Evgenija

Kako joj je samo bilo toplo a i udobno spavati. Nije željela da se probudi i da ovaj osjećaj nestane. Htjela je da ostane u njemu sa Emilom. Bože, uvijek sam ti se molila i većina mojih želja se nije ostvarila ili bi na to sve što bi htjela dogodile veoma ružne stvari da sam i prestala da želim bilo šta. Ali molim ti se da ovaj jedan jedini put kada mi je stvarno važno, da ovo potraje. Tako je lijep.
Otvarala sam oči, ali se san nastavio. Zavjese su bile navučene i soba je bila u polumraku.

Ona i Emil, nakon sinoćnog kupanja u njegovoj kadi, sada su ležali na krevetu, njeno tijelo se nalazilo na njegovom. Desnu ruku je zaštitnički prebacio preko nje. Dijelili su isti krevet, istu deku a i isti vazduh. Juče je jedva dočekala da se on vrati u svoju sobu. Nije htjela da silazi dole na večeru, jer su tu bili i njeni roditelji. Mogla bi ovako da se nju pita ostane zauvijek. Nikada sebi nije dozvolila luksuz da dugo leži u krevetu, pa čak ni kada je bila druga smjena u školi. U pravu je onaj ko je rekao da se čovjek najlakše navikne na ono dobro. A bilo joj se stvarno lijepo. Ušuškana u njegovom zagrljaju, na sebi ima samo njegovu majicu i njegov miris.

Možda je konačno i on zavoli.

Evgenija se na te misli osmjehnu. Kad bi je bar neko volio i na pet minuta šta bi sve uradila zbog toga. Nije je bilo briga ni da joj laže da je voli. Samo taj osjećaj pripadnosti, ljubavi i sreće da ih samo bar osjeti. A poslije šta bude bude. Zaslužila je nakon toliko godina ničega. A imala je i previše toga. Njene životinje će je razumjeti. Istina da kasni da ih nahrani, ali radi ovog divnog osjećaja u grudima, može malo i sebi da ugodi.

Možda je Emila probudio njen zadovoljni uzdah jer se počeo pomjerati ispod nje. Blago je pomjerili glavu prema njemu i istina on je već bio budan.

Prstima desne ruke je uzeo pramen moje kose i mazio ga. A onda je poput osobe koja dugo nije okusila vodu, istraživao moje usne. Mhmm kako volim to.

"Šta ćemo danas da radimo?" , upita me dok prstima vrti moj pramen kose.

"Ja bi tako ostalo ovdje sa tobom, ali i ovo je previše. Moram da mnogo toga uradim na imanju i.."

Njegov pogled se spušta do mojih prstiju. Pažljivo ih posmatra. Kao da želi da zapamti svaki dio moje kože. Spušta svoje mekane usne i obilježava i taj dio.

"Ne mogu vjerovati da ti sa njima sve obavljaš ovdje. Mislim kako to? Zašto sama?"

Eh moj Emile, da znaš istinu ne bi vjerovao kao ni svi ostali. A ja sam umorena od pričanja iste priče na koju više niko ne obraća pažnju. Zato ću mu ponuditi odgovor za koji mislim da će ipak moći da ga prihvati a da ne postavlja dodatna pitanja.

"Pa mnogo volim da radim. Kao mala gledala sam dosta Španskih serija, i zamišljala da i ja jednog dana imam ranč, svoga konja i da radim na imanju. Želja mi se ostvarila, imam svoju Makrenu, radim na imanju i tako."

"Ali ždrebice imaš mnogo žuljeva na koži."

Na ovo rečenicu se prvo raznježim. Neko se ipak brine za mene. Nekome je bar malo stalo do mene. Jer je on jedini primijetio žuljeve.

"Paa gospodine Emil, ja se izvinjavam što nisam poput djevojaka na koje si navikao. Ne njegujem kožu, ne koristim kreme." , ja ne bi bila ja kada ne bi sve ovo okrenula na šalu. Ma bolje je i da se smijem a ne da plačem. Dosadi čovjeku i da svaki dan plače nad svojom mukom. Tu se ništa ne može da se promjeni. Zato sam ja odlučili drugi način, ja ću se namjerno smijati svojoj muci.

Emilu ne promakne moja šala.

"Zar smo to ljubomorni?"

"Da imam na nešto, možda bi i bila." , tiho mu se smijem dok mi on ljubi moje prste.

"Sad bi stvarno morala da ustanem, čekaju me obaveze."

"Stvarno ne možeš još malo da ostaneš? Bar pet minuta."

Ustajem sa kreveta, jer ako se još malo zadržim u njegovoj blizini mislim da bi mogla tu ostati zauvijek.

"Mislim da ne mogu, ali zato ću da ponesem ovu majicu, i da svaku veče spavam sa njom."

Emil se baci na krevet, a ja dobro upijem svaki dio otkrivene kože. Stvarno dobro izgleda.

"Vidimo se danas onda, i da to je moja omiljena majica, moraš mi je vratiti."

Sa velikim osmjehom mu glavom pokazujem da se je neću vratiti, i trčeći odem do svoje sobe. Dobro je. Skidam brzo onu majicu, stavljam je ispod moga jastuka. Tako je. Tu će biti na sigurnom. Oblačim moje radno odijelo i silazim do kuhinje da popijem vodu.

Pažnju mi privuče pismo na stolu. Šta bi to moglo da bude?

Otvaram i čitam sadržaj pisma.

"Evgenija,

Tvoj tata i ja smo morali hitno da odemo do njegove mame, moje svekrve. Izgleda da je bolesna. Mada ja znam da ponovo privlači pažnju. Nije njoj ništa. Ta će da živi još 100 godina. Vratit ćemo se za pet dana ja se nadam. Jutros  nas  je ona nazvala, a pošto ti nisi bila u sobi, na imanju si ostavljam ti ovo pismo. Emila ugosti, nemoj da nas brukaš pred tim momkom. I da, uradi ono što se od tebe očekuje. Radi na imanju."

Tooooo. Mislim žao mi je ako je baka bolesna. Ali nema njih, nema Jelene, Emil i ja imamo ovo imanje samo za sebe.

Bože, svemire, neka viša sila hvala ti na ovome sada konačno mogu bar i ja malo da uživam na miru bez njih svih. Znala sam ja ko čeka taj i dočeka.

Trčeći odlazim uz stepenice i otvaram vrata od Emila sobe.

A on duša moja, i dalje leži kako sam ga ostavila samo je zatvorio oči.

Skočim od sreće na krevet.

"Šta se dešava.."

"Imam ovo imanje samo za nas. Pet dana."

"Kako to? A tvoji roditelji?"

"Ostavili su mi pismo gdje su otišli kod moje bake. A ti i ja smo sami i.." , ne dovršim jer me počinje kao luđak ljubiti.

Tih pet dana će biti najljepši u mom životu, ali možda sam to i znala jer sam uživala u svakom trenutku. Jer nakon toga ništa neće biti isto.

Mišljenja 💋🦄🐴❣️