16. maj☽

Draga Julija,

Možeš li vjerovati da te nema već mjesec dana? Da nismo čuli tvoje smijanje, niti gledali te predivne oči. Nismo prevrtali očima jer tebe nije bilo da porazbijaš suđe tokom pranja. Čudno je. Još je i više tužno.

Nema te da me probudiš kada glasno hrčem, onako pospana, poluotvorenih očiju i slabašnih ruku koje pokušavaju da me razdrmaju. Sve bih dao da me budiš tako do kraja života. Ali tebe nema. Što te nema?

Moje zvijezde su se poklopile na dan na koji si rođena. Od tada moj čitav svijet vrtio se oko nove zvijezde, oko moje Julije. Kažu da si bila velika beba, smežurane kože i sklopljenih kapaka. Kosa ti je počela svijetliti tek kada sam ja pošao u školu. Do tada si bila prava mala garavica.

Moj čitav univerzum, svaka moja ćelija, svaki atom u meni, u svakom dijelu dana mislili su na to šta ti radiš, jesi li dobro, o čemu razmišljaš. Da li si se naspavala i na vrijeme stigla na autobus, jesi li se nasmijala kada bi neko ispričao šalu na času, ma koliko ona bila glupa.

Čak i kada bi mi zalupila vrata nakon iscrpljujućeg dana, ja bih kružio po sobi, tražeći način da te nasmijem kada napokon odlučiš da izađeš iz svoje čahure. Čak i onda kada bi bila mrzovoljna da ustaneš iz kreveta vikendom, kada si nas sve prezirala, ja sam ti donosio sladoled i flašu Coca Cole bez šećera, jer znam da ti je to bilo omiljeno piće.

A onda su moje zvijezde nestale, zajedno sa tobom. Sva moja svijetlost spakovala se u tvoju kosu i nestala. I sve što mi je ostalo bila je tama. Od tada ne znam kuda idem, šta pričam, mislim, kako i dalje dišem.

Šta bi se desilo Zemlji da nestane Sunca? Bila bi izgubljena, sama u svoj onoj tami, bez ikakvog smisla i razloga da nastavi da se kreće. Tako se ja osjećam, otkad mi tvoja zlatna kosa ne obasjava svijet.

Možda nam se onda svima nama zvijezde sklope ka nečemu ili nekome. Tebi su zvijezde donijele pero i papir, našim roditeljima mirnu i dobru djecu, a meni tebe i Aspena. Katkad pomislim jesi li ti uopšte znala koliko te volim, jer nismo takvi, ni ti ni ja nismo osobe koje lako pokazuju svoje emocije.

Učio sam Aspena danas da vozi bicikl. To smo trebali raditi zajedno. Slabašan, malen, jedva je okretao pedale. Par puta je izgubio ravnotežu i pao u stranu, ali ožiljke je jedino zadobio njegov plavi bicikl. Nekoliko parnica sa strane. Bio je ljut sam na sebe jer nije ni pokušavao da se održi. Podsjeća me na tebe na hiljadu različitih načina.

Sjećaš li se kada sam tebe učio? Sjećaš li se, jer se ja sjećam kao da je juče bilo? Bilo je to u avgustu prije deset godina. Bilo ti je sedam, a meni devet. Imala si preslatke šiške koje si toliko željela imati kada kreneš u prvi razred. Konstantno u haljinama, suknjicama i štramplama sa mašnicama, nikada nisam shvatao kako si mogla da voziš bicikl obučena tako. Ali na neki svoj čudan način, kao i sve ostalo što si radila, naučila si bez ijedne ogrevotine na koljenima.

Još uvijek nosimo crninu. Meni je lako, ionako nosim crno svakodnevno. Ali mami sa svim onim cvjetnim košuljama, i lepršavim haljinama, njoj je najteže. Aspen se ne smije kao prije. Može li ga iko kriviti?

Mama, iako umorna, daje svoj maksimum poslije posla. Prestala je pisati blog. Znaš li koliko je puta pokušala prikriti činjenicu da bi ga rado pisala, ali ne želi zbog tebe. Prikriva suze osmijehom, iako zna da svi mi znamo koliko je teško i koliko boli.

Teško je gledati kuću punu tišine i tuge. Niko ne progovara. Niko se ne usuđuje vratiti stvari onako kako su bile. Tup zvuk uključenog televizora ispunjava sobe svakodnevno. Možda tako i treba. Nakon što nam je neko oduzeo sunce, primorani smo da živimo u tamu.

Pokušam progovoriti za doručkom, kad smo svi za jednim stolom. Sve što dobijem zauzvrat su su tatine suzne oči, i mamine uzdisaje. U tim trenucima zaustavim disanje, pluća mi se zgrče, a u glavu zamišljam tvoje lice. Poželim da smo znali da ćeš umrijeti, da sam ti rekao sve što možda nikad nisam. I onda refleksno pluća se počnu kretati. Gore. Dole. I tada poželim da se ugase, zauvijek.

Niko od tvojih se nije javio. Dao sam im do znanja da me kontaktiraju čim uspiju primamiti izdavačku kuću. Tješim se misleći da vjerovatno nisu ni pokušavali, jer niko ne bi propustio priliku da objavi takvu umjetnost. Možda griješim.

Opet mi je pisala Eudora. Znaš nju, ne predaje se tako lako. Pisala mi je skoro svakog dana od sahrane. U početku bila su to ona banalna pitanja koja te pitaju medicinske sestre u bolnici

"Jesi li dobro? Kako se osjećaš?"

Kasnije se ona vraća u svoju ličnost pišući

"Znam da ti se cijeli svijet srušio, i da ti nije do mene, ali meni je do tebe."

"Srce ti je ranjeno. Srećom ja imam srce za nas oboje."

"Ne pravi dramu. Možda te ljudi ne bi žalili da im odgovoriš kada te nešto pitaju."

Pokušavam shvatiti zašto nam oboma ne olakša stvar i jednostavno digne ruke od mene. Mogla bi naći nekoga ko će je svaki dan pitati kako je, baš kao što ona mene pita. Nekoga ko će je to pitati, jer iskreno želi znati njene probleme. Zašto me još uvijek želi ovako oštećenog. Ljudi kao ja nisu spremni za zacijeljenje, bar ne ovako rano.

Kažu "Ne želi drugima ono što ne želiš sebi." Ponekad se zapitam kada li sam ja ikome poželio ovo...

Tvoj voljeni ❤️
Cole

-

Želim samo da vam se zahvalim jer ste nakon samo dva nastavka uspjeli dogurati ovu priču na drugo mjesto u Short Story 💞

Volim vas sve NAJVIŠE na svijetu
Rina ❤️