10. avgust

Draga Julija,

Koliko nam treba da zaboravimo tragedije? Koliko godina treba da prođe da bismo se prestali buditi iz noćnih mora? Koliko dobrih stvari moramo doživjeti da bismo konačno nastavili dalje? Bilo bi mnogo lakše kada bi neko znao odgovor...

Ne sanjam te više. Zaboravljam tvoj lik. Tvoje oči su mi sada plave, a kosa blijeda, bez sunčanog sjaja kojeg si uvijek nosila iza ušiju. Zašto te više ne mogu zamisliti?

Držim tvoju sliku ispod jastuka, jer se bojim zaborava. Bojim se da te ne volim kao što sam prije... Šta ako mi za deset godina bude bilo potrebno par minuta samo kako bih se prisjetio tvog imena? Sama pomisao na to me ježi...

Znaš li da su mama i tata zadnjih pet godina odvajali četvrtinu svoje plate svakog mjeseca? Trebalo je to biti za našu školarinu na univerzitetima. Ispravka - trebalo je to biti za tvoju školarinu. Ja očigledno nisam bitan.  Ovoga jutra pronašao sam poruku na frižideru. Otišli su na ljetovanje u mali priobalni grad u Californiji.

Sad kad tebe nema, ostao im je samo Aspen u koga se mogu uzdati. Mene su davno odbacili. Kao da sam nestao kada si umrla. Valjda su mi tako složene zvijezde. Pokušavam shvatiti šta sam pogrešno učinio. Da li sam ih uvrijedio? Mogli su mi bar reći uživo da idu na odmor... I ja sam živ... I meni je umrla sestra... I meni bi dobro došao odmor.

Poslao sam svoju prijavu na drugi upisni rok, par dana nakon što sam zapisao posljednje pismo. Trebao bih dobiti odgovor do polovine mjeseca. Neću se začuditi ako ne budem primljen u Bostonski Univerzitet.

Početkom avgusta stupio sam u kontakt sa poznatom lektorkom iz grada. Rekao sam joj da su u pitanju radovi djevojke koja više nije sa nama, te da bi bilo poželjno ne mijenjati dosta stvari, ako nije stvarno potrebno. Više je bila zainteresovana za onu priču u poeziji, za koju ne bih saznao da nije bilo Indije. Kako si sama već dala naziv djelu, ne želim da ga mijenjam. Večernje nebo.

Danas joj šaljem otkucanu verziju... Poželi mi sreću.

Ne. Nisam im rekao. Zašto? Ne zaslužuju da znaju...

Sjećaš li se dana kada si mi rekla? Zimskog jutra kada si mi otvorila srce i plačući progovorila kako voliš djevojke, onako kako trebaš voljeti momke. Sjećaš li se kako sam te snažno zagrlio? Nemaš pojma šta bih dao da te još jednom tako zagrlim. Nisam trebao da te pustim iz zagrljaja. Ikada.

Sjećam se tvojih uplakanih obraza i osmijeha što uzima ljudima kiseonik iz pluća. Trebao sam tvoje osmijehe cijeniti više. Ali nisam znao da ću ih za nekoliko mjeseci zaboraviti.

Oh, koliko sam samo bio srećan, ne samo zato što ću tada s tobom moći pričati o djevojkama, već zbog toga što si mi to rekla jer si znala kako ću odreagovati.

Zavoljeli smo veoma različite osobe, iako smo mi sami slični. Eudora je nešto što ne želim, ali to nešto mi očajnički treba. Tišina je s njom rijetka, jer priča čak i kada to nije potrebno. Ali naspram mene, šutljivog mladića, izgubljenog pogleda, i iscrpljenog lica, ona je zvijezda što neprestano treperi. Volim je. Ali volim i tebe. Volim i Aspena. Volim i svoje prijatelje. Volim i Simbu. Jesam li zaljubljen u nju? Ne znam. Ne vjerujem da ću ikada saznati. S njom ne postoje tačni odgovori. S njom ne postoji ni možda...

Otvorio sam tvoju ladicu u kupatilu. Pored hrpu uložaka, našao sam tvoju staru polomljenu četku koju si uporno odbijala da baciš, pakovanje konca za zube kome je davno istekao rok trajanja, polomljene šnale, pakete mirisnih maramica i namotaj crvenog konca. I pored svega, pronašao sam tvoj privjesak, crveni leptir. Crvena ti je oduvijek bila omiljena boja.

India me je još u maju pitala bi li joj mogao dati tvoj omiljeni privjesak. Ali kako sam odbijao da uđem u tvoju sobu, i još uvijek odbijam, bio sam ubijeđen da ga nigdje drugdje neću naći, pa ga nisam ni tražio. Ali izgleda si ti htjela da ga nađem.

Još uvijek pušim. Zašto da prestanem? Roditelje nije briga... Počinjem da mislim da i Aspena okreću protiv mene. Da si tu rekla bi da pretjerujem. Ali da li zapravo pretjerujem? Šta ako je sve ovo istina?

Spavam bolje, ali tebe ne sanjam. Nema te u stvarnosti, a nema te ni u snovima. Ili bi ih trebao zvati noćnim morama? Zar mi bar snovi ne mogu biti ljepši od stvarnosti? Mogu li te te bar tu vidjeti, ako ne u javi? Izgleda da ne.

Proklet sam. Možda se jednostavno ne trebam opirati onome što mi je zapisano u zvijezdama. Prepustiću se prokletstvu i cigaretama. Nema mi druge.

Zaboraviti nešto divno mnogo je lakše. Zaboraviti način na koji se neko smije, ili nečiji maleni pjegavi nos dok se mršti lakše je nego što mislite. Zaboraviti osobu koju volite najlakša je stvarna svijetu. Ali i najbolnija...

Tvoj voljeni ❤️
Cole