Dva tjedna kasnije:

U Panami, na imanju San Carlos;

Sada je počeo srpanj i on je počeo pokazivati svoje čari, sunce je obasjavalo imanje San Carlos svom svojom snagom i mirisalo je svuda cvijeće, ali u srcima obitelji Martinez i dalje vladala oštra zima koja nije prolazila jer Amalia koja im je činila to sunčano vrijeme i miris ljeta više nije bilo, sve što je od nje ostalo bila su sjećanja i njena kobila Anabella koja se čudno ponašala prethodnih nekoliko dana, pa je Paolo odlučio pisati novom veterinaru koji je došao u selo umjesto svoga prethodnika koji je prošli mjesec otišao u mirovinu, ujutro mu je poslao brzojav da ju dođe pregledati što prije... Paolo je najviše osobno brinuo za Amalijinu kobilu Anabellu, nije htio da Anabella umre dok joj ne dođe vrijeme... A nakon cijelodnevnog posla, što doktorskih, što ovih službenih obaveza kao grofov sin, Paolo kada je privezao svoga Olafa i zatvorio njegov boks, odlučio je još malo ostati u konjušnici, ali uz Anabellu koja ga je sada najviše trebala.. Paolo je oprezno prilazio njenom boksu, otvorivši vrata njenog boksa, Anabella se malo uznermirala jer je zaspala, ali joj je tihim glasom rekao: To sam ja, Paolo, ne boj se... Anabella ga je pogledala i ponovo zaspala, a Paolo je sjeo na pod pored nje, počeo ju je milovati po grivi, te joj je tiho rekao: Curo, što ti je?, zar je stvarno došlo vrijeme da se i ti oprostiš sa nama kao i tvoja gazdarica?... Paolo je počeo osjećati suze na svojim obrazima, ali nije ih brisao, pustio ih je neka teku, kada bi mogle suze osušiti svu tugu ovog svijeta koje je osjećao u sebi zbog smrti voljene sestre, ali to nije bilo moguće... Tu golemu bol koju je osjećao zbog svega što se dogodilo njegovoj sestri, nekada je bila neizdrživa, i bio on doktor ili grof, prije svega je bio čovjek kojeg je imao ogromno srce, srce koje je sada kucalo i za sestru Amaliju, bio je čovjek koji je imao suosjećanje prema svima, ali bio je i čovjek kojem se suze padale, i dok je imao osmijeh na licu... Odjelo i kravata koje je imao na sebi, počeli ga je strahovito gušiti, odjelo je skinuo, a kravatu otpustio, ali nije pomoglo.. Nastavio se gušio jer ovo nije bio on, on bih sada da je Amalia živa, preselio na selo i rekao zbogom kravatama i finim odjelima, ali ovako je bio zarobljen zauvijek u raljama svoje titule koje se odrekao prije 16 godina... Dobro je znao da ima zraka i da diše punim plućima, ali njega je gušilo iznutra jer nikad neće više biti slobodan i nježno milujući Anabellu, više za sebe, rekao(kroz gorke suze): Nisi ti ta, sestro draga, koja je trebala poginuti, nego ako je netko trebao poginuti, to sam onda ja, oslobodio bi se ovih okova koji su nevidljivi, ali teški kao olovo, ja sam trebao biti u tom požaru i izgoriti, a ne ti... Sada je došla Renata u konjušnicu, ušla u Amalijin boks i rekla: A tu ste, gospodine Martinezu, ja Vas posvuda tražim... Paolo joj je samo prepoznao Renatin glas jer ju nije mogao vidjeti od silnih suza koje su još tekle, te je jedva izgovarao riječi(kroz gorke suze): Renata, reci što imaš i idi... Renata: Došao je brzojav od veterinara, hoćete li ga otvoriti?... Renata je držala brzojav ispred njega, ali on to nije vidio, te joj je rekao(kroz gorke suze): Daj mi ga tu, pa ću ga otvoriti i pročitati... Renata mu je dala brzojav u ruke, te je on rukavom obrisao suze na svom licu,podigao brzojav i mutnim pogledom od suza ga pročitao: „Poštovani gospodine Martinez, dolazim sutra odmah ujutro do vas, s poštovanjem"... Paolo se polako ustao sa poda staje, te Renati rekao: Gospodin veternar će sutra ujutro doći, budi ga spremna dočekati ga i ne ustručavaj se pozvati me čim dođe, sada možeš ići spavati... Renata mu se naklonila, te mu rekla: Gospodine, laku noć... Paolo: Laku noć Renata... Renata je izašla iz boksa, a kada se više nisu čuli koraci u konjušnjici, to je značilo da je Renata izašla iz konjušnice i otišla na spavanje... A Paolo se još jednom sagnuo k Anabelli koja je bila na boku i spokojno spavala, te ju je pomazio i rekao joj tiho: Molim te, budi mi dobro, nemoj još otići... Tada se digao, te izašao iz konjušnice, držeći u jednoj ruci svoj odjelo koje je skinuo, a u drugoj brzojav, ostao je vani tek da pogleda u zvjezdano nebo, te je nečujno kaže: Seko, znam da ju želiš gore pored sebe, ali ostavi je još malo s nama, molim te... Ušavši napokon u kuću nakon napornog dana, shvatio je koliko je umoran, noge su mu bile jako teške, pa se uputio stubama koje su vodio do njegove sobe... Ušavši u nju, samo je bacio odjelo i brzojav na stolicu, skinuo cipele i onako u košulji i poluotpuštenoj kravati, legao u svoj krevet i istog trena zaspao...

Sutra ujutro:

Paolo je ustao iz svoga kreveta, umio se u vodi koju mu je svako jutro ostavljala jedna od sluškinja, dok mu se slijevale kapi vode niz njegovo lice, uzeo je ručnik i obrisao se, ali vidjevši se u ogledalu, shvatio je koliko je zabrinut za Anabellu... Kao i svako jutra spremao se otići Carolini dati inekciju za smirenje bez koje ne živi već više od godine dana... Uzeo je svoju doktorsku torbu koja je stajala na noćnom ormariću i otvorio vrata svoje sobe, pošao je hodnikom do sobe svojih roditelja jer su oni za njega bili prvenstveno roditelji koje je duboko poštovao, pa onda tek grofica i grof koji su vladali Panamom... Ali Paolo je svaki dan prolazio kraj vrata Amalijine sobe za koja je želio da se bar još jednom otvore i da ga Amalia u kućnom ogrtaču zagrli kada bi mu čula korake u zoru... Sada se zaustavio kod tih vrata, šaku lijeve ruke je stavio na ta vrata, te je naslonio čelo, te si pokušao ukloniti kajanje koje je osjećao zbog njene smrti i grižnju savjest zbog toga što je zaspao pod utjecajem strlice za spavanje, iako je znao da se tome bilo nemoguće oduprijeti... Amalijina soba je bila netaknuta od onoga dana kada je ona iz nje izašla kao princeza bez tijare na glavi, ali sa ogromnim smješkom na licu... Soba je čekala u onakvom stanju kakvom ju je i ostavila, a Carolina je naredila da je zaključaju i nikada više ništa ne diraju, ni ne ulazi, čak se i Martin složio s tim i zaključali su je, ali nisu znali da je Paolo u strogoj tajnosti Lupitu zamolio da jednom mjesečno očisti prašinu u zaključanoj sobi jer je želio da Amalijina soba zauvijek bude onakva kakvu je ostavila, dao joj je ključ i ona je u tajnosti čistila sobu, ali on sama nije smogao hrabrosti da uđe u nju nakon što je ona izašla iz nje... Paolo se sada omaknuo od vrata, pomazio ih i uputio se prema sobi svojih roditelja... Došao je pred sobu, pokucao je kao i svakog dana, te je rekao: Majko, oče, ja sam, došao sam sa inekcijom... Carolina se oglasila sa druge strane vrata sa riječima: Sine, uđi... Kada je ušao, zatekao je Carolinu kako sjedi na krevetu u korzetu i imala je zakopčan oko struka kostur za haljinu koji je dosezao do njenih gležnjeva, a ispod je imala donje rublje, te je Paolo sjeo pored nje na krevet, stavio je torbu s svoje lijeve strane i pitao je: Majko, kako ste?... Carolina: Dobro sam, sine... Paolo je pogledao u Octavija koji se već digao iz kreveta i oblačio odjelo pred ogledalom za doručak, Octavijov tužni pogled sve mu je govorio, Carolina je lagala kao i svaki dan, nije bila dobro... Paolo se ponovo okrenuo glavu Carolini, uzeo špricu i sredstvo za smirenje iz svoje bolničke torbe, te je rekao: Majko, sada ću te pecnuti... Prije nego li je uspio i započeti punjene šprice sadržajem iz ampule, Carolina je stavila ruke na njegove i rekla: Sine, mislim da mi to više neće trebati... Paolo: Majko, ali... Paolo nije mogao dovršiti rečenicu jer su mu riječi zapinjale u grlu i nije mogao više izustiti ni riječ, a Carolina je rekla: Paolo, sine moj dragi, prošlo je više od godine dana i budimo sada iskreni, to ne može ukloniti bol ili vratiti nam Amaliju, ja plačem i sa tim i bez toga, to mi ne može vratiti kćer i zato čuvaj to za nekoga komu će biti potrebitije nego meni... Sada je pogledao u Octavija koji mu je rekao: Sine, poslušaj je molim te... Paolo ih je sada gledao naizmjenično, te je sada Octavio rekao: Sine, nama vrijeme ističe na ovom svijetu, uskoro ćemo biti sa tvojom sestrom, nadamo se u raju, a nas će naslijediti tvoja sestra Lucija i njen Pedro, molim te, poslušaj majku... Paolo je pogledao u Carolinu i rekao: Majko, jeste li sigurni da više ne želite inekciju?.. Carolina je teško uzdahnula i rekla: Sine, sigurna sam da sigurnija ne mogu biti... Paolo je sada vratio špricu i ampulu u svoju bolničku tortu, te se sada digao na noge, uzeo je svoju bolničku torbu i uz lagani naklon glavom, rekao: Grofu, grofice, ako me više ne trebate, molim Vas za otpus... Carolina i Octavio su dobro znali da je užasno ljut na njih jer ih je samo tada zvao grof i grofice i izigravao im pokornog slugu, te je Octavio rekao: Nisi još slobodan, nego kako to izgledaš, sine dragi?... Paolo nije dizao glavu iz naklona, te rekao: Grofe, jučer sam bio malo uz Anabellu u konjušnici, a danas će doći veterinar da vidi što joj je, mislio sam kada grofici dam sredstvo za smirenje koje ona više ne želi, sada čekam vaš otpust i odlazim se odjenuti u jahačko odjelo, pa ću takav sići na doručak jer sam se dogovorio sa Renatom da me obavijesti kada veterinar dođe, da odem s njim do Anabelle i želim biti prisutan na njenom pregledu... Octavio: Sine, znaš da me duša boli kada me zoveš grofe, to znači da si užasno ljut na nas... Paolo je ove Octavijove riječi ignorirao i dalje glavu držeći u naslonu, te je rekao: Grofe, ja nisam vaš sin, nego vaš sluga pokorni koji čeka svoj otpust... Octavio: Ajde otpust... Paolo se još jednom glavom naklonio i Carolini i Octaviju, te uzdignute glave htio izaći iz njihove sobe, ali pred sobom ga je čekala Helena koja je držala Carolininu crnu haljinu koju je Carolina za danas odabrala... Helena se naklonila glavom Paolu i pitala ga: Je li grofica spremna oblačenje svoje haljine?... Paolo se maknuo u stranu vrata da bi Helena mogla ući i samo je kratko rekao: Helena, grofica je spremna... Helena je ušla sa haljinom, a on izašao i zatvorio vrata za sobom, te je kada je ušao natrag u svoju sobu, bacio je svoju bolničku torbu na stolicu, otvorio je ormar, uzeo svoje jahačko odjelo i počeo se u njega presvlačiti, u tom trenu je progutao knedlu u grlu koja ga je boljela, mislio je sada o Octavijom riječima koje mu je izgovorio, bojao se da će sada vrlo brzo i roditelje, ne dogodili se neko čudo... Ponovo je osjetio suze na svojim obrazima, ali ih je ovaj put obrisao rukavom, te kada je zakopčao i poslijednji gumb na svojim rukavima, izašao je iz sobe, te se uputio prema blagovaonicu...