Emil

Dvije godine kasnije

Sunčevi zraci pokušavaju da se probiju kroz velike zavjese. Oči mi se skupljaju. Stavljam ruku preko njih. Kada u svom malom dijelu mozga koji i dalje mamuta i malo je pri sebi shvatim da ćeme to probuditi okrenem se na drugu stranu. U nos mi se uvuče jak miris duhana, gdje ipak protiv svoje volje moram da otvorim oči. Shvatim zapravo od kud dolazi ovaj miris.

Natalija.

Zar je juče bila srijeda? Ne znam više ni koji je dan, ni koje je mjesec. Ali čim je gola Natalija u mom krevetu, znači danas je četvrtak, dan kada Stefani dolazi i grije moj krevet.

Iskreno ako drugaricama to ne smeta ne vidim razlog zašto bi baš meni to smetalo. Držeći se za glavu odlazim na klimavim nogama do kupatila, ulazim u tuš kabinu i puštam hladnu vodu. Leđima se oslonim na hladne pločice dok voda pada po meni.

Iako ne želim, iako često budem popit, a malo kad trijezan i tada pomislim na nju. Izdajicu. Branim sebi da ne odlutam na ona mjesta gdje je bila moja. Branim da ne mislim na nju. Branim sebi da u svakoj sa kojom provedem noć ne tražim nju. Ždrebicu.

Nikada nisam volio prevare. To nisam sebi nikada dopuštao. Ako vidim da ne ide sa nekom djevojkom jasno kažem i da se u miru rastanemo. Ali da neko meni to uradi kao što je ona uradila. Ja to ne mogu i ne želim da zaboravim. Kad samo pomislim da sam joj htio reći one dvije riječi. Možda bih, ne sto posto sam siguran zaprosio bih je. A ona je sve dok je bila sa mnom, i prije mene mislila na njega, muža svoje sestre.

Kakva je to bolest? Željeti sestrinog muža?

Čuo sam onaj dan jasno Matiju kako priznaje, a i onda svaki dan primijetio bih da se on često oko Evgenije mota, ali ona bi me svaki put ubjedila da između njih nema ništa. Uh kako je bila dobra lažljivca.

Da to je ona lažljivca i ništa drugo. A kada sam vidio da se ljube, na onoj livadi gdje je mene upoznala samo crno sam vidio. I ne kajem se što sam bio grub prema njoj zaslužila je ona i gore.

Taj dan, poput ove hladne vode, i kiša je padala, imao sam sreću Stefano je naišla autom i samo sam je rukom zaustavio i rekao da me vozi do moga stana. Nije me zanimao ni taj mis, ni Evgenija,ni niko.

Došao sam do stana, trčeći sam ušao i sakupljao svoje stvari. Stefani me sačekala i zamolio sam je da me odvede do najbliže autobuske stanice.

Vratio sam se u mjesto gdje sam se rodio. Svaki dan izlazim sa svojim starim društvom. Pridružile su se i Stefani i Natalija. Gdje svaku drugu veče sa jednom od njih provedem noć. Na putu do autobuske stanice sam joj se zahvalio. I onda nakon par dana, na ulazu su se pojavile njih dvije. Uz objašnjenje da su me tražile po društvenim mrežama. Meni je bilo svejedno. Sve su one iste. Sve isto žele.

Po danu spavam, malo fotografišem. Izgubio sam volju i za tim. A navečer, klubovi, djevojke i piće. Jedan je život.

Kada hladna voda prestaje da pada iz tuša, klizim do pločica i zagrlim svoje tijelo.

Ma koga lažem? Lažem samo sebe. I dalje mislim na tu prokletu, prkosnu, drsku, nježnu, moju ždrebicu. Ona i jest moja. Ja sam je imao prvi. A ona uprkos svemu tome je samo na njega mislila. Kako sam ja jadan. Uprkos svemu tome ja i dalje na nju mislim. A ne želim.  Od onog dana nisam čuo ništa o njoj. Tražio sam da je ne pominju. Ne zanima me. Nisam je ni tražio po društvenim mrežama.

Fališ mi ždrebice.

Evgenija
Danas je tačno dvije godine, od kako nisam vidjela mog Emila. Nemam čak ni jednu njegovu sliku. A tako mi fali. Fali mi da se skupim u našoj štali, gdje smo toliko vremena provodili zajedno, on naslonjen na mojim grudima, ja ušuškana u njegovom zagrljaju. Fali mi kada bi me uzimao brzo, a fale mi i oni trenuci kada bi me ljubio kao da smo imali čitavu vječnost. Samo to i imam od njega samo sjećanja i ništa više. Počela sam čak zbog njega da pišem dnevnik, zapisivala sam svaki sekund koji sam provela sa njim, kada smo se upoznali, naše male svađe, moj prvi poljubac sa njim i prvi put. Nisam se htjela sjećati onog ružnog. Ne, to je bila noćna mora. Ali jutra su bila ta koju su bila mnogo teška. Na desnoj strani nema njega.

Nikada nisam saznala ko je pucao na mene. Onaj dan, baš sam gadno udarima glavom od kamen, a moja Makrena je samo bila ranjena. Obadvoje smo tako ležale na livadi. Ona ranjena, ja u nesvesti. Valjda me je nakon par sati kiša i mokra odjeća na meni probudili. Glava me užasno boljela, krvarila sam iz čela. Makrena je ležala povređena, jedna je noga krvarila.

Na sreću, metak ju je samo očešao, a ona ljubav moja, vjerna ostala meni i bila sa mnom na kiši. Uspjela sam malo da otkinem odjeće sa sebe i da joj omotan nogu. Tada sam je zamolila da iz sve snage kreće se. Znam koliko joj je to bola predstavljalo, ali zbog mene se moja Makrena potrudila. Nakon dugog hodanja uspjela sam da je ostavim u štali i brzo sam ušla na imanje da potražim Emila.

Ali tamo me nije on dočekao nego ljutiti pogledi mojih roditelja, uplakana sestra i on, Matija koji je tješi. Baš fino koja dvoličnost.

Roditelji su počeli svoju priču, kakva sam ja ne odgojena kćerka, Jelena je više plakala što joj je izbor na mis propao, kiša i ja smo joj sve upropastili, Matija je samo ćutao.

Iskreno, nisam imala vremena za njih. Po kiši sam otišla do Emilovog stana. Kucala sam, zvonila sam, zvala ga na telefon. Ali odgovor je bio isti. Ni na jedno mi nije odgovorio.

Čekala sam ga tu noć ispred vrata, budna, pokisla, govoreći sebi da je on tu, iza tih vrata. Ali jutro mi je samo gore vjesti donijelo. Direktor te zgrade i stana je došao sa novim kupcima da se usele u taj stan. Nisam mogla vjerovati da je i on otišao od mene.

Na imanje se nisam htjela vratiti da živim sa njima. Nisam mogla više. Došla sam samo po moju Makrenu i krenula sam da tražim nešto bolje za nas, i da tražim Emila.

Jedna od radnica iz kozmetičkog salona, me vidjela kako danima lutam ulicama grada sa mojom kobilom, ponudila mi je smještaj, a moja Makrena je bila smještena u jednoj staroj zgradi. Tražila sam, zvala ali od Emila nije bilo ni traga.

Tih dana, a i godina sve sam crno vidjela. Roditelji, sestra, Emil svi su otišli od mene. Niko me od njih nije volio. Nikome nisam bila važna. Zato sam ja odlučila da odem od njih.

Radila sam u tom kozmetičkom kao čistačica, nije mi smetalo. Imala sam pristojnu platu. Mogla sam sebe i Makrenu da nahranim i da imam toplu sobu.

Ali i dalje on je u mom srcu, iako ja znam da ja nisam u njegovom. Jer on je otišao od mene. Nije mi čak ni rekao. Ostavio me bez da sam uspjela objasniti. Zar je stvarno bio slijep pored svojih očiju?

Nikoga nije bilo briga što ja ležim na livadi, što je neko pucao na mene. Što me Matija htio silovati. Svi su oni otišli od mene.

Samo imam Makrenu. Ona nije otišla od mene.

Mišljenja 🐴🦄😭?
Novi nastavak izlazi večeras ✨❣️🦄🐴