inspirirano vođenjem sestre na trening i buljenjem kroz staklo kojih sat vremena

Imala je crvenu kovrčavu kosu do ramena, plave nezainteresirane oči i dvije crte za usne od kojih je donja bila deblja, a gornja tanja.
Lice joj je bilo ukrašeno pjegicama različitih veličina zajedno s velikim nosom, velikim ušima, ali i nepostojećim obrvama koje su bile samo prisutne u posebnim prilikama zajedno s crnom lepršavom haljinom do koljena koja je skrivala njena jaka bedra i bucmasti trbuh, a dodatno naglašavala sportske listove i velike grudi.
Bez obzira na pohvale njenih prijašnjih plesnih učitelja mene definitivno nije zadivila ni najmanje.
Bila je elegantna poput slona, brza poput morža i gipka poput želea.
Ukratko, bila je užasna plesačica.
Neambiciozna, nezgrapna i nespretna.
Nije imala smisla za ritam i svi pokreti su joj bili barbarski.
Svaki put kad bi pogledao u nju pitao bih se što ona radi zajedno s nama profesionalcima i svaki put se zgražao kada bi netko pohvalio njenu užasnu tehniku.
Bila je trn u mojem oku i noćna mora koju sam svaki dan iznova proživljavao bez obzira na to što smo godinama kolege.
Neki ljudi se jednostavno ne mjenjaju.
Barem sam tako mislio, sve do prošlog tjedna.

Bila je srijeda, treći trening ovaj tjedan, a u meni je vladao neki duh lijenosti i umora te mi se čak ni frizura nije dala napraviti tu večer.
Inače bi uvijek imao kosu izravnanu i visoko dignutu gelom, no danas zbog tog nekog osjećaja manjka volje za životom odlučio sam ostaviti svoju prirodnu iritantnu kovrčavu kosu.
Padala mi je preko čela i išla posvuda te sam sam sebi zaprijetio da mi više nikad ne padne ovakvo sranje napamet.
Nakon toliko godina podsjetio sam se još jedanput zašto mrzim svoju kosu i zašto radije trošim cijelu vječnost da ju uvedem u red umjesto da ju ostavim onakvu kakva zaista jest.
Ista stvar je bila i sa mojom odjećom umjesto uskih crnih traperica s rupom na koljenu odabrao sam staru sivu trenirku koju nisam nosio od prvog razreda srednje škole, a sada mi je bila premala duljinom i preširoka oko struka.
Majca je bila neka izlizana siva s tragovima boje od mojih starih slikarskih dana i mrlja od kečapa zbog mog prejedanja od stresa u osnovnoj i takozvanog gejmerskog života.
Čak ni cipele koje sam nosio nisu bile moj tip umjesto crnih marti na nogama su mi bile prljave poluraspadnute bijele starke.
Sav sam bio nikakav bez obzira na to što sam svaki dan težio tome da budem nekakav.
Htio sam biti popularan i voljen, sretan i uspješan i nikako nisam htio biti tužan.
Čak ni sada u svojem najgorem izdanju nisam bio tužan, već samo umoran.
Umoran od života, svoje umišljenosti i želje za uspjehom.
Nos koji mi je prije bio visoko dignut u zrak sada mi je spuštao glavu prema dolje svojom težinom, dok su tenisice koje mi mama već mjesecima želi baciti u smeće, udarale svaki kamen na cesti u nadi kako će gotovo neprimjetna fizička bol unijeti malo života u mene.
Naravno da nije, ali u meni je i dalje postajala mala nada, kako će se ukoliko udarim dovoljno kamenčića, sve riješiti.
S tom mišlju ušao sam u plesni studio gdje su me dočekali pogledi puni brige i osmijesi puni sažaljenja na koje sam odvratio jednim velikim blistavim osmijehom.
Bio je lažan, naravno.
Osjećao sam se kao da mi se maska nalazi na licu, a i da ne pričamo o tome kako su pogledi trenerica i plesačica postali još zabrinutiji.
Nakon toga nisam im se više osmjehivao, već sam lice pretvorio u nebrobojnu tvrđavu.
Nisam htio reći ljudima kako ne mogu, kako se loše osjećam i kako osjećam da je ovo samo početak kraja.
Odlučio sam držati jezik za zubima.
To nije bio težak zadatak dok sam skidao ružne tenisice, usku trenirku i majcu punu neispavanih noći i nezdravog života i mjenjao ih za široke crne košarkaške kratke hlače i bolesno široku bijelu majcu u koju je komotno mogao stati još jedan "ja".

U tom trenutku sam se osjećao bolje.
Osjećao sam se zaštićeno i skriveno od svijeta bez obzira na to što ću za par minuta pokazati svoju ranjivu umjetničku stranu.
Čak mi nije smetala ni prisutnost crvenokosog čudovišta koje je svoje utočiste pronašlo na podu, u desnom kutu, pokraj starog klavira.

Izgledala je tako malo i tužno dok joj je kratka kosa padala preko lica, njenog velikog nosa i usana koje su zapravo bile samo dvije crte.
Izgleda da nije bio njen dan.
Nije bila njena godina.
Nije bilo njeno mjesto i vrijeme i to sam tek sad shvatio kada mi se život počeo raspadati pred očima.
Shvatio sam koliko sam bio nerazuman i gadan bez obzira na to što mi ništa nije učinila.
Uvijek je za mene imala mali sretni osmijeh bez obzira na ljubičaste krugove ispod njenih očiju i moj ozbiljni ljutiti izraz lica.

Toliko sam ju mrzio da nisam ni shvatio kako ju zapravo nikad nisam upoznao.
Odvratno od mene, znam, ali nadam se kako ću uspjeti ispraviti svoju nepravdu.

Prilazim joj polako i nježno zbog čega me svi čudno gledaju.
Nisu navikli na tu moju stranu kao što nisu navikli na to da priznam kada sam u krivu.
A sada sam to definitivno bio i boli me to, više od mog umora i više od mog iracionalnog očaja.
Okriviti nevinog čovjeka je loša stvar i dok sam odrastao govorio sam si da neću biti takav.
Govorio sam si da iako mene sude, ja neću suditi druge, a s mojim lošim ponašanjem prema njoj pogazio sam obećanje koje sam dao sam sebi.
Postao sam licemjer i ono što mrzim.
Postao sam isti kao oni bez obzira na to koliko su me boljele njihove riječi i podrugljivi pogledi.
Kreten, debil i maloumnik.
Površni idiot koji gleda samo na sebe i ne prihvaća različitosti.
Pridružio sam se mračnoj strani, a nisu mi čak morali ni ponuditi kekse.
Odvratno.

,, Hej " , tiho govorim dok se smještam pored nje, ali ona kao da me ne doživljava, već samo zamišljeno gleda naprijed.
To mi povrijedi ego i skoro postanem opet onaj isti umišljeni površni idiot koji sam bio.

Stvarno bih trebao biti strpljiviji.

,, Jesi dobro? " moja ruka sjedini se s njenim ramenom u jednom nježnom gotovo nepostojećem pokretu na što se ona uplašeno trgne, no čim me prepozna njeno lice poprimi izraz olakšanja i nasmiješi se blago i pomalo lijeno u mom smjeru.

,, Oprosti, što? " povuče noge još više prema sebi dok me gleda blago namrštenih obrva i smješta jedan od mnogih kovrčavih pramenova iza uha.

,, Jesi li dobro? " upitam tiho kako nas drugi ne bi čuli i priđem joj malo bliže.

,, Jesam " , izgovara uz dječji zubati osmijeh i glavu smješta na svoj dlan dok joj oči lutaju mojim licem.

,, Drago mi je " , nešto me privlači u njoj i svoje tijelo približavam sve više i više njenom.

,, I meni je drago jer je tebi drago " , isplazi zaigrano jezik i prođe rukom kroz divlju gustu kosu koja kao i moja ide posvuda, a najviše tamo gdje ju ne želim.

,, A meni je drago jer je tebi drago zato što je meni drago " , poželim smjestiti glavu na njeno golo rame i slušati njen tihi umirujući glas, no njeni planovi su drugačiji i ona se nakon moje bolesno slatke izjave diže na svoje vitke noge.

,, Zanimljivo " , komentira i uputi mi jedan od njenih klasičnih nježnih pogleda i povuče crvenu majcu bez rukava još više niz svoje tijelo.

U tom trenutku obli trbuh mi se više nije gadio, već sam ga smatrao simpatičnim zajedno s njenim velikim nosom i ušima koje više nisu bile skrivene iza vatrene kose.
Moje oči kao da su godinama bile zamagljene i sada su napokon progledale.
I što mi se ona više sviđala, to me je krivnja više izjedala.

,, Da, takav sam po cijelom tijelu " , nasmijala se grleno na moj glupi komentar na što su moji obrazi poprimili ružičastu boju.
Ah, ja i ta moja velika brbljava usta.

,, Ozbiljno? Ja nisam stekla takav dojam " , nasmije se podrugljivo i umišljeno prođe rukom kroz kosu kako bi pokazala da ja nisam na njenom nivou.

,, Možda samo nisi htjela steći takav dojam " , ne znam hoće li shvatiti moje riječi, ali ja ih istinski razumijem i primam k srcu.

,, Moguće, zna se dogoditi.
Misliš o jednoj osobi jedno, a zapravo ispadne nešto sasvim drugo " , njen ton polako, ali sigurno gubi onaj ton nježnosti i nevinosti te se polako počinje pretvarati u onaj predatorski i hladni koji iako se sukobljava s njezinom pojavom definitivno ide uz njene ledenoplave oči.

,, Da, ali ti na kraju bude žao i mrziš se zbog toga " , izgovorim iskreno na što se pogled u njenim očima smekša, ali usne i dalje ostanu u ravnoj crti.

,, Istina, a mogao si sve to izbjeći tako da ne sudiš knjigu po koricama i normalno ih upoznaš " , uputi mi još jedan strogi pogled prije nego što popravi duge točkaste čarape i uske kratke hlače, a zatim se okrene od mene tako da je sada moj pogled usmjeren prema crvenoj tkanini na njenim leđima.

,, Žao mi je " , izgovorim tiho dok mi znoj izazvan nervozom polako, ali sigurno klizi niz dug vrat.

,, Zbog čega? " počne se rastezati i ne vidim joj lice, no siguran sam kako su joj oči prorezi i usne blago napučene zbog neizdržive ljutnje koja trenutno kola njenim tijelom.

,, Zbog toga što sam bio idiot i nisam ti dao šansu kao plesačici, ali i osobi " , na to se okrene prema meni i lagano namršti, a zatim njeno lice obgrli veliki sjajni smiješak.
Bio je lažan, naravno, i nije mogao sakriti ljutnju i povrijeđenost u njenim očima, ali sam svejedno bio zahvalan na njemu.
Time mi je dokazala da me bez obzira na moje glupo ponašanje ne mrzi i da mi je spremna oprostiti.

,, Istina " , kaže uz blesavi osmijeh na usnama i rukom prođe niz umorno lice.
Izgledala je u tom trenutku baš onako kako se osjećam.
Umorno, bezvoljno i mrtvo iznutra.

,, Ako te išta tješi, i ja sam isto idiot " , komentira s malim smiješkom na rozim usnama i iziritirano preokrene očima.

,, Malo da, hvala ti na tome " , komentiram dobronamjerno zbog čega zaradim još jedan zbunjeni pogled od naših kolega jer koliko god se trudio biti bolja osoba rijetko sam koristio čarobne riječi poput hvala, molim, oprosti i izvoli.

,, Nema na čemu " , izgovori s ljubaznim, pomalo lažnim smiješkom kako bi se distancirala od mene i što prije završila ovaj razgovor.

,, Baš si super prijateljica " , čim sam to izgovorio znao sam da je bilo pogrešno i to ne samo po njenom zgađenom izrazu lica i govoru tijela, već zbog mog znanja o našem odnosu.

,, Da, ali samo onim ljudima koji zaista cijene mene kao osobu i moje prijateljstvo.
Ti nisi jedan od njih, niti ćeš to ikada biti. Ja se ne želim spuštati na tvoj nivo pa ti stoga opraštam, no isto tako smatram kako je ovaj odnos trajno poremećen i zaista ga nemam snage niti volje popravljati. Samo se nadam da si naučio svoju lekciju i da više nikoga nećeš toliko povrijediti kao što si mene povrijedio. Previše smo posebni da bi se osjećali bezvrijedno " , s time završi svoj kratki govor pun ljutnje, tuge i hladnoće te se okrene od mene spremna otrčati iz dvorane ostavljajući moje slomljeno srce iza sebe.

,, Da ti ni slučajno nije palo na pamet ići za mnom. Reći ću nešto što zaista mislim i slomiti tvoje malo crno srce " , okrene se na trenutak prema meni prije nego što izjuri iz prostorije visoko podignute glave i kamenog izraza lica ostavljajući pritom iza sebe šokirane plesače, ali i šokiranog, ljutitog i tužnog mene.

Ako sam ju prije mrzio zato što ju nisam znao, sada sam ju definitivno mrzio jer sam ju znao u dušu.
U tu slomljenu, ljutitu, osvetoljubivu dušu koja se ne boji mojih suza i koja ne mari za moje osjećaje.
Iz empatične princeze pretvorila se u okrutnu kraljicu i ponizila me pred svim ovim ljudima.
Namjerno ili slučajno, nije bitno.
Bol je jednako nepodnošljiva.
Možda bi me manje boljelo kad bi smatrao da to nisam zaslužio, no zbog njenog slomljenog izraza lica i moje savjesti bio sam svjestan svoje krivnje i pogrešaka i to me ubijalo.
Izvana sam se pravio da sam dobro, nervozno prošao rukom kroz kosu i ispustio jedan od svojih poznatih histeričnih smijehova.
Vjerovao sam da ako se pravim kako je sve u redu da će to tako i biti, ali nije bilo.
Ona je bila ljuta na mene.
Ja sam bio ljut na nju.
A naša prijateljstvo bilo je ubijeno, izbodeno izdajom, upucano ljutnjom i udavljeno tugom.

,, Što se ovdje dogodilo? " upitao je jedan od mlađih trenera na što sam samo slegnuo ramenima da mu pokažem kako nemam pojma ili se barem pravim kako je to istina.

,, Dobro " , izgovori zabrinuto, ali pusti me ovaj put na miru.

Ostali srećom slijede njegov primjer i ne pitaju me više o onome što se dogodilo s ledenom gingericom na čemu sam im zahvalan.
Njihovi nosevi trebali bi ostati tamo gdje jesu, izvan mog privatnog života, a pogotovo sada kada se spremam u pohod na Tonkino prijateljstvo iako bi joj najrađe zabio nož u leđa i pustio ju da iskrvari na smrt.
No to bi samo monstrum napravio, a ja se kunem kako nisam jedan od njih.
Ja sam samo jedan od onih površnih idiota koji mare samo za sebe i mrze sve one koji im se pokušavaju približiti.
Samo površni idiot koji više ne želi biti to.
Površni idiot koji želi postati nešto više u životu.
Idiot koji se želi otvoriti prema drugim ljudima i ispraviti pogreške iz prošlosti.
Onaj koji više ne želi biti iznad mase, već se želi stopiti s njom.

Plesač, dobar čovjek i Tonkin novi prijatelj je sve što želim biti u ovom trenutku.

Dorotein odzdrav
Ova ideja razvila se u mojoj velikoj glavici 26.10. kada sam gledala svoju sestru na njenom plesnom treningu te sam ju taj dan i počela zapisivati.
Priča je napisana u dva dana i sadrži malo više od 2k riječi, no ukoliko vam se svidi ova ideja nastavit ću ju.
Smatram da je i ovako dobar sam po sebi, ali uvijek možemo nadodati tijek njihovog zbližavanja i tako to.
I da, pjesma uz nastavak je Silence od Khalida i Marshmella, a dio koji najviše paše uz ovaj tekst je po mom cijenjenom mišljenju : I found my peace in your violence.

Hvala što ste pročitali ovaj mali djelić moje duše, nadam se da vam se svidio i da će te nastaviti pratiti moj rad, ali i rast u svijetu pisanja. ❤

Do sljedećeg puta,
Vaš Burekodbanane💛

29. 10. 2018.