samo ću da počnem da pišem jer duša mi je nered, a moram da izbacim ovo iz sebe kako bih mogla da posložim ostale stvari koje su mi na umu, a koje su ranjive i koje ne smije niko da sazna (u suprotnom bi mogao time da me ubije)

ova priča me boli, svaki pogled na nju je kao ubod u grudi, ne u srce, u pluća, svakim pogledom se gušim, kao u vatri, dim mi začepljuje alveole, kao da sve zacrni kada god otvorim novi nastavak i onda se opet vrati boja ali nedostaje mi jedno plućno krilo koje doleti tek kada napustim priču

boli me razgovarati o njoj
boli me što sam je započela
boli me što je nisam završila

boli me kada pišem prozu, ruka se refleksno grči, a ja zaboravljam riječ i one mi padaju kroz ždrijelo i pritišću mi dijafragmu i ja štucam
štucam bol i suze i uspomene

svaka nezavršena misao je kao otrov
svaka rečenica koje ne vodi ni čemu je kao trn u oku
ne pišem kao prije
ne podnosim prozu

ne znam kako
ne znam
kada ću da završim ovo djelo
koje mi je najbolje dosad (a ovo prvi put priznajem)

ali hoću, završiću ga, jednom, kada zavolim pasuse i prosto proširene rečenice

kada mi dijalozi budu poput gumenih medvjedića i slatkog soka od ananasa

kada mi prsti budu letjeli po tastaturi, stvarajući rečenicu po rečenicu, poput talasa koji nadolaze na obalu

dali ste mi prvo mjesto za priču u svom žanru, a ja vam dajem blesav nastavak o tome kako ne želim da pišem

vaš dio je prevagnuo, jer kako mogu da vam se zahvalim (a da ne pišem, jer ne podnosim da pišem)

nikako

reći ću samo

jednom