Ispričavam se što kasnim jedan dan, ali jučer mi je nekako bio lijeni i užurbani dan pa ga nisam stigla napisati.
Žao mi je.
Ovo je zadnji nastavak u ovoj godini i zato želim zaželiti svima vama Novu Godinu.
Želim da vam 2019 bude zabavna, da postignete sve što niste dosad, da uživate u životu i da se izborite sa svojim demonima i shvatite koliko vrijedite.
Ako nikome drugome, barem meni.
Posebni ste i uljepšavate mi život koliko god beznačajno i malo zvučalo.
Divni ste i dragi i smiješni i ne prođe dan da ne pomislim na vas jer sam sretna što ste u mom životu.
Nadam se da će vas ovaj nastavak oraspoložiti i dirnuti u vaša srca iako nekad mislimo kako su riječi samo slova na papiru.
One su puno više od toga.
One su osjećaji, dojmovi i opisi.
One su sve ono opipljivo i neopipljivo, a pogotovo misli i želje.

Pjesma uz današnji nastavak je snap out of it od arctic monkeys-a ❤ i mislim da se savršeno uklapa uz ovih zadnjih par nastavaka, ali i cijelu priču.

Mama je otišla ponovo na put.
Destinacija mi je nepoznata, neka mala država u Americi.

Dobila je promaknuće i ako sve bude kako treba kupit ćemo veću kuću i odseliti se iz ove "oronule" četvrti, a kad kaže mi misli na sebe.

Dala je potpuno skrbništvo mom bratu iako to više nije bitno.
Punoljetan sam.
Sada je i legalno spalila sve mostove među nama.
Tata bi bio ponosan.

Tu noć sam plakao po prvi put nakon dugo vremena, Tonkina glava je bila u mojim leđima, ruke oko struka, a mojim mišićima širile su se vibracije izazvane njenim hrkanjem.

Bilo je blago i nekako nježno, ali zbog naše prisnosti je bilo glasno poput bonga.

To jutro smo šutili.

Boljela nas je glava i činilo se kako ćemo svaki trenutak umrijeti tek smo se probudili kada sam ju odveo pred njenu kuću, tada mi se zahvalila jer sam se pobrinuo za nju i dala mali neprimjetni poljubac u obraz.

Obrazi su nam bili crveni nakon toga, ali činilo se kako  prolaznici nisu primijetili što se događa.
Izgleda kako nismo bili toliko očiti koliko smo mislili.

To je bilo prije mjesec dana.

Čini se kako se ne može promijeniti puno toga u 30 dana, ali to nije istina.

Sve se izmijenilo.

Osim plesnih proba taj mali beznačajni poljubac bio je zadnji znak intimnosti među nama.

Sada me izbjegavala kao kugu.
Pravila se kao da ne postojim.
Zaboravljala na probe, korake i namjerno gazila moja stopala.

Uništavala me svaki dan sve više i više, ali meni to nije smetalo.
Želio sam da me uništi.
Želio sam da me slomi do kraja.
Nekad sam imao lude snove o njezinim rukama oko mog vrata, rekreativnim jahanjima koja nisu imala nikakve veze s konjima i usnama na vratu koje su poput pijavica isisavale svu krv iz mog tijela.

Promjena imidža je puno pomogla razvitku moje mašte.
Maglila mi je um.
Činila me kreativnijim.
Pumpala krv na mjesta gdje stvarno nije bila potrebna intervencija.
Ako sam bio lud za "dobrom" Tonkom, sada sam bolestan za "lošom" Tonkom.
Ona je zarazna bolest koja me polako ubija iznutra i izazvana.
Krade mi san i glas i misli.
Pojavljuje se stalno pred mojim očima.
Živcira me i kada je tu i kada nije tu.
Nedostaje mi kada je nema, mrzim ju kada je uz mene.

Svi govore kako se u zadnje vrijeme svađa s dečkom na parkiralištu nakon treninga.
Viču jedno na drugo, deru se, guraju, a na kraju se ona nađe pritisnuta uz njegov auto.
Svaki jebeni put.

Crvena kosa joj je još kraća nego prije pa se jasno vide pirsinzi u njezinim ušima, 2 na lijevom i 3 na desnom uhu.
Osim na ušima pirsing ima i na donjoj usnici, ali i na obrvi dok su joj dvije nove tetovaže na desnoj, ali i lijevoj nadlaktici.

Crvena sočna jabuka i lubanja koja preokreče očima dok joj je pištolj uperen u "glavu".
Nemam pojma što znače, no to me ne spriječava da im se divim.
Njihov autor je zaista impresivan umjetnik s okom za detalje i mirnom rukom.
Ona jabuka izgleda gotovo stvarno pa ju koji put u svom ludom bunilu želim dotaknuti i zagristi u nju.

No to nije jedina stvar koju želim dotaknuti.
Želim proći rukom niz njezin goli trbuh, stisnuti njene mekane rumene obraze, poljubiti njeno čelo i utopiti se u crvenim valovima što padaju niz njeno lice kao što kiša udara po prozorima.

Ali ne mogu joj ni prići.
Zidovi su previsoki, a ja nisam dovoljno snažan da se popnem uz njih.

Slabić sam.
Ne samo u tijelu, već i u umu.
Gorim plamenom žudnje, lomim se pod mačem tuge.
Mrtav dok dišem.
Živ dok umirem.
Trebao bi biti sretan kada mi je glava iznad površine mora, no izjeda me krivnja.

Govorim si kako sam nezahvalno derište dok mi njene slike lete iza očiju poput filma kojeg ne želiš gledati, ali ipak ostaješ priljepljen za sjedilo.

Postala je ovisnost koje se ne mogu riješiti.
Gora od cigareta, kobnija od droge i privlačnija od alkohola.
Nešto što ne mogu imati koliko god puta ja lupio nogom u pod.
Ovdje čak ni suze ne pomažu, već samo prokleto vrijeme koje sve brže leti što dalje idemo.

,, Opa, pa to se netko udostojio pojaviti " ,  otrov mi je bio usnama, a ruke samo što se nisu našle oko njenog vrata u smrtonosnom stisku.
Točno tamo gdje se nalaze svježi znakovi "ljubavi".

,, Ne sjećam se da sam pitala za tvoje mišljenje, zlato, ali uvjeravam te kako mi ne trebaju tvoje usluge " ,  bila je  drska i bezobrazna dok je bez imalo grižnje savjesti svojim kažiprstom dodirnula moja prsa.
Bila je tako hladna, no koža koju je ukaljala svojim dodirom bila je užarena gotovo kao da ju je zapalila.

,, Pa oprostite princezo što sam Vam se uopće obratio. Ne znam kako li sam se samo usudio napraviti nešto takvo. Trebalo bi me biti sram " ,  moj hrapavi ton obgrljen je takvom dozom sarkazma da se gušim u njemu poput ribe na suhom.
Svaku sekundu postaje sve tiši i agresivniji dok napokon ne postane samo micanje usana.

,, Molim te zatvori ta svoja lijepa usta prije nego što ti ih ja zatvorim " ,  jezikom navlaži svoje mekane roze usnice dok joj u očima blista onaj njezin poznati vragolasti sjaj.
Rastrgat će me na komadiće, a ja neću stići ni trepnuti.

,, Tonka, zjenico oka moga, prestani davati obećanja koja ne možeš ispuniti ",  skrivam svoje osjećaje iza cinizma i lažnog osmijeha koji nikada neće doseći moje oči koliko god se trudio.

,, A ti se prestani truditi, ne stoji ti dobro " ,  izgovori grubo dok me prima za ruku.

Njezin stisak je snažan poput čelika, grub poput trapera i osvetoljubiv poput noći.

Zabija nokte u moju ruku poput mačke i smješka mi se jezivo poput klauna.
Samo čekam da mi odrubi glavu ili me samo baci na koljena da mi se sitni šljunak smjesti u krvave rane koje će se možda zaliječiti, ali ja ću i dalje znati što se dogodilo.
Ostat će ožiljci kako na koži tako i na duši.

Zadržat će se sjećanja.
Govorit će se iste laži.
Vjerovat će se u iste iluzije sreće.
Sve će biti isto, ali tako prokleto različito.

Svoje ruke smještam na njena leđa iako nismo na redu.
Boli nas briga za druge dok se pravimo kako pravila ne postoje.
Ja sam ljut na nju, ona je ljuta na njega, a njemu je sasvim svejedno postojimo li mi ili ne.

,, Nije naše vrijeme " ,  komentiram dvosmisleno, no naša tijela kreću se u ritmu tišine, gibaju se uz srdžbu, bijes, ljutnju i žaljenje.
Brzi pokreti raspršuju naše spore misli i pretvaraju tugu u kapljice kiše.
Voda cura niz naša čela, no ne odustaje tako lako i pokušava se stopiti s crvenom kožom.
Doživljava neuspjeh na tom polju, ali to nije bitno jer su sve oči na nama. 
Svi plesači gledaju tu crvenu strast, tope se u brzim pokretima i dive se našim ozbiljnim izrazima lica, a ni ne primjećuju našu tužnu priču iza stotine slojeva ljutnje.
Misle kako je sve u redu.

Djevojka u mojim rukama je moja, a ja sam njezin.
Gorimo zajedno.
Dižemo se u nebesa prije nego naglo padamo prema Zemlji držeći se za ruke kao da će to ublažiti pad iz svemira.
Neće.
Ali dok smo zajedno, kao da teret postaje lakši.

Tlo odjednom nestaje pod našim nogama, ali ne bojim se jer odjednom imam krila i mogu letjeti.
Snaga je to spokoja unutar uzbrkanog mora i nemira plavog neba.

Njene oči znatiželjno me odmjeravaju zajedno sa svima ostalima u dvorani.
Vide moju izgubljenost, tu trulu usamljenost koja me grize iznutra i ludost koju osjećam pri jagodicama prstiju točno ondje gdje se njena i moja koža dodiruju.
Čudan je to osjećaj kao da struja prolazi kroz tebe.
Stotine zujavih pčela lete u mom trbuhu i zaigrano se zabijaju u mjesta koje nitko dosada nije istražio.

Moje tijelo odjednom je postalo fliper, njene oči safiri, a moje noge samo dva flomastera koja brižno prolaze po papiru i stvaraju oblike iz najluđih fantazija.

Uzbuđenje pobjeđuje sumnju dok se led oko mog srca topi i ostavlja divlji mišić da udara svojim brzim naglim tempom.
Boli me i čini se kako će se svaki trenutak rasprsnuti unutar mog prsnog koša, ali ne mogu prestati disati.

Njen miris je u zraku i omamljuje moja osjetila, podsjeća me na onu noć i sve ono što bismo mogli imati, ali nikada nećemo dobiti.
Cilj koji nikada nećemo postići.
Grijeh za koji nećemo dobiti oprost.

,, Zašto pristaješ na ono što je ispod tvoje razine? " mršti se na moje pitanje, pokušava pobjeći iz mog stiska, no neću joj to dopustiti.
Svih ovih godina prošla mi je kroz prste poput pijeska, ali sada ću joj oduzeti tu "privilegiju".
Više se neće skrivati iza svoje kose i agresivnog stava.
Svaki put ću ju pronaći i vratit ću ju kući.

,, Zašto ti trčiš za nečim što je tuđe? "  pitanje je retoričko za razliku od mog i izrečeno je uz takvu ljutnju, tugu i zbunjenost da mi se kosa digla na glavi.
Želi moju utjehu, ne može to poreći čak i kada misli kako ju ne treba.
Čezne za mojim dodirom, žudi za mojim zagrljajem, mršti se na svoju zavisnost.

,, Brinem se za tebe " ,  kažem nježno i zaista to mislim čak i moj izraz lica to potvrđuje.
Iskrene oči, usne pa čak i nos koji je ostao iste veličine.

,, Hvala, ali mogu se brinuti sama za sebe " ,  riječi su joj grube i uplašene kao da shvaća ono što osjeća, ali ne razumije zašto.

Te riječi bile su finale našeg plesa.
Grubog i nježnog, toplog i hladnog, nemirnog i mirnog.

Prostoriju ubrzo ispunjuje glasan zvuk udara dlanom o dlanom, začuđeni usklici i uzvici, riječi pohvale koje ne smrde od ulizivanja i iskrena zadivljenost koje ima toliko u zraku da se čudim kako uopće dišem.
No to sve koliko god veliko bilo čini se tako malo i ne znam kako da ispunim tu glupu rupu u mom trupu.
Čime da je zakrpam?
Kako da ju sakrim od drugih?
Ali najvažnije kako da ju sakrim od samog sebe?
Kako da se pravim da ta praznina ne postoji iako je ona jedina stvar koju zaista  osjećam?
Odgovor dolazi u obliku najbolje trenerice na svijetu, ali ni to nekad nije dovoljno.
Ostavlja previše pitanja iza sebe.

,, Što se ovdje upravo dogodilo?  Toliko sam zadivljena da imam osjećaj kako ću se sad svaki čas onesvijestiti. Odlični ste! "  ona više nije ljudsko biće, ona je Sunce koje nas grije svojom toplinom.
Svjetlost koja nas vodi niz mračan put pun sumnje, ljutnje i potisnutih osjećaja.

,, Hvala " ,  suze teku niz pjegice i spajaju se s usnama za koje sam mislio kako ih nikad neću željeti.

,, Cijenimo vaše riječi i duboko ih primamo k srcu " ,  govori kroz suze hrabro poput lava, ali uz drhtavi ton preplašene antilope.
Oklop kojim se branila od drugih ljudi odjednom se srušio na nju i slomio svaki otpor koji se sakrio u malom nježnom tijelu.

,, Da, nemamo riječi kojima bismo ti zahvalili. Sve se čini premalo i nedostojno " ,  izgovorim nekako hladno, ali ne mogu sakriti ponos i sreću u svojim očima koliko god se pravio kako me ništa ne dotiče.
Zahvalan sam joj do neba čak i u svojim najnemilosrdnijim trenutcima.

,, Molim? Što? Pa ja bi vama trebala biti zahvalna jer će tako izvanredni plesači predstavljati ovaj studio " ,  pogledamo ju zbunjeno, oči samo što nam ne iskoče iz očnih duplji od šoka, čuđenja i nervoze.

,, Sonja, jesi li dobro? "  suzdržim se od pipanja njenog čela i nasmijem u svoju bradu poput nezrelog zaljubljenog klinca.
Ludnica.

,, Jesam, pravo je pitanje jesi li ti dobro? Samo tako odbiti svoju najdražu trenericu i mogućnost da se čuje za tebe u plesnom svijetu. Sram te bilo! "
nabija mi grižnju savjesti s malim pokvarenim osmijehom u rubu usana.
Zna što radi isto kao što zna kako ću bez problema sudjelovati u njenim zlobnim planovima.
Zli genije, bila i ostala.

,, Sonja! "  moj ton ima naznake razmažene bebe, ali zbog njezinog favoriziranja odluči to ignorirati i samo me nježno potapša po ramenu poput brižne majke koja se brine o svom djetetu bez obzira na sve.

,, Da, sine? "  upita šaljivo na što se cijela dvorana glasno nasmije.
Čovječe, koja urlaona!

,, Zločesta si " ,  izbacim donju usnicu van i smještam prste u džepove svojih hlača kako se ne bi vidjelo koliko su zapravo znojni i drhtavi.

,, Da, Sonja, kako li se samo osuđuješ? "  njen sarkastični ton raspline moju nervozu u roku keks bez obzira na podrugljivi smiješak koji ga je pratio.

,, Zezam se samo, naravno da ćemo ići " ,  izgovori uz iskreni  smiješak i trkne me svojim stopalom u nogu kao malo hiperaktivno čudovište.

,, Štoviše, bit će nam veliko zadovoljstvo " ,  nije mogla skinuti taj smiješak s lica isto kao što nije mogla prestati govoriti.
Uzbuđenje je prštilo iz nje poput najsjajnijih božičnih lampica.

Bila je slatka.
Bila je živa.
Bila je uzrok mog velikog blesavog osmijeha.
Sve ono što želim i ne želim.
Ono što volim i ono što ne volim.

Bila je ona i to mi je bilo sasvim dovoljno.
I svjetlo i mrak, i sreća i tuga, i smijeh i plakanje, i strah i hrabrost, i bol i blagost.
Sve, sve, sve.

Možda mi se zato i sviđala jer je bila sve ono što jesam i nisam.

Tvrdoglava i ponosna kakva je želi izbjeći moj pogled jer zna kako se više ne može sakriti pod mojim pogledom.

Sve znam i toga ju je strah.

Strah ju je jer ne zna da ju razumijem.

A vjerujte mi razumijem ju bolje nego sebe samoga.

29. 12. 2018.