od stabljike riže koji je imao u sobi sa jahačkim odjelom i jahačkim čizmama u rukama i dok se svlačio i presvlačio, ponovo se zapitao zašto Anibalu toliko vjeruje i ponovo nije znao odgovor, no jedino što je znao da ono što će mu reći, mora u Anibalu umrijeti, a također i u njemu to mora umrijeti...

Kada se presvukao u svoje udobno jahačka odjelu i obuo jahačke čizme, izašao je ispred paravana, te je samo na paravan prebacio svoje sinoćno odjelo i hlače, te je otvorio vrata svoje sobe, sitnim koracima je prošao hodnikom, gledajući u prolazu slike od male Amalije koja mu se smijala...

Sišavši stubama u prizemlje, izašao je kroz velika vrata, vidjevši ih kako Martin i Anibal razgovaraju, odlučio im je prići im i zaželjeti dobro jutro...

Paolo im je prišao i pogledavši u Anibala, rekao mu: Gospodine Pinada, želim Vam dobro jutro, nadam se da ste ugodno spavali, a i tebi Martine isto... Anibal: Gospodinu Martinez, dobro smo spavali, Rosalia je otišla malo prošetati po mjestu, no brzo se vraća... Paolo: Gospodinu Pinada, nemojte se ustručavati pozvati bilo koju od naših djevojaka jer je naše je i vaše, ponavljam osjećajte se kao kod kuće... Anibal: Gospodinu Martinezu, hvala Vam puno, divni ste... Paolo: Nema na čemu... Paolo je sada pogledao u Martina koji ga je odmjerao od glave do pete i zatim ga je pitao: Paolo, vidim da si u jahačkom odjelum, ideš li negdje obavljati liječničku dužnost?...

I Anibal je nestrpljivo iščekivao taj odgovor, no vidjevši Paola da samo spustio glavu i tužno Martinu govori: Martine, da bar, no nije to, nego jednostavno hoću osjetiti vjetar u kosi i osjećaj da sam živ...

Anibal je shvatio da Paolo više ne živi bez svog posla kojeg je imao sve manje i manje, također je shvatio da je Paolo nalazio utjehu u poslu nakon Amalijine „smrti" i sada kada je i to gotovo izgubio, on više nije živ, ove riječi koje su izašle iz Paolovih usta zvučale su prebolno, kao da će se svaki trenutka rasplakati od boli koju je cijelo vrijeme osjećao u sebi...

Anibal je bio upravu, Paolo je bio na rubu suza jer je bio svezanih ruku, osjećao se u potpunosti bespomoćno u vezi svega, bio je gotovo bez posla, bez prava da vrati prijestoljonaslijednika bez da se oženi i odrekne se svog posla, a da ode živjeti u selo, znao je da će Lucia sve uništiti, a jedina osoba koja je mogla razumijeti i jedinu ženu koju je volio i koju će ikad voljeti, bila je na nebu, imao je osjećaj da mu ovaj život koji sada živ teče bez ikakve potrebe kao pijesak kroz prste, a on ne može ništa učiniti da to zaustavi...

Anibal ga je pogledao i rekao: Onda se vidimo poslije, gospodine Martinez... Paolo je pogledao u Anibala i pitao ga: Gospodinu Pinada, hoćete li mi se možda pridružiti na jahanju?...

Anibal je odmah shvatio da ga zapravo zove na razgovora s njim u četiri oka, te je rekao: Može, Zeusu će goditi malo jahanja... Paolo: Ok, idem ja osedlati svoga Olafa, onda ćemo poći... Anibal: Kako god kažete... Paolo je bez riječi otišao do konjušnice...

Anibal ga je pratio pogledom kako ide prema konjušnici i mislio je kako je Paolo neiskvarena duša baš kao i Amalia, a jedina osoba koja je bila natjecateljski nastrojena među njima troma, to je bila Lucia...

Martin se sada obratio Anibalu sa riječima: Gospodine Pinada, ako Vi sada odete na jahanje s Paolom, a dođe ta Vaša sluškinja Rosalia, ja ne znam kako ću se sporazumijeti s njom?... Dok se okretao prema Martinu, Anibal se neprimjetno nasmijao na ovo što mu je Martin upravo rekao, te mu je rekao: Vojvodo, vjerujte, znat ćete... Martin: Ali ne znam ni kako ona izgleda... Martin: Bez brige, grofica i grof znaju kako moja sluškinja izgleda, samo se Vi ne brinite...

Kao da je Anibalu čitao misli, Zeus je došao do Anibala, te je Anibal rekao: Ti meni ponovo čitaš misli, Zeuse... Martin i Anibal su ga počeli milovati po grivi, a Zeus je u tome uživao, te je Martin rekao: Čistokrvni crni vranac, prelijep je, i prošli put sam mu se divio, no ovaj ga put mogu i pomilovati... Anibal: Vojvodo, on rijetko da maziti strancima, ali Vi i gospodin Martinez ste to uspjeli... Martin: Gospodine Pinada, znam sa konjima...

Anibal je prošli put tek prozborio nekoliko riječi sa Martinom, no procjenio je da je on dobar čovjek kojeg Amalia voli, a i on nju svim srcem, no ovaj put kako stvari sada stoje moći ga upoznati bolje jer, činilo mu se, Martin polako otvarao...

Anibal: Ali ovo je divlji konj koji je sam došao k meni na moje imanje... Martin ga je pogledao iznenađeno, te ga je isto tako iznenađeno i pitao: Zbilja?...

Dok mu je Anibal pričao Martinu kako je Zeus došao kod njega, Amalia je u crkvi završila molitvu, te se digla sa klupe na kojoj je sjedila dok je molila... Sada je pošla prema izlazu crkve, no zastala je i ponovo se okrenula prema Isusovom križu i rekla(u sebi): Kada sam ocu da sam rođena spremna, na što sam mislila, pitam se, na taj zatočenički život ili na to što bih jednog dana postala vladarica Paname?...

S tim nijemim riječima se okrenula, izašla iz crkve i krenula natrag prema imanju...

Sada podigavši ruku prema obrazu, tek je sada primjetila da je nestala oteklina sa njenog suviše bolnog obraza...

A dok je Amalia išla natrag prema imanju praćenja sa dva šarena leptira duginih boja, Paolo i Anibal na svojim konjima su već odmaknuli od imanja, te su dojahali do Paolovog svetog mjesta – zelene površine...

Paolo je gledao u tu zelenu površine bez ijedne travke, te je spustivši glavu, tužno rekao: Upravo ovdje počiva moja jedina žena koju sam volio i voljet ću je do kraja života, tog jutra se pretvorila u vilski prah koji je sada tu, a ona se pretvorila onda u najljepšu vilu na svijetu i poletjela u kraljevstvo nebesko...

Anibal je primjetio da Paolu zapinju riječi u grlu i da mu se čuje ogromna tuga u glasu dok govori o svojoj voljenoj sestri Amaliji, no i ovaj put su mu usta bila zapečaćena, i ovaj put je obećao Amaliji da nitko neće saznati tko je zapravo ona osim ako to izričito sama htjela...

Paolo je sada da ne bih zaplakao, svoga konja Olafa potakao nježno ga pomazivši da galopira oko Anibalovog konja na kojem je još mirno sjedio Anibal...

Anibal je samo gledao kako Paolov konj Olaf galopira, dok u Paola puhao vrlo vruć povjetarac, no to ga očito nije smetalo jer ga je adrenalin činio na trenutke sretnim iako je imao ravna leđa kako mu to i priliči pred Anibalom, bio je na trenutak sretan...

Ali Anibal je sada shvatio i da je Paolo propalom karijerom izgubio sve do čega mu je bilo stalo i što je smatrao svojom slobodom, a jedino što mu je pružilo osjećaj slobode, bio je njegov konj Olaf i zato je sada Paolo galopirao oko njega što Anibalu nimalo nije smetalo, čak mu se činilo i simpatičnim...

Paolo je sada s svojim konjem Olafom stao pored Anibala, te je gledajući Anibala u oči počeo govoriti: Gos... Anibal ga je smjesta prekinuo sa riječima: Paolo, molim te, prošli put smo se lijepo dogovorili da kada smo sami da ćemo zanemariti te formalnosti, a ovdje smo sami, čuju nas samo ptice i pokoji leptir i zato bez tih formalnosti, molim te, ako se već moramo na imanju oslovljati službeno, ne moramo i ovdje... Paolo: Da, imaš pravo, Anibalu, zaboravio sam, a kako i ne bih zaboravio kada me moj otac omalovažava pred svima, znaš koliko to boli...

Anibal je dobro znao taj osjećaj omalovažavanja, te su ga ponovo zaboljeli ožiljci na leđima, osjećao je da mu svježa krv ponovo teče niz leđa, te je Paolu odgovorio: Paolo, u potpunosti te shvaćam...

Paolo: Anibal, ja se probudim u krevetu od meda, no poželio bih da je to krevet od tvrdog drveta, ustanem iz njega, odjenem odjelo i stanem pred ogledalo i vidim potpuno drugu osobu nego što sam zapravo ja i onda navučem masku i siđem dolje jesti iz srebrnih tanjura i pribora...

Anibal je savršeno shvaćao Paola i u ovoj situaciji jer i on sam se svakog dana dizao i pogledom u ogledalo je vidio drugog sebi neprepoznatljivog čovjeka, a taj se čovjek zvao Anibal Pinada i svako jutro se iznova upoznavaju jer on nikada nije zaboravio svoje podrijetlo i tko je on zapravo ispod ove maske koju nosi zvanu veliki gospodin...

No Anibal je težio boljem životu i svoje carstvo je sam svojim rukama izgradio i danas ga ima, no gledajući u Paola, vidio je da on želi ono suprotno što je on sada... Anibal: Paolo, i u ovom slučaju te razumijem...

Paolo je smogao snage i izgovorio: Pretpostavljam da znaš zašto sam te zvao na jahanje ovog jutra?... Anibal: Vrlo dobro znam, reci što ti je na duši?... Paolo: Ajmo prvo sjahati sa naših mezimaca, može?... Anibal: Može...

Sada su obojica sjahali sa svojih konja na zelenu površenu i pustili ih da se slobodno kreću, te je Anibal sjeo na zemlju i stavio svoj štap pored sebe, a Paolo mu je rekao: Anibal, ovo što ću ti reći mora ostati među nama, mora umrijeti s nama, moraš mi se zakunuti u nešto najsvetije što imaš da nećeš nikome nikada reći...

Anibal nije znao što na to reći, što mu Paolo kani reći, ali svejedno je ruku položio na srce i gledajući Paola u oči, rekao: Kunem ti se u ono najsvetije što sam u životu imao, a to je moju majku Gabrielu da neću nikome nikada reći ono što mi sada kažeš...

Paolo ga je sumnjivo pitao: U Gabrielu Pinadu?... Anibal je promrmljao: Recimo... Paolo: Nemoj mi mrmljati, reci mi to jasno i glasno... Anibal je sada rekao jasno i glasno: Da!...

Anibal nije znao prezime svoje majke, niti su braća ili on imala očevo prezime što im pripadalo po zakonu, ali oni su samo bili kopilad koja mu je služila i kada bi mu došlo ili kada bi mu se netko ponašao neumjesno i neprimjereno istresao bi se strašnim potezima biča...

Paolo je Anibala gledao u oči i počeo pričati: Evo ovako je bilo; Sve čega se sjećam da sam na Amalijinu godišnjicu smrti nakon neuspješnog razgovora o mom povratku titule prijestoljonaslijednika koji sam vodio sa ocem, otišao sam u blagovaonicu i uzeo prvu bocu vina i izašao van s njom, te sam sjeo na livadu, nazdravio sestri na nebu i iskapio bocu vina, te sam se odmah onesvijestio nakon toga, slijedeće čega se sjećam da se sutra ujutro budim u svom krevetu sa strašnom glavoboljom, ne sjećajući se ničega osim razgovora sa ocem...

Anibal ga je ponovo pozorno slušao, ne rekavši ni riječ, te je ubrzo Paolo nastavio govoriti: Kada je Lupita pala u nesvijest pokraj bunara prije nešto malo više od tjedan dana, kada se osvijestila u svom krevetu u kućici za sluge i kada sam joj priopćio da je trudna i da je toliko i toliko trudna, rekla je da je ja silovao, no ja poznajem sebe i znam da ne bi mogao nikoga nikada silovati, a znam da je Lupita zaljubljena u mene otkad je bila cura i zato sam tražio istinu jer smo bili sami u sobi i rekla mi ju je...

Anibal ga je i dalje pozorno slušao, pa je Paolo nastavio govoriti: Priznala mi je cijelu istinu, a ta je da je ona mene silovala jer je samo htjela dijete koje će biti na mene i da htjela je podsjetnik na mene ako poginem u ratu...

Paolo je sada kleknuo, a Anibal je ubrzo pitao: Zašto si preuzeli cijelu krivicu na sebe?... Paolo: Prije svega sam džentlmen i kako bi bilo da sam im rekao da je ona mene silovala, da je jedna sluškinja mene silovala?... Anibal: Paolo, ti si prije svega čovjek koji ima želje i potrebe, pa onda sve ostalo, a kako se ovo sa tvojim poslom zakompliciralo?...

Paolo: To je Loreno sve učinio da me uništi do kraja, no vjerovao sam da će to biti prolazna priča, znaš ljude, danas jedno pričaju, a sutra se stvori već nova priča, no u ovom slučaju je Loreno uspio, uspio me je uništiti, dobro je znao gdje treba zapaliti krijes vatrice da bi se ona pretvorila u vatrenu stihiju koja ni dan danas ne prestaje gorjeti, a bojim se da se nikad ni neće više ugasiti...

Anibal je znao da Paolo nije silovao Lupitu jer je on bio samo izgubljena nebeska ovčica u tuđini koja je tražila izlaz, no izlaz zasad nije postojao, znao je jer je kao 7-godišnjak vidio svog oca Josea koji kao pobješnjele zvijeri uzima njegovu majku i pravi joj treće dijete, trećeg muškarca...

Anibal: Veseliš li se djetetu, Paolo?... Paolo: Naravno da se veselim, no Lupiti sam obećao da ću je poroditi kada dođe to vrijeme, no kako sada stvari stoje, otac mi je zabranio da ju i vidim na tisuću metara, a Loreno neprestano bdije nad njom, nema šanse da joj mogu ispuniti obećanje...

Paolo je nastavio govoriti: No za djecu se vrijedi boriti, pa ću se i ja boriti za svoje dijete, ma kako god je ono napravljeno i makar mu ja bio samo prijatelj, gledat ću ga kako raste, a samo jedan slučaj u medicinskom svijetu me može ponovo dići iz te vatrene stihije poput feniksa...

Anibal mu se nasmiješio i rekao: Dat će Bog da se vratiš u potpunosti medicini koju tako voliš... Paolo: Znaš kako kažu; iz tvojih usta u Božje uši... Anibal: Znam kako kažu...

Paolo: Smijem li te nešto pitati?... Anibal: Pitaj... Paolo je sa velikom opreznošću pitao: Prošli put si rekao da stari ožiljci od bičevanja na tvojima leđima da ti je to samo podsjetnik na tvoj stari život za koji nitko ne zna, samo tvoja savjest i ti, hoćeš li mi reći za taj tvoj stari život?... Anibal ga je dugo šuteći gledao jer je duboko u sebi razmišljao hoću li mu reći, a onda je iznenada rekao: Hoću, no ovo i meni teško pada i za ovo stvarno nitko ne zna, pa te molim da šutiš... Paolo je digao desnu ruku i rekao: I dalje sam liječnik, pa me ionako obavezuje liječnička tajna...

Oslonivši se na štap, Anibal se digao na noge i polako je otišao iza Paola, te je počeo pričati: Moj otac je gospodar Jose Angel Padilla iz Kolumbije, pretpostavljam da ga znaš... Paolo se digne na noge, okrene se prema Anibalu koji je sada bio okrenut leđima, te mu je rekao: Znao sam ga, Anibalu, gospodin Padilla je umro od embolije kada sam ja imao 10 godina, sjećam ga se maglovito, jednom ili dva puta je bio kod nas na svečanoj zabavi, no ja sam tada bio premali da bih išta zapamtio...

Anibal je osjetio neko olakšanje u sebi, iako ga nije bilo briga je li on živ ili mrtav nakon svega što mu je učinio, ali sada kada je čuo da je umro samo dvije godine kasnije nakon što je on pobjegao u Trinidad, laknulo mu je jer nije dugo poživio nakon njegovog bijega...

Anibal je sada odahnuo sa jednim velikim olakšanjem što je Paolo primjetio, te ga je pitao: Laknulo ti je, vidim?... Anibal: Jest, ne mogu ti lagati jer je čovjek bio živo zlo koje je hodalo zemljom i onečišćavalo ju... Paolo se digao na noge, prišao mu je i pažljivo mu je stavio ruku na desno rame u znaku podrške, te mu je rekao: Ajde pričaj dalje... Anibal: Reci mi prvo, pati li se te embolije?... Paolo: Da, jako se pati od embolije i nema joj lijeka...

Anibal je nastavio priču: Taj gospodin je poput pobješnjele zvijeri silovao moju majku Gabrielu koja mu je bila njegova robinja, ne znam koliko puta, ali jednom sam ih uhvatio kako ju zvijerski siluje i tada je nastao moj najmlađi brat, bili smo trojica muškaraca, ali on nas nikad nije prihvatio kao svoje sinove, za njega smo bili tek obična kopilad i njegovi robovi...

Paolo: Tvoja braća, zar su umrla?... Anibal je štap prebacio u desnu ruku, pa je lijevom rukom prislonio dlan za njegovu desnu ruku koja mu je bila na njegovom ramenu i tužnim glasom rekao: Da, Victor sa dvije godine, a Manuel sa pet godina... Paolo: Srca mala, ali od čega su preminuli?...

Anibal je tužno uzdahnuo i rekao: Obojica su se razboljeli od teške upale pluća za koju je samo trebao lijek, no gospodin Padilla nije htio dati novce za lijekove za svoju kopilad, a kada su umrli, naredba mojoj majci je bila da njihova mrtva tijela baci niz rijeku i tako je bilo, bacila ih je niz rijeku...

Paolo je spustio glavu, tiho uzdahnuo, te je rekao: Ni ne znaš koliko mi je žao zbog toga... Anibal: Hvala ti, ali predugo živim s time... Paolo: Sve znam... Anibal: Tada sam imao 10 godina, a već sam bio pun rana na leđima, skoro me svakodnevno bičevao, još sam bio zahvalan kada je to bio običan bič, no imao je takozvani vatreni bič koji je često bio za mene paljen i tako je bilo do moje 18 godine tj. do majčine smrti kojoj sam ja zatvorio oči, i taj dan me izbičevao, svježa krv je tekla niz moja leđa, ali odlučio sam umrijeti negdje drugdje daleko od šaka te zvijeri, te noći sam ukrao konja Oriona i s njim pobjegao do prve luke i prvi brod na koji smo se ukrcali kao slijepi putnici... Paolo: Od čega ti je majka umrla, Anibalu?...

Anibal je još jednom tužno uzdahnuo, te je rekao: Od turberkoloze, nije joj bilo spasa... Paolo mu je tužno rekao: Kada te sušica dohvati, nema ti spasa... Anibal: Nažalost znam to, nego da ja nastavim priču, kada sam došao na otok, oslobodio sam Oriona kojeg više nikada nisam vidio i zbog jake kiše sam se sklonio pod neki štand i doslovno čekao smrt da dođe po mene, ali onda se ubrzo pojavio gospodin Josep Márquez kojeg mi je sam Bog poslao k meni, a gospodin Marquez je taj dan bio na sprovodu svoje kćeri Eve i supruge Biance i poveo me svojoj kući, a sutra ujutro sam sasvim slučajno dobio besplatno zemljište od nekoga starca tj. to je imanje na kojem sada imam dom, a gospodinu Márquez sam bio vjeran sluga do njegove smrti, no bio sam i njegov učenik, naučio me svemu što sada znam, ali ono što me je najdragocjenije naučio čitati i pisati i zauvijek ću mu zbog toga biti zahvalan...

Paolo se sada sve shvatio, on Anibalu nije izgledao kao pobješnjela zvijer koja je napastvovala Lupita kao njegov otac gospodin Padilla koji je napastvovao njegovu majku, a da nije ni pitao...

Paolo je pretpostavljao da je Anibal osjetio da njegova duša nije kriva i zato mu je pružio ovu jedinstvenu priliku da mu ispriča istinu iz svojih usta... Paolo je, iako ga nije znao otprije, bio uvjeren da sada gleda drugog čovjeka nego prije 27 godina nakon što je pobjegao iz ralja čudovišta koji ga je nemilorsrdno bičevao, a iz toga doba samo nosi ožiljke na leđima koje ne može izbrisati, a ti ožiljci su bili samo njegov vječni podsjednik na ono što je doživio kao mali i mladić i iz čega je borbom izašao kao pobjednik...

Međutim Anibal mu nije rekao dvije stvari za svoje nekadašnje ime koje je glasilo Esteban i da nije imao nikakvo prezime do trenutka kada je dobio novo ime i prezime...

Paolo je sada izvadio i ogledao na džepni sat, bilo je već vrijeme za doručak na kojem su se on i Anibal morali pojaviti...

Paolo: Moramo se vratiti u stvarnost, sigurno su već postavili stol za doručak... Anibal: Da, idemo...

Uzjahali su svoje konje i laki poput pera jer su skinuli bar nakratko ogroman teret sa svojih duša, krenuli su natrag na imanje San Carlos...

A dok su Anibal i Paolo išli natrag na imanje, Amalia je stigla natrag na imanje, naslonila se na zid kuće gdje je bila sigurna da ju nitko neće vidjeti, htjela je prije nego što uđe u kuću posložiti svoj vrtlog emocija koji ju je otkada je ponovo ovdje samo vrtio poput strašnog uragana, ali ona im još emocijama nije dala izaći jer ako to učini, znala je, bit će gotovo, morala je ostati jaka radi svog cilja, no to nimalo nije bilo lako...

Prije nego što je zakoračila da bih se razotkrila i pošla putem vrata, čula je iza kuće poznate glasove govore o njoj, a to su bili Lucia i Pedro koji su sada došli iza kuće, pa je ostala poslušati njihov skoro završeni razgovor koji je bio o njoj...

Lucia se ispod glasa Pedru bijesno obraćala: Što je s tobom?, hoćeš li da nas netko čuje?... Isto joj je tako Pedro ispod glasa obraćao Luciji, ali on je smiren od razliku od Luciji, te je rekao: Neću da nas čuju, nego Amalia... Lucia ga je naglo prekinula i bijesno mu rekla(ispod glasa): Pedro, zašto ju uopće spominješ?, ona više za mene ne postoji, mi ćemo postati knez i kneginja i gotovo...

Pedro(ispod glasa): Dobro, ali nikada mi nisi rekla zašto si ju htjela ubiti?... Lucia je bijesno govoriti(ispod glasa) Zato što je u svemu bila bolja od mene i zato je trebala biti ubijena od strane Lorena kojem sam dala taj zadatak i pretplatila ga za taj zadatak, no on je bio kukavica, pa je pobjegao glavom bez obzira... Pedro(ispod glasa): Lucia, ja sam bio spreman dovršiti Lorenov nedovršeni posao, već mi je prst bio na okidaču kada si se ti predomislila i rekla da ju odvedem na rasprodaju robova u Monterreyu, zašto si se predomislila?...

Iz Lucijinih oči su sada sijevale munje na Pedra, te mu je ponovo bijesno rekla(ispod glasa): Rekla sam ti onda zašto sam se predomislila i to više ne mislim ponavljati, a dobro me slušaj sada jer ni ovo neću ponavljati dva puta... Lucia je nastavila bijesno govoriti sa očima sijevajućih munja(ispod glasa): Ona je službeno pepeo koji je raznesen po onoj travi i toga ćemo se držati do kraja svojih života, a ako me ikada budeš htio izdati, budi svjestan da i ti i tvoj prijatelj Loreno tonete s mnom, ne kanim na vješala sama... Pedro je sada utihnuo, pa su se samo čuli koraci kako odlaze...

Zapravo je Pedro inicirao taj razgovor sa Lucijom jer ako je nijema Rosalia zapravo Amalia, ponovo ju je htio zaštititi jer ako čuje ovaj razgovor da ju je Lucia stvarno htjela smaknuti u štali, kada jednom ode sa Anibalom, neće se nikada više vraćati jer joj ovdje život visi o vrlo tankoj niti, a on joj ponovo neće moći spasiti život kao što je onda, jer da je i pucao tada u nju, ne bi je ozlijedio jer je sam zamijenio prave metke za one lažne dok je Lucia bila zauzeta sa uređivanjem za Amalijino vjenčanje...

Amalia je čula razgovor koji je bio gotovo završen koji su vodili Lucija i Pedro, iako su razgovarali ispod glasa, ona je uspjela čuti svaku njihovu riječ...

A kada su napokon otišli, Amalia se primila za svoj vrat i za svoje srce, te je rekla(u sebi): O Bože dragi, oni su mene stvarno namjeravali ubiti...

No brzo je tu misao zaboravila jer je pred njom bio Martin i njena majka Carolina koja mu je govorila: Martine, ovo je Rosalia, ...

Amalia je stajala poput kamene skulpure koja samo tu stoji i ništa nije radila, a tako se i osjećala kao kamen...

Dok je gledala u oči, čovjeka kojem je nekad trčala u zagrljaj čim bi ga vidjela i na kojeg bih srce skakalo od sreće, sada nije bilo nijedne jedine emocije, sada je znala da ga zapravo nikada nije istinski ni voljela, nego joj je bio čuvar koji joj je ponekad davao osjećaj slobode kojeg zapravo nikad nije ni imala...

Dok ju je Martin gledao suznih oči, srce mu je ludo tuklo jer je vidio u Rosaliji Amaliju, te je dok ju je gledao, počeo je plakati, pa je rekao(kroz suze): Oprosti, toliko me podsjećaš na moju zaručnicu koju sam izgubio na dan vjenčanja, htio bi te zamoliti, mogu li?, mislim znam da ti nisi ona i nikada nećeš biti ona, ali molim te za jedan jedini zagrljaj...

Amalia je klimnula glavom jer je i ona to priželjkivala taj kontakt s Martinom, tako će jedino moći provjeriti svoje prave osjećaje prema njemu...

Martin je zatvorio oči jer je htio zamisliti da zbilja grli svoju Amaliju, no učinila je to i sama Amalia, ali iz drugog razlog nego što je on to učinio, htjela je u potpunosti biti sigurna u svoje prave osjećaje prema Martinu, a to ne može ako je tu cijeli svijet pred njom...

Martin joj je pažljivo prišao i zagrlio je onako kako je samo on znao to činiti, njegov nježan zagrljaj i njegov miris na jaglace koji je sada mogla udahnuti, bili su ono u što se bio privid njene zaljubljenosti u njega, no čak i sada dok ju je grlio, ništa nije osjećala, ama baš ništa osim njegovih jakih udaraca srca koje je mogla čuti iz neposredne blizine...

No čuvši drugim uhom konje kako se približavaju, otvorila je oči i vidjela je njega, Anibala na svom Zeusu kako spretno ulazi na imanje sa njezinim bratom Paolom i pogledi su im se na trenutak susreli, a njoj je srce sada ludo zalupalo kao nikada do sada, no morala je to ludo lupanje utišati, pa je ponovo zatvorivši oči, a njeno srce je nastavilo lupati istim tempom, ali slabijim zvukom...

Amalia je to shvatila da je to zakašnjela reakcija njenog srca jer je predugo mislila da je Martin mrtav, a sada ga je ponovo vidjela i grlio ju je onako kako on samo zna...

Jednostavno to nije odmah mogla povjerovati da je ponovo u zagrljaju muškarca kojeg voli, no sada kada je to osjetila, onda joj je počelo ludo kucati srce kao nekoć...

No ti ludi otkucaji potrajali su svega nekoliko sekundi dok je osjećala Anibalov pogled na sebi, a onda kada joj je prestao taj osjećaj srce naglo utihnulo i zadobilo normalne otkucaje, no Martinovi otkucaji su bili toliko jaki da zvuk vlastitog srca nije čula, no mislila je da su joj još tako jaki da ih mogu svi čuti...

Martin je otvorio oči, te je Amaliju pustio iz zagrljaja, te si je obrisao suze i rekao: Hvala ti na ovome, Rosalia, stvarno sam mislio da u zagrljaju ponovo imam moju Amaliju...

Amalia mu se glavom naklonila i otišla do ulaza u kuću, te je rekla(u sebi): Sada svi vjeruju da sam nijema Rosalia, ali što moje srce zapravo želi?, to moram otkriti u slijedećim danima provedenim ovdje, želi li ostati ili otići?...

Amalia je sada bila ponovo poprilično zbunjena osjećajima dok je bila u Martinovom zagrljaju, s jedne strane joj prijeti opasnost, a s druge je osjetila nešto ponovo prema Martinu, no što, nije znala definirati...

S tom misli je ušla u kuću...