Od staklenih loptica se reflektovala tipična novembarska noć: mrki nebeski svod, pokoja zvijezda, mjesec ugušen oblacima, stabla starih hrastova, klupa i štaka na koju sam se prislanjao. Kotrljale su se i sudarale na mom dlanu, i ja zajedno s njima. Nešto se budilo u mislima, neke izgubljene ruševine, neka mrtva vremena.

– Šta si se zamislio? – upita starica kraj mene.

Slabašni glasić me trgnu iz transa. Taj glasić otvara vrata svakog sjećanja o djetinjstvu. O njoj, o prvoj ljubavi. Slučaj je htio da nam se putevi razdvoje. Ipak, eto nas, ponovo rame uz rame, oboje sa već izgrađenim životima. O, smiješna sudbino! Kao da se nevidljive niti poigravaju s nama, kad god i gdje god bili.

– Sjećaš li se kad smo se igrali klikera? Ovdje, u parku? – rekoh.

– Ah... Da.

Nekada davno. Kroz maglu se naziraše izumrle slike. Da, nekada davno je to bilo. Bezazlena igra je zapalila vatru između dva djeteta. A u vatri, mnogi leptirići lepršaše. Iskakanje srca iz prsa, vibriranje u stomaku, ubrzano disanje, leden znoj na dlanu... Da, tad sam, po prvi put, bio opčinjen nečijim glasom, i nečijim očima, uvijek istim očima.

– Znaš – uze jedan od klikera i zagleda se. - Kao klinku me je čudilo kako čudno odbijaju svjetlost. Više sam ih gledala, nego se njima igrala. Okretala bih kliker, pravila grimase, i prštala sam od smijeha zbog svog iskrivljenog lica. A sada... Na staklu vidim sumornost, istrošenost. Kiselo se osmijehnuh.

– Ne brini se. Oči su ti ostale iste.

– Misliš? – reče.

Ko je starica kraj mene? Kosa je osijedila, tijelo se utanjilo, koža naborala, zglobovi okoštali, um usporio: ali po očima se prepoznaje. Njene djetinjaste, brižne oči. Po njima znam da je to ona. Ma koliko istrošena, ona je. Oči se ne mijenjaju. A možda se samo tješim.

– Naravno – odgovorih. – Zbog njih sam se i odvažio na prvi poljubac.

– I to nazivaš poljupcem? Nespretnjakoviću, jedva si mi usne bio dotakao!

– Šta ću?

Bio sam nervozan! Crvenim se, ne znam zašto. Izgleda da ni osamdesetak godina nije dovoljno da se zaboravi taj stid. Taj tako sladak, mladalački stid. Novembar je širio svoju žutu magiju. Ogoljene grane i mrtvo lišće nas je iznova pozdravilo. Sparan vjetar je zaduvao, najavljujući nevrijeme. Da, jeseni, opet smo zajedno; opet me nasmijavaš gorkom sjetom. Zajedno smo, ali ne zadugo. Neka, i trenutak je dovoljan. Samo mali razgovor mi treba da se vratim. Ništa više. Mali gest. Mali pokret. Malo drhtavog glasića. Malo njenih očiju.

– Jesi li ponio kišobran? – reče, zagledavši se gore.

– Nisam.

– Dođavola! Zašto ga nisam ponijela...?

Nešto osjetismo na koži. Tap, tap... Počinje kiša. Kao da su oblaci znali kad da se pojave. Da me podsjete na prokletu prolaznost. Kapi klizaše po borama na čelu i padaše dole. Zemlja ih je upijala tiho, stidljivo, polagano, jednu po jednu: baš kao što godine upijaju nas. Ali njene uvijek iste oči zasijaše: voljela je oduvijek pljuskove, voljela je da joj masira lice, voljela je krckanje lišća pod nogama, voljela je da probija kroz maglu.

Ponovo vidim dijete koje skače po barama. Ponovo čujem zabrinute glasove roditelja. Uprljane sam odjeće. Trčim beskrajno. Snaga me prožima. Nespretno ljubim. Stidim se, veselim. Polijećem ka nebu. Bezbrižnost. Sloboda. Osmijeh.

– Nisu li pljuskovi takođe uvijek isti? – upita odjednom ona.

– Da... Kao i tvoje "Dođavola".

Tada nam mrgudi oslabiše, mijenjajući se u izraz davno izblijedele radosti. Zaboravismo skroz na kišobrane. O, divna jeseni! Muzika mladosti je zasvirala.

-----------------------------

@AndrejBugarinović

https://aztruyen.top/tac-gia/AndrejBugarinovic