23. april☽

Draga Julija,

Prije tačno sedam dana smo saznali da si mrtva. Gorčina onog trenutka kada nam je zazvonio kućni telefon, još uvijek mi stoji u grudima i guši me. Glas lokalnog policajca jasno sam čuo, iako je majka drhteći čvrsto prislonila šlušalicu uz uho, kako ne bismo čuli vijesti, kakve god one bile. Sjećam se tihog cviljenja Simbe, našeg zlatnog retrivera koji je naslutio grozne vijesti. Kao i zvuk odzvanjanja lopte kojom se Aspen igrao. Možeš li zamisliti njegovo zbunjeno lice kada je mama u suzama izgovorila one dvije riječi "Mrtva je."

Nestala si dva dana prije toga. Četrnaestog uveče si izašla iz kuće. Trebalo je da svratiš po drugaricu u obližnju kuću gdje se održavala neka žurka. Nikada nisi stigla tamo. Nikada se nisi vratila ovdje.

Već šensaestog si pronađena, u jarku hrastove šume, deset kilometara istočno od naše kuće. Bila si polugola, silovana, i onda ubijena bezbrojnim ubodima u grudi. Kažu da ti je krv izlazila iz ušiju, nosa, usta. Kažu da su ti oči bile otvorene...

Čudovište još uvijek nisu pronašli. U glavi zamišljam da sam ga ubio, te ga zato ne mogu pronaći.

Kako samo žalim što sam četrnaestog otišao prije nego što si se ti uopšte probudila. Zadnji put sam te vidio noć prije toga, iznerviranu kako izlaziš žurno iz kupatila na spratu jer sam te požurivao. To je bio zadnji put da te pogledam u nemirne smeđe oči.

Pitali su me kada su te spremali za sahranu, onako osakaćenu, punu modrica, ožiljaka, da li želim da te vidim po zadnji put. Odbio sam tu šansu. Želio sam da te pamtim veselu, punu boje i života, rumenu, očiju poput jesenjeg lišća, i guste plave kose koja ti je dosezala do ramena.

Rekao sam im da ti u sanduk stave najdražeg plišanog medu, Bonija. Zlaćane dlake poput tvoje kose, i stomaka prekrivenim smeđim platnom. Ta mala stvarčica me je toliko podsjećala na tebe, da sam je morao izbaciti iz kuće, nekako.

Toliko ljudi je bilo na sahrani. Toliko poznanika, toliko prijatelja. Toliko osoba koje su te iskreno voljeli. Svi profesori su došli. Čitav razred je došao. Nisam znao kolike ste bili odani jedni drugima. Sakupili su neke tvoje radove koje si davala njima, ili objavljivala na sajtu škole. Pitali su me da im dam tvoj dnevnik. Žele da sve objave. Dao sam im, ali pod uslovom da ja dam naslov zbirci. Dao sam im, u suprotnom bi moji postupci bili sebični. A to nisam htio... Nisam htio da samo ja znam tvoje riječi i osjećaje što si izbacivala iz sebe na taj način. Htio sam da čitav svijet zna koliko si duše unosila na papir, preko perom napisanih riječi. Da li sam pogriješio što sam im dao to? Da li se ljutiš?

India je došla, a sa njom i Eudora. India je bila udaljena od grupe, valjda ti nije htjela gledati kraj. Eudora je sjela do mene. Možda nije trebalo. Možda nije trebalo ni da dođe. Udaljio sam se od nje zadnju sedmicu. Ali ona ne odustaje od mene. Ne zaslužujem je. Da si bar još uvijek ovdje pa da te mogu pitati šta da radim... Uvijek si znala šta reći.

Kada su svi otišli, mislio sam da sam ostao sam. Ali onda je prišla India. Nije progovarala, ali znam kako se osjećala. Nije plakala. Nisam ni ja. Nek misle da sam bezosjećajan, ti i ja znamo da nisam. Nije da sam prikrivao suze. Bilo je to kao da sam potpuno presušena spužva od koje se očekuje da voda curi iz nje. Nisam zaplakao ni šesnaestog, ni dana poslije toga. Nisam plakao sve do danas.

Mama nam stalno sprema plačinke, kolače i druge poslastice. I sama zna koliko je slaba, a opet svu svoju snagu preusmjerava ka nama. Aspen se pošteno obraduje, ali na mene ne djeluje. Tata provodi sate za foteljom, skriva suze iza novinskih članaka, nije se ni usudio progovoriti o tebi. On je jedini koji šuti, i polako shvatam koliko ga zapravo boli.

Dvadeset i osmog ti je trebao biti sedamnaesti rođendan. Zar treba da tugujemo na nečiji rođendan? Ili da se radujemo, iako je nedavno ubijen član porodice? Da bar postoji neki priručnik o tome. Glava mi ne bi bila ovoliko teška na ramenima.

Razmišljam o tvojim zadnjim mislima. O čemu si mislila? Jesi li se kajala zbog ičega? Jesi li poželjela da si nam svima rekla riječi ljubavi prije nego što si izašla, mami, tati, Aspenu, Simbi? Žališ li što te nisam došao poljubiti u vrelo čelo za laku noć, tog dana našeg zadnjeg viđenja? Jer ja neizmjerno žalim.

Vrijeme je divno. Kao da nam prkosi. Kao da nam se smije u uplakana lica. Mama kaže to mora biti neki znak od Boga da si dobro tamo gore, da ti je kosa porasla i prekrila sunce što nam obasjava tamne prostorije u kući. Valjda je u pravu.

Julija, umrla si istog mjeseca kada si rođena. Mora da se Bog malo poigrao s tvojom smrću.

Tvoj voljeni ❤️
Cole